Zahtjevan i zanimljiv roman

Davor Velnić (Rijeka, 1953.) je romanopisac, pripovjedač, esejist i publicist. Od 2003. do 2010. urednik je časopisa »Književna Rijeka«, koji je tada bio jedan od najboljih u zemlji. Napisao je tri romana, Sveti prah, Pola suze i Otoci i sjećanja, tri zbirke priča, Otoci i sjećanja, Šest od šest i Didaskalije, te nekoliko esejističkih i publicističkih knjiga među kojima se ističu Kineski šapat, Na rubu ničega, U iskonu glagoljice, Nije namjerno, Vrijeme mahnita čovjeka i Dno je puno dublje.

Odlikuje ga britki stil, hrabrost i želja za istraživanjem, a posebno zanimanje pokazuje za Daleki istok gdje je neko vrijeme živio. Naime, poslije završene srednje škole u Krku i fakulteta na zagrebačkom sveučilištu, Velnić odlazi u London, putuje Europom i živi u Kini i Hong Kongu. Život na Dalekom istoku snažno ga je, i osobno i književno, obilježio i česta je tema njegova stvaralaštva.

Tu temu uspješno nastavlja i u opsežnome te tematski i strukturno vrlo složenom povijesnom romanu naslovljenom Hram oblaka. U nj je autor, razvidno, uložio puno truda, a i čitatelj mora uložiti određeni napor da bi ga pročitao i razumio. Onaj tko poznaje Velnićev opus zapaža da se to djelo tematski nastavlja na njegovu knjigu Kineski šapat u kojoj nam na zanimljiv način, kroz crtice, kratke priče, putopisne elemente i eseje, govori o svojem doživljaju Kine i civilizacije sasvim drukčije od naše.

Roman Hram oblaka sastoji se od tri poglavlja – Hram put neba, U sjeni velikih riječi i Djevičanski poj zloduha – podijeljenih na manje dijelove, te od Uvoda, Napomene i Tumača. Govori nam o vjeri (katoličanstvu, judaizmu i islamu), o okrutnosti koja vlada u samostanima, čovjekovoj slobodi i neslobodi, dobru i zlu, vjernosti Bogu i grijehu, o zaboravu i smrti...

Njegova se radnja odvija na jednom izmišljenom čarobnom otoku na Dalekom istoku prije tristo godina. Glavni je junak Milius koji po majčinoj strani potječe iz ugledne i moćne rimske obitelji koja je živjela u španjolskoj pokrajini Galiciji. Otac mu je nepoznat, a majka Leticia umrla je na porodu. Njegov djed Marco Colonna, kojeg je vidio samo jednom u dvorištu sirotišta u kojemu je živio, nikada mu nije oprostio smrt kćeri za koju ga je krivio. Miliusov ujak Anselmo se pak odmetnuo od obitelji i prijavio duždevoj plaćeničkoj vojsci te služio kao časnik na mletačkim galijama. Kada su se, prodavši sva imanja u Galiciji, majčini roditelji vratili u Rim, ostaje sam među samostanskim zidinama gdje se nalazi i sirotište. Poput Juana Preciada u Rulfovu romanu Pedro Páramo, traži oca. No ne pronalazi ga: »I nakon svih godina Miliusove potrage, otac mu je ostao vješto skriven u labirintu obiteljskih intriga. Otac mu je već morao biti starac, ili možda više i nije bio živ. Otkako je Milius zagazio u pedesete više mu se nije nadao« (str. 49). Odnosno, nikada ne saznaje tko je.

Milius je vrlo pametno dijete koje puno čita i teško se prilagođava strogim crkvenim pravilima benediktinskog reda kojemu u početku pripada. Također, vrlo često sudjeluje u raspravama i moli u kapelici svetog Martina gdje ga miris tamjana vraća u djetinjstvo.

