Uzlet hrvatske filologije

Ugledni hrvatski filolog Alojz Jembrih, Varaždinac rodom, bečki doktorand (na njemačkom je branio svoju doktorsku disertaciju o Antunu Vramcu), profesor u Beču, Ljubljani i Zagrebu, organizator brojnih znanstvenih skupova i prireditelj brojnih važnih filoloških izdanja (spominjemo samo pretisak glagoljičnog izdanja Novoga testamenta iz 1562./63. kada su ga bolje upoznali i oni prijatelji kulture koji nisu filolozi: za to je izdanje priredio opširan pogovor, a kasnije je sudjelovao i kod izdanja u latiničnoj transkripciji, za koje je izradio Glosarij i napisao pogovor). Navođenje naslova svih njegovih autorskih knjiga oduzelo bi znatan prostor, ali spomenut ćemo barem neke da bi se vidjelo čime se pretežno bavio: Život i djelo Antuna Vramca (1981.), Hrvatski filološki aspekti (1990.), Hrvatsko-slovenske književnojezične veze (1991.), Na izvoru gradišćansko hrvatskoga jezika i književnosti (1997.), Na izvorima hrvatske kajkavske književne riječi (1997./98.), pa knjige o grofu Sermageu, o Kazimiru Bedekoviću, o Jurju Habdeliću, o Grguru Kapucinu, o Stjepanu Moysesu, o Pavlu Ritteru Vitezoviću i druge, a 2007. pojavila se i knjiga Stipan Konzul i »Biblijski zavod« u Urachu koju možemo držati, u izvjesnom smislu, prethodnicom knjige o kojoj pišemo osvrt.

U Predgovoru ispred 14 poglavlja knjige koja ima više od 500 stranica kaže da je želio da se na temelju arhivske građe isprave pogreške i kadšto paušalne ocjene o Stipanu Konzulu, ocjene koje ne vode dovoljno računa o prilikama u kojima je živio i stvarao. Kao primjer navodi čestu, a površnu tvrdnju da Stipan Konzul nema u hrvatskoj kulturi onakvo mjesto kakvo ima Primož Trubar u slovenskoj: takva ocjena ne vodi računa o različitim položajima protestanata u dvije zemlje i ne vodi računa o tome da Stipana Konzula treba promatrati kao najvažniju osobu u uraškom hrvatskom prevoditeljsko-izdavačkom pothvatu. Naglašava također da se taj pothvat ne može dobro razumjeti ako se ne uoči uloga baruna Ivana III. Ungnada Weissenwolfa od Sonecka i njemu će posvetiti cijelo prvo poglavlje iz kojega čitatelj može saznati da je poznata tiskara u Urachu bila u dvorcu koji je Ivan Ungnad dobio na korištenje od vojvode Krištofa. Ungnad je bio kapetan štajersko-slavonske Vojne granice i o njemu na njemačkom jeziku postoji bogata literatura. Služeći se očito i njome, Jembrih priča priču o Ungnadovu životu prije njegova dolaska u Njemačku i sudjelovanja u uraškom hrvatskom kulturnom pothvatu. Birajući ono najvažnije i oživljavajući svoj prikaz biranim navodima, Jembrih priprema čitatelje za bolje razumijevanje narednih poglavlja. Ungnada je car Ferdinand poslao u Ptuj i dao mu važnu ulogu predsjednika ratnoga vijeća nastojeći da on bude što bliže graničarima i ratnim događajima. Ungnad je u Varaždin doveo sposobnoga graditelja Domenica de Lalija koji je jako pomogao izgradnji slavonskih utvrda, pomagao je sisačkom kaštelu itd., a 1544. na svoj zahtjev prestaje biti vrhovni kapetan za Slavoniju te 11 godina kasnije dolazi u Wurtemberg i tada će početi njegova djelatnost povezana s tiskanjem glagoljičnih, ćiriličnih i latiničnih hrvatskih knjiga. U drugom poglavlju (O Stipanu Konzulu iznova) Jembrih na poseban način priča život Konzulov, zadržavajući se na dosad slabije poznatim ili slabije obrazloženim tvrdnjama, pa tako saznajemo zašto je doista vjerojatno da se Stipan Konzul rodio 1521., ispravlja tvrdnju da je Konzulovo rodno mjesto Buzet pripadalo Koparskoj biskupiji pokazujući da je bilo u Tršćanskoj, a vrlo je zanimljiva i vrijedna slika Konzulova ispod koje je njegov vlastoručni potpis Stephanus Consul Histrianus Pinguentinus