Elegantna i neuhvatljiva Arkadija Vladimira Vidrića

»Čitao sam i čuo o njemu, ali ga ne vidjeh, iako se za nj propitah, gotov da ga tražim, da ga nađem i obađem. Ne znam ga dakle; no i ne marim. (...) U proljeće je skakutala po njemu ona vrsta ševa što nose krunu na glavi; u jesenska predvečerja prelijetala ga jata kreštavih vrana. Tako je moralo biti«, opisuje »na neviđeno« Vladimir Nazor vinograd Vladimira Vidrića. I nastavlja: »Taj najhermetičniji od svih pjesnika – svoga vinograda nigdje ne spominje. Koješta što se o Vidriću pričalo samo je legenda; u njegov vinograd vjerujem. A i kad ne bih vjerovao, o Vidrićevu bih vinogradu mogao ipak govoriti: o vinogradu iz kojeg je on jutrom slušao kad se pod jasikom na čistini, Pan oglasi smijehom (...) (Nazor, 1977, str. 187–188). Samo je Vidrićev nevidljivi vinograd Nazor mogao spomenuti u svojem dnevničkome zapisu od 18. kolovoza 1940., jer neuhvatljivost i eteričnost zauvijek su obilježili pjesnika. Našavši se pred njegovim stihovima, generacije su se književnih znanstvenika, od kojih mnogi i sami pjesnici, žalile na »manjak kritičkog i pedagoškog aparata« kojim bi se Vidrić mogao dohvatiti, odrediti. Njegova je lirika stoga opisivana kao »čista«, »alegorijska«, »s naznakama simbolističkog pjevanja« – no, bili su to tek pokušaji, jer ona ostaje apartna, a opet naširoko znana i čitana.

U prvome kritičkom izdanju Vidrićevih pjesama kojeg je uredio Dragutin Tadijanović, 1969., samo pedeset i osam stranica zauzele su njegove pjesme, a obilna bibliografija preko dvije stotine. To i nije neko čudo, jer riječ je o malenom opusu: četrdesetak pjesama i nikakvih drugih proznih, esejističkih, publicističkih, dnevničkih tragova. Bilo kako »uokviriti« Vidrića, pokazalo se nezahvalnim zadatkom.

* * *

Prema Tadijanovićevoj iscrpnoj kronologiji, pjesnik se rodio u Zagrebu u Preobraženskoj ulici 30. travnja 1875. u kući imućnog odvjetnika Lovre Vidrića, u koju su zalazili Strossmayer, Rački, Ivan vitez Trnski i drugi znameniti ljudi toga doba. Završivši gornjogradsku klasičnu gimnaziju, gdje je prve pjesme objavio u školskom listu Lovor, studira pravo u Pragu, Zagrebu i Beču. Bio je na čelu povorke studenata koji su 16. 10. 1895. na Jelačićevom trgu spalili mađarsku zastavu za vrijeme boravka Franje Josipa I. u Zagrebu, te završio u bjelovarskom zatvoru sa Stjepanom Radićem i drugim demonstrantima. Branio se tvrdnjom da »nijedan narod ne smije vršiti despocije nad drugim.« U Viencu objavljuje pjesme Boni mores (Pomona) i Mrtva ljubav. Godine 1900. diplomirao je pravo i zaposlio se kao »odvjetnički perovođa« u kancelariji svoga oca. Prvi put u »sanatoriju za nervozne« u Essenbergu kraj Graza završava 1903., navodno zbog nesretne ljubavi, djevojke pod čijim je prozorima šetao na Jelačićevom trgu i kanio je ženiti – bez uspjeha. Iste je godine položio pravno-povijesni »strogi ispit« na Pravnom fakultetu u Zagrebu, s izvrsnim uspjehom i postaje doktorom pravnih nauka na Zagrebačkom sveučilištu. U Beču je boravio tri mjeseca na pripremi za docenturu iz rimskog prava, ali se vratio u Zagreb ne stekavši je. S delegacijom hrvatskih književnika i umjetnika 1904. putuje u Beograd, u hotel »Imperijal« na konferenciju jugoslavenskih književnika i umjetnika, potom u Sofiju, gdje, prema zapisu u Obzoru, boravi s hrvatskim umjetnicima Valdecom, Frangešom, Csikosem, Otonom Ivekovićem, Klementom Crnčićem, Ljubom Babićem, te s Gjalskim.

Nakon smrti roditelja, 1907., objavio je jedinu svoju pjesničku zbirku.

