Smjelo upotrebljiva poezija

»Poezija jeste ili nije, ona postoji ili je nema...«
Miroslav Krleža

Zbirka O upotrebljivosti poezije izbor je iz (publiciranoga) poetskog opusa slovenskog pisca Milana Peteka Levokova, nedvojbeno autora koji svojim pripovjednim te inspiracijskim inklinacijama čini lučiv doprinos slovenskoj (i šire dakako) književnoj periodi. Ova prva elekcija prijevoda njegovih stihova na hrvatski jezik nema slučajno odabran naslov (ujedno radi se o pjesmi koja koncentrirano sažima samu bit umjetničke maksime Milana Peteka Levokova). Naime tu je prava tipologija svega što bi poezija morala i trebala biti/značiti recentnom čovjeku/čitatelju. Neposrednost, jasnoća, sugestivnost, emotivnost, kada treba intimistička ugođajnost ili reska društvena pronicljivost – značajke su to stvaralačkog postupka, odnosno shvaćanja poezije Milana Peteka Levokova. Dok nam se spisateljstvo u versima sve više iznurilo metaforiziranjem, jalovim klišejima praznoslovnog krasnorječja, a zapravo nerafiniranim hermetizmom, nekomunikativnošću i stereotipima – knjiga o kojoj je riječ autentično i dojmljivo podsjeća na fundamentalne i vitalne povlastice »upotrebljivosti poezije«: konfesionalno iskazati i vješto umjetnički koncipirati raznovrsna iskustva ljudskog postojanja.