u kome zadnja riječ znači Buzećanin. U tom poglavlju počinje i razmatranje odnosa između Stipana Konzula i Primoža Trubara, a Jembrih nudi i dva Konzulova pisma u prijevodu na hrvatski (u prvom se brani od klevete da je imao nedopustivi odnos s djevojkom iz Rothenburga, u drugom se zahvaljuje što je Trubarovim posredstvom dobio neke beneficije). U obradi Konzulova udjela u prevođenju Novoga zavjeta na hrvatski jezik iz Trubarova slovenskoga izdanja Jembrih obrađuje ne samo nastanak prijevoda, nego nastanak samih slova koja će poslužiti za tiskanje, zadržava se posebno na povjerenstvu u Metliki koje je trebalo ocijeniti taj prijevod i sastojao se od znalaca hrvatskoga jezika i glagoljice. Jembrihu su za njegov način rada jako potrebne fusnote (»podrubnice«), one su i ovdje, kao i u drugim njegovim radovima, opsežne, a u ovom dijelu knjige služe za dodatne obavijesti, ali i za ukazivanje na propuste drugih istraživača u vezi sa sastavom povjerenstva u Metliki i s pitanjem jesu li raspolagali glagoljičnim knjigama ili ne. Jembrih drži da je tamo bio samo Konzulov probni prijevod Novoga zavjeta, a da drugih glagoljičnih knjiga nije bilo. Isto tako drži da su članovi povjerenstva provjeravali samo taj prijevod Novoga zavjeta, a ne druge prijevode (Dalmatinove). Također drži pogrešnim mišljenje da je Dalmatinovim dolaskom nastao zamah u izradi glagoljičnih slova jer je taj posao već obavio Konzul. Kako je Konzul organizirao rad na izradi glagoljičnih slova, odčitava iz sačuvanih računa, što se pokazuje kao pouzdan postupak.

Jembrihov prikaz Trubarove skrbi za hrvatski prijevod Biblije (3. poglavlje) sigurno će dobro doći mnogim hrvatskim, možda i slovenskim filolozima jer je riječ o sažetom prikazu djelatnosti vrlo važne za razumijevanje povijesti hrvatskoga književnog jezika, ali i slovensko-hrvatskih kulturnih odnosa. Jembrih se često služi navođenjem pisama, i to se pokazuje kao jako uvjerljiv način dokazivanja. Tako i u ovom poglavlju pušta često Trubara da govori sam i iz toga se govora vidi da je Trubar iskreno zauzet za hrvatski prijevod važnih knjiga, da svoje poznavanje hrvatskoga jezika drži skromnim i da je pripravan učiniti sve što može da Slovenci i Hrvati na svojim jezicima dobiju prijevod Svetoga pisma i drugih važnih knjiga. Spomenuti Jembrihovi navodi iz njegove prepiske pomoći će svakom filologu koji želi znati kako se odvijao uraški pothvat hrvatskih protestanata. Toj prevoditeljsko-izdavačkoj djelatnosti posvećene su stranice četvrtoga poglavlja koje govore posebno o Antonu Dalmatinu (o tome kako se spominje u spisima inkvizicije i o njegovoj djelatnosti u Urachu). Probni glagoljični otisak zauzima u cijeloj raspravi važno mjesto: naime, od travnja do kolovoza 1560. Stipan Konzul boravio je u Nürnbergu i dao lijevati glagoljična slova »od dobrih i umetljivih nemških meštar«, po uzoru na »staru hrvacku štampu u Brvijalih i Misalih«, o čemu se govori u predgovoru Novoga testamenta iz 1562. Pokusni list iz 1560. bio je otisnut u 200 primjeraka i poslan znalcima hrvatskoga jezika i pisma. U sažetom prikazu opsežne knjige opet spominjemo dvije snimke glagoljičnog autografa Stipana Konzula, prelijepu njegovom rukom pisanu glagoljicu, kojom posreduje biblijski tekst. U poglavlju o kojem govorimo raspravlja se dalje o nesuglasjima o malome glagoljičnom Katekizmu, o ćiriličnim probnim otiscima, a i za nas današnje poučna je skromnost tih davnašnjih djelatnika koji su svjesni da im posao nije bez pogrešaka i mole svakoga tko pogrešku uoči, da se javi, jer nije na prvom mjestu slava pojedinca, nego korist društva, korist koju knjiga može donijeti narodu kojemu je namijenjena.