Već 1908. završava u Zavodu za umobolne u Stenjevcu s dijagnozom amentia paranoides. Opaske: »Ženijalno nastrojenje, blistav um, pjesnik, izvrstan đak, osobitog pamćenja, excentričan, dobrodušan« (Povijest bolesti; Zemaljski zavod za umobolne u Stenjevcu, br. 7268, 30. VII. 1908). Poslije 75 dana kratko je otpušten iz Zavoda, da bi, neizliječen, završio na kućnoj njezi kod liječnika Steve Golda u Moslavini: »Kad smo kući došli, kad se upoznao sa okolinom, došao je k meni, uzeo mi ruku i kazao: Doktore, kako sam ja sretan! Ovdje ću ja ozdraviti« (Pismo dr. Golda, 1. 5. 1909.). U kolovozu je opet doveden u Zavod za umobolne, gdje je nakon 60 dana umro. Matoš spominje i neuspješan Vidrićev bijeg iz umobolnice: »Jednom zgodom, uluči priliku, skoči sa prvog kata, preskoči kao plivač, strmoglavce, širok plot, ‘živicu’ od grmlja i bjež! niz cestu prama vlaku, koji je baš dolazio. Liječnik i čuvari za njim u potjeru, ali ga ne bi stigli da prema žutoj kući baš nije sa mesom za zavod išao mesar, momak g. Sertića. Na viku htjede Vidrića zaustaviti, ali taj ga baci kao vuk janje na leđa i nastavi bijeg prema željeznici, dakako mnogo sporije, pa ga mogahu stići i jedva jedvice savladati«. (Matoš, 1973, str. 199). Snaga će pjesnika uskoro napustiti, te će čekati kraj »(...) zavijen u apsolutno ćutanje, u potpuni mutizam« (Matoš, 1973, str. 199). Dan prije smrti, posjećuju ga brat Lovro i sestra Vera. Umire 29. 9. s dijagnozom penumonia hypostatica. Pokopan je na Mirogoju. »Prije smrti je izrazio kao posljednju želju da mu donesu leda i šampanjca, što je i učinjeno. Iza tolike katastrofe imađaše taj helenski ljubitelj života, snage oprostiti se s njime s čašom duha i Bakhovog entuzijazma. Zato, budem li još pio autentičnog šampanjca, bit će mi slađi, jer su čašu, ispijenu prije te pjesničke i mučeničke smrti, bez sumnje dirnule drage usne, spominjući se svih nas što imađasmo sreću s pokojnim prijateljem sjediniti srca u istoj ditirampskoj čaši ljubavi, rodoljublja, oduševljenja i poezije.« (Matoš, 1973, str. 199). I Matoš će se sa svojom »pjesničkom i mučeničkom smrti« sastati u Bolnici kod milosrdnih sestara, ni pet godina nakon Vidrića.

Kratak pjesnikov život pretočio se u legendu: Lunaček ga je prozvao »utjelovljenjem stare kalokagatije.« Matoš će u nekrologu napisati kako se u Vidriću »(...) sve dobro, milo i lijepo što naša suvremena hrvatska kultura može pružiti, sjedinilo u skladu njegove moralne, fizičke i intelektualne pojave.« Ujević će nekoliko desetljeća nakon Vidrićeve smrti napisati da »(...) od onih ljudi, u malo starijem naraštaju, koje bih volio poznavati, a nisam bio u prilici, on je na prvome mjestu.« A. B. Šimić prozvao ga je »gospodinom u književnosti«. Ne čude te pohvale, piše Šoljan, jer Vidrić je bio »(...) aristokratski nezavisan, superioran, briljantan, mnogostruko obdaren duhovnim i fizičkim odlikama, buntovnik koji spaljuje mađarsku zastavu, pa čak i lijep – dakle prava slika kakvog ‘pjesnika-zakonodavca svijeta’, a s druge strane, iza te blistave fasade kao da vreba cijeli jedan spektar spleena, i on umire – zatraživši šampanjca – mlad, u ludnici, kao pravi prokleti pjesnik.« (Šoljan, u: Vidrić, 1996, str. 8)

Blažen i proklet, bio je vrhunski govornik – retor, nalik hrvatskom latinistu Iliji Crijeviću (1463. – 1520.) što se proslavio nadgrobnim govorima (oratio funebris) vlastelinima, recitator, lako je osvajao društvo, bogat, a ne škrt, te se činilo da nema nikakve prepreke njegovoj omiljenosti. Nakon smrti, ostavljajući za sobom tek sveščić pjesama, Vidrić »ne ide malen pod zvijezdama«.

