Legenda o sućuračkom topu iz pera Renate Dobrić

Renata Dobrić javlja se u književnosti znakovitim i originalnim glasom pripovjedača povijesnih pripovijesti i legendi ponajviše iz lokalnoga kaštelanskoga zavičaja. Piše prozu i kraća dramska djela na standardu ili svojoj kaštelanskoj čakavštini, za što je osvojila brojne nagrade. Njena tematika ostaje na znanim joj toponimima koji su ušli u legendu tradicijskim prijenosom generacija i tako doprli do našega vremena. O značenju naziva toponima koji su u davnini nosili imena pretkršćanskih bogova Hrvata ili ranokršćanskih junaka, pisao je naš jezikoslovac Radoslav Katičić (Vilinska vrata). Tragajući za legendama o vilama ili svetome Jurju, nailazio je unutar tradicijske kulture na potvrde postojanja lokaliteta koji su bili drevni objekti, relikti s obrednim sadržajima i svojim dugovjekim nazivima dokazivali legende. U svakoj legendi ima djelić istine, a tradicijska kultura i etnografske temeljne činjenice istražuju i ono nevjerojatno kao da je moguće i u tome je posebna draž ovakvih istraživanja, kao i književnih djela koja se tim sadržajima bave.

I Renata Dobrić ide tim tragovima pa se njene bajke i priče vezuju za mitska bića i sakralne likove, a osobito za hrvatske knezove i kraljeve iz davnih stoljeća. Čar minuloga vremena dopire do nas umotan u maštu spisateljice i posvećen djeci, a osobito su intrigantne legende o bojevima i ratnoj sreći protiv jačih i silnih.

Sličnost legendi na sjeveru Hrvatske s nekima iz primorske Hrvatske uz kaštelansko more samo je dokaz da se naša prošlost pamti na sličan način i odupire se nasilnim razgraničenjima. Legendu o gradu Đurđevcu i Picokima nalazimo kao analognu ovoj kaštelanskoj o sućuračkom topu, samo jedna govori o kokošima, a druga o siru kao ratnom ubojitom materijalu. Ima još sličnih tematskih sadržaja. Tako postoji i legenda u kojoj se osmanska vojska utaborila na Peskima (u Carekovoj jami), a u kojoj je glavni junak – bik! I on je prevario moćnu vojsku i otjerao Osmanlije ispod zidina kao i onaj pjevčić u Đurđevcu.

Sličnu legendu nalazimo i u dalekom Salzburgu gdje se opsada produljila, kao i u našim gradovima, pa je nastala glad i trebalo je prevariti neprijatelja. U Salzburgu su na posljetku imali samo jednu kravu. Dosjetili su se i obojali ju u razne boje pa pokazivali na zidinama kako bi neprijatelj pomislio da tamo gladi nema.

U svim se legendama pojavljuje sličan red događanja: u trenutku najveće opasnosti neka žena, uvijek starica koju resi mudrost, savjetuje što načiniti. Ona jedva nagovori zapovjednika obrane da učini po njenom savjetu i pri tom prevari jakoga neprijatelja.

Ova nova legenda iz pera Renate Dobrić svjedoči ponajprije o povijesnim borbama Hrvata s Osmanlijama tijekom dugih stoljeća. Zgoda je lokalna, ali ima obilježja i tragiku vremena cijeloga hrvatskoga naroda. Kao spisateljica Renata Dobrić pokazala je do sada vrlo jasno da joj ne pripada materijalističko tumačenje povijesti. Koliko god njene priče bile usmjerene prema djeci kao čitateljstvu, iz njih izvire misao da sve događaje pokreću ideje, a najvrjednija je ideja slobode koja pokreće i pojedince i narode kroz povijest. U toj povijesti imaju mjesto i maleni neznatni ljudi čija imena nitko više ne pamti, jednako kao i kraljevi ili velmože koji su uminuli u tragičnim događajima. Stoga se njeni zapisi posvećuju i svakodnevici drevnih vremena jednako kao i bitkama u kojima se nazire tragika, ali isto tako slava i hrabrost. S malom dozom humora spisateljica vješto plete priču i stvara napetost prema kulminaciji radnje što će donijeti odah sretnoga raspleta.

U ovome umjetničkom oblikovanju prošlosti junaci poprimaju romantičarske osobine, monumentalne oblike i mitološke karakteristike. Oni postaju personificirana nacionalna ideja. Unutar toga koncepta primjenjuje jednostavan rječnik dostupan djeci, a likovima, osobito onima iz nižega staleža, pridaje tople ljudske osobine. Pa i kada zgriješe, oprašta im se jer su se kršćanski pokajali.

Naši stariji književnici koji su se proslavili u svoje vrijeme pišući povijesne pripovijetke i romane, poput Kumičića, Šenoe i Tomića ili njihovi suvremenici pravaši Hranilović i Harambašić, ostaju u uspomenama kao sljedbenici patriotizma i etičnosti. Tim se idejama priklanja i Renata Dobrić uporno nalazeći inspiraciju i snagu u dubinama hrvatske povijesti. Unutar etike njeguje ideju da je čovjek odgovoran za svoja djela, da su junaci pokretači svijeta i života, imaju svetu zadaću spasenja naroda, a ona kao književnica smatra da je dužna ispričati tu povijest, oplemeniti ju i učiniti dragocjenim temeljem za budućnost. Time se očituje kao kršćanska književnica koja vjeruje u uzvišenu ulogu naroda čiju povijest valja proučiti, upoznati one sile koje su kroz vjekove odlučivale o hrvatskom narodu i učinile da će ipak, uz pomoć Božju, ostvariti uzvišeni san slobode.

Ilustracije za legendu naslikao je i nacrtao izuzetno realistično i snažno Zoran Perdić Lukačević. On dramski uzdiže tekst svojim ekspresionističkim potezom linija i bojama u komplementarnom sudaru crveno-zelenih tonova.