Za Milana Peteka Levokova naziv ovog izdanja nije tek Vorspann obznana; to je deklaracija, priopćenje i geslo cjelokupnoga pjesničkog svežnja publikacije. Uprt prema realijama, prelijevajući se preko ruba tipičnog, razlabavljuje i razglavljuje normativ pjesničke uniformnosti. Književna deskripcija u ovom djelu klasično je stišna, onda pjesmoprozna, zatim i miniesejistička, shodno pogodnom tonalitetu ideje puštene lirskim (te interpunkcijski vehementnim) koridorom. Autor voljno pjesmama preuzima odnos prema svakidašnjici, pri čemu se velika pozornost pridaje društvenim, moralnim i egzistencijalnim odrednicama, umalo pa Krležinim povikom jer poezija je uzvišena instrumentacija stvarnosti! Ablemski koristiti princip »upotrebljivost poezije« zapravo je odisejada o poeziji samoj, o njezinu (danas) smislu ili besmislu. Koristeći slogan »upotrebljivost poezije«, podbada dosjetljivo i mudro Milan Petek Levokov svako konotativno značenje pjesništva/pjesnika kao estetskog/društvenog čimbenika u stoljeću koje nudi toliko drugih emocionalnih/osjetilnih podražaja. Po svemu sudeći, imenom knjige poduzetno sugerira: u vremenu inih globalnih perturbacija, kurentan pjesnički saldo – pa i onih okrunjenih pjesničkim lovor-vijencem – često je naglašeno otežane značenjske lucidnosti, minorne sugestivnosti, evokativnosti, potpuno sklopljene opne za flagrantnu realnost života (tu posljednju prosudbu besprijekorno ilustrira naslovnica knjige, pokazujući da se radi o dosljedno spravljenom projektu u svim aspektima). Mada je inflacija pjesničkih izdanja gigantska, bez uporabnog kredibiliteta makroopusi su utjecajem evidentno neporecivo benigni (uostalom, inače bi epifanijski zanos planetarno bio ljudski standard, a ne kuriozitetni raritet). Kad – smjera nedvojbeno Milan Petek Levokov na taj totalitet i akcent pjesničke paradigme – poezija samom svojom suštinom paralelno oličava i svoj najveći antagonizam: ambijent suženog konteksta, najslobodnije bi trebao istraživati krajnje mogućnosti bogatstva jezika i mišljenja. Laički paušalno, stvarateljski je optimalno stoga poeziju žanrovski doživljavati izrazito pluralistički pristupačnom. Izgledno, za nju je dovoljno incapace jezičnog spektra (stvar može biti i potpuno neprotumačiva, neprobojna, oskudna, konfuzna, asocijativno zamorna..., ili pak legitimna, pozivajući se na licentia poetica), reducirane zemaljske perspektive (to je onaj sveprisutni »mahniti snoliki unutarnji glas orfeja« prema kojem iz nekog bontonskog razloga moramo držati toleranciju), i sve se može punopravno tiskarski/digitalno portalski artistički plasirati, štoviše kritičko-opservacijski protektirati, od svake suspekcije u talent justicijski otkloniti. Ergo, poezija je uvijek refleks nečije duše. Ona je nečiji dnevnik i iskustvo. Nasušna potreba i ispovijest. Dokaz bivstvovanja i bivstvovanje samo. Ona je povijest pojedinca i čin postojanja. Ona je životni fluid transformiran u logos. No da bi najsenzualnije konkretnosti doveli do ruba rafinirane metafore, uz najfiniju tintu i meki te podatni papir, kako bi nečija artikulirana poetska komunikacija bila suvereno upotrebljiva – treba (umjesto tupog i defanzivnog) najoštrije pero. Svetim Augustinom versima slatkorazbludna igra uobrazilje je poželjna, ali pored tekuće kompleksne kolektivne sudbine čovječanstva takva smjernica (isključivanjem agitacijske, angažirane, aktivističke, interventne, subverzivne, odmetničke sastavnice) eksplicitno će neupotrebljivo venuti. Posebno dok su svi dehumanizacijski sistemski faktori naglašeno iskazani, meritorno grinički/ekvatorski vidljivi na svakom horizontu, kraku, bridu, meridijanu doba nam suđenog. »Pisati o paklu, a maštati o ‘nebu’, to je raspon zbira poetske misli od početka svijeta i vijeka literature kao takve...« kazuje akuratno Miroslav Krleža. Ispovjednički istovjetno zagovara Milan Petek Levokov: kažem vam, trudim se, ali neće i neće kod mojih poema čitalac se upitati i što je pjesnik htio reći? Opreka Miroslavu i Milanu je poezija kao palijativna sedacija, histrionska egzibicionistička disturbacija (otuda pjesništvo više nije poučna, poželjna i dragocjena estetska obligacija, nego dispanzerni patografski psihometrički fenomen). Razlučivo i odjelito, zbirka O upotrebljivosti poezije kanonski je obrazac spisateljske finese i furiozno angažiranog utonuća u zbilju, model otvorenosti umjetnosti/poezije kao metode za promjenu uz nepomućeno, iskonsko ganuće.

Predstavljena spjevna selekcija više je unisona preokupacijski/motivski/tematski, a manje podređena uzornosti kronoloških i bibliografskih razdoblja samog pisca (edicije Paris at night, Ljubljana, 2010.; Ujeti vodo med prsti, Ljubljana, 2013.; Slovenske pisarije, Ljubljana, 2014.; Lahko noč, Charles Bukowski, Maribor, 2019.), što je dobra odluka za akorde koji se pokretljivo opiru konvencionalno tromim poetičkim parolama; štoviše, čija argumentiranost i vjerodostojnost u kontinuitetu rotira okosnicom: dok je malodušja i skrušene osrednjosti, krepko mora duh iskopati svjetlost iz gliba od kojeg smo ionako sazdani (uvodna pjesma Zemlja umjerenog pojasa). Paris at night i Minus 273˚ u sjeni ekspandira dojam kako je Milanu Peteku Levokovu poezija verbalni alat za britku kritičku analizu iskrzanih i rasutih ljudskih sudbina, tragično pod jarmom razularenih i razbludnih suvremenih doktrina. Gotovo žurnalistički pikantnom ekvilibristikom inzistira koliko ovovremenom čovjeku nedostaje i treba celestijalne vertikale i sile. Jer ako se umišlja da je dovoljno za mir biti tihi defetistički daroprimac materijalističkih satisfakcija »doma u stanu zaključanom s trima ključanicama / spuštenih roleta gdje vas nitko neće naći / stvarno ste naivni...« (pjesma Ne budite naivni, molim!). Doduše, iznijeti poeziju ticanjem Milana Peteka Levokova i jest podnesak prkosa. Koristeći se paletom pripovjednih registara, od naturalističkog do ironijskog, od crnohumornog preko grotesknog do erotskog, od kukanja i mraka do smijeha i sprdnje, veristički zasijeca u mnogobrojne tabuizirane facete bivstvovanja. Uznemirujućim i bizarnim krugozorom, index prohibitorum autora ne skanjiva se baviti najsablažnjivijim socijalnim i psihološkim dramama likova. Bilo da se satirično obračunava s apsurdima autohtonog folklora (koji je, ne zavaravajmo se, svima u »regiji« mentalitetno kloniran – izravno o tome govori pjesma Slovenske pisarije) ili nonsensima injektiranog utjecaja sa »Zapada«, bilo da se hvata u koštac sa serioznim intimnim temama, kao što su obiteljsko nasilje, bračna nevjera te kriptopedofilija, zajednička oznaka ovih poema estetski je smion portret vremena u kojem živimo. Milan Petek Levokov čitatelju događanja posreduje bravuroznom direktnom pričalačkom vičnošću i nesterilnim jezikom preslikom pulsirajućeg takta današnjice u metežu. Izvanredan je upućenik u pojavna, temperamentna i karakterna ishodišta ljudskog crnogleda, paćeništva i teglenja, kao i njihove međusobne povezanosti (Bez srca, Olovni praznik, Taj, naš čovjek, Kiša u kolovozu...). Redovito polazeći od punkta kritičke opaske, polemički transparentno bodar je prema subjektima svojih tekstualnih reprezentacija. Svakom pojedinačno razmatranom spletu okolnosti nastoji osvijetliti strane do pune obnaženosti (poželjno, određene objekcije su i libelantskih inklinacija), usredotočeno raščlaniti signale pretpostavki, ambivalencija i proturječja, pokazujući kako ne samo načelno umjetnost/poezija iskazom umije civilizacijska puknuća estetskim doprinosom voditi kapitalnoj sanaciji. Zato on autentično ogoljuje, himbom ne mistificira. Jasno, naravno da je ovdje zajamčena odgovarajuća ravnoteža između do rabijatnosti potkrijepljene nepatvorenosti i narativno slikovnog ljepolika, no cjelina teksta uvelike osvaja popriličnom mjerom neposrednosti. Nerijetko izričito stavlja ljudsko tijelo i potisnuti potencijal čulnih antena pod reflektor svojih promišljanja. Čak mu je lirski snimak toliko orno kadriran da je glas pisca u mnogim pjesmama bez distancije, evaluira sa srušenih zidova fikcije. Razmatrač je otvoreno autorefleksivan, vlastitim pjesničkim jastvom generira forme frustracije i pritajenog bijesa, ali i pune veličanstvenosti života, diskretne ljepote obične svakodnevice i njezinih krhkih delikatnih potankosti (primjerice u pjesmama: Pjesnik, Očevi pojma nemaju, O odgoju pjesnika, Uhvatiti vodu među prstima, I što je pjesnik htio reći, O upotrebljivosti poezije).

Piši o sebi i drugima!
Iskoristi iskustva!
Počupaj svaku dlaku i baci to na papir!

Na prvu, možda zgodna vickasta dosjetka. No istovremeno i naputak za prihvaćanje spisateljstva u kojem će mnogošto broditi tankom linijom, razmeđom stvarnog i zamišljenog, jave i dremka, gdje se neće moći sa sigurnošću tvrditi kako je u artizmu fantazija nadređena realitetu, kreatorska snohvatica i privid fizičkom i materijalnom prizemljenju:

ah, ti versi
takva jednostavnost
naš život
zahvatiti vodu na dlan
uhvatiti je među prstima
napojiti se
okušaj!

U pjesmama u kojima je očište napetica među tzv. malim ljudima (Ljubavnik, To je to, Andreja?, Ona i on, Sad još i kit...), njihovim autodestruktivnim instinktima i porivima, neprestanim samoutješnim sanjarijama o boljitku koje se tvrdoglavo izjalovljuju, a kad se ostvaruju, manifestiraju se aforizmom Oscara Wildea »When the Gods wish to punish us, they answer our prayers...« – Milan Petek Levokov poetično kolažira te misfite empatijom bliskom Pieru Paolu Pasoliniju tijekom njegovih filmopisnih traka s identičnim ragazzinima i ragazzama. Interpretacijski okular smuca se neuglednim u devastaciji urbanim suburbijama, voajerizira karikirano nepristale svate s margine društva, njihovu sitničavost i žilavost. Poprišta su poluzavršenih građevina, zapuštenih ulica, sklepanih sobičaka, rugobnih betonskih pustopoljina kojima patetično vijore zastavice preostale od zadnjeg režimski dirigiranoga državnog praznika. Nema tu namah bavljenja likovima, činima i djelima junačkima, kao ni ostentativno dijaboličnima, sve je to onako u sitnom vezu iskošeno, kusur izmješteno, tanko ekscentričnog oboda. Isjeckana, razmrvljena ljudska siva plijesan u bezvoljnom očekivanju svršetka: »kad kome što dođe i kad ne (sića — zašto ne?) / to je naš zapadni svijet, koji čeka na svojeg spasitelja / isto kao što čeka otprilike deset tisuća nuklearnih glava na svojih pet minuta / da stave svoju točku na i / civilizaciji, koja ih je stvorila / bog s vama« (pjesma O upotrebljivosti zapadne civilizacije).

Tu dolazimo do još jedne evidentne kvalitete kumulativno prezentiranog best of poetskog personaliteta autora. Pjesme se može čitati kao konceptualno međuovisne, kao srasle dijelove, pored toga što se savršeno mogu čitati i kao istrgnute latice usađene u »izbor iz djela«.

Probir pjesama za ovu knjigu iz ukupnoga književnog legata indicira Milana Peteka Levokova pomicateljem granica i širiteljem vidika u smislu da rebrendirano otima poeziju od iživljenih poetskih obzorja, kunjavo nerazbuđenih diskursa. Verističkim twistom, skokom, upire da nema pjesništva bez zainteresiranosti za svijet i život općenito, koliko god nijanse nelagodne bile. Kako piscu tako i čitatelju. Jer bez koračanja tim putokazom, trag koji tinta stihovima ostavlja nema integriteta biti praćen. Otisak je pera jalov. Nije upotrebljiv. A da imamo među nama pjesnika/pisca koji se ne suspreže katapultirati od dokono uvriježenog, ustaničkom notom bez celofana provokativno (protestno!) dotaknuti ljude/publiku, najava je – karakteristika – prijelaznih epoha. Što demonstrira i zadnja pjesma knjige (1913? 1933? 2023? 2033?), simulirajući protok vremena, flešom vlastitih intruzivnih misli iz offa. Riječ je o misiji Milana Peteka Levokova, shvaćanja osobne umjetničke uloge, kreatorske ambicije sa zadaćom i potrebom svekolike renovacije, kako nam statika makabrističnih koordinata ne bi ostala jedinom asocijacijom za vječnost: »kroz dan tumaram ovom pustom zemljom / svakog jutra / dok nastojim utvrditi dob / dan i godinu / kad probudih se / 1913? 1933? 2023? 2033?«