Slikovito i simbolično u suvremenim i Kašićevim svetopisamskim prijevodima u svjetlu kognitivne lingvistike i lingvističko-valne genetike

Oris Kašićeva životopisa i djela

Bartol Kašić živio je i djelovao u poslijetridentsko vrijeme, koje je obilježeno duhovnom katoličkom obnovom i zamahom u književnom stvaralaštvu i u znanstvenim istraživanjima. To je vrijeme afirmacije nacionalnih jezika, novih svetopisamskih prijevoda utemeljenih na Vulgati, i ustrajavanja na njihovu sadržajnom pročišćenju jer su se s vremenom biblijski tekstovi u mnogim lokalnim prevoditeljsko-redaktorskim zahvatima bili udaljili od izvorne svetopisamske riječi. Na svim je tim poljima ostavio vrijedne prinose, koji se, gledajući zbirno, svrstavaju u red onodobno najbrojnijih i u kulturološkom pogledu najvrjednijih jer prijevodom Svetoga pisma na narodni jezik takvi narodi postaju međunarodno priznatim članovima svjetske kulturne zajednice. Kašić je toj afirmaciji hrvatskoga naroda pridonio izradbom gramatike, rječnika i svetopisamskim prijevodom, zaokruživši tako jednu etapu na višestoljetnom putu razvitka hrvatskoga jezika s osloncem na bogatoj glagoljaškoj i latiničnoj tradiciji. Hrvatski je, uz latinski, hebrejski, grčki, arapski i kaldejski (sirijski), postao liturgijskim jezikom, a od 1622. naredbom Maffea Barberinija, kasnije pape Urbana VIII., i obvezatnim predmetom na visokim crkvenim školama i učilištima u Europi. Iako je doživio neugodne intrige i razočaranja zbog »nekih nacionalnih zlotvora« (Pandžić 1999: 180), napose zbog zaustavljanja već za tisak priređenoga prijevoda Svetoga pisma, najprije Novoga zavjeta, a onda i cijeloga biblijskoga teksta (P. Bašić, 2019), Kašić nije posustajao u žaru pronošenja Božje riječi u svim ostalim svojim djelima (Način od meditacioni i molitve, Historija Loretana od svete kuće Bogorodičine, Pjesni duhovne od pohvala Božjijeh, Perivoj od djevstva, Zrcalo nauka krstjanskoga, Život sv. Frančeska Saverija, Život Gospodina našega Isukrsta, Ritual rimski, Tome od Kempisa Pismo od nasledovanja Gospodina našega Jezusa, Venefrida) i uzdizanja vrijednostî sakramentalnoga života u propovjedničkoj djelatnosti te u poticanju otvaranja katoličkih školskih ustanova za odgoj i obrazovanje djece i mladih ljudi, u čem je vidio zalog opstojnosti i budućnosti hrvatskoga naroda.

Pred nama je životopis i djelo jednoga od najboljih gojenaca Ilirskoga kolegija u Loretu i isusovačkoga Rimskoga kolegija, u kojem je postao nastavnikom gramatike još za studentskih dana, oca hrvatskoga jezikoslovlja (Horvat, 1999), autora prve hrvatske gramatike Institutionum linguae Illyricae libri duo (1604), pisane znanstvenom akribijom s osloncem na antičke i renesansne gramatičare (Katičić, 1981), iz koje bismo i danas mogli štošta saznati (Pandžić, 2005: 11), prevoditelja cijeloga Svetoga pisma, pjesnika i dramskoga pisca, vrsnoga poznavatelja latinskoga i hrvatskoga jezika, nedjeljnoga ispovjednika hodočasnika »na ilirskom, dalmatinskom, hrvatskom, kranjskom i bugarskom jeziku« u vatikanskoj bazilici (Sršan, 1999: 40), glasovitoga dubrovačkoga i loretskoga propovjednika i osobe najvišega povjerenja starješinstva Družbe Isusove, koje ga šalje u višegodišnje misije na prostor nekadašnjega Ilirika – velikim dijelom porobljenoga osmanskom sabljom, duhovno zapuštenoga, mjestimice poturčenoga, mjestimice otrgnutoga od krila pradjedovske vjere luteranskim, kalvinskim i inim slatkorječivim emisarima, mahom diletantima u odnosu na Kašića u poznavanju crkvenoga nauka i Svetoga pisma.

Sa svoga je misionarskoga puta po starom Iliriku pohodio Dalmaciju, Bosnu, Srijem i srpske zemlje, s kojih je misija ostavio vrijedne bilješke u obliku dnevničkih zapisa namijenjenih isusovačkomu starješinstvu u Rimu na temelju kojih se imala planirati daljnja vatikanska politika prema istočnim granicama katolištva pod osmanskom vlašću. Cilj je bio da se pomoću propovijedanja i podjeljivanja sakramenata »učvrste katolički vjernici u katoličkoj vjeri, a šizmatici i kršćani zaraženi herezama pouče i pozovu na pravi put katoličke vjere« (Sršan, 1999: 50). Riječ je o dvjema višegodišnjim misijama (započetima 1609. i 1618.) tijekom kojih se stacionirao u Dubrovniku i Biogradu (današnji Beograd), prostoru povezanu srodnim jezikom u govornim inačicama koje su izvorni govornici razumjeli i objeručke ih prihvaćali, jer su katolički vjernici misni obred tad slušali na nerazumljivom im latinskom, a pravoslavni na nerazumljivom im crkvenoslavenskom.

Zamisao o jezičnom objedinjenju toga prostora radi prijevoda Svetoga pisma iznesena je već u protestantskim novozavjetnim glagoljskim (1562) i ćiriličnim (1563) prijevodima »iz mnozih’ jazikov, v općeni sadašnji i razumni Hr’vacki jazik« Antuna Dalmatina i Stjepana Konzula, za koje prevoditelji navode da je »sada prvoverno stlmačen«.¹⁾ Zacijelo su bili poznati i Kašiću u »tražilačkim izletima u prijevode njegovih prethodnika« (Gabrić Bagarić 2010: 54), kao i latinični Lekcionar Bernardina Drivodilića Splićanina iz 1495., u kojem je i glasoviti početak Evanđelja po Ivanu (U počalo biše rič, i rič biše kon Boga i Bog biše rič. Ovo biše / u počalu kon Boga. Fsaka po nemu’ učinena jesu, i brez nega / ništar jest učineno, ča učineno jest.). U predgovoru svoga Rituala rimskoga Kašić također govori o jeziku općenom, dapače »najopćenijem«, koji razumiju »Karstjani, Rašijani, Serblji poluvirci i Turci«. Na temelju nastavka glagolskoga pridjeva radnoga (pisao / piso / pisal) Kašić tu razlikuje bosanski, dubrovački i dalmatinski, a jatovsku raslojenost bilježi smjenivanjem iekavsko-ikavskih alternanata s ponešto ekavskih /ie, i, e/, a pretpostaviti je da je iekavskom grafijom obuhvatio duge i kratke jekavske ostvaraje. Kašićevu razvojnu lingvističku misao prati i imenovanje jezika kojim piše i o kojem piše: jezik naziva ilirskim, dalmatinskim, slovinskim, bosanskim ili, kolokvijalno naškim. U stabilnoj inačici fonološki je to štokavština s dva para palatala: /č/, /ć/ : /đ/, /dž/, a u gramatici Institutiones čakavski s pričuvnim štokavskim padežnim nastavcima u množinskoj imeničnoj sklonidbi. O tom Kašićevu postupku Katičić (2013: 108) kaže:

»U svojoj gramatici mladi Kašić, bilo mu je tada tek 24 godine, nije opisao svoj rodni govor kakav se govorio u gradu Pagu, nego književni jezik kakav je mislio da je najbliži najboljemu i najraširenijemu. Taj je jezik vrlo promišljeno dijalekatski stiliziran. Dosljedno je ikavski, što paški govor nije, temeljno je orijentiran prema čakavskim dijalekatskim osobinama. Kašić tada još teško da je drugo znao. Ipak je vrlo naglašeno, upravo demonstrativno, unio i štokavske osobine. Upoznao ih je poglavito u knjigama, a tu je bilo i ono što je čuo od hrvatskih suučenika na isusovačkim učilištima u Italiji. I takav mlad i neiskusan nije, kraj sve premoćne važnosti čakavske dijalekatske stilizacije jezika hrvatske pismenosti kakva je bila do njegova vremena, smatrao da se štokavština može isključiti iz književnoga jezika kojega je prvu gramatiku pisao. To je važna prekretnica u povijesti književnoga jezika u Hrvata, prekretnica koja vrlo razgovjetno kreće prema budućnosti.« (isticanje N.B.)

Kašić za općeni jezik izabire franjevački bosanski, jer ga je držao pravilnijim i čišćim. Pisao je da »Dubrovčani sami sebe zavaravaju kao da bi samo oni govorili medenim riječima, a njihov je govor ipak pun talijanskih, grčkih, latinskih i drugih izvrnutih riječi«, pa tako dalmatinsko pokajao sam se govore »pentisko san se« (Sršan, 1999: 159). Time se osobito zamjerio gradskoj eliti i dubrovačkomu Senatu, koji su nastojali spriječiti njegov povratak u Dubrovnik u drugoj misiji i podizanje isusovačkoga sjemeništa za klerike zakladnicom Tome Natalisa Budislavića, biskupa mrkanskoga. To mu je bio velik udarac jer su ocrne stigle do Rima i vrha Družbe, pa je odlučio odustati, vratiti se u Vječni Grad i posvetiti knjizi i prevoditeljstvu. Ipak su se prilike razvile tako da je upornošću, marom i zauzetošću završio preuzeti zadatak propovjednika i ispovjednika u ozračju obljubljenosti među pukom i svećenstvom, a u bilješkama ostavio autentična izvješća o onodobnim teškim okolnostima u kojima su živjeli kršćani.

U izvješću, sačuvanomu u prijepisu pod naslovom Autobiografija, Kašić o sebi piše u trećoj osobi, što vrhovništvu Družbe Isusove pruža mogućnost da bude točno upoznato ne samo s detaljima pojedinih događaja nego i poimenično s osobama koje su u njima sudjelovale, a samomu dokumentu daje povijesnu vrijednost u protoku događaja i stoljećâ. Putovao je na konju, preodjeven u dubrovačkoga trgovca, s naoružanom pratnjom, i sam naoružan, po opustošenim krajevima bez pravih cesta, po šumama u kojima su vrebali pljačkaši i ubojice, prelazio brzace i rijeke bez mostova, smrzavao se na ledu bosanskih planina, spavao počesto odjeven na podu pokrivenom slamom, svjedočio bijedi i stradanju puka, među ostalim i apokaliptičnim prizorima kugom poharanih krajeva.

Posebno su bile teške prilike u Srijemu i donjoj Panoniji gdje je seljačko stanovništvo u zimskim uvjetima živjelo u zemunicama:

»Četiri konja vukla su saonice. Stigla su do nekih podzemnih nastambi čiji su krovovi bili malo izdignuti iznad zemlje, te su tek mogli vidjeti dim kad su bliže pristupili, koji kao da se isparivao i razlijevao u zrak. A za silazak do peći, u kojoj je gorjela vatra, bijahu stepenice, a blizu vatre uokolo zid. Kod peći se okupila cijela obitelj iz podzemnih prostorija, koje su izdubljene u čvrstoj zemlji, kao od kamena. U njima su svi spavali te boravili danju i noću, djeca s majkama i ostali ukućani te putnici primljeni kao gosti. Tu su i oci trebali spavati zajedno sa suputnicima.

A to bijahu kršćanski Srbi koji su od svog djetinjstva odgojeni u grčkom shizmatičkom obredu, ne znajući niti što je to raskol, niti koji su temelji kršćanske vjere, ni članci vjere ili zapovijedi dekaloga, ni Gospodnja formula moljenja Očenaša, ni primanje sakramenta ispovijedi i euharistije, koju su uzimali pod obje prilike jedva jedanput kroz pojedine godine. A svećenici, koji su ispovijedali u korizmi, nisu odmah davali odrješenja pokornicima, već su davši pokoru, poslije nekoliko dana ili tjedana, pošto bi ju izvršili, malo prije uzimanja euharistije stojećemu pokorniku, položivši na glavu ritualnu knjigu iz koje su se čitale riječi odrješenja, otpuštali odriješenog. Pošto je završila ta ceremonija, pristupio je o. Kašić župniku koji je odrješivao i lijepo ga zamolio da mu kaže što je trebao reći iz postavljene knjige na glavi. On odgovori da je rekao i čitao ono što je bilo tamo napisano. Ali otac je ustrajao na tom što znače one riječi koje je čitao. A ovaj nije ništa drugo odgovorio osim već rečenoga i pokazao da je on čitao riječi čije značenje nije znao.