Naredna dva poglavlja (peto i šesto) u prvom planu imaju nesuglasice između Primoža Trubara i Stipana Konzula. Kod pokusnoga tiskanja maloga glagoljičnog Katekizma (1561.) Trubar je iskazao sumnju u Konzulovo znanje i slovenskoga i hrvatskoga jezika pa Jembrih postavlja pitanje o uzroku tih sumnji s obzirom na činjenicu da se prije Trubar o tome drukčije izražavao, i drži da se to dogodilo jer Konzul nije spomenuo zasluge Primoža Trubara i Petra Pavla Vergerija ml. za hrvatski tisak. Temeljna pak problematika toga poglavlja po mojem se mišljenju nalazi u odjeljku pod naslovom »Jezična razumljivost Dalmatinovih i Konzulovih prijevoda« jer je to zapravo rasprava o odnosima južnoslavenskih jezičnih idioma kako ih nalazimo u sačuvanim tiskovinama. Ta poglavlja donose i razmatranje uloge dvojice pravoslavnih svećenika koji su u Njemačku stigli na Trubarovu zamolbu i davali svoja mišljenja o jeziku glagoljičnih i ćiriličnih tekstova i slova u uraškim izdanjima, ali o njihovu poslu i prosudbama Trubar i Konzul se nisu nikako slagali. Za opis tako napetih odnosa jako je dobro što se Jembrih češće poslužio, kao i inače u knjizi, navođenjem znatnih dijelova zanimljivih pisama i tako omogućio čitatelju da i sam pokuša procijeniti sporna pitanja i zategnute odnose. Posebno je to korisno u dijelu knjige u kome se opisuje kako su se izjašnjavali poznavatelji hrvatskoglagoljskih knjiga o valjanosti prijevoda prvoga dijela Novoga zavjeta. Zanimljiva su i njihova imena i njihovi argumenti.

Sveto pismo Novoga zavjeta, prvi i drugi dio, tiskano u Urachu glagoljicom 1562./63. »obuhvaća 898 stranica, pa je to najopsežnija knjiga ikada tiskana u hrvatsko-uraškoj tiskari od 1561. do 1565.« Prvi je dio otisnut u 2000, a drugi u 1000 primjeraka, što je bio velik broj. Računalo se da će se prodavati u hrvatskim krajevima gdje se rabila glagoljica. Veliko je, međutim, pitanje koliko je primjeraka uopće stiglo na ta područja. Ne možemo ni pobrojati u kratkom osvrtu sva zanimljiva pitanja o kojima Jembrih piše, ali barem spomenimo zapažanje da se hrvatske protestantske knjige iz Uracha ne nalaze na rimskom popisu zabranjenih knjiga (Index librorum prohibitorum, 1559.), mada se Lutherova Biblija na njemačkom i druge iz toga kruga nalaze na popisu pa je zanimljivo pratiti mišljenja o razlozima neuvrštavanja. Za povjesničare hrvatskoga jezika posebno će biti zanimljiv prvi dio 9. poglavlja u kome se govori o nazivu jezika u hrvatskim izdanjima. Autor piše: »Ovdje želim pokazati da naziv jezika kojim su tiskane knjige u Urachu i Tübingenu u 16. stoljeću nije moguće, zbog znanstvene korektnosti, nazivati srpskohrvatskim.