Kasnije je morao otići u Portugal, na naukovanje kod isusovaca te prijeći u strogi isusovački red. Tu prijateljuje s Bavarcem Tedescinom i upoznaje Lacrimina de Spadu zvanog Farfa koji je postao inkvizicijski isljednik. On potječe iz jedne od najuglednijih obitelji patricijskog Rima. O njemu redovnici ne misle dobro: »Farfa... – uzdahne Tedescino kao da se sva odvratnost skupila u tom imenu – osoba ciljane prepredenosti i svrhovite podrugljivosti... srebroljubac i podmuklica, iskren u svojoj grešnosti, pravi makijavelist« (str. 106).

Isusovci drže misije na Dalekom istoku i kristijanizirali su gotovo čitavu Kinu. Svoje su rituale obavljali u hramovima i tako je nastalo adoptivno kršćanstvo koje kasnije sam Vatikan ukida. Budući da taj isti Vatikan zamjećuje da crkveni novac nestaje, šalje Miliusa na Otok u Južnome (Kineskom) moru. Inače, Englezi s toga područja uvoze velike količine čaja koji u početku plaćaju srebrom. Na Otoku na poslu knjigovođa rade monasi koji su tu uglavnom po kazni. Njegov je zadatak nadzirati ih. Tu upoznaje pustolovku Vaykilu kojoj su monasi oteli sina jer se smijao kad je došao na svijet, što je odlika Antikrista. Porodio ju je isti onaj liječnik koji je odlučio da će spasiti Miliusa, a ne njegovu majku. Milius počinje živjeti s njom.

Na tajanstvenome rajskom otoku nalazi se i leprozorij kojeg se otočani panično boje. Misionari provode dane u teološkim raspravama o katoličkoj vjeri, ali i u borbi protiv vlastitih sumnja. Milius je osobito sumnjičav i nesiguran; neprestano se preispituje, ali svejedno se upušta u hrabra istraživanja i izazove. Otkriva jedan iznimno prijetvoran svijet i buni se protiv njega. Njegova nepokorna narav ne prihvaća gušenja slobode. Ali iz toga mističnog, ravnodušnog i samotnog muškog svijetu u kojemu uglavnom vladaju zavjere i zavist ne može izići; to nije nimalo lako. Dok traži istinu i odgovore na mnoga pitanja koja si ljudi često postavljaju, dok ga neki suputnici muče i zlostavljaju, a drugi tješe i ohrabruju, on utjehu traži u grijehu s Vaykilom. Nije sretan na Otoku, ali zna da svoju sudbinu ne može promijeniti. Pomiren s njom, nastavlja se dosađivati: »Otok i njegovo stanovništvo zasićeno beskrajem davilo se u obilju jalove prolaznosti jednog te istog neiscrpnog dana. Ubijajući vrijeme posvećeno ničemu grcalo je u zamornoj ispunjenosti prazninom. Dokolica se ucrvila u jednoličnosti njihova bića i zijevajući im otvarala usta« (str. 199).

Osim Miliusa na Otoku se nalaze Dahtan, koji svime upravlja, i Farfa. Dahtan, vođa krijumčara, Miliusov je otac. On potiče sina da uništi Farfu i pokušava ga oslijepiti, što Milius na kraju shvaća: ne želi koristiti kapi koje mu je dao.

Konačni obračun s Farfom opisan je na kraju romana u kojemu se osjeća utjecaj Umberta Eca (Ime ruže) i Thomasa Manna (Smrt u Veneciji).

U ovome se romanu isprepliću ispovjedni način pripovijedanja, živahni dijalozi i detaljni opisi krajolika. Razvidno je da autor brižljivo bira riječi. Stil pisanja uglavnom mu je hermetičan, rabi metajezik. Opisi čarobnih otoka plastični su i privlačni, a ne nedostaje ni autobiografskih elemenata: svaki od glavnih likova (Milius, Farfa, Dahtan) može biti autorov dvojnik. U ovom romanu pronalazimo i elemente zbog kojih bi ga se moglo smatrati špijunskim, ali i kriminalističkim.

Premda je Velnić skloniji filozofiji nego religiji, ovo će štivo proučavateljima vjerskih tema zasigurno biti vrlo zanimljivo. Ostali će čitatelji uživati u misaonom, pozorno napisanom romanu koji nam govori o prvim i posljednjim stvarima i donosi nove spoznaje o životu i smrti.