U njegovim autografima ne vidi se »skrupulozna briga oko forme«, premda je na nekim pjesmama radio. »Nedostatak bilježaka, koncepata, nabačenih i nedovršenih ideja, pokazuje nam da je Vidrić ono malo što je htio i započeo obično i dovršavao, ali da započinjao nije mnogo.« (Šoljan, u: Vidrić, 1996, str. 9). Ne predavši se sasvim »augurskom pozivu« baveći se pravom, politikom, društveno aktivan i znatiželjan, Vidrića će obesmrtiti njegove pjesme, njegov »fantastičan, bogomdan i gotovo autarkičan talent«, piše Šoljan. Pojavio se između Matoša i Kranjčevića, u »(...) potencijalno snažnom i plodonosnom razdoblju, ali usred te plodnosti kao da ga ne hrani isto tlo i ne zalijeva ista kiša.« (Šoljan, u: Vidrić, 1996, str. 10). Uspoređujući ga s Bunićem Vučićem iz starije hrvatske poezije, svakako treba spomenuti i Šiška (Sigismunda) Menčetića, rođenog u Dubrovniku 1457., jednog od prvih hrvatskih autorskih lirskih glasova, čija se trenutna zadivljenost damom dok sređuje kosu na prozoru u pjesmi Zoviješe zora dan i tuga pjesnikova kad dama nestane (ter gorči ner pelin i čemer ostah ja), podudara s melankolijom protagonista Vidrićeve pjesme Adieu dok se spušta stubama damina grada. Možda je to sjena iste zlatokose dame što se protegnula stoljećima hrvatske lirike. Pjesničke suza i mandolina podjednako bi mogle biti Menčetićeve i Vidrićeve. Linija hrvatskog pjesništva živa je i neisprekidana. Šoljanu je Adieu »(...) možda jedna od najljepših lirskih minijatura hrvatske poezije uopće« (Šoljan, u: Vidrić, 1996, str. 25).

* * *

Oduvijek se Vidrića »krivilo« za eskapizam, u njegovim su se pjesmama tražile naznake zbilje, društvene, političke ili osobne (A. Barac), no poezija je uporno ostajala samosvojnom. O samoj autorovoj literaturi i lektiri moglo se tek nagađati te su utjecaji njemačke i francuske lirike samo natuknuti. U nedovršenom, posthumno objavljenom članku, Ujević ga proziva »događajem bez komentara«. Za Ivana Gorana Kovačića on je »Mozart hrvatske lirike.« No, možda ga najsuptilnije zahvaća Antun Šoljan: »Upravo nas zapanjuje na kakvim se krhkim teoretskim osnovama, s koliko malo precedensa a koliko na golom instinktu, savršenom i delikatnom osjećaju za vrijednost riječi i ravnotežu fraze, osnivaju Vidrićeve gracilne i graciozne, katkada gotovo barokno čipkaste, a opet naizgled tako jednostavne i svedene ritmičke strukture.« (Šoljan, u: Vidrić, 1996, str. 16). »Jedan od najograničenijih vokabulara u novijoj našoj poeziji« (A. Barac), s lažnim utjecajem narodnog stiha, ostaje lak, lepršav i neuhvatljiv, nejasan i nepotpun (I. Frangeš) – svima koji su ga pokušali dohvatiti. Mrkonjić stoga piše kako je »božanstveni nehaj Vidrićeve forme, naposljetku, isto tako (...) jedna od značajki njegove ironije.« (Mrkonjić, u: Vidrić, 1996, str. 90). Poput Wittgensteinovih stuba, Vidrića »razumijemo« tek kad odbacimo spoznaju. Služeći se krajolikom kao mizanscenom, likovima kao glumcima, napučujući svoje kratke pjesme dijalozima, on ostavlja dojam kakvog kazališnog umjetnika dok postavlja na scenu onu istu drevnu pastoralu koja je očaravala autore još od Teokrita, Vergilija, do renesanse, Držića starijeg i mlađeg ili Shakespearea. Njegovi krajolici, nastanjeni nevidljivim bićima, stilizirane su pozornice, a mudraci, istočnjaci, kraljice, magovi, satiri, nimfe, bogovi Zeus, Perun, Pan, ljepotice i pohotni starci junaci su njegovih lirskih dramatizacija: odvijale se one na Nilu ili u neimenovanom parku dok pada mrak, u šumarku ili na puteljku, pojavit će se nevidljive dionizijske trupe, začut ćemo njihove šumove i glazbu. Vidrićevi Rimljani nisu u nekim prepoznatljivim povijesnim okolnostima, senatori su sijedi i ocvali dok nazdravljaju, Elija Glauka muči je li mu draža germanska robinjica, zlato ili kupica s urezanim nimfama te nije stvarniji od likova iz narodnih balada. Mlada će Pomona čitati Ovidijeve stihove dok je lepezom hladi rob sanjajući o dalekoj domovini, a na magarčića crnog židova Jezaije uspest će se lijepa Sali, spremna trgovati svojim djevičanstvom. Pjesnik se ne plaši ponavljati riječi, poput »rujno«, »tavno«, »bijelo«, »nebo«, ne brine ga što se na njegovoj pozornici često pojavljuju slični rekviziti. Njegova »neuhvatljiva, elegantna Arkadija« (Šoljan, u: Vidrić, 1996, str. 21) lebdi poput Danteove nebeske livade na kojoj cvate cvijeće bez korijenja. Šoljan je već mrtav kad je objavljena njegova nadahnuta analiza u knjizi »Božanstveni plakat«, gdje je Vidrić u »gnijezdu« između triju pjesničkih umova, autora predgovora, pogovora i kronologije: Šoljana, Mrkonjića, Tadijanovića. Smrt je rano otela Vidrića, a s njime i njegovu viziju ljepote. Kao da je podijelio sudbinu mitskog lovca Akteona, koji je ugledavši golu božicu Dijanu – Artemidu na kupanju, za kaznu pretvoren u jelena kojeg su rastrgali vlastiti psi. Mit nas uči kako susret s božanskim može biti opasan: oni što se zateknu u pomaknutoj zbilji, ugledaju vile, nimfe, satire, božice, to skupo plate: Vidrićev »otpor« analizi signalizira višak mitsko-arhetipskog i božansko-mahnitog u pjesnika.