Tada je o. Kašić počeo svima razlagati prve osnove vjere, počevši od znaka svetoga križa. Svi su razumjeli, i djeca i mladež i stari, ono što su im tumačili svojim jezikom te su svi s velikim čuđenjem govorili: Što je to što čujemo? Nikada takve stvari nismo čuli od naših popova, jer oni nam kažu ako bi mi to znali, da onda sami popovi ne bi više ništa značili ili bi ih prezirali. I tako su oni pokazali da ništa ne znaju osim da su kršćani.« (Sršan, 1999: 60–61)

Kad bi se krajem pronio glas da su stigli oci propovjednici, narod je navirao sa svih strana, žedan Božje riječi, pohodio misne obrede u improviziranim prostorima ili polurazrušenim crkvama u kojima se čuvalo sijeno za stoku, ispovijedao se i pričešćivao, donosio malu djecu na krštenje, slušao o vrijednostima kršćanskoga života u kojem su solidarnost i sućutnost sa subraćom temeljni životni postulat, posebno izražen kad je čovjek u velikim nevoljama, ratom uništenim domovima i boleštinama. Kašić je duboko razumijevao nedaće i tjeskobe puka kojemu je propovijedao, njegova je riječ bila iskrena i ohrabrujuća, jednostavna i bez patetike, ulijevala je nadu da nakon teških godina uvijek dolaze dobre pa će tako biti i sada.

Lingvistički izazovi svetopisamskih tekstova

Prevođenje je Svetoga pisma svakomu prevoditelju izazov pa je nedvojbeno bio i Kašiću, to više što su tim prijevodom postavljani znanstveni temelji hrvatskomu književnomu jeziku. Od prevoditelja se tražila golema erudicija, poznavanje povijesti, običaja i načina života onodobnih naroda te vjerna interpretacija kršćanskoga nauka. S druge su strane, biblijski tekstovi i prispodobe svojom višeslojnošću i simbolikom trajni izazov ne samo filozofiji, teologiji, lingvistici i antropologiji, nego i prirodoslovlju. U hrvatskom su jeziku već od srednjovjekovlja leksikom i sintaksom sastavnica ne samo visokoga književnoga stila, nego i pravnih spisa poput darovnica, ugovora, oporuka pa i svakodnevnoga govora. Josip Bratulić piše da je »otisak Biblije u hrvatskome književnom jeziku neprijeporan, vidljiv u jeziku, osjetljiv u duhovnosti i neizbrisiv u povijesnom trajanju« (prema Omašić, 2022: 26), a Stjepan Babić (1990) navodi da se Kašićev jezik uklapa u njegov neprekinuti razvojni tijek od 17. stoljeća. Isto prisnažuje i Darija Gabrić Bagarić (2010: 69):

»On ne prekida štokavsku razvojnu crtu već oblikovanu do XVII. stoljeća, nego se na nju nadovezuje, proširuje okvire književnoga izraza zahvaćajući u baštinu, i štokavsku i čakavsku. Otvorenost prema svim narječnim stilizacijama i svim žanrovima hrvatske književnosti odredila je njegov stil i priskrbila mu atribut vertikale u kontinuitetu hrvatskoga književnoga jezika.«

U svojoj sintezi o povijesti razvitka hrvatskoga jezika Radoslav je Katičić Kašiću dao ključno mjesto, napose u stilizaciji svetopisamske književne štokavštine u najširem smislu (obrednici, lekcionari, životopisi svetaca i dr.) te zaključio (2013: 257):

»U Hrvata nikoji dijalekt nije podignut na položaj književnoga i na kraju standardnoga jezika. Dijalekti su samo služili kao predlošci i modeli za različite stilizacije književnog jezika sve do njegova standardnog oblika. A sam književni jezik ćirilometodski je, slovinski. U Hrvata, nadalje, nema dijalektalnih književnih jezika nego samo različitih dijalekatskih stilizacija jednoga književnog jezika, kojemu je povijesna osnovica ćirilometodski crkvenoslavenski: językъ slověnьskъ, kako su ga izvorno zvali, ili jezik slovinski, ili slovenski, kako su ga prema svojem izgovoru zvali naši stari. Vrlo rano moglo se je za nj reći i jezik hrvatski. Ta zamjenjivost naziva slovinski i hrvatski specifična je oznaka hrvatskoga književnog jezika.«

Odgovor pak na pitanje kakav je odnos jezika i zbilje, jezika i mišljenja, tj. kako se orječuje zbilja davali su pisci, filozofi i jezikoslovci otkad je pisma i knjiga, svaki u svom duhu i vremenu. Kognitivna ili spoznajna lingvistika proučava odnos jezika i uma, a preoblike izvanjezične u jezičnu danost tumači iskustveno-spoznajnim procesima koji iz pohranjenih jezičnih spremnika u mozgu crpu i po potrebi aktualiziraju građu. Frazemi se definiraju kao ustaljeni izrazi sastavljeni od dviju ili više riječi koje imaju figurativno značenje, a značenje i struktura figurativnih izraza odražavaju njihov konceptualni ustroj (Parizoska, 2022: 7).

Nastanak i razumijevanje frazeoloških značenja izvire iz načina njihova oblikovanja. Velik je broj frazema, tvrde kognitivisti, motiviran, što znači da postoji konceptualna sveza između značenja sastavnica i značenja cjeline te oni nisu semantički ispražnjeni kako je to prvotno interpretirano u frazematici. U središtu je figurativnih iskaza, pa i frazeoloških postava, konceptualna metafora, koja je, zajedno s konceptualnom metonimijom i općeprihvaćenim spoznajama (znanjima), načelna okosnica jezičnoga modeliranja (Isto: 19.). U konceptualne je metafore novo značenje omogućeno prijelazom jednoga značenjskoga polja u drugo na temelju zajedničke poveznice (ljubav je vatra; vatra : ljubav → ‘ljubavni žar / plamen’), a u metonimije se prelaženje na temelju zajedničke poveznice odvija unutar istoga polja (dio za cjelinu, primjerice ruka = osoba → desna ruka – ‘povjerljiva osoba’).

Prema Užareviću (1995: 108–109) pak, »gledano iz logičkosemantičke perspektive, nije temeljni trop metafora, nego metonimija, ili još točnije, sinegdoha. (...) Ako sinegdoha i metonimija imaju logičko prvenstvo u jezičnosemantičkoj vertikali, metafora se – kao semantički mehanizam – može smatrati obrascem osnovnih semantičkih procesa koji su karakteristični za jezičnu horizontalu (tj. cjelokupni opseg jezika). (...) Što su semantička polja u metafori udaljenija – metafora je iznenadnija, učinkovitija, originalnija, začudnija ili šokantnija. Vanjske su granice metafore tamo gdje se ne može uočiti niti jedan vezni element među semantičkim poljima, a unutarnju čini leksikalizacija – kad metaforički izraz, postavši jednak samomu sebi, postaje plošan, tj. kad izgubi semantičku polidimenzionalnost.«

Pri interpretaciji načina funkcioniranja metafore i mehanizama koje pokreće u svijesti primatelja metaforičke semantičke poruke nerijetko se prenaglašava razlika između svakodnevnoga priopćajnoga jezika i poetskoga jezika. Tomu nema opravdanja jer su u priopćajnom jeziku metafore oduvijek sastavnim dijelom ukupnoga leksika »neizbježno, sveprisutno i uglavnom nesvjesno« (Lakoff i Johnson, 2015: 237) u svim područjima ljudske fizičke i umne djelatnosti. Njihova se metaforička narav pri porabi ne posvješćuje, ali nove nastaju na isti način kao i stare: iz iskustvene privremeno potisnute spremničke pohrane te s njima čine čvrstu i dosljednu cjelinu. U poetskoj je metafori proces usvajanja metaforičke semantičke poruke-sadržaja nešto drukčiji pri izricanju složenijih odnosa među predmetima i osobama i ne može se razlučiti izvan konteksta, ali su i takve strukturne metafore konceptualizirane proširivanjem osnovnih iskustvenih odrednica gore-dolje, naprijed-natrag, unutra-vani, blizu-daleko (Lakoff i Johnson, 2015: 53). Dok je u jednostavnijim primjerima za razumijevanje dovoljna rečenica, u složenijim poetskim strukturama potreban je dakle širi kontekst – odlomak, poglavlje, pa i cijela knjiga. Iz te činjenice izlazi i razumijevanje procesa primjene konceptualnih metaforičnih modela u onih autora koji oko jednoga, središnjega teksta, koji se često i naslovom poklapa s naslovom knjige, navezuju cijeli poetski diskurs (v. N. Bašić, 2024).

Biblijski babilonski toranj (kula), koji je trebao biti podignut do samoga neba, gdje kraljuje Bog, a imao je simbolizirati snagu i veličinu graditelja i puka, nije podignut zbog jezične pomutnje. Naime, graditeljski motiv da bi se taj narod time uzdignuo na nebesa, tradicionalno Božje boravište, sadržajno i stvarno na mjesto Boga, Stvoritelja i Uzdržavatelja svega vidljivoga i nevidljivoga, vladara svemira, jasno pokazuje oholost njegovih idejnih začetnika, i time ponavlja pobudu koja je Adama i Evu odvela u iskonski grijeh – svrgavanje Boga, zamjena Boga čovjekovom, oboženje čovjeka, odbacivanje Boga. Drugotno je obrazloženje da je taj narod time htio pronijeti svoje ime, jezik ugled i umijeće po cijelom svijetu. U svakom slučaju Bog je tomu ljudskom pothvatu poduzetom bez Njega, mimo Njega i protiv Njega, pomrsio konce, pa je na gradilištu pobrkao jezik kako se ljudi međusobno ne bi razumjeli i rasuo ih po cijeloj zemlji te grada i tornja nisu sazidali, a ni graditeljskoga umijeća po svijetu pronijeli. Simbol nesazidanoga tornja koji stremi božanskim nebesima, dakle najvišemu što čovjek može stvoriti, može se iščitati i iz onoga Teslina, na Long Islandu, koji je imao iz temelja promijeniti život čovjeka na Zemlji samoproizvodnjom neuništive obnovljive energije. Nakon izgona iz raja zbog jedenja plodova sa stabla spoznaje, protivno izričitoj Božjoj zabrani, bio je to drugi snažni zahvat u zaustavljanju biblijskoga čovjeka da sobom zamijeni Boga. Odgovor na pitanje je li Bog naumio čovjeka ostaviti u neznanju ili količinu ljudskoga znanja i spoznaje određivati nadahnućem koje dolazi od Njega i uz pomoć Njega, a ne iz čovjeka samoga, daju autori najvećih znanstvenih otkrića modernoga doba govoreći kako su ona dokaz da Bog postoji ili da su Bogom proviđena, što se poklapa s biblijskom »Nitko ne može sebi uzeti ništa ako mu nije dano s neba.« (Iv 3, 27).

Suvremeni je razvitak fizike i molekularne biologije omogućio otkriće molekularne strukture DNK i ljudskoga genoma, što je pridonijelo razvitku genetike i boljemu razumijevanju pitanja kako je zapravo nastao život i kako je strukturiran organizam živih bića, koji su geni zajednički svim živim stvorovima, a koji pripadaju i određuju samo jednu vrstu ili jednu individuu. Tim se pitanjima genetika dodiruje s biblijskim starozavjetnim svijetom, postankom čovjeka i života na zemlji.

Klasična je genetika uočila jezičnu strukturiranost molekule DNK, njezinu binarnost i interpretirala ju uz pomoć metafore kao pjesničke usporedbe pri prenošenju informacije. U središtu je jezičnoga strukturiranja biblijske zbilje upravo metafora, odnosno metonimija, koje kognitivna lingvistika interpretira kao temeljnu odrednicu ljudskoga mišljenja pomoću koje ljudski um uopće strukturira zbilju. Svoje polazište temelji na otkrićima neuroznanosti o postojanju centra u ljudskom mozgu s kojim se čovjek rađa i u kojem je »smještena, ugrađena« metafora (v. Štrkalj Despot, 2024: 83–88). U tom prirođenom središtu nalazi se ključ za razumijevanje metaforičke proizvodnje dijela osnovnih odnosa u izvanjskom svijetu, koja je zajednička jezicima što nikada nisu bili u dodiru na najudaljenijim zemaljskim lokacijama.

Lingvističko-valna genetika, koja se razvija u Rusiji, otišla je korak dalje u otkrićima dublje strukture i načina funkcioniranja molekule DNK. Utvrđeno je da u molekuli DNK postoji golemo područje formiranih struktura koje se odražavaju u zvuku i svjetlu. U svjetlu u obliku holograma, u zvuku u jezičnom obliku. Genske informacije koje su odgovorne za sintezu bjelančevina sastoje se od 64 mala slova. To su kratki troslovni tripleti, takozvani kodoni. Polovica kodona su sinonimi, a funkcija druge polovice, druga 32 kodona kratke su riječi homonimne naravi, tj. višeznačne strukture, koje je klasična genetika proglašavala otpadom ne mogavši proniknuti u njihovu funkciju. Genetsko-valna genetika uspjela je razriješiti funkcionalnost i te polovice, ali je sparivanje svih članova u milijardama stanica od kojih je sastavljen ljudski organizam dug istraživački proces koji traje.