« Jembrih, kao i inače, puno navodi i unosi puno polemičkoga diskursa, a tako je i u drugom dijelu poglavlja kada piše o nazivu Ungnadove tiskare u Urachu. Takav njegov način čini knjigu i korisnijom i zanimljivijom, a u nekim poglavljima, npr. u onome koje se zove Uvid u poslovanje Ungnadove tiskare u Urachu, saznajemo puno toga što dosad nismo znali, a Jembrih se poslužio dokumentacijom koja se čuva u Tübingenu. Pisma i računi relevantni za naslovljenu problematiku (posebice oni koji nam govore o Konzulovim prihodima i rashodima) nalaze se u nekoliko fascikala koje nam autor podrobno predstavlja jer želi da dobijemo »cjelokupnu sliku funkcioniranja velikoga projekta u Urachu«. O posljednjoj latiničnoj knjizi iz vremena Konzulove i Dalmatinove djelatnosti, čiji ćemo opširni naslov svesti na Postila, i koja je otisnuta u Regensburgu 1568. u dva dijela, kaže se u naslovu da je to »prva hrvatska knjiga za uboge Hrvate u zapadnoj Ugarskoj« i podrobno se govori o njoj jer Jembrih želi puno toga popraviti, i što se tiče podataka i što se tiče stavova, a to se poglavlje (jedanaesto) ujedno doima i kao uvod u naredno u kome analizira kako se o Konzulovoj djelatnosti pisalo među Hrvatima zapadne Ugarske, gdje je on boravio od 1568. do 1579. kada se gubi trag njegova djelovanja. Odabrane priloge Jembrih je navodio i analizirao kronološki i u njima je puno i važnoga i zanimljivoga, a mislim da će čitatelji autoru biti vrlo zahvalni osobito za prijevod tajne odredbe cara Maksimilijana II. koja se odnosi na položaj Hrvata u Donjoj Austriji u doba Stipana Konzula. Car ju je uputio Franzu Schonachu, gospodaru kisečke gospošćine (od Kiseg). U njoj, s jedne strane, hvali hrvatski otpor protiv Turaka, pa i njihov prinos izgradnji države, ali želi da se na svaki način, osobito u sudskoj vlasti, osigura premoć njemačkih građana, čak i kad su oni u manjini. Pretposljednje (13.) poglavlje zove se Sudbina Ungnadove tiskare nakon 1564. godine i obavještava nas o tome što se s tiskarom dogodilo nakon iznenadne smrti Ivana Ungnada (27. prosinca 1564. u Češkoj). Najkraće rečeno, tiskara je prestala s radom, Konzul se našao u zapadnoj Ugarskoj, Dalmatin u Ljubljani, a naš autor prati sudbinu glagoljičnih slova i drugoga tiskarskoga dobra (26 kutija!), odluku cara Ferdinanda II. (1619. – 1637.), nastojanja trsatskoga franjevačkoga provincijala Franje Glavinića da se glagoljična slova nađu u Rijeci, upozorava na važne odluke da se liturgijske knjige ne tiskaju izvan Rima i sa stanovitom sjetom piše kako su slova izlivena da se njima širi reformacijski pokret poslužila za tiskanje katoličkih knjiga, ali mu je najviše do toga, opravdano, da se uočavaju i poštuju dostignuća hrvatskih protestanata važna za hrvatsku kulturnu povijest. Posljednje (14.) poglavlje nudi preslike i komentare važnih tekstova/dokumenata. Jembrih se pobrinuo da slike i preslike budu izvrsne i da pomognu razumijevanju i bogaćenju sadržaja knjige. Dodao je i Razgovor koji je s njim vodio Ruben Knežević u »Glasu Crkve« (br. 38–39) 2011. nakon čega slijede uobičajeni prilozi filološkim (i sličnim znanstvenim) studijama. Spomenut ćemo samo poglavlje Uz 500. obljetnicu rođenja Stipana Konzula 2021. koje se sastoji od samih fotografija koje svjedoče o spomenutoj proslavi.

Nije lako napisati jednu dobru knjigu, a kamoli u puno navrata uvijek iznova zadovoljiti visoka očekivanja na kakva je čitatelje svojim kvalitetnim radovima navikao. Alojz Jembrih to s uspjehom čini bogateći našu filološku znanost svojom darovitošću i svojim marljivim radom.