Slijedivši tradiciju »starih poet«, on već u svojoj prvoj pjesmi iz jedine zbirke uvodi mitološku tematiku, zazivajući »Zevsa« kojem se klanja »na oblaku ponad mora«, »gdje mermer-stupi nose plavet neba«. Stoga ne čudi što Ujević naziva Vidrićevo pjesništvo »olimpizmom«, stihovima kojima vladaju »osjeti plaveti i daljine-daljine«, »eteričnost i lakoća«. No da nije sve tako plavetno i lako, da pjesnik ne prebire po svojoj liri među oblacima, ukazuju pjesme u kojima se lirski subjekt spušta, prema potrebi i stubama iz svojih nadahnuća u životne teškoće i poniženja, kao u ponešto ironičnome Plakatu (Mrkonjić, u: Vidrić, 1996, str. 86). I dok je silazak s oblaka neizbježan, reklo bi se da se pjesnik ugodnije osjeća boraveći u njima, slaveći na svojoj citri ili liri ljubav, krajolike, onu istu nadstvarnu ljepotu što se pjesnicima ukazivala u svojoj nagosti. Vidrić je poput Valpovčanina Matije Petra Katančića (1750. – 1825.), historiografa, pjesnika, arheologa, očaran davninom, prošlošću – mitskom ili stvarnom, onom iz folklornih napjeva ili učenih knjiga. Iz imena njegovih pjesama vidi se neumorna sklonost ka romantiziranim davninama – staroslavenskim, rimskim, egipatskim. Ljepota je uvijek udaljena, vremenski ili prostorno te ne korespondira s grubošću i ružnoćom stvarnosti. Jesu li zbog svoje očuđenosti Vidrićevi krajolici »umišljeni«, kako veli Begović, poput onih iz Pompejanskih sličica, Kipova, Silena, Jutra ili je to davna tradicija da se u »zelenim lugovima« sreću eterična bića? Krajolik mu je vječna pozornica, pjesnik tek jednu svoju pjesmu smješta u interijer – Jezuite. Njegova faraonesa ljubi roba ploveći u svojoj lađi, gine za njime »kao zvijezda s plave visine koja samotna gasne«, a žensko je tijelo lijepo čak i kad je mrtvo – poput onog utopljene djevojke u pjesmi Ex Pannonia. U pjesmi Kipovi prožimaju se sjene ljubavnika i tajanstvena atmosfera krajolika – mraka, parka, bunara, stabala. Bića potretirana u njegovim pjesmama – Elije Glauko, Pomona, Coena, Silen, Perun – dolaze iz dubina mita i takva nastanjuju njegove stihove. Osobni su to, Vidrićevi mitovi, čak i upućenom čitatelju – nedohvatni. Kao što posljednji veliki majstor mletačkoga slikarstva, Giambattista Tiepolo (1696. – 1770.), na svojim gravirama Caprici i Scherzi di fantasia, smješta uz žrtvenike razna mitološka bića, satire i satirice, efebe, istočnjake, zmije, Pulcinelle, nekad i samu Smrt, svijet u kojem se isprepliće životinjsko i ljudsko – poput Vidrićevih »rumenih« satira dok peku odojka na ražnju – signalizira kako na pozornicu stižu nevidljive sile u neobičan, od stvarnosti odvojen krajolik. Jesu li to tek puke fantazije, ili se na njima zbivaju okultne radnje? Za Tiepolove bakropise, Calasso zaključuje kako se na njima odvija ono čega u Tiepolovoj Veneciji nije ni bilo, naime, neka neobična seičentistička magija: »Ta epifanjiska povijest u trideset i tri epizode nešto je najezoteričnije što je sebi dopustila ta epoha koja je više od ikoje druge gajila neprijateljstvo prema tajni.« (Calasso, 2011, str. 97). Sličnoj se tajni okreće Vidrić. Prije stotinu i pedeset godina rodio se kratkovijeki pjesnik koji je težio nebeskim prostranstvima, začaranim krajolicima, drevnim bogovima i savršenim tijelima. Rodio se »ljepoduh« koji se u »stihove sklonio«, rekao bi Tadijanović, pred demonima što su ga za života proganjali. »Svi su luzi i svi su vinogradi zagrebački bili – Vidrićevi. Zato on i ne spominje svoga vinograda. A da šuma, vinograd ili njiva može biti više pjesnikova negoli intabuliranog vlasnika, reče i jedan od velikih: Victor Hugo.« (Nazor, 1977, str. 188).