Najpoznatiji istraživač toga područja molekularni biolog Pjotr Garjajev iz Instituta kvantne genetike predstavljen je u HTV-ovoj emisiji Na rubu znanosti 2016., kad mu je objavljen i hrvatski prijevod knjige Lingvističko-valni genom. Uvodno je istaknuto da temeljno otkriće na kojem počiva valna genetika jest da glavni program razvoja organizma nije pohranjen u DNK već u područjima suptilnih polja dok je spiralna molekula materijalni prijamnik i odašiljač koji organizmu omogućuje razmjenu informacija s okolinom. Povijest valne genetike počela je prije više od osamdeset godina kad su ruski znanstvenici Gurvič i Lubišev postulirali da genetski aparat živih organizama ne djeluje samo na materijalno-fizikalnoj razini već i na određenoj razini valova ili polja. Valna genetika pokazuje da se genetska obilježja mogu mijenjati, brisati ili aktivirati korištenjem rezonantnih valova usmjerenih na DNK, što se temelji na eksperimentalnim otkrićima da genetska molekula ostavlja vrlo čvrst i definiran informacijsko-energetski trag.

U početku bijaše Riječ

Evanđelje po Ivanu s naširoko poznatom rečenicom iz Proslova »U početku bijaše Riječ / i Riječ bijaše u Boga / i Riječ bijaše Bog« svojevrsna je sinteza ukupne biblijske misli i porukâ s mnogobrojnim odjecima starozavjetnih i novozavjetnih tekstova od postanka svijeta do najave novoga dolaska Krista Spasitelja u Otkrivanju (u Kašića: Objava). U toj je preglednici i slika svekolikih zbivanja kojima je Riječ prapočelo bivanja (u Della Bellinu rječniku biva, u suvremenom hrvatskom svojevrsni predbitak, mogućnost postojanja). Najčešće je bilježena velikim slovom po čem se razlikuje od značenja riječi kao jezične pojavnice. Bivanje je bila mogućnost koja je stajala na raspolaganju Bogu, tj. bila je po Bogu, odnosno u Boga, kako kaže evanđelist, a mi bismo danas to izrekli frazemom »bila je u Božjim rukama«. U Knjizi o Jobu (12, 10) stoji to isto: »U ruci mu leži život svakog bića / i dah životvorni svakog ljudskog tijela.« Teolozi kažu da je Riječ »druga božanska osoba«.

Pjotr Garjajev o Riječi i nastanku života na Zemlji ovako piše (2016: 66–67)²⁾:

»Obratimo ovdje pozornost na ključne momente kojima odgovara logika našega istraživanja. Riječ Stvoritelja (Njegova riječ), kao određeni izomorfizam Stvoritelja i čovjeka – to su početci, koji konstruiraju sve neživo i živo, uključujući i čovjeka po načelu matrice: idealno : materijalno. To konačno odgovara apsolutnoj Hegelovoj Ideji. Postoje li sada (a ne samo »U početku«) u našem tijelu, jednako kao i u tijelima životinja, biljaka i drugih bioforma, reference nekoga svemirskoga, jedinstvenoga jezika za sve živo? Drugim riječima, kako se semantički (lingvistički) Svemir odrazuje u biosustavima? Takvi jezični odrazi postoje u DNK, jednako kao i njezini matrični odrazi u izomorfnim jezicima RNK i bjelančevina. Ovamo vjerojatno pripada i valno samorepliciranje DNK. Takvo repliciranje je prva izravna eksperimentalna potvrda o postojanju valnih ekvivalenata DNK. Kao viši oblik materijalno-valnih matričnih funkcija strukture su DNK slične jeziku koje holografski upravljaju biosustavima. One zadaju potencijalne oblike tijela i spoznaje-mišljenja. Sveukupnost tih čimbenika možemo razmatrati kao permanentno aktivne vodilice pri formiranju čovjekova tijela i duha. Za razliku od smrtnoga tijela svih živih bića, DNK je kao embrionalna plazma – besmrtna. Njezino neprekidno protezanje u vremenu i prostoru osigurano je nasljednim prijenosom kromosoma od roditelja na djecu. DNK svega Živoga na Zemlji besmrtna je. Čak i uništenje svih organizama zbog eventualnih katastrofa ne znači kraj genetske (prirodne, kozmičke) informacije. Ona posjeduje nekoliko razina nelokalnosti, uključujući onu koju mi pretpostavljamo – kvantnu nelokalnost (Kvantna nelokalnost znači da je kromosomsko kvantno bioračunalo (to je genom) jedini organizamski sustav (i djelomično interorganizamski sustav), koji se nalazi u tzv. sputanom stanju (engl. entanglement). Može se reći da genom raspolaže svom trenutnom spoznajom. Ovakvo znanje nastaje trenutno i u bilo kojem tekućem trenutku vremena. Nositelji su takvoga znanja endogeni fotoni i radiovalovi. U takvom shvaćanju genomska informacija izlazi izvan okvira kromosoma, izvan granica Zemlje. Kvantna genomska informacija čitave Zemljine biosfere vjerojatno je također nelokalna i zato postoji u svemirskim razmjerima vječno, oplođujući sve nove i nove svjetove čiji su fizičko-kemijski uvjeti adekvatni začetku Života u ovom ili onom obliku. Valja obratiti pozornost na to da su čimbenici prijenosa takve informacije – Riječ (jezik), Svjetlost i radiovalovi.«

Usporedbom sa starozavjetnom Knjigom Postanka pokretač niza lančanih zbivanja u stvaranju života bilo je svjetlo:

¹ U početku stvori Bog nebo i Zemlju. ² Zemlja bijaše pusta i prazna, tama se prostirala nad bezdanom i duh Božji lebdio je nad vodama. ³ I reče Bog: »Neka bude svjetlost!« i bi svjetlost. ⁴ I vidje Bog da je svjetlost dobra, i rastavi Bog svjetlost od tame.

Ono je samim nastankom višeznačno i metaforično: odijeljeno je od tame, a podareno čovjeku, čini ga prosvijetljenim, tj. duhovim bićem: »Vi ste svjetlost svijeta« (Mt 5, 14), govori Isus učenicima, »neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima« (Mt 5, 16). U daljnjim biblijskim knjigama čitamo kako se Bog odabranima i vjernima obznanjuje milošću, grješne kažnjava ako ne poštuju Zakon, a Jedinorođenca Bogočovjeka Isusa Krista učinio je milosnim iskupiteljem grijeha cijeloga čovječanstva:

»Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu.« (Iv 3, 16–17).

Teolog Stvoriteljevo stvarateljsko prožimanje Riječi i djela interpretira ovako:

»Sin Božji je došao da prebiva među nama, dajući simboličkom jeziku objave njegovo zadnje i cjelovito opravdanje. Riječ postala tijelom jest sama po sebi činjenična objava. Ona ostvaruje savršeno stapanje riječi i djela: svaka je njezina riječ čin, svaka nam njezina gesta govori i poziva nas. Sv. Augustin kaže: ‘Budući da je Krist uosobljena riječ Božja, to su i sami čini Riječi za nas riječ (etiam factum Verbi, verbum nobis est)’. U njoj dobivaju svoj smisao i najskromnije zemaljske stvarnosti kao i slavni događaji iz povijesti otaca. Time što ih izvršuje, ona objavljuje njihov istinski smisao. Isus Krist, obratnim putem negoli je put čovjekove mašte, koja zemaljske stvari preobražava u metafore, iznosi na vidjelo slikovitu vrijednost svih stvarnosti koje mu prethode i koje ga navješćuju. Ovozemaljske stvarnosti otad izgledaju kao simboli ove jedine Stvarnosti – Riječi što je postala tijelom. Ni kruh ni voda, ni put ni vrata ni ljudski život ni svjetlost nisu trajne »stvarnosti«, koje bi vrijedile zauvijek; njihov bitni razlog što jesu jest taj da nam simbolički govore o Isusu Kristu.« (Xavier Léon-Dufour, 1980: XXVII).

U suvremenom hrvatskom prijevodu Proslov Evanđelja po Ivanu glasi:

¹ U početku bijaše Riječ / i Riječ bijaše u Boga / i Riječ bijaše Bog. / ² Ona bijaše u početku u Boga. / ³ Sve postade po njoj / i bez nje ne postade ništa. / Svemu što postade / ⁴ u njoj bijaše život / i život bijaše ljudima svjetlo; / ⁵ i svjetlo u tami svijetli / i tama ga ne obuze.

⁶ Bî čovjek poslan od Boga, / ime mu Ivan. / ⁷ On dođe kao svjedok / da posvjedoči za Svjetlo / da svi vjeruju po njemu. / ⁸ Ne bijaše on Svjetlo, / nego – da posvjedoči za Svjetlo.

⁹ Svjetlo istinsko / koje prosvjetljuje svakog čovjeka / dođe na svijet; / ¹⁰ bijaše na svijetu / i svijet po njemu posta / i svijet ga ne upozna. / ¹¹ K svojima dođe / i njegovi ga ne primiše. / ¹² A onima koji ga primiše / podade moć / da postanu djeca Božja: / onima koji vjeruju u njegovo ime, / ¹³ koji su rođeni /ne od krvi, / ni od volje tjelesne, / ni od volje muževlje, / nego – od Boga. / ¹⁴I Riječ tijelom postade / i nastani se među nama / i vidjesmo slavu njegovu /– slavu koju ima kao Jedinorođenac / od Oca – pun milosti i istine.

¹⁵ Ivan svjedoči za njega. Viče: / »To je onaj o kojem rekoh: / koji za mnom dolazi, preda mnom je / jer bijaše prije mene!«

¹⁶ Doista, od punine njegove /svi mi primismo, / i to milost na milost. / ¹⁷ Uistinu, Zakon bijaše dan po Mojsiju, / a milost i istina nasta po Isusu Kristu. ¹⁸ Boga nitko nikada ne vidje: Jedinorođenac – Bog – / koji je u krilu Očevu, / on ga obznani.

Usporedbom dvaju starijih prijevoda Ivanova Proslova, Dalmatin–Konzulova i Kašićeva, zaključuje se da su oba starija prijevoda izborom leksika međusobno vrlo slična. Narječna je osnovica Dalmatin–Konzulovova prijevoda pretežno ikavska (biše, človika, svetlost, svidočanstvo, vidil), Kašićeva jekavsko-ikavska (bieše, čoviek, svietlost, sviedočanstvo; propovidio). Namjesto Riječi u Dalmatin–Konzulovu prijevodu rabi se crkvenoslavenska riječ Slovo, pa iz oblikâ osobne zamjenice koji slijede (njem, njega, njemu) može biti shvaćena i sastavnicom Božje osobe, kako je nedvojbeno razumijeva Bernardin Drivodilić Splićanin. Namjesto imenice tijelo stariji prevoditelji rabe put, odnosno stariji lik plt (= pȕt), a početak je u Dalmatin–Konzulovu prijevodu iskon. Zamjenično množinsko sve u starijim je tekstovima srednjega roda: svaka, sva.

U Dalmatin–Konzulovu prijevodu iz 1562. Sveto evanjelie po Ivanu započinje kapitulom 1.:

1 Iskoni biše slovo, i slovo biše / 2 kon Boga, i Bog biše Slovo, Ovo biše / 3 u počelu kon boga. Vsaka po njem učinje=na jesu, i bez njega ništar ni učinjeno / 4 što učinjeno je(st). U Njemu Život biše, i Život biše / 5 Svȇtlost lucka, i Svetlost u tminah´svȇ= 6 ti, i tmine nju nisu popale. Bȇ Človȇk poslan / 7 od Boga, komu biše ime Ivan. On pride za svȇ= doka, da svidočanstvo učini od Svitlosti da= / 8 bi svi verovali po njem. Ne biše on svitlost, / nego [poslan biše] da svidočanstvo iskaže ot svi- / 9 tlosti. Biše [ona] svitlost istinna, koȇ pro= / svitljuje svakoga Človika prihodećega na sa / 10 svit. Na svȇtu biše, i svit po njem stvoren je(st), / 11 a svit njega ne pozna. U svoe pride, i njegovi ga / 12 ne prijaše. A ki godire ga prijaše, poda njim oblast / da mogu Sinovȇ Božji biti [to jest] onim ki veruju / 13 va ime njegovo. Ki ne od krvi, ni od pohotenja pu= / tenoga, ni od pohotenja Muškoga, nego oni koi od / 14 Boga roeni jesu. I slovo plt učinjeno je(st), i prebiva u nas: I vidismo slavu njegovu, kako jedinoro= / enoga ot Otca puna milosti i istine. 15 Ivan svidoča<s>tvo dae ot njega, i vapie govoreć. / Ov biše ot koga govorah. Ta koi pride za manom, bil´je / 16 prida mnom, zašto on bȇše prvo mene. I od njega pu- / 17 nosti svi jesmo prijali. I milost za milost zaš- / to Zakon po Moiseju bȇ dan. Milost i istina po / 18 IS(U)H(RST)U izaide [stvorena bȇ]. Boga niktore nigdar / nȇ vidil. Jedinoroeni Sin, koi je(st) u krilu Otca, / ta nam je razumno povidal [oznanil].

