Zvonki zvonini Stijepa Mijovića Kočana

Hrvatski književnik Stijepo Mijović Kočan meštar je od mnogijeh zanata. U svojoj dugogodišnjoj spisateljskoj karijeri bavio se pisanjem poezije za odrasle i mladež, romana, kritika i ogleda, putopisa, a autor je i više scenarija za dokumentarne filmove, koje je i režirao. Priređivač je antologija. Bavio se i novinarstvom te je objavljivao i znanstvene radove. Djela su mu uvrštena u niz antologija, kako u domovini tako i u inozemstvu. U njegovoj prebogatoj biografiji nije nevažan podatak, barem ne za autora ove bilješke, da je bio i sudionik Domovinskoga rata te je odlikovan Spomenicom.

Pjesnička forma soneta, ili »zvonina«, što je naziv koji predlaže sam autor (za razliku od Mrkonjića koji rabi termin »zvonjelica«), Mijoviću Kočanu nije nepoznata jer je pjesnik zastupljen i u znamenitoj Milićevićevoj antologiji 100 hrvatskih soneta, objavljenoj davne 1989. godine.

U vrijeme, uvjetno rečeno, postpostmodernizma, kada se ispraznost duha i nedostatak nadahnuća počesto skriva pod egidom nekakve »pjesničke slobode«, ili drukčije rečeno, besmislena i počesto posve hermetična svaštarenja, Mijović Kočan opredjeljuje se za, neki bi rekli, rigidnu formu soneta/zvonina. Teorija književnosti podsjeća nas da je u ovom našem podneblju najpoznatiji oblik soneta onaj talijanski ili Petrarkin, sačinjen od dva katrena i dva terceta. Raspored sroka u katrenima je abba abba, dok za tercete postoji više mogućih kombinacija, npr. cdc cdc ili cde cde, ali i druge. U slučaju katrena, Mijović Kočan pridržava se standarda abba abba, no u tercetima srok varira, pa je jednom cdd cdd, a drugi put pak ccc ddd, ili kako drukčije.

PJESNIŠTAVA IMA

Pjesništava ima kolik i pjesnika
I toliko isto kao i čitača
Kad ova kad ona pomodnost nadjača
Zanimljivija od slave slavljenika

Sudbina je rijetkih i izopćenika
Oni ne trude se kao narikača
Da baš njihov ego sve glase nadjača
Ili propovijedi marnog svećenika

Glasovi su svi baš nuždno jedinstveni
Svačiji su pečat tek njegovi geni
Svaki vrag se samo s drugim vragom žèni

Svaka nadarenost to je dar od Boga
Konteso zvonina meštar biti stoga
Cilj ovog je mojeg truda posebnoga

Rukopis jednostavno naslovljen 101 zvonin okuplja, kako mu i sam naslov veli, stotinu i jedan sonet. Soneti su raspoređeni u pet nejednakih nizova podnaslovljenih Z, C, B, P i M, gdje, kako sam autor na početku rukopisa pojašnjava, Z okuplja zvonine o zvoninu, C (ili crveni) o ljubavi, B (ili bijeli) o sebi, P (ili plavi) o društvu, te M (ili mr(s)ki) o (ne)prilikama. U prvom nizu nalazi se 21 zvonin, u drugome 18, u trećem 28, četvrtom 22 te u posljednjem, petom 12 zvonina. I svi su svojevrsna ispovijest ili govor pjesnikovoj Lauri, točnije Kontesi, kako je naziva Mijović Kočan. Kako u rečenoj bilješci na samome početku rukopisa naglašava autor, teme su njegova lirskoga diskursa sȃmo pjesništvo, ljubav, promišljanja lirskoga subjekta, društvo u kojemu živimo sa svim njegovim vrlinama i manama. Ili, kako će sam pjesnik zapisati u jednome sonetu/zvoninu:

ZVONINU MOJEMU

Zvoninu mojemu sve baš sve je tema
Društvo poremećaj bilo koji sve na
Meti je stihova međutim tek pjena
Sve je to pjesnička utjecaja nema

Nestala o tomu svaka je dilema
Dakako i ljubav njegova i njena
Ne može i neće bit izostavljena
Sve kazati to je moja obća shema

Moćnici se svijeta na stih ne obziru
No oni prolaze pjesništvo ostaje
Tad oni su pjena a pjesma čvrsta je

Konteso jednako u ratu i miru
Ja riječima gradim svoje građevine
Svijest i svjetlost svoju i trajne istine

A sonetne »građevine« Stijepa Mijovića Kočana, premda sazdane tek od »riječi«, postojane su i pouzdane. Zbirka 101 zvonin istinski je hommage toj pjesničkoj formi i pjesništvu općenito te rijetko vrijedan prinos hrvatskomu pjesničkom đardinu kojemu je Stijepo Mijović Kočan nadasve vrijedan i radišan vrtlar!