Umjesto epiloga, Vidrićev park:

Kipovi

U omrklom parku jablani
Bunar okružuju bijeli,
Gdje smo ja i gospoja
Kao saneni sjeli,
Dok tavni – šume i tuguju
Gordi i neveseli.

Laki na nebu oblaci,
Svijetle pahulje dana.
Lebde i gasnu nad jablani.
I dalje od šumnih grana
Nad livadom – blijede i putuju
Put tihih i neznanih strana.

A gledaju za njima kipovi
U grmlju i sa čistine,
Pobijeljeni. – Lire kamene
Stisle su ruke njine:
Hladni su bozi ljubavi
I zamiču hladni u tmine.

Literatura

Barac, Antun, Vidrić, Matica hrvatska, Zagreb, 1940.

Begović, Milan, »Vladimir Vidrić: Pjesme«, Obzor, br. 324, Zagreb, 1924. Pretiskano u: Milan Begović, »Kritike i prikazi«, Hrvatski izdavalački bibliografski zavod, Zagreb, 1943.

Callaso, Roberto, Tiepolova ružičasta, Vuković & Runjić, Zagreb, 2011.

Kovačić, Goran Ivan, »Cjeloviti Vidrić«, Novosti br 7, 1941, Zagreb. Pretiskano u Djela I. G. Kovačića, knjiga V., Nakladni zavod Hrvatske, Zagreb, 1949.

Lunaček, Vladimir, D. M. Vladimir Vidrić poetae, Zagreb, 1924.

Matoš, Antun Gustav, »Pjesme V. Vidrića«, u: Hrvatska smotra, siječanj 1908., Zagreb. Pretiskano u Hrvatska književna kritika, IV. Zagreb, 1952.

Matoš, Antun Gustav, »Hyperions Tod.« Agramer Tagblatt, Nr 223, Zagreb, 1909. Pretiskano u A. G. Matoš: Sabrana djela III., Zagreb, 1955, prijevod dr. Zdenko Škreb.

Matoš, Antun Gustav, »Vidici i putovi/Naši ljudi i krajevi«, JAZU, Zagreb, 1973.

Nazor, Vladimir, »Dnevnici. Kristali i sjemenke«, ur. Nedjeljko Mihanović, JAZU, Zagreb, 1977.

Šimić, Antun Branko, »Vidrićevi stihovi«, u: Jugoslavenska njiva, br 1, 1922., Zagreb. Pretiskano u: A. B. Šimić: »Sabrana djela II.«, Znanje, Zagreb, 1960.

Tadijanović, Dragutin (ur.), Vladimir Vidrić: »Sabrane pjesme«, JAZU, Zagreb, 1969. i u istom izdanju Kapetanović, Davor, »Literatura o V. Vidriću«.

Ujević, Tin, »O Vladimiru Vidriću«, u: Kolo br. 1., Zagreb, 1966.

Vidrić, Vladimir, Pjesme, ur. Gustav Krklec, Zora, Zagreb, 1950.

Vidrić, Vladimir, Božanstveni plakat, ur. Antun Šoljan i Zvonimir Mrkonjić, Mozaik knjiga, Zagreb, 1996.