U Kašićevu prijevodu to je Sveto Isukarstovo vangel’je po Ivanu, glava 1.:

¹ U početak bieše Rieč i Rieč bieše pri Bogu, i Bog bieše Rieč. ² Ova bieše u početak pri Bogu. ³ Sva su po njoj učinjena i bez nje nie učinjeno ništar: Što bi učinjeno ⁴ u njoj bieše život i život bieše svietlost ljudi: ⁵ i svietlost u tminah svieti, a tmine nju ne obhitiše. ⁶ Bi čoviek poslan od Boga, komu bieše ime Ivan. ⁷ Ovi dojde na sviedočanstvo da bi sviedočanstvo izveo od svietlosti, da bi po njemu svi vierovali. ⁸ Ne bieše on svietlost, nego da bi sviedočanstvo izveo od svietlosti. ⁹ Bieše svietlost prava koja prosvietljuje svakoga čovieka dohodećega na ovi sviet: ¹⁰ na svietu bieše i sviet po njemu bi učinjen; a sviet njega nie poznao. ¹¹ U svoja dojde i svoji njega ne primiše. ¹² A kolicigodir primiše njega, poda njima vlasti da se učine sinovi Božji, ovizima koji vieruju u ime njegovo: ¹³ koji ne iz karvi, ni iz hoće putene, ni iz hoće muževe, nego iz Boga rodili se jesu. ¹⁴ I Rieč put učinila se jest i pribiva u nas: i gledali smo slavu nje (slavu kakono jedinorodjenoga od Oca) pune milosti i istine. ¹⁵ Ivan sviedočanstvo izvodi od njega i vapije govoreći: Ovi bieše koga rekoh: koji će za mnom dojći od prie mene učinjen bi: ere od prie mene bieše. ¹⁶ I od podpunesti njegove mi smo svi primili, i milost za milost: ¹⁷ ere zakon po Moizesu podan bi, milost i istina po Isukarstu učinjena bi. ¹⁸ Boga nie nitko nikadar vidio: jedinorodjeni Sin, koji je u parsieh Oca, on je pripovidio.

U drugom se značenju riječ pojavljuje pri Božjem obraćanju ljudima, mahom odanim odabranicima čestita života i mudrih postupaka, sa zadatkom da prenesu sunarodnjacima Božje poruke ili rezimiraju njegovo djelovanje, uključivši i buduće, pa se mogu nazvati prorocima. Poruke odlikuje različitost nakane, sadržaja i načina priopćavanja. U literaturi se dijele na tri glavne, a sve su vezane uz zbivanja na Zemlji: Božju objavu, djelovanje i najavu budućih nauma (Xavier Léon-Dufour i dr., 1980: 1098–1109).

Bog jest

Pojavnice su u starozavjetnom pojmovniku strukturirane hijerarhijski u temeljnom odnosu VISOK : NIZAK, odnosno GORE : DOLJE, iz kojega su izvedene sve ostale kategorije obuhvaćene različitim područjima ljudskoga života: etika i moral, pravo, religija, gospodarstvo, umjetnost i dr.

Na vrhu je biblijske ustrojbene ljestvice pojmovlja Bog koji sebe pri objavi Mojsiju ovako predstavlja (Izl 3, 13–15)³⁾:

¹³ Nato Mojsije reče Bogu: »Ako dođem k Izraelcima pa im kažem: ‘Bog otaca vaših poslao me k vama’, i oni me zapitaju: ‘Kako mu je ime?’ – što ću im odgovoriti?« ¹⁴ »Ja sam koji jesam«, reče Bog Mojsiju. Onda nastavi: »Ovako kaži Izraelcima: ‘Ja jesam’posla me k vama.« ¹⁵ Dalje je Bog Mojsiju rekao: »Kaži Izraelcima ovako: ‘Jahve, Bog vaših otaca, Bog Abrahamov, Bog Izakov i Bog Jakovljev, poslao me k vama.’ To mi je ime dovijeka, tako će me zvati od koljena do koljena.«

U Kašića:

¹³Reče Moizes Bogu: Evo ću ja pojći k sinovom Izraeloviem i rieti ću njima: Bog otaca vašieh poslao me je k vama. Ako mi budu rieti: Koje jest ime njegovo?, što ću rieti njima? ¹⁴ Reče Bog Moizesu: JA SAM KOJI JESAM. Reče: Ovako ćeš reći sinovom Izraeloviem: KOJI JEST poslao je mene k vama. ¹⁵ I reče opet Bog Moizesu: Ova ćeš rieti sinovom Izraeloviem: Gñ Bog otaca vašieh, Bog Abrahamov, Bog Izaakov i Bog Jakobov poslao je mene k vama. Ovo je ime meni uvieke i ova uspomena moja u porode i porode.

I Božji Jedinorođenac Isus Krist objavljuje se Samaritanki na isti način:

²⁵ Kaže mu žena: »Znam da ima doći Mesija zvani Krist – Pomazanik. Kad on dođe, objavit će nam sve.« ²⁶ Kaže joj Isus: »Ja sam, ja koji s tobom govorim!« (Iv 4)

U Kašića je naglašeni prezent glagola biti, oblik kojim se predstavio Bog (Koji jesam / Koji jest), što obavijesti daje crtu isticanja:

²⁵ Govori mu žena: Znam da Mesia grede (koji se zove Isukarst). Kada dakle uzbude dojći on, nama će naviestiti svaka. ²⁶ Veli njoj Jesus: Ja jesam, koji besiedim s tobom.

Krist govori o Božjoj naravi kao Duhu koji je Istina, o Ocu svih ljudi kojemu se trebaju klanjati

²³ Ali dolazi čas – sada je! / – kad će se istinski klanjatelji klanjati Ocu / u duhu i istini / jer takve upravo klanjatelje traži Otac. / ²⁴ Bog je duh / i koji se njemu klanjaju, / u duhu i istini treba da se klanjaju.

U Kašića:

²³ Ali dojde doba, i sada jest, kada pravi klanjaoci klanjati će se Ocu u duhu i u istini. Ere i Otac take ište koji mu se klanjaju. ²⁴ Duh jest Bog: i oni koji mu se klanjaju, trebuje da mu se klanjaju u duhu i u istini.

Ime se Božje javlja u nekolikim jednočlanim ili višečlanim inačicama kojima se Bog samooslovljuje (samoobjavljuje) u Starom zavjetu (prema hrvatskom prijevodu iz 1968) ili ga pak oslovljuju drugi. Ovdje su izlučene s velikim početnim slovom kao sastavnim dijelom imena i navedene abecedno: Bog Izraelov, Bog nad Bogovima, Bog nad Izraelom, Bog nad Vojskama, Gospod(in), Gospodar, Gospodar nad Vojskama, Hrid, Jahve Ljubomorni, Jahve Svevidni, Jahve Sveprisutni, Jaki, Kralj, Kralj nad Kraljevima, Otac, Stijena, Svevišnji, Višnji, Životvorni Svevid.

U šestodnevnoj biblijskoj slici stvaranja svijeta (ni u jednoj od triju sačuvanih inačica Kašićeva prijevoda Svetoga pisma – zagrebačkoj, zadarskoj i odeskoj (iz Odese) nisu sačuvane prve stranice Knjige Postanka) pa se ovdje ne navodi tekst nego osnovni strukturni model prema suvremenom prijevodu. Samo je stvaranje i sve stvoreno po Božjoj zapovijedi (VEOMA) DOBRO. Imperativi su neka bude / budu, neka se skupe (vode), neka se pokaže (kopno), neka proklija (zemlja), neka svijetle (svjetlila), nek povrvi (vodom), nek polete (ptice), plodite se i množite, neka se namnože (ptice), neka izvede (zemlja živa bića), načinimo (čovjeka). Anitezni su parovi (prema danima stvaranja) NEBO : ZEMLJA, SVJETLO : TAMA, DAN : NOĆ, SVJETLILA DANJA : SVJETLILA NOĆNA, JUTRO : VEČER, VODE NAD SVODOM : VODE POD SVODOM.

Stvoreni su također KOPNO / ZEMLJA, MORA, ZELENILO, TRAVA; STABLA, ŽIVI STVOROVI NA KOPNU, U ZRAKU, U VODAMA, MORIMA i ČOVJEK koji je GOSPODAR živinama na zemlji, kojemu je Bog dodijelio pravo njihova imenovanja.

ČOVJEK je stvoren i blagoslovljen šestoga dana (Post 1, 27–28):

²⁷ Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, / na sliku Božju on ga stvori, / muško i žensko stvori ih. ²⁸ I blagoslovi ih Bog i reče im: »Plodite se, i množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite! Vladajte ribama u moru i pticama u zraku i svim živim stvorovima što puze po zemlji!«

Čovjeka, »živu dušu«, kojemu je u nosnice udahnuo dah života, Bog je stvorio od praha zemaljskoga (Post 2, 7), kao i životinje i ptice. Postavio ga je u rajski vrt u Edenu, pun svakojakih stabala u čijem je središtu stablo s plodovima spoznaje dobra i zla te ga upozorio (Post 2, 16–17):

¹⁶ »Sa svakoga stabla u vrtu slobodno jedi, ¹⁷ ali sa stabla spoznaje dobra i zla da nisi jeo! U onaj dan u koji s njega okusiš, zacijelo ćeš umrijeti!«

U Kašića:

¹⁶ Od svakkoga stabra od raya blaguj: ¹⁷ a od stabra od poznanya dobra i zla ne blaguj. Ere u koyi godir dan uzbuddesc blagovati od njega, smartyu chiesc umrieti.

Potom ga je uspavao, izvadio mu jedno rebro i od rebra napravio ženu, tj. čovječicu, i dovede ju pred čovjeka. U suvremenom hrvatskom prijevodu ne nazire se istost tvorbene osnove čovjek : žena pa je nelogičan pri imenovanju biološke vrste. Bolje bi rješenje bilo da je mocijski parnjak čovječica, a žena u zagradama. U Kašića je rješenje bolje muž : muževnica, ali ono u suvremenom hrvatskom jeziku označuje bračni odnos i pripada pravnom nazivlju, a ne nazivu biološke vrste istoga podrijetla / roda.

²³ Nato čovjek reče: »Gle, evo kosti od mojih kostiju, / mesa od mesa mojega! / Ženom neka se zove, od čovjeka kad je uzeta!«

U Kašića:

²³ I reče Adam: Ova sada kost izmeju kosti mojieh i put od puti moje: ova će se zvati muževnica, ere iz muža uzeta jest.

Ženi pristupi zmija, najlukavija od sve zvjeradi, i uvjeri ju da ne će umrijeti bude li jela sa zabranjenoga stabla (Post 3, 5–7):

⁵ Nego, zna Bog: onog dana kad budete s njega jeli, otvorit će vam se oči, i vi ćete biti kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo.« ⁶ Vidje žena da je stablo dobro za jelo, za oči zamamljivo, a za mudrost poželjno: ubere ploda njegova i pojede. Dade i svom mužu, koji bijaše s njom, pa je i on jeo. ⁷ Tada se obadvoma otvore oči i uspoznaju da su goli. Spletu smokova lišća i naprave sebi pregače.

U Kašića:

⁵ ere zna Bog da u koji godir dan budete pojesti od njega, otvoriti će se oči vaše: i biti ćete kakono bogovi, znajući dobro i zlo. ⁶ Vidie dakle žena da dobar bieše stabar za jesti i liep okom i izgledom ugodan: i uze od voća njegova i poblagova: i poda mužu svomu, koji poblagova. ⁷ I otvoriše se oči obima. I bivši poznali da biehu goli, spletoše listja od smokve. I učiniše sebi zastore.

Za taj je neposluh i prvi čovjekov grijeh u jednom od najdramatičnih biblijskih trenutaka – izgona čovjeka iz raja zemaljskoga – izrečena Božja kazna u obliku prokletstva svim sudionicima: zmiji, ženi i čovjeku (Post 3, 14–19):

¹⁴ Nato Jahve, Bog, reče zmiji: / »Kad si to učinila, / prokleta bila među svim životinjama / i svom zvjeradi divljom! / Po trbuhu svome puzat ćeš / i zemlju jesti sveg života svog! / ¹⁵ Neprijateljstvo ja zamećem / između tebe i žene, / između roda tvojeg i roda njezina: / on će ti glavu satirati, / a ti ćeš mu vrebati petu.« ¹⁶ A ženi reče: / »Trudnoći tvojoj muke ću umnožit’ / u mukama djecu ćeš rađati. / Žudnja će te mužu tjerati, / a on će gospodariti nad tobom.« / ¹⁷ A čovjeku reče: »(...) Zemlja neka je zbog tebe prokleta: / s trudom ćeš se od nje hraniti svega vijeka svog! / ¹⁸ Rađat će ti trnjem i korovom / a hranit ćeš se poljskim raslinjem. / ¹⁹ U znoju lica svoga / kruh svoj ćeš jesti / dokle se u zemlju ne vratiš: / ta iz zemlje uzet si bio – prah si, u prah ćeš se i vratiti.«

U Kašića:

¹⁴ I reče Gñ Bog zmiji: Ere si učinila ovo, prokleta si meju sviemi živinami i zvierimi od zemlje: na parsieh tvojieh plaziti ćeš; i zemlju ćeš jesti sve dni života tvoga. ¹⁵ Nepriateljstva ću postaviti meju tobom i meju ženom, i meju siemenom tvojiem i meju siemenom nje: ona će skeršiti glavu tvoju: a ti ćeš zančice stavljati peti nje.

¹⁶ Ženi jošte reče: Uzmnožiti ću boljezni tvoje i začetja tvoja: u bolesti roditi ćeš sinove i pod vlasti od muža biti ćeš; i on će gospodovati nad tobom.

¹⁷ A Adamu reče: Ere si slišao glas žene tvoje i izio si od stabra od koga ti bieh zapovidio da ne bi blagovao, prokleta zemlja u tegu tvomu: u trudieh ćeš jesti od nje sve dni života tvoga. ¹⁸ Drače i ternje ploditi će tebi; i jesti ćeš travu od zemlje. ¹⁹ U znoju obraza tvoga jesti ćeš kruha dočiem se obratiš u zemlju od koje si uzet: ere si prah i u prah ćeš se obratiti.

Dakle, čovjek je najposlije istjeran i vraćen na zemlju iz koje je potekao te spriječen da ne bi ponovo brao sa stabla života, jeo i živio vječno, nego ga je Bog kaznom istodobno učinio i smrtnim bićem, a kerubine i plameni mač postavio da stražare nad stazom koja vodi k stablu života (Post 3, 22, 24).

U hrvatskom je jeziku taj događaj – izgon čovjeka iz raja – ostavio trag u mnogobrojnim metaforama, metonimijama i frazemima na njima temeljenim, dijelom i poslovične naravi (bit ćete kao bogovi; jesti kruh u znoju lica svog; prah si i u prah ćeš se vratiti; u mukama ćeš djecu rađati; zemlja će ti rađati trnjem i korovom).

Metafore su i metonimije osobnoimenskoga i apelativnoga podrijetla:

ADAM (hebr.) = prvi čovjek

ADAMOVA JABUČICA = istaknuta grkljanska hrskavica / kost na muškom vratu

EVA (hebr.) = prva žena, pramajka

EVIN KOSTIM = žensko golo tijelo, ženska golotinja

GLAVA = životno važan dio tijela

ISTOČNI GRIJEH = neposlušnost

PETA = ranjivo mjesto

RAJ = savršeno uređen životni prostor; obilje, blagostanje

RAJSKA DJEVA = Majka Božja

ZABRANJENO VOĆE = nedopušteni čin / predmet

ZMIJA = lukavost, podmuklost

Frazemi:

ISTOČNO OD RAJA (naslov filma u amer. produkciji; biti prognan istočno od raja = živjeti društveno neprilagođeno /samoživo / buntovno)

OD ADAMA DO NAŠIH DANA = od postanka svijeta do danas

PROGNATI IZ RAJA = kazniti neposlušnost

RAJ NA ZEMLJI = blagostanje

RAJSKA DJEVO = Majka Božja (naslov pjesme)

RAJSKI PERIVOJ / DVORI = uređen vrt s mnogo stabala i raslinja

RAJSKI PROGNANICI = Adam i Eva

SATIRATI GLAVU / GLAVU SATIRATI = ubijati

VREBATI PETU = tražiti najranjivije (prvotno oklopom nezaštićeno) mjesto (na ljudskom tijelu) (Ahilejeva / Ahilova tetiva)

Ljudska je povjesnica napregnuta u neprekinutu smjenjivanju Dobra i Zla, života i smrti, ratova i mira, potopa i suša, gladovanja i blagostanja, u traženju puta mira u osobom životu samoga čovjeka i u suživotu s drugim ljudima te nalaženju rješenja uz pomoć Božje ruke i zaštite.

Osnovna je jezična struktura biblijskih tekstova izgrađena na antiteznoj suprotnosti:

GOSPODAR : SLUGA / ROB / SUŽANJ

PASTIR : STADO / OVCA

ZAPOVIJED : POSLUŠNOST (POSLUH)

POSLUŠNOST (POSLUH) NEPOSLUŠNOST (NEPOSLUH)

BLAGOSLOV : PROKLETSTVO

VJEČNOST : PROLAZNOST (VREMENITOST)

NAGRADA : KAZNA

LJUBAV : MRŽNJA (NENAVIST) itd.

U Zakonu Kovčega Saveza, pravnom tekstu sklopljenom s izabranim izraelskim narodom, sadržan je Dekalog, Deset Božjih zapovijedi, kojih se trebaju pridržavati Izraelci u svim naraštajima dok je naroda i njegova imena. U prvim je točkama definirano jednoboštvo i Božje čelništvo, a štovanje drugih bogova i kumira zabranjeno, kao i uzaludno spominjanje Božjega imena, pod čim se razumijeva dopuštenim zaziv u pomoć, predavanje rješavanja problema u Božje ruke, tješiteljstvo. Bog je milostiv prema onima koji Ga ljube i štuju, a kažnjava grijehe otaca – onih koji ga mrze – na djeci do trećega i četvrtoga koljena. Ista je podsjetnica u prispodobi o kiselom grožđu opovrgnuta zakletvom na ime Božje u Jeremije (31, 29–30) i Ezekiela (18, 2). Poštivanje oca i matere, tj. roditeljstvo, posebno je istaknuto, kao i subota, dan tjednoga odmora nakon šestodnevnoga rada.

Među kategorijom označenih društvenih prijestupnika prema činima redosljedno se navode: ubojica, preljubnik, kradljivac, lažni svjedok, pohotnik / požudnik.

Odnos prema bližnjemu vezan je uz mnogobrojne zabrane, što je znakom da je to jedno od najosjetljivijih područja u međuljudskim odnosima, gdje se zameću mnogobrojni nesporazumi i zapletaji. Oni su nanizani i stilski povezani ponavljanim niječnicama ne, ni, niti: Ne poželi kuće bližnjega svoga! Ne poželi žene bližnjega svoga; ni sluge njegova, ni sluškinje njegove, ni vola njegova, ni magarca njegova, niti išta što je bližnjega tvoga!

Na isti je način zapovjeđena neradna subota: Tada nikakva posla nemoj raditi: ni ti, ni sin tvoj, ni kći tvoja, ni sluga tvoj, ni sluškinja tvoja, ni živina tvoja, niti došljak koji se nađe unutar tvojih vrata.

Bog se pri objavi Zakona pojavio na Sinaju u obliku ognja u prizoru koji je trebao utjerati strah u kosti i biti zapamćen za cijeli život (Izl 19–20):

¹⁶ A prekosutra, u osvit dana, prolomi se grmljavina, munje zasijevaše, a gust se oblak nadvi nad brdo. Gromko zaječa truba, zadrhta sav puk koji bijaše u taboru. ¹⁷ Mojsije povede puk iz tabora ususret Bogu. Stadoše na podnožju brda. ¹⁸ Brdo Sinaj zavilo se u dim jer je Jahve u obliku ognja sišao na nj. Dizao se dim kao dim iz peći. Sve se brdo silno treslo. ¹⁹Zvuk trube bivao sve jači. Mojsije je govorio, a Bog mu grmljavinom odgovarao. (...)

Onda Bog izgovori sve ove riječi:

² »Ja sam Jahve, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva.

³ Nemoj imati drugih bogova uz mene.

⁴ Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom. ⁵ Ne klanjaj im se niti im služi. Jer ja, Jahve, Bog tvoj, Bog sam ljubomoran. Kažnjavam grijeh otaca – onih koji me mrze – na djeci do trećeg i četvrtog koljena, ⁶ a iskazujem milosrđe tisućama koji me ljube i vrše moje zapovijedi.

⁷ Ne uzimaj uzalud imena Jahve, Boga svoga, jer Jahve ne oprašta onome koji uzalud izgovara ime njegovo.

⁸ Sjeti se da svetkuješ dan subotnji. ⁹ Šest dana radi i obavljaj sav svoj posao. ¹⁰ A sedmoga je dana subota, počinak posvećen Jahvi, Bogu tvojemu. Tada nikakva posla nemoj raditi: ni ti, ni sin tvoj, ni kći tvoja, ni sluga tvoj, ni sluškinja tvoja, ni živina tvoja, niti došljak koji se nađe unutar tvojih vrata. ¹¹ Ta i Jahve je šest dana stvarao nebo, zemlju i more i sve što je u njima, a sedmoga je dana počinuo. Stoga je Jahve blagoslovio i posvetio dan subotnji.

¹² Poštuj oca svoga i majku svoju da imadneš dug život na zemlji koju ti dâ Jahve, Bog tvoj.

¹³ Ne ubij!

¹⁴ Ne učini preljuba

¹⁵ Ne ukradi!

¹⁶ Ne svjedoči lažno na bližnjega svoga!

¹⁷ Ne poželi kuće bližnjega svoga! Ne poželi žene bližnjega svoga; ni sluge njegova, ni sluškinje njegove, ni vola njegova, ni magarca njegova, niti išta što je bližnjega tvoga!«

¹⁸ Sav je puk bio svjedok grmljavine i sijevanja, svi čuše zvuk trube i vidješe kako se brdo dimi: gledali su i tresli se i stajali podalje. ¹⁹ Onda rekoše Mojsiju: »Ti nam govori, a mi ćemo slušati. Neka nam Bog ne govori, da ne pomremo!« ²⁰ »Ne bojte se«, reče Mojsije narodu. »Bog je došao da vas samo iskuša; da strah pred njim ostane s vama te da ne griješite.« ²¹ Narod ostane podalje, a Mojsije pristupi gustom oblaku gdje se Bog nalazio.

U Kašića:

¹⁶ I jurve bieše došao dan treći i jutro se bieše prosvietlilo: i eto se počeše slišati gromovi i sicati trieski i oblak prigusti pokrivati goru i zatrubljen’je od trublje varlije zvekaše: i pristraši se puk koji bieše pod šatoriemi. ¹⁷ I bivši ih izveo Moizes na susretan’je Božje iz miesta od šatorâ, pristaše uz kraj gore. ¹⁸ A sva gora Sinai dimljaše, ere bieše sišao Gñ svarh nje u ognju, i uzlazaše dim iz nje kakono iz peći: i bieše sva gora strahovita. ¹⁹ A zvekan’je od trublje polagahno uzveličivaše se i većma se podieljivaše: Moizes govoraše, a Bog odgovaraše njemu. (...)

¹ I besiedie Gñ sva govoren’ja ova:

² Ja sam Gñ, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje od Egipta, iz kuće od sužanjstva.

³ Nećeš imati bogove tuđe prida mnom.

⁴ Nećeš tebi učiniti izdielano i nijednu priliku koja je na nebu odisgar, ni koja je na zemlji dolu, ni od onezieh koja su u vodah pod zemljom. ⁵Nećeš se njima klanjati ni častiti ih. Ja sam Gñ Bog tvoj, jaki ljubovnik, pohodeći krivinu otaca u sinovieh, u treći i četverti porod od onezieh koji marziše na mene: ⁶i čineći milosardje u tisuće oveziem koji ljube mene i čuvaju zapovidi moje.

⁷ Nećeš uzeti ime Gña Boga tvoga u isprazno. Ere neće imati nekrivca Gñ onoga koji bude uzeti ime Gña Boga svoga za ludu.

⁸ Spomeni se da dan subotnji svetkuješ. ⁹ Šes dana ćeš dielovati i činiti ćeš sva diela tvoja. ¹⁰ A u sedmi dan subota Gña Boga tvoga jest: nećeš činiti nijedan teg u nj, ti i sin tvoj i kći tvoja, sluga tvoj i raba tvoja, živina tvoja i prišalac koji je meju vratimi tvojimi. ¹¹ U šes bo dana je učinio Gñ nebo i zemlju i more i sva koja su u njih: i počinu u dan sedmi; zato je blagosovio Gñ dan od subote i posvetio ga je.

¹² Počtuj oca tvoga i mater tvoju, neka budeš dugoživ varh zemlje koju će Gñ Bog tvoj dati tebi.

¹³ Nećeš ubiti.

¹⁴ Nećeš se priljuboditi.

¹⁵ Nećeš krađu činiti.

¹⁶ Nećeš govoriti suproć iskarnjemu tvomu krivo svidočanstvo.

¹⁷ Nećeš požuditi kuću iskarnjega tvoga, ni ćeš poželiti ženu njegovu, ni slugu, ni rabu, ni vola, ni osla, ni nijedna koja su njegova.

¹⁸ Puk tad vaskolik gledaše glase i svieće i trubljen’je od trublje i goru dimeću: i pristrašeni i strahom streseni staše daleko ¹⁹ govoreći Moizesu: Govori ti nama i slušati ćemo: Ne govorie nama Gñ, da baržek ne umremo. ²⁰ I reče Moizes puku: Nemojte se bojati: er neka bi vas kušao, došao je Bog, i neka bi bio strah njegov u vas; i ne biste griešili. ²¹ I sta puk izdaleka. A Moizes pristupie k magli u koj bieše Bog.

Unatoč prijetnji i zastrašivanju, nepostojani su Izraelci kad im je krenulo dobro kao »narod glup i bezuman, porod izopačen i prepreden« (Pon 32, 5–6), iznevjerili i razgnjevili Boga koji ih je »čuvao k’o zjenu oka svoga, poput orla što bdi nad gnijezdom« (Pon 32, 10–11), pa ih je odbacio i kaznio strašnim zatorom: umirali su u krvi od strijela i mača, u požarima, u ognjici od boleština i gladi, od ugriza zmija otrovnica, jednako staro i mlado, »dojenče i starac sjedokos« (Pon 32, 22–26).

Nakon Mojsijeva zagovora u Boga i jamstva da će zapovijedi biti izvršene, uključujući i žrtve prinesnice (paljenice), Bog se smilovao pa su Zakon i zapovijedi ponovljeni.

Deset se zapovijedi jezičnom starinom zadržalo do danas u hrvatskom jeziku. U Kašićevu jeziku zanimljiv je oblik imperativa tvorena od druge osobe zanijekanoga prezenta glagola htjeti (nećeš) i infinitiva glagola koji se spreže (ubiti, priljuboditi. požuditi ...), jer je u latinskom prijedlošku futur kao izričaj Saveza: ako Mene poštuješ, ako se držiš ovoga Saveza, onda ne ćeš...

Voda i život u biblijskom frazeologiju

Voda se u biblijskim tekstovima pojavljuje u različitim značenjima, pa i suprotnima životu: smrt može nastupiti u nedostatku ali i u obilju vode (žeđ, potop), pustinju voda čini plodnom (oaze), a obrednim uranjanjem tijela u nju simbolizira krštenje, pranjem pak pročišćenje.

Voda kao izvor života u suvremenom prijevodu Svetoga pisma⁴⁾ zabilježena je u mnogobrojnim primjerima, jezično najsnažniji je onaj onomatopejski u Post 1, 20: I reče Bog: »Nek’ povrvi vodom vreva živih stvorova«. Same riječi (voda, život) u pridjevnim sintagmama i njihovim izravnim dvočlanim ili višečlanim svezama kontekstualno uključene s glagolima otvaraju jezično polje širokoga značenjskoga spektra.

Frazemske sintagme s imenicom voda: dubinske vode, egipatske vode, gorka voda, izvor-voda, jerihonske vode, kradena voda, loša voda, megidska voda, meripske vode / vode meripske, morske vode, muljevite vode, mutne vode, obilne vode, pitka voda / voda za piće, pobješnjele vode, posvećena voda, skupljene vode mora, slatka voda, studena voda, tamne vode, voda duboka / vode duboke, voda gorčine i prokletstva, voda iz betlehemskog studenca, voda iz stijene, voda ljevanica, voda morska, voda očišćenja / voda za očišćenje, voda potočna, voda tekućica, vode beskrajne, vode bezdane, vode Crvenoga mora, vode goleme, vode jordanske / vode Jordana / vode Rijeke, vode nad svodom, vode pod svodom, vode pod zemljom, vode potopne / potopne vode, vode silovite, vode u pustinji Sinu, zdrava voda, živa voda.

Frazemske rečenice s imenicom voda: voda buja, huči, ispari, izlije se, kapa, (na)dolazi, mrzne, natapa, nestaje, (o)pada, potèče, pȍteče, povrvi, protječe, raste, šiklja; voda bi podavila, potopila, voda će bjesnjeti; Njd vode stajahu; iz Gmn voda izbaviti, spasiti, istrgnuti; vodama pokrivati; na vodama sagraditi; po vodama trgovati; s vodama potresti se; Gjd vode napojiti se, pružiti, do vode pružiti se; kapi vode skupljati; u vodi odražavati se, zaglibiti; vodom napojiti, napuniti se, poškropiti, puniti, vodom / u vode potopiti; s vodom pomiješati, vodu izvesti, uzimati.

Frazemske sintagme s imenicom život i izvedenicama: besprijekoran, čovječji, dragocjeni, dug, kratak, kratkovjek, krjepostan, lahor, lutalački, nepodnošljiv, prolazni, spokojan, sramotan, sretan, tužan, ugodan, vječni, živinčeta; Gjd života – balzam, Bog, dah, Amn u (sve) dane (svoga) Nmn, dani, drvo / stablo, duljina / dužina, Nmn godine, ljubitelj, način, otkup, put, spas, stranputice, štit, škrinja, učiteljica, Zakon; iz života Gjd – izlazak; na život Ajd lov; u život Ajd – ulazak; životna – poželjnost, prisnost, snaga; životne – godine; životni Njd – izvor; životni Nmn – dani; životno – drvo.

Frazemske rečenice s imenicom život: (još, već) za (kakvoga) (čijega) života, (kakav; grčki) način života, (ne) biti siguran za život, (ne) mariti za život, (ne) spasiti svoj / svoga život(a), (ne) štedjeti čiji / čijega život(a), (ne) tražiti dug život, (sa)čuvati u / na životu, (sa)čuvati život (komu), biti (još) na / u životu, biti dušmani životu, biti kriv za (čiji) život, biti životan, braniti (čiji) život, brinuti se (komu) za život, čuvati život od dušmana, dati malo života, dati / davati život, dati / davati (koga, što) za život, dati život (za život), davati uzdržavanje iz dana u dan, dobiti život kao plijen, dosaditi (komu) život, dozvati u život, gasiti (čiji) život, ići u život, imati dah života, imati dug život, iskupiti (čiji) život, ispunjati / ispuniti život (čime; dobrima), isticati se načinom života, izbaviti život od smrti, izložiti (čiji) život (čemu; pogibli), izvesti na pravi put (koga; svako živo biće), izvući život iz pasjih šapa, jamčiti (čijim) životom, junački se odricati života, kleti se životom, krijepiti (čiji) život, ljubiti život, milija je smrt od života, moliti za život, mrznuti (na) život, naći otkupninu za život, nalaziti život, namotati život poput tkalca, napasti / napadati (čiji) život, napuniti se života, nasititi se / nauživati se života, nasljedovati u načinu života, ni jednoga dana (čijega) života, obasjati život svjetlošću, odijeliti se od života, oduzeti / oduzimati život (komu; sirotama) (čime), ogorčavati život, ostati živ / na životu, ostaviti na životu, oteti život (komu), otkupiti život // otkupnine za život, po cijenu (čijega) života, poći u boj za (čiji) život, podići spomenik (čijemu) životu, pohraniti (čiji) život, pokazati stazu u život, pokopati / pokapati život grijehom, posjedovati život, postavljati zamke / zasjedu (čijemu) životu, poštedjeti (čiji, komu) život, povjeravati život drvlju (splavi) za doploviti do luke spasa, pretrpjeti muku (prolaznu) za život (neprolazni), prirađivati za život, pritisnuti o zemlju život, provoditi život pod šatorima, raditi o (čijem) životu, satrti život u zemlju, spasiti (čiji, komu) život (čime), staviti život na kocku, stavljati pred koga put života ili put smrti, svojim životom platiti (čiji) život, tražiti čiji život, tužiti / tugovati zbog (čijega) života, udahnuti dah života, umrijeti za (čiji) život, uplašiti se za (čiji) život, upropašćivati život (svojom rukom), urediti (svoj) život, uživati život (s kime), visjeti o niti (čijega) života, vojevati za goli život, vratiti i duh i život, vratiti (komu) život, vrebati na (čiji) život, završiti život, život bijaše na pragu podzemlja, život i dah životvorni leže u ruci, život izvire iz srca, život se bliži podzemlju, život se nije posrećio (komu), život se vratio, život vene, životu je cijena previsoka, životu (čijemu; mom) su odbrojena ljeta, životvorni duh, žrtvovati život za naknadnicu.

Voda živa

U Evanđelju po Ivanu (4, 1–42) Isus se objavljuje Samaritanki⁵⁾ u susretu na Jakovljevu zdencu, gdje je prisjeo umoran od puta. Predmet je razgovora voda, koju Samaritanka, žena bezvjerka, pozna samo kao tekućinu što svakodnevno gasi žeđ ljudima i stoci i kao takva životno je važna, kao i bunar uz koji razgovaraju. Samaritankina voda održava život, a Isusova voda živa, o kojoj on govori i koju nudi ljudima, stvara novi život, život vječni, kojemu je vrelo u samom čovjeku, a ne izvan njega, u bunaru, stijeni, rijeci, potoku ...To je život u duhu, i ta je voda darovana Bogom, vjerom u Boga i onoga koji je ljudima, Djeci Božjoj, darovan po Duhu kao istinski Spasitelj i otkupitelj grijeha. Isus joj se, Jedinorođenac Božji, nakon što je Samaritanka uvela u razgovor osobu Mesije Pomazanika, koji ima doći, predstavlja Božjim samoizricanjem: Ja jesam, ja koji s tobom govorim:

⁶ Bila je otprilike šesta ura. ⁷ Dođe neka žena Samaritanka zahvatiti vode. Kaže joj Isus: »Daj mi piti!« ⁸ Njegovi učenici bijahu otišli u grad kupiti hrane. ⁹ Kaže mu na to Samaritanka: »Kako ti, Židov, išteš piti od mene, Samaritanke?« Jer Židovi se ne druže sa Samaritancima. ¹⁰ Isus joj odgovori: »Kad bi znala dar Božji / i tko je onaj koji ti veli: / ‘Daj mi piti’, / ti bi u njega zaiskala / i on bi ti dao vode žive.« ¹¹ Odvrati mu žena: »Gospodine, ta nemaš ni čime bi zahvatio, a zdenac je dubok. Otkuda ti dakle voda živa? ¹² Zar si ti možda veći od oca našeg Jakova koji nam dade ovaj zdenac i sam je iz njega pio, a i sinovi njegovi i stada njegova?« ¹³ Odgovori joj Isus: »Tko god pije ove vode, / opet će ožednjeti. / ¹⁴ A tko bude pio vode koju ću mu ja dati, / ne, neće ožednjeti nikada: / voda koju ću mu ja dati / postat će u njemu izvorom vode / koja struji u život vječni.« / ¹⁵ Kaže mu žena: »Gospodine, daj mi te vode da ne žeđam i da ne moram dolaziti ovamo zahvaćati.« ¹⁶ Nato joj on reče: »Idi i zovni svoga muža pa se vrati ovamo.« ¹⁷ Odgovori mu žena: »Nemam muža.« Kaže joj Isus: »Dobro si rekla: ‘Nemam muža!’ ¹⁸ Pet si doista muževa imala, a ni ovaj koga sada imaš nije ti muž. To si po istini rekla.«

¹⁹ Kaže mu žena: »Gospodine, vidim da si prorok. ²⁰ Naši su se očevi klanjali na ovome brdu, a vi kažete da je u Jeruzalemu mjesto gdje se treba klanjati.« ²¹ A Isus joj reče: »Vjeruj mi, ženo, dolazi čas / kad se nećete klanjati Ocu / ni na ovoj gori ni u Jeruzalemu. / ²² Vi se klanjate onome što ne poznate, / a mi se klanjamo onome što poznamo / jer spasenje dolazi od Židova. / ²³ Ali dolazi čas – sada je! / – kad će se istinski klanjatelji klanjati Ocu / u duhu i istini / jer takve upravo klanjatelje traži Otac. / ²⁴ Bog je duh / i koji se njemu klanjaju, / u duhu i istini treba da se klanjaju.« / ²⁵ Kaže mu žena: »Znam da ima doći Mesija zvani Krist – Pomazanik. Kad on dođe, objavit će nam sve.« ²⁶ Kaže joj Isus: »Ja sam, ja koji s tobom govorim!«

U Kašića:

⁶ Bieše oko šestoga doba. ⁷ Dojde žena iz Samarie zacarpsti vode. Veli njoj Jesus: Podaj meni piti. ⁸ (Učenici bo njegovi otišli biehu u grad da bi kupili jezbine.) ⁹ Govori dakle njemu žena ona Samaritanka: Kojiem načinom ti, budući Židovin, piti od mene prosiš koja sam žena Samaritanka? Ere ne opće Židovi s Samaritani. ¹⁰ Odgovorie Jesus i reče njoj: Da bi ti znala dar Božji i tko jest koji tebi govori: Podaj meni piti: ti bi baržek bila pitala od njega i podao bi bio tebi vodu živu. ¹¹ Veli njemu žena: Gńe, ni u čemu bi zacerpio ne imaš, a kladenac dubok jest. Odkud dakle imaš vodu živu? ¹² To li si ti veći od oca našega Jakoba, koji je dao nama kladenac i on je iz njega pio, i sinovi njegovi i živine njegove? ¹³ Odgovorie Jesus i reče joj: Svak koji pije od ove vode žedjati će opeta: a koji bude piti od vode koju ću ja dati njemu, neće žedjati uvieke: ¹⁴ paček voda koju ću ja dati njemu učiniti će se u njemu vrelo vode uzlazeće u život viečni. ¹⁵ Veli mu žena: Gńe, daj meni tu vodu da ne žedjam, ni dohodim ovamo zacerpati. ¹⁶ Govori njoj Jesus: Pojdi zovi muža tvoga i dojdi ovamo. ¹⁷ Odgovorie žena i reče: Ne imam muža. Veli njoj Jesus: Dobro si rekla da ne imaš muža: ¹⁸ ere si pet muža imala i sada koga imaš nie tvoj muž. Ovo si istino rekla. ¹⁹ Govori mu žena: Gńe, vidim ere si prorok ti. ²⁰ Oci naši na gori ovoj klanjali su se; a vi govorite ere u Jeruzalemu jest miesto gdie se klanjati trebuje. ²¹ Veli njoj Jesus: Ženo, vieruj meni ere je došlo doba kada ni na gori ovoj, ni u Jerusalemu nećete se klanjati Ocu. ²² Vi se klanjate onomu koga ne znate: mi se klanjamo koga znamo, ere je spasen’je iz Židovâ. ²³ Ali dojde doba, i sada jest, kada pravi klanjaoci klanjati će se Ocu u duhu i u istini. Ere i Otac take ište koji mu se klanjaju. ²⁴ Duh jest Bog: i oni koji mu se klanjaju, trebuje da mu se klanjaju u duhu i u istini. ²⁵ Govori mu žena: Znam da Mesia grede (koji se zove Isukarst). Kada dakle uzbude dojći on, nama će naviestiti svaka. ²⁶ Veli njoj Jesus: Ja jesam, koji besiedim s tobom.

Ono što se zbilo nakon Isusove objave i Samaritankina razglašenja o njegovim nadnaravnim sposobnostima, tipična je ljudska reakcija: narod je uzvjerovao i navro sa svih strana. Isus ima odgovor na to. To nije prava vjera. I među njegovim učenicima bilo je onih koji su tražili »dokaze«. Sumnjičavi Toma Blizanac povjerovao je da je uskrsnuo tek kad ga je vidio i opipao mu probodene dlanove i bok, na što je Isus rekao: »Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!« (Iv 20, 29).

Odgovor na pitanje tko je taj nesvakidašnji čovjek, tražili su mnogi. Isus ga je htio čuti i od svojih učenika. Pravi je odgovor dao Šimun Petar:

¹⁶ »Ti si Krist – Pomazanik, Sin Boga Živoga.« ¹⁷ Nato Isus reče njemu: »Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima. ¹⁸ A ja tebi kažem: Ti si Petar – Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena ne će je nadvladati. ¹⁹ Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bitće svezano na nebesima, a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima.« (Mt 16, 16–19)

U razgovoru s uglednim farizejom Nikodemom, koji je Isusu potajno pristupio ne bi li mu razjasnio što se zapravo zbiva i zašto svjetina za njim hrli razglašujući o znamenjima koja čini, Isus pojašnjava odnos Boga i ljudi, naravnoga i nadnaravnoga, vjere i sumnje u simboličnom trokutu vode, svjetlosti i Duha Božjega. Motiv zmije, trajnoga simbola Sotonina zla i podmuklosti, koja je stala između čovjeka i Boga da bi skršila i obezvrijedila Božju snagu i moć i navela čovjeka na prvi grijeh (»bit ćete kao bogovi«), javlja se i u ovom razgovoru, ali skršena i ukroćena na Mojsijevu štapu. Dapače, ljutica koja je do jučer sijala smrt među Izraelcima, sad vraća život ugrizenima samim pogledom na nju. Mjedena je zmija na Mojsijevu visoko podignutom štapu simbol Božje pobjede nad zlom i navještaj istovrsne Isusove pobjede na križu podignutu za spas čovječanstva. Svakodnevne kušnje i teret kojima je čovjek izložen bit će lakši ako je vjera u njemu u Božju snagu i pomoć čvrsta i postojana:

⁵ Ako se tko ne rodi iz vode i Duha, / ne može ući u kraljevstvo Božje. / ⁶ Što je od tijela rođeno, tijelo je; / i što je od Duha rođeno, duh je. / ⁷ Ne čudi se što ti rekoh: / ‘Treba da se rodite nanovo, odozgor.’/ ⁸ Vjetar puše gdje hoće; / čuješ mu šum, / a ne znaš odakle dolazi i kamo ide. / Tako je sa svakim / koji je rođen od Duha.« / ⁹ Upita ga Nikodem: »Kako se to može zbiti?« ¹⁰ Odgovori mu Isus: »Ti si učitelj u Izraelu pa to da ne razumiješ? / ¹¹ Zaista, zaista, kažem ti: / govorimo što znamo, / svjedočimo za ono što vidjesmo, / ali svjedočanstva našega [misli na Isusa i apostole, N. B.] ne primate. /¹² Ako vam rekoh zemaljsko / pa ne vjerujete, / kako ćete vjerovati / kad vam budem govorio nebesko? / ¹³ Nitko nije uzašao na nebo / doli onaj koji siđe s neba, / Sin Čovječji. / ¹⁴ I kao što je Mojsije podigao / zmiju u pustinji / tako ima biti podignut Sin Čovječji / ¹⁵da svaki koji vjeruje, / u njemu ima život vječni. / (...)¹⁹ Svjetlost je došla na svijet, / ali ljudi su više ljubili / tamu nego svjetlost / jer djela im bijahu zla. / ²⁰ Uistinu, tko god čini zlo, / mrzi svjetlost i ne dolazi k svjetlosti / da se ne razotkriju djela njegova; / ²¹ a tko čini istinu, / dolazi k svjetlosti / nek bude bjelodano da su djela njegova u Bogu učinjena.« (Iv 3, 5–15, 19–21)

Isusov učenik apostol Pavao svoj je misionarski put nadahnuo Kristovim uzorom. On posvjedočuje da je pronosio evanđelje Kristovo među poganima od Jeruzalema pa uokolo sve do Kašićeva Ilirika:

¹⁸ Jer ne bih se usudio govoriti o nečemu što Krist riječju i djelom, ¹⁹ snagom znamenja i čudesa, snagom Duha nije po meni učinio da k poslušnosti privede pogane. Tako sam od Jeruzalema pa uokolo sve do Ilirika pronio evanđelje Kristovo, ²⁰i to tako da sam se trsio navješćivati evanđelje ne gdje se već spominjao Krist – da ne bih gradio na temeljima drugih – ²¹ nego, kako je pisano: Vidjet će ga oni kojima nije naviješten, /shvatiti oni koji za nj nisu čuli (Rim, 15, 21).

U Kašića:

¹⁸Ere ne smim govoriti štogod od onih koja po meni ne čini Isukarst na posluh od narodâ, ričju i dilimi: ¹⁹u kriposti zlamen’ja i čudesa, u kriposti Duha Svetoga: tako da od Jerusalema uokolo tja do Ilirika napunio sam vangel’je Isukarstovo. ²⁰A tako sam pripovidao vangel’je ovo ne gdi je im[e]novan Isukarst, da ne bih varh tuđega temelja gradio, nego kakono je upisano: ²¹Kojim nie navišteno od njega, gledati će: i koji nisu čuli, razumiti će.

Nadnaravno i naravno: Božja i Isusova čudesa

I starozavjetni i novozavjetni čovjek traži dokaze nadnaravne Božje moći da bi uzvjerovao. I Bog i Bogočovjek Isus Krist takve moći očituju. Bog se pojavljuje u gorućem grmu koji ne izgara i na Mojsijev i Aronov štap prenosi dio svojih moći (Izl 4, 1–9) kojima narod nazoči, ili ih uzima kao glasnike koji će narodu prenijeti Božju prijetnju što će učiniti faraonu i Egipćanima ako ne puste Izraelce iz sužanjstva: pretvara štap u zmiju, vodu u krv, najezdu žaba potiče udarcem štapa po vodama rijeka, potoka i jezera, najezdu komaraca udarcem štapa po prašini, najavljuje najezdu obada po cijelom Egiptu, pomor stoke, bolnu čiravost prouzročenu rasutim pepelom iz peći koji je prekrio cijeli Egipat, strašnu tuču koja je pomorila ljude, stoku i raslinje što su ostali na otvorenom, najezdu skakavaca koji su prekrili sve tlo i pojeli i ono malo što je ostalo nakon tuče, tminu toliko gustu u kojoj se ništa nije vidjelo, a mogla se opipati (Izl 7, 8–29; 8, 1–28; 9, 1–35; 10, 1–29; 11, 1–10, 29–36).

Na sve je to faraonovo srce ostalo tvrdo pa je odbio zahtjev Izraelaca da prinesu žrtvu Bogu i da zajedno sa stadima i robovima napuste egipatsku zemlju. Na kraju je Bog najavio i izveo usmrćivanje svih prvorođenaca i stočnih prvina, što je faraona prisililo da pristane na uvjete Izraelaca, ali je ubrzo skupio vojsku i krenuo u potjeru bojnim kolima. Sustigao ih je dok su taborovali uz more, na što se narod uznemirio, ali ga je Mojsije umirio navješćujući Božju pomoć, koja se očitovala u čudesnom pomicanju mora i stvaranju suha prolaza među vodenim plohama, koje su se ponovo spojile i potopile Egipćane:

¹⁵ »Zašto zapomažete prema meni?« – reče Jahve Mojsiju. »Reci Izraelcima da krenu na put. ¹⁶A ti podigni svoj štap, ispruži svoju ruku nad morem i razdijeli ga nadvoje da Izraelci mogu proći posred mora po suhu. (...) ¹⁹ Anđeo Božji, koji je išao na čelu izraelskih četa, promijeni mjesto i stupi im za leđa. A i stup od oblaka pomakne se ispred njih i stade im za leđa. ²⁰ Smjesti se između vojske egipatske i vojske izraelske te postade onima oblak taman, a ovima rasvjetljivaše noć te tako ne mogoše jedni drugima prići cijele noći. ²¹ Mojsije je držao ruku ispruženu nad morem dok je Jahve svu noć na stranu valjao vode jakim istočnim vjetrom i more posušio. Kad su se vode razdvojile ²² Izraelci siđoše u more na osušeno dno, a vode stajahu kao bedem njima nadesno i nalijevo. ²³ Egipćani: svi faraonovi konji, kola i konjanici, nagnu za njima u more, u potjeru. ²⁴ Za jutarnje straže pogleda Jahve iz stupa od ognja i oblaka na egipatsku vojsku i u njoj stvori zbrku. ²⁵ Zakoči točkove njihovih kola da su se jedva naprijed micali. »Bježimo od Izraelaca!« – poviču Egipćani, »jer Jahve se za njih bori protiv Egipćana!« Tada će Jahve Mojsiju: ²⁶ »Pruži ruku nad more da se vode vrate na Egipćane, na njihova kola i konjanike.« ²⁷ Mojsije pruži ruku nad more i u cik zore more se vrati u svoje korito. Kako su Egipćani, bježeći, jurili prema moru, Jahve ih strmoglavi usred voda. ²⁸ Tako vode, slijevajući se natrag, potope kola, konjanike i svu vojsku faraonovu koja bijaše pošla u potjeru za Izraelcima – u more. I ne ostade od njih ni jedan jedini. ²⁹ A Izraelci išli suhim posred mora, vode im stale kao zid zdesna i slijeva. ³⁰ Tako Jahve u onaj dan izbavi Izraela iz šaka egipatskih, i vidje Izrael pomorene Egipćane na morskome žalu. ³¹ Osvjedoči se Izrael i o silnoj moći koju Jahve pokaza nad Egipćanima. Narod se poboja Jahve i povjerova Jahvi i njegovu sluzi Mojsiju (Izl 15–16, 19–31).

U Kašića:

¹⁵ I reče Gñ Moizesu: Što k meni vikaš? Govori sinovom Izraeloviem da putuju. ¹⁶ A ti podigni šibiku tvoju i prostri ruku tvoju svarhu mora; i razdieli ga: neka gredu sinovi Izraelovi posred mora po suhu. (...)¹⁹ I dignuvši se angeo Božji, koji hođaše prid vojskom Izraelovom, otide za njim+i+: i s njim pored stup od oblaka, prednja pustivši, za plećmi ²⁰ prista meju šatore jejubačke i šatore Izraelove: i bieše oblak tmastan; i prosvietljujući noć tako da jedni k druziema ne bi mogli pristupiti. ²¹ I bivši Moizes prostro ruku svarh mora, odnese ga Gñ puhajući vietar usioni i gorući svu noć i obrati u suho: i razdieli se voda. ²² I uliezoše sinovi Izraelovi posred suha mora: ere bieše voda kakono mir ob desnu njih i lievu. ²³ I nasledujući Jejubci uliezoše za njim+i+, i sve konjičtvo faraunovo, kočije njegove i konjici po sriedi od mora. ²⁴ I jurve bieše prišlo bden’je jutarnje, i eto pogledavši Gñ varh vojska jejubačkieh kroz stup od ognja i oblaka, pobie vojsku njih: ²⁵ i privrati kola od kočija i odhođahu u dubinu. Rekoše dakle Jejubci: Biežimo od Izraela: ere se Gñ za njih bije suproć nama. ²⁶ I reče Gñ Moizesu: Prostri ruku tvoju svarhu mora, neka se vrate vode na Jejubke varh kočija i konjika njih. ²⁷ I bivši Moizes prostro ruku suproć moru, povrati se u parvo svanutje na parvo miesto: i biežeće Jejubke susretoše vode; i potopi ih Gñ usred valova. ²⁸ I vratiše se vode i pokriše kočije i konjike od sve vojske faraunove koji sliedeći biehu bili uliezli u more: ni jedan cigli ne osta od njih. ²⁹ A sinovi Izraelovi prođoše posred suha mora; i vode biehu njima kako za mir o desnieh i o lievieh: ³⁰ i oslobodi Gñ u dan oni Izraela od ruke jejubačke. ³¹ I vidieše Jejubke martve varhu kraja morskoga i ruku veliku kom bieše dielovao Gñ suprot njima: i uzboja se puk Gña i vierovaše Gñu i Moizesu, sluzi njegovu.

Na putu u obećanu zemlju, koju je Mojsijevim predcima Abrahamu, Izaku i Jakovu obećao Bog, nakon 430 godina egipatskoga ropstva (Izl 12, 40) Izraelci su prošli teške kušnje probijajući se kroz pustinju: glad, žeđ, strah od napada neprijateljskih plemena pa su se pobunili protiv Mojsija i brata mu Arona te počeše protiv njih rogoboriti. To je čuo Bog i objavio Mojsiju da će se iste večeri najesti mesa, a ujutro kruha. Meso su bile prepelice, kojima je bio prekrit cijeli tabor, a kruh mȁna kojom se zabijelilo tlo poput pahuljica kad se podignula rosa. Padala je s neba u zoru punih četrdeset godina i rastapala se s prvim suncem; njome je Bog hranio Izraelce sve dok nisu došli u obećanu zemlju Kanaan »kojom teče med i mlijeko« (Izl 13, 5). Tako su med i mlijeko i mana koja pada s nebesa postali sastavnim dijelom frazeologija kršćanskih naroda diljem svijeta. Prvo u značenju »blagostanja i rodnosti kakvoga kraja / zemlje«, a drugo u značenju »postići /dobiti što bez truda / muke«.

Isus pak pretvara vodu u vino na svadbi u Kani Galilejskoj (Iv 2, 1–11), ondje izliječi sina kraljeva službenika (Iv 2, 46–54), u Jeruzalemu ozdravljuje uzetoga (Iv 5, 1–9), iscjeljuje padavičara (Lk 9, 37–42), s pet kruhova i dvjema ribicama nahrani pet tisuća ljudi a preostade još 12 košara ulomaka (Iv 6, 1–15), hoda po olujnom moru i krhku lađicu s pučine premješta na obalu kamo su se učenici bili zaputili (Iv 6, 16–21), uskrisuje mrtva Lazara (Iv 11, 1–44), ozdravljuje slijepa od rođenja premazavši mu oči pljuvačkom i kalom (Iv 9, 1–12). Svako je od čudesa prispodoba s porukom, pa i ona o vraćanju vida u kojoj se predstavlja »svjetlošću svijeta«:

¹ Prolazeći ugleda čovjeka slijepa od rođenja. ² Zapitaše ga njegovi učenici: »Učitelju, tko li sagriješi, on ili njegovi roditelji te se slijep rodio?« ³ Odgovori Isus: »Niti sagriješi on niti njegovi roditelji, nego je to zato da se na njemu očituju djela Božja.« ⁴ »Dok je dan, / treba da radimo djela / onoga koji me posla. / Dolazi noć, / kad nitko ne može raditi. / ⁵ Dok sam na svijetu, / svjetlost sam svijeta.« ⁶ To rekavši, pljune na zemlju i od pljuvačke načini kal pa mu kalom premaza oči. ⁷ I reče mu: »Idi, operi se u kupalištu Siloamu!« – što znači »Poslanik«. Onaj ode, umije se pa se vrati gledajući. ⁸ Susjedi i oni koji su ga prije viđali kao prosjaka govorili su: »Nije li to onaj koji je sjedio i prosio?« ⁹ Jedni su govorili: »On je.« Drugi opet: »Nije, nego mu je sličan.« On je sam tvrdio: »Da, ja sam!« ¹⁰ Nato ga upitaše: »Kako su ti se otvorile oči?« ¹¹ On odgovori: »Čovjek koji se zove Isus načini kal, premaza mi oči i reče mi: ‘Idi u Siloam i operi se.’ Odoh dakle, oprah se i progledah.« ¹² Rekoše mu: »Gdje je on?« Odgovori: »Ne znam.«

U Kašića:

¹ Ter mimohodeći Jesus pogleda čovieka sliepa od porodjen’ja, ² i upitaše ga učenici njegovi: Naučitelju, tko je sagriešio, ovi ili roditelji njegovi, da bi se rodio sliep? ³ Odgovorie Jesus: Ni ovi nie sagriešio ni roditelji njegovi, nego da se očituju diela Božja na njemu. ⁴ Trebuje da ja dielujem diela onoga koji me je poslao dokle je dan: grede noć, kada ne more nitko dielovati. ⁵ Dočiem sam na svietu, svietlost jesam od svieta. ⁶ Ova bivši rekao, izpljunu na zemlju i učinie kala od pljuvotine i pomaza kalom varh očiju njegovieh, ⁷ ter mu reče: Pojdi, umij se u lokvi Siloi (što se tomači Poslani). Otide dakle i umi se i dojde videći. ⁸ Dake susiedi i koji ga odprie biehu vidieli ere bieše prosjak, govorahu: nie li ovi koji siedjaše i prošaše? I ini veljahu: Ere ovi jest. ⁹ A ini: Nikakore, nego je priličan njemu. A on govoraše: Ere. ¹⁰ Govorahu dakle njemu: Kojiem načinom tebi su oči otvorene? ¹¹ Odgovorie: Oni čoviek koji se zove Jesus učinie kala: i pomaza oči moje i reče mi: Pojdi na lokvu Silou i umij se. I otidoh, umih se i vidim. ¹² I rekoše mu: Gdieno je oni? Reče: Ne znam.

Lingvističko-valna genetika daje odgovor na pojavnosti koje su biblijski ljudi nazivali nadnaravnim čudesima ili božanskom moći, a teologija dogmom. Dio njih interpretira kao fizikalnu ili biokemjsku uvjetovanost, koju eksperimentalno pod određenim uvjetima promjenom zvučnih frekvencija i svjetlosnoga snopa može preslikom ponoviti neograničen broj puta. Tako može regenerirati oštećene organe ili slijepomu od rođenja vratiti vid (Garjajev, 2016: 121), na temelju posebnim laserom osvijetljene fotografije ući u genomsku sliku osobe i njezinih predaka, mijenjati loše genomsko nasljeđe i zamjenjivati ga boljim, manipulirati elektromagnetnim moždanim valovima i percepcijom, premještati predmete, proizvoditi gradonosne oblake i potrese, ukratko: raditi čuda.

Bog pak prenosi na svoje pomazanike, pa tako i na Mojsija i Krista, dio svojih moći kako bi ojačao u ljudi vjeru da su oni od Boga. Kad im se objavljuje u oblaku i jedan i drugi svijetle neobično snažnom svjetlošću. Inače je jaka svjetlost vezana uz pojavu Božjih stvorova s onoga svijeta: anđela, proroka, Bogorodice:

²⁹ Napokon Mojsije siđe sa Sinajskog brda. Silazeći s brda, nosio je u rukama ploče svjedočanstva. Nije ni znao da iz njegova lica, zbog razgovora s Jahvom, izbija svjetlost. ³⁰ Kad su Aron i svi Izraelci vidjeli kako iz Mojsijeva lica izbija svjetlost, ne usudiše se k njemu pristupiti. (Izl 34, 29–30)

¹ Nakon šest dana uze Isus sa sobom Petra, Jakova i Ivana, brata njegova, te ih povede na goru visoku, u osamu, i preobrazi se pred njima. ² I zasja mu lice kao sunce, a haljine mu postadoše bijele kao svjetlost. ³ I gle: ukazaše im se Mojsije i Ilija te razgovarahu s njime. (Mt 17, 1–3)

⁶ »Dok sam tako putovao i približavao se Damasku, s neba me oko podneva iznenada obasja svjetlost velika. ⁷ Sruših se na tlo i začuh glas što mi govoraše: ‘Savle, Savle, zašto me progoniš?’ ⁸ Ja odgovorih: ‘Tko si, Gospodine?’ Reče mi: ‘Ja sam Isus Nazarećanin koga ti progoniš. (Dj 22, 6)

⁷ Kad eto: pojavi se anđeo Gospodnji te svjetlost obasja ćeliju. Anđeo udari Petra u rebra, probudi ga i reče: »Ustaj brzo!« I spadoše mu verige s ruku. (Dj 12, 7)

Ta se svjetlost može protumačiti električnim nabojem koje svako tijelo ima u obliku aure, nevidljive ljudskomu oku ako je uobičajenoga naboja. Ovdje je riječ o električnom naboju izmijenjenih veličina nakon dodira s božanskim bićem, koje postaje zasljepljujuće vidljivo.

Postoji međutim i drugi tip svjetlosti – životvorna svjetlost, kojom se Isus metaforički samoizriče. Učenike potiče da budu pronositelji takve svjetlosti u svijetu, lučonoše:

¹² Ja sam svjetlost svijeta; / tko ide za mnom, neće hoditi u tami, / nego će imati svjetlost života. (Iv 8, 12)

⁵ Dok sam na svijetu, / svjetlost sam svijeta.« (Iv 9, 5)

⁴⁶ Ja – Svjetlost – dođoh na svijet / da nijedan koji u mene vjeruje / u tami ne ostane. (Iv 12, 46)

³⁵ Hodite dok imate svjetlost / da vas ne obuzme tama. / Tko hodi u tami, / ne zna kamo ide. ³⁶ Dok imate svjetlost, vjerujte u svjetlost / da budete sinovi svjetlosti!« (Iv 12, 35, 36)

To je unutarnja svjetlost, svjetlost koja čovjeka prosvjetljuje, koja ga čini razumnim bićem, bićem koje može rasuđivati, razlučivati, raspoznavati i prosuđivati. Ona uspostavlja sve čovjekove odnose s izvanjskim i unutarnjim svijetom. Po njoj se ljudi razlikuju i po njoj ravnaju razlikujući dobro i zlo, prijatelja i neprijatelja, ljubav i mržnju, iskrenost i prijetvornost, nadu i beznađe ...

U poglavlju Jezični pluralizam genetskoga aparata i modeliranje znakovnih valnih procesa u kromosomima – Prijelaz na DNK-bio-computing (str. 129–135) Garjajev iznosi zanimljivu viziju daljnjega razvