Izvori, tradicija i predaja o Saboru i kralju na Duvanjskom polju

Održavanje prvoga hrvatskog sabora na Duvanjskom polju spominju izvori Hrvatska kronika i Ljetopis popa Dukljanina, a mletački dužd i ljetopisac Andrea Dandolo (1343. – 1354.) u svojoj knjizi Chronicon venetum spominje i upravnu podjelu Hrvatske i krunidbu na saboru u Duvnu: »Svetopulk, kralj Dalmacije... na Duvanjskom polju krunjen je i kraljevstvo svoje Dalmacije razdijeli na četiri dijela...«

Talijanski autor Flavije Biondo (Flavius Blondus, 1392. – 1463.) u svojoj Povijesti prenosi pak Dandolov tekst o Duvanjskom saboru te Bijeloj i Crvenoj Hrvatskoj.

Dakle, postoje dva hrvatska izvora i najmanje dva talijanska izvora koja spominju održavanje sabora na Duvanjskom polju. Talijanski pak ljetopisci bilježe i krunidbu na tom polju, a navodim ih ne kako bih potvrdio održavanje sabora i krunidbe, nego postojanje predaje koja je tijekom stoljeća prešla u tradiciju i kasnije se u usmenoj predaji sačuvala upravo na Duvanjskom polju.

Oko datacije Duvanjskoga sabora nema suglasnosti, a komunistička ga historiografija, bez obzira na izvore, uopće ne priznaje, premda je Duvno još u predrimsko doba bilo sjedište borbenoga plemena Dalmata po kojem je i rimska provincija Dalmacija kasnije dobila svoje ime.

Također je u vrijeme progona kršćana Duvanjsko polje i mjesto prvih kršćanskih mučenika, kao što je sv. Venancije, a spominje se i kao jedna od starih biskupija pa nema razloga tolikoj sumnji u strateško značenje prostora i tradiciju koja je iz toga nastajala, pa i onoj o saboru na Duvanjskom polju.

Uostalom u sklopu te tradicije Sveta je Stolica tu staru Duvanjsku biskupiju i obnovila u XIV. stoljeću.

Nasuprot spomenutim izvorima ne postoji ni jedan izvor koji bi svjedočio da na Duvanjskom polju nije održan sabor ili pak da na njem nije krunjen hrvatski kralj.

Izvori koje navodim u najmanju su ruku zabilježili tradiciju saborovanja i krunidbe na tom polju, na kojem, po svemu sudeći završava dozrijevanje pune i cjelovite hrvatske državnosti upravo s kraljem Tomislavom.

Suvislo je i razborito zato, sve dok se možebitno ne pronađu u kamen uklesani izvori u kojima piše da je Tomislav okrunjen negdje na drugom mjestu, držati i obilježavati sjećanje na Duvanjsko polje i kralja Tomislava, premda se ono danas nalazi u Bosni i Hercegovini.

Ne treba se zato čuditi komunističkoj historiografiji koja je bila ancilla ideologiae jedne totalitarne i zločinačke države pa je za te potrebe, uostalom kao i cjelokupnu povijest, prilagođavala pragmatičnim potrebama svojih vlastodržaca.

Historiografske metode su im bile slične praktičnoj politici – od masovnih likvidacija izvora, prešućivanja pa sve do omalovažavanja. Zato je ta historiografija ponajprije relativizirala Hrvatsku kroniku. Nijekala je njezinu izvornost, vrijednost navedenih podataka, a posebno u njoj istaknute dijelove, koji jasno govore o organizacijskim i državotvornim silnicama, što ih je u svojoj ranoj dobi imao hrvatski narod. Odnosilo se to ponajprije na pitanje održavanja prvoga hrvatskog sabora, ustrojavanje uprave i organizaciju državnoga prostora. Kako bi se što više omalovažila njezina vrijednost proglašena je i svojevrsnom kompilacijom te prijepisom Ljetopisa popa Dukljanina.

Ako se izuzme rad američke profesorice hrvatskoga podrijetla Anny Newman, lingvistička obradba Hrvatske kronike nije ni postojala, a ono što je pisano uglavnom opetuje jagićevske zaključke, koji su već odavno metodološki i razinom spoznaje višestruko nadiđeni.

Uz hrvatske istraživače, koji su zbog navedenih razloga svoje poglede usklađivali s vladajućim politikama, pitanjima Ljetopisa popa Dukljanina, a onda i Hrvatske kronike bavili su se, naravno, srbijanski povjesničari, čiji su radovi uglavnom usklađivani s potrebama velikosrpskih političkih projekata.

Crnogorski pak istraživači u dijelovima su Dukljaninova spisa pronalazili izvore vlastitoga identiteta, dok je muslimansko-bošnjački ideolog Muhamed Hadžijahić, uz neka vrijedna zapažanja, u tim hrvatskim starim spisima tražio bosansku posebnost.

Pitanje Hrvatske kronike na dnevni je red u emigraciji otvorio povjesničar Dominik Mandić, a u domovini njom se posebno bavio povjesničar i pravnik Ivan Mužić, koji je akribijskim nizom malih znanstvenih pothvata uspio dokazati da je Hrvatska kronika, ne samo starija od Dukljaninova spisa, nego da se ona, uz Dukljanonove redaktorske zahvate, nalazi u osnovi njegova djela.

Ljetopis popa Dukljanina napisan je, tvrdi Mužić, između 1143. i 1163., a Hrvatska kronika u zadnjem desetljeću XI. ili u prvom XII. stoljeća, s tim da je do nas na hrvatskom jeziku došao prijepis Jerolima Kaletića, koji se čuva u Vatikanskoj knjižnici, iz 1546. godine.

Osim toga, raščlambom do nas došloga teksta na hrvatskom i prijevoda na latinski, Mužić je pokazao da to »prastaro djelo«, kao povijesni izvor sadrži iznimno vrijedna zrnca istine o ranoj hrvatskoj povijesti, koju, prema Mužiću, Hrvatska kronika pomiče u VI. stoljeće, a progovara i o t. zv. mračnom dobu VII. i VIII. stoljeća.

Zahvaljujući opažanjima istraživača Krešimira Mlača, zaključio je kako Hrvatska kronika ima i svoje posebno značenje kao književni tekst. Uporaba glasovnih figura, poput asonanca i aliteracija, radi postizanja zvukovnog ugođaja, ritma ili glasovnih efekata, jasno pokazuje književnu dimenziju pa i mogućnost da je spis bio u nama nepoznatoj inačici ustišen (ustihovljen), kao i tehnike opisa bojeva i sukoba u kojima do izričaja dolazi i pripovjedačko umijeće.

Mužić smatra kako je Hrvatska kronika, prvobitno bila napisana »slavenskim«, zapravo hrvatskim jezikom, a predložak kojim se služio Kaletić, smatra, bio je ispisan »poljičkom bosančicom«. Hrvatska je redakcija tako starija od latinske, a u obje redakcije, ocijenio je, postoje umetci, koji su dijelom nastajali i prepisivanjem.

Hrvatsku kroniku je u drugoj polovici XII. stoljeća na latinski preveo, a dijelom i redigirao, neki svećenik iz Bara. Neka novija istraživanja smatraju kako je to bio Zadranin – barski nadbiskup Grgur, koji je napisao neka poglavlja tako da je s vremenom cijeli spis postao poznat pod nazivom Ljetopis popa Dukljanina.

Hrvatska kronika sačuvana je u prijepisu Jerolima Kaletića iz 1546., u kojoj je on zabilježio kako je Dmine Papalić našao tekst u starim knjigama pisanim »hrvackim pismom«. Dmine je tekst ispisao »rič po rič«, a Kaletić, kako kaže sam »pripisah iz rečenih knjig«.

Marulić je pak u svom prijevodu zabilježio da je Papalić našao knjigu napisanu ilirskim pismom i na ilirskom jeziku u nekoj vrlo staroj knjizi u Poljicima u domu Marakovića 1500. godine.

U izmjeni vladara, koje spominje Kronika smjenjuju se ciklusi progona i pogodovanja kršćanima. Nu, auktor Kronike za Gote (ili Gete) kaže da su divlji, nu ne tvrdi da su pogani pa se neizravno smatra da su ti Geti bili arijanski kršćani. Naime, pokršteni su bili ranije, što potvrđuju i tada suvremeni izvori, ali su, kako će kasnije potvrditi i domaći izvori, bili poprskani arijanizmom.

Očito su i sukobi s kršćanima starosjediocima imali uzrok u toj razlici. Silimir je starosjediocima, dakle zatečenim kršćanima, omogućio povratak svojim domovima pa pisac Kronike tvrdi kako je takvom politikom pučanstvom »opet napunio zemlju Hrvatsku«, a ne samo jedan dio svoga kraljevstva. U Silimirovo vrijeme, bilježi Kronika, pojavljuje se i znatnije mnoštvo naroda »iz priko rike velike, ka se dii Velija«. Rimski je car s njima sklopio ugovor pa je i Silimir poslao svoje izaslanike vođama toga puka. Utvrdivši da govore istim jezikom i on s njima sklopi mir.

Očito je bila riječ o masovnijoj pojavi slavenskih plemena, koju bilježe i drugi suvremeni izvori. U čitanjima, prijevodima i interpretacijama Silimirova sporazuma s pridošlim slavenskim plemenima stara hrvatska riječ »harac« pretvorena je u turcizam »harač« pa se zbog tog neologizma u pitanje dovodilo vrijeme nastanka Kronike, ali i interpretacija Silimirova sporazuma s navedenim slavenskim plemenima. Naime, kad se pročita »harač« umjesto riječi »harac« onda je Silimir morao pridošlicama plaćati porez, što ga je stavljalo u njima podređeni položaj. Stara pak hrvatska riječ »harac«, na što je već ranije upozorio Mlač, a u svom je rječniku objasnio i Petar Skok, znači »boj«, »bitka«, a kako pridošlice nisu bili ratoborni te su govorili istim ili sličnim jezikom »ljubeznivo živiše, koliko veće, koliko vire i jazika bihu jednoga«. Tako je sporazum omogućio njihovo stapanje.

Nama je iznimno zanimljiva upravo IX. glava koja govori o prvom hrvatskom saboru i uređenju zemlje te upravnoj podjeli zemlje. Cijeli niz povjesničara je jasno utvrdio, a poglavito nakon prepoznavanja toponima »Hlib« kako je taj sabor održan na Duvanjskom polju. Nu unatoč tomu, ranija jugoslavenska politika, ali i noviji opiratelji hrvatskoj državnosti ne priznaju očite činjenice navedene vrlo precizno upravo u Hrvatskoj kronici.

Premda među povjesničarima nema jedinstvena mišljenja glede godine održavanja prvoga hrvatskog sabora povjesničar Dominik Mandić u svojoj studiji tvrdi kako je on održan 753. godine na Duvanjskom polju.

Budimir je, naime, sazvao sabor da bi crkveno i državno-pravno uredio svoje kraljevstvo. Kako je nakon osmodnevnoga »vijećanja« zaključeno da se uspostave dvije metropolije – solinska i dukljanska, osporavateljima postojanja Crvene Hrvatske, zbog nečitljiva ili nejasna određenja Gornje Dalmacije u Kronici, ova činjenica ne ide u prilog. Naime, crkveno uređenje poklapalo se s teritorijalnim ustrojem države pa će to jasno evidentirati i pop Dukljanin, ali i tada suvremeni bizantski izvori.

Sabor je zemlju razdijelio na županije i gradove te za njih donio zakone i obveze prema vladaru. »Što je s ovu stranu gore k moru, prozva Primorje, i rike, ke ishode iz gor od zapada sunčenoga i pristaju u veliku riku Dunaj, onuj riku zvaše Surbiju.

I primorje razdili na dvoje počamše od mista i grada ki po poganih bi razrušen, ki se zove Dalma, gdi sa shodom biše, deri do mista, ko se zove Valdemin. Od Dalme do Valdemina prozva Hrvate Bile, što su Dalmatini Nižnji. I još od mista Dalme do Bandalona grada, ča se sada zove Drač, dotla prozva Gornju Dalmaciju i toli koje Surbiju, ča jest Zagorje. I tuj na dvoje razdiliše: počamše od gornje strane Drine, ča jest na zahod sunčeni do gore Borave, a toj prozva Bosnu, i od Drine do Lipa prozva Ras, ča je Raška zemlja.«

To je prvo prostorno uređenje Hrvatske, čiju je podjelu Dukljanin zabilježio kao Bijelu i Crvenu Hrvatsku. Mnogi su iz politikantskih razloga i svojih velikosrpskih aspiracija, ali i u kasnijem razdoblju kad je doista postojala Srbija kao državni entitet ili bar sjećanje na nju, u terminu »Surbia« gledali srbijanski državni prostor.

U Hrvatskoj kronici nigdje se ne nailazi na zemljopisni, a pogotovo državno-politički pojam Srbije. U skladu s iranskim označavanjem strana svijeta u bojama »Surbia« je označnica za sjevernu stranu, što je doista lako vidljivo ne samo s Duvanjskoga polja nego i u odnosu na južnu i zapadnu Hrvatsku, odnosno Crvenu i Bijelu. Pridjev »sur« ima značenje taman i siv pa hrvatski kroničar jasno obrazlaže kako je termin »Surbia« označnica za rijeku Dunav, koji je sjeverna granica hrvatskoga kraljevstva.

Iz ovih manipulativnih, a pokadšto i stajališta koja su bila nerazumljiva puno kasnijim istraživačima, proistekla je teza o srednjovjekovnoj pripadnosti Bosne Srbiji, ali i ovovjeka, koja bijaše povodom agresivnih velikosrpskih ratova. Bilo da je riječ o politici koja je prouzročila Prvi svjetski rat, masovna klanja i ubojstva Hrvata u Drugom svjetskom ratu kao i najnovija u Domovinskom ratu na području Hrvatske i BiH.

Duvanjski sabor o kojem priča stara hrvatska kronika podloga je i današnje državnosti Republike Hrvatske pa i državnosti hercegbosanskih Hrvata. Osim osporavanja Duvanjskoga sabora i krunidbe kralja Tomislava u pitanje je dovođena i etnogeneza hrvatskoga naroda, prostorno uređenje rane hrvatske države te vojna sila kojom je raspolagao hrvatski vladar. Uostalom, to rade i danas.

Damjan Pešut smatra kako glede hrvatske etnogeneze valja posebno razumjeti splitskoga arhiđakona Tomu te na koja je to dva naroda mislio kad je tvrdio da su postali jedan rod, slični po običajima, jednoga govora.

Jedan narod nedvojbeno čine Kureti ili Hrvati, dok drugi zasigurno nisu Goti, jer su govorili slavenskim jezikom. Drugi narod mogu biti samo Slaveni, koji su u »hrvatsku zemlju« doselili krajem VI. stoljeća, dakle poslije svojih sunarodnjaka Ostrogota, zapravo Hrvata.

Nehotična Tomina teza sublimat je hrvatske geneze, kojoj svakako treba pridodati i domaće dalmatsko pučanstvo, koje se tijekom vremena stopilo s hrvatskim doseljenicima. To ne samo da ilustriraju kroz povijest prividno različiti nazivi jezika kojim su govorili Hrvati – slovinski, slavenski, ilirski, ilirički, a što nije ništa drugo nego istoznačnica za hrvatski jezik kojeg se čvrsto drži Hrvatska kronika.

»Povijest« splitskoga arhiđakona Tome (oko 1200. – 1268.) sadrži cijeli niz autobiografskih podataka, a u njoj je opisao povijest salonitanske Crkve od rimskoga doba do 1266. godine i zabilježio mnogobrojne podatke o hrvatskoj srednjovjekovnoj povijesti.

Zaobišavši činjenicu da je kao crkveni dostojanstvenik pripadao gradskoj komunalnoj zajednici, koja je svojom političkom autonomijom priznavala vrhovnu vlast hrvatskoga kralja, na njegove se pravno-političke poglede i borbu s hrvatskom vlastelom i ugarskim kraljem za očuvanje gradske autonomije te zauzimanje za provedbu tada aktualnih crkvenih reforma gledalo kao na etničku mržnju jednoga »Latina« prema »susjednim« Hrvatima u splitskom zaleđu.

Tomini pak zapisi o hrvatskim kraljevima, svjedoče suprotan odnos, ali i pokazuju stanovitu sljepoću historiografije, koja se pokadšto teško mirila s Tominom činjenicom da su Hrvatska i Dalmacija pa onda i tadašnji Split bili jedno državno područje. Tomin pak utjecaj na cijeli niz hrvatskih humanista, najprije na one s hrvatske obale, a potom i rasprostranjenost njegovih rukopisa, dublje na kopnu, jasno svjedoči da je djelo splitskoga arhiđakona duboko proželo same temelje hrvatske književne kulture. Toma već u prvom poglavlju svoje Povijesti donosi opis zemlje u kojoj živi. Nekoć je ime Dalmacije, piše, za razliku od doba u kojem je on živio, imalo šire značenje. Smatralo se, kaže, da je to jedna provincija s Hrvatskom. Objasnio je i podrijetlo naziva Dalmacije prema nazivu staroga grada Delmisa. »Postoji naime pokrajina u gornjim krajevima koja se zove Delmina, gdje se još vide stare zidine, spominje se da je tamo bio grad Delmis. Sada je Dalmacija priobalna pokrajina, koja počinje od Epira, gdje je Drač, i proteže se sve do Kvarnerskoga zaljeva, u čijoj je unutrašnjosti grad Stridon, koji je bio na granici između Dalmacije i Panonije.«

Dok su hrvatska historiografija i arheologija, posve naravno sjedište plemena Dalmata locirale na području Duvanjskoga polja – Duvna, dakle u neposrednom zaleđu grada Splita, gore preko planinskoga pojasa, dalmatski je prostor njemački slavist L. Steindorff, potpuno zaobišao i njihovo sjedište smjestio kod današnje Podgorice u Crnoj Gori. Nije ništa čudno za jednoga Nijemca koji najbolje ne čita antičke i srednjovjekovne izvore, nu problem nastaje, kao i obično, tek onda kad ta neadekvatna inozemna stajališta poprimaju službena značenja i u hrvatskoj historiografiji.

Tim više što je u Hrvatskoj kronici i u Ljetopisu popa Dukljanina jasno naznačen toponim planine Lib, koji se tako sve do danas zove, a smješten je na jugoistočnom rubu Duvanjskoga polja. Naime, u podnožju toga Liba, gdje je bio grad Delmis, hrvatska vrela bilježe održavanje prvoga hrvatskog sabora, na kojem je, između ostaloga načinjena upravna podjela hrvatskoga državnog prostora, gdje su zemlje južno od Duvna činile Crvenu, a zapadno Bijelu Hrvatsku.

Iz Tomine rečenice o »gornjim krajevima (...) gdje se još vide stare zidine, spominje se da je tamo bio grad Delmis« može se zaključiti i da je Toma mogao sam vidjeti stare zidine, za koje se pričalo da je tamo bio grad Delmis. Uostalom Duvanjsko polje mu je bilo u neposrednoj blizini za razliku od navodnog toponima kod Podgorice. S druge pak strane katolička župa Duvno još se u XVIII. stoljeću prostirala na istok sve do rijeke Neretve pa je Toma, pišući o hrvatskom državnom području očito imao na umu granice Bijele Hrvatske, poznate još iz Hrvatske kronike i Ljetopisa popa Dukljanina, za razliku od Crvene Hrvatske na jugu, koja u njegovo doba više nije postojala kao politička stvarnost.

Bez obzira na krajnje namjere njemačkoga slavista, Steindorffovo projiciranje Delmisa u Crnu Goru poslužilo je hrvatskim projugoslavenskim povjesničarima da srednjovjekovni naziv »Sclavonia«, inače sinonim za Hrvatsku, što je posebno vidljivo iz Tomina djela, pretvore u srednjovjekovnu »SFRJ« sastavljenu od više republika (Sklavinja).

Kao uzorak takvoga suvremenog projiciranja jugoslavenskoga federalizma u daleku prošlost najbolje može poslužiti knjiga Nade Klaić Srednjovjekovna Bosna. U toj studiji zagrebačka profesorica s pravom brani Bosnu od velikosrpskih historiografskih pretenzija, ispisanih u Istoriji srednjovekovne bosanske države Sime Ćirkovića.

Nu, način obrane bosanske posebnosti u odnosu prema Srbiji metodološki je profesorica Klaić posudila iz boljševičkoga arsenala pa umjesto da argumentira velikosrpsku pozadinu Ćirkovićeva djela, ona napada Ferdu Šišića i tzv. hrvatske pretenzije prema Bosni, ne uvidjevši da joj je, zbog hrvatske političke nemoći, još djed Vjekoslav branio hrvatstvo Bosne, ističući njezinu posebnost prema Srbiji.

Rezultat takve historiografije iscrtao je potkraj 20. stoljeća sudbinu BiH, od koje je polovica pripala Srbima, a druga polovica onoj »posebnosti« (bošnjačkoj) koju su Hrvati toliko zdušno branili od Srbije. Naravno, bez Hrvata, kako je to i projicirala hrvatska komunistička historiografija.

Tomina pak karakterizacija Dalmata kao plemena koje je živjelo po šumama te pustošilo i pljačkalo susjedne provincije, koje su pacificirali tek Rimljani, slična je opisu pridošlih Hrvata, zabilježenom u VII. poglavlju. Riječ je, kaže, o sedam ili osam plemena koja su iz krajeva Poljske došli s Totilom.

Oni su, navodi, tlačili domaće stanovništvo i surovo ga pokoravali pod svoju vlast. Osim hrvatske ratobornosti zabilježio je i predaju (tradiciju) o dolasku hrvatskih plemena, sličnu onoj koju donosi i Konstantin Porfirogenet u X. stoljeću, a zapazio je i hrvatsku etnogenezu oblikujući je u tekst kako su se ti došljaci, koje su nazivali Gotima i Slavenima izmiješali sa starosjediocima i postali jedan narod koji je imao sličan način života, običaje i jedan jezik.

Opis zauzeća Salone, premda književno oblikovan, podsjeća na to da se Toma služio izvorima, sličnim kao i anonimni pisac Hrvatske kronike. U VIII. glavi je zabilježio dolazak opata Martina, koji je po nalogu pape Ivana Dalmatinca prikupljao među Hrvatima relikvije svetaca i od njih otkupljivao robove. Mnoge je, navodi Toma, oslobodio, a relikvije svetaca odnio u Rim, gdje ih je papa pohranio u bazilici Presvetog Spasitelja te svetih Ivana Krstitelja i Ivana Evanđeliste na rimskom brežuljku (Lateranska bazilika). U ovoj glavi je i podatak o izgradnji Dubrovnika, o kojem na sličan način pripovijeda i pop Dukljanin.

U X. glavi Toma piše o uređenju odnosa između Bizanta i Hrvata, a u sklopu tog i o položaju dalmatinskih gradova. Nakon uređenja tih odnošaja dolazi do sve snažnijega međusobnoga povezivanja između pridošlih Hrvata i starosjedilaca koji se postupno stapaju u jedinstven narod.

Dolaskom pak Ivana Ravenjanina, o kojem piše u XI. glavi, u Hrvatskoj se uređuju crkveni odnosi, formiraju župe, a narod sve više prilazi kršćanskom nauku.

Zahvaljujući Ivanu Ravenjaninu vođe Gota i Hrvata, piše Toma u XIII. glavi, bili su očišćeni od zaraznoga arijanskoga krivovjerstva, a u Sklavoniji su, osim biskupijskih u Dalmaciji bile ustanovljene druge biskupijske crkve: na istoku je bio delmitanski biskup, po čemu je Dalmacija nazvana, na zapadu je biskup siscijski, što zorno ocrtava granice Bijele Hrvatske.

Pišući pak o izuzeću biskupa Gornje Dalmacije (Crvene Hrvatske) Toma u XV. poglavlju navodi kotorskoga, barskoga, ulcinjskog i svačkoga biskupa, nu ne spominje u Gornjoj Dalmaciji nikakva delmitanskoga biskupa jer se njegova biskupija, što je Toma dobro znao, nalazila na istoku Bijele Hrvatske, odnosno na području Duvna. Tominu informaciju o prijenosu vlasti nakon smrti hrvatskoga vladara upotpunjava zbornik povelja negdašnjega benediktinskoga samostana Sv. Petar u Selu (Sumpetar) u Donjim Poljicima. Njegov glavni dio napisan je oko godine 1105., a na zadnjem listu nalaze se dva kasnija umetka. Smatra se da su nadopisana potkraj 13. ili početkom 14. stoljeća iz staroga izvornika . U njima se govori o sedam hrvatskih banova, koji su birali hrvatske kraljeve, te o postavljanju banova iz 12 hrvatskih plemena.

Povjesničar Dominik Mandić je smatrao kako je izvornik tih umetaka nastao potkraj XI. stoljeća, kada su u Hrvatskoj nakon smrti kralja Petra Krešimira IV. (1074.), nastale borbe oko imenovanja hrvatskoga kralja. Po svoj prilici ova je bilješka u Supetarski zbornik (Supetarski kartular), tvrdio je, bila upisana onda, kada je ponovno otvoreno pitanje nasljedstva u hrvatskoj državi potkraj XIII. stoljeća, u vrijeme izumrća ugarsko-hrvatske vladarske obitelji Arpadovića.

U prvomu zapisu na dnu druge stranice XV. lista o izboru hrvatskih kraljeva, pod upisom broj 100, ispisano je latinskim jezikom, a hrvatski prijevod glasi: »U prošlim vremenima u Kraljevstvu Hrvata bio je ovakav običaj: bilo je sedam banova, koji su birali kralja u Hrvatskoj, kada bi kralj umro bez djece, naime ban Hrvatske prvi, ban bosanski drugi, ban Slavonije treći, ban Posige četvrti, ban Podravije peti, ban Albanije šesti, ban Sremi sedmi...«

Bez obzira na slabu čitljivost zadnjih četiriju banovina, razvidno je da su u XI., a onda i potkraj XIII. stoljeća hrvatski pravnici znali da hrvatskoga kralja bira sedam banova, među kojima i ban Bosne. To potvrđuje činjenicu da su hrvatski pravnici banove smatrali pokrajinskim upraviteljima, a njihove banovine dijelom opće hrvatske države.

Toma Arhiđakon pak prostorno potvrđuje navode iz Supetarskoga kartulara kad piše da su granice hrvatskoga kraljevstva bile ove: na istoku Delmina, gdje je bio grad Delmis s nekom crkvom u kojoj je pronađen zapis da ju je posvetio kapuanski biskup blaženi German, na zapadu Karintija (Karantanija, Koruška), prema moru sve do grada Stridona, gdje je i danas granica između Dalmacije i Istre, sa sjevera od obale Dunava do Dalmatinskoga mora s čitavom Maronijom i Humskom kneževinom. Tomine granice hrvatske države podudaraju se i s granicama u glasovitoj Trpimirovoj darovnici iz 852. godine, čija se država prostirala sve do Dunava.

U novije vrijeme povjesničarka Marija Matijević Sokol je potvrdu tim granicama pronašla i u djelu engleskoga kralja Alfreda Velikoga, inače suvremenika kneza Branimira, koji je Hrvatsku pod njezinim dalmatinskim imenom označio granicama između Jadrana, Dunava i Karintije.

Navedeni izvori potvrđuju snažnu tradiciju hrvatske državnosti, njezine uspone i padove, nu nikad i odreknuće od svoga povijesnoga područja.

Jugoslavenska okupacija i komunistički režim pokušali su uništiti tu državnost, što se najbolje očitovalo u glasovitoj izreci jugoslavenskoga diktatora Josipa Broza Tita kad je nakon sloma Hrvatskoga proljeća Hrvatima poručio da će Sava prije poteći uzvodno nego Hrvatska postati neovisna i samostalna država. U projekt tog uništenja uplela se i komunistička historiografija koja se pobrinula i za relativiziranje hrvatske vojne sile za vrijeme kralja Tomislava i njegovih nasljednika.

Naime, bizantski car Porfirogenet u svom izvješću o snazi hrvatske vojne sile u doba kralja Tomislava piše kako je Hrvatska raspolagala sa 60.000 konjanika i 100.000 pješaka te 80 velikih brodova (sagena), na svakome do 40 mornara-ratnika i 100 manjih brodova (kondura), na svakom od 10 do 20 mornara-ratnika. Ne ulazeći u pitanje preciznosti carske procjene o broju hrvatskih vojnika, Hrvati su moćnu vojsku mogli održavati zahvaljući širokim prostranstvima svoje države, a ustrojene, pravno razdijeljene, crkveno uređene i organizirane na već spomenutom Duvanjskom saboru, koji je zemlju podijelio na Crvenu i Bijelu Hrvatsku.

Svodeći srednjovjekovnu Hrvatsku na područje neposredno u zaleđe primorskih gradova omogućilo je komunističkim historiografima da Porfirogenetovu bilješku iz X. stoljeća, zajedno s drugim izvorima, proglase neutemeljenim mitom. Niste imali kralja, niste bili organizirani, politički ustrojeni i vojno nemoćni pa nemate pravo tražiti neovisnost tisuću godina kasnije, bila je ideološka i politička poruka komunista hrvatskom narodu.

Hrvatska je, unatoč tomu, dobrim dijelom zahvaljujući i predaji o krunidbi kralja Tomislava na Duvanjskom polju 925. godine te organizaciji proslave i obilježavanju 1000. obljetnice hrvatskoga kraljevstva sedam desetljeća nakon tog događaja svojom vojskom briljantnim vojniom pothvatima oslobodila svoju zemlju od jugoslavenske okupacije i pritom porazila komunističku i velikosrpsku vojsku. Zato se tijekom zadnjih desetljeća, paralelno s omalovažavanjem stare hrvatske vojne sile, u ideološki obojenim historiografskim radovima vodila snažna medijsko-politička kampanja omalovažavanja, optuživanja i kriminaliziranja suvremene hrvatske vojne sile i Domovinskoga rata. To se u pojedinim trenutcima kampanje pretvaralo u histerični lov na generale i visoke časnike Hrvatske vojske i HVO-a. Zbog takve medijske i pravno-političke kampanje mnogi su zapovjednici Hrvatske vojske završili na sudu u Haagu, a u očekivanju presuda, nakon višegodišnjih mrcvarenja, nositelji kampanje u domaćim su medijima već bili presudili visokim časnicima pa i samom hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu. Na našu sreću čak je i Haaški tribunal, koji je sudio hrvatskim generalima, zahvaljući sudcu Theodoru Meronu s prijezirom i izvan svake sumnje odbacio optužbe klevetnika iz same Hrvatske. Tako su već mrtav prvi hrvatski predsjednik i njegovi generali pobijedili vojsku klevetnika i neovisnoj hrvatskoj državi omogućili daljnji razvoj. Unatoč toj pobjedi i medijskom stišavanju kampanje klevetanje se Hrvatske vojske i njezina vrhovnika nastavilo nešto rafiniranije i manje bojovno pa se premjestilo u područja, koja neopravdano nazivamo, umjesto ideološke promidžbe, kulturom.

Diplomatsku potporu jačanju hrvatske državnosti još je za kralja Tomislava davala rimska Crkva, koja je zahvaljujući promišljenosti i političkoj mudrosti hrvatskoga kralja na Splitskim saborima, ne samo ustrojila primat Splitske metropolije u Hrvatskoj, nego odlukama na saborima uvela hrvatski narod i njegovu državu u krug zapadnoeuropske uljudbe.

U nedostatku razumijevanja zapadnih demokratskih vlada i njihovih diplomacija za hrvatsko pitanje u bivšoj SFRJ, predsjednik se Tuđman tradicionalno, kao i kralj Tomislav, oslonio na rimskoga papu pa je zahvaljujući Ivanu Pavlu II. i diplomatskom pogonu što ga je on potaknuo Tuđmanov pothvat da obnovi hrvatsku državnu neovisnost rezultirao 1992. međunarodnim priznanjem. Za posjeta ratnom Tomislavgradu, koji se smjestio ispod zapadnih obronaka planinskih vijenaca što okružuju Duvanjsko polje, respektirajući predaju svoj je govor predsjednik Franjo Tuđman počeo rečenicom: »Ovdje je sve počelo!« Tradicija se prevorila u životnu stvarnost. Na kraju valja podsjetiti na neke zanimljive paralele. Onako kako su osporavani, krivotvoreni ili iz cjeline vađeni dijelovi dokumenata vezani za obnovu hrvatske državne neovisnosti 90-ih godina, a onda po političkim potrebama interpretirani da bi se Tuđmana i Hrvatsku vojsku kriminaliziralo, tako su i izvori, premda malobrojni i siromašni iz ranoga srednjeg vijeka o kralju Tomislavu i organizaciji hrvatske države, njezinu prostoru, vojnoj moći i ratnim pobjedama omalovažavani i proglašavani bezvrijednima.

Treba posebno istaknuti koliku važnost tradiciji i predaji daje Katolička Crkva. One u svim ranim društvima, poglavito onima koja su rasla unutar Rimske Crkve imaju posebno značenje. Tradicija i predaja sastavni su dio učenja upravo Katoličke crkve o Kristovu poslanju, njegovu uskrsnuću. Tu nema mjesta laganju, krivotvorenju i evanđeljima u vlastitim interpretacijama. Zato bi se tradicije i predaje iz nacionalne povijesti, ako žele kao narod opstati, trebali držati i budući hrvatski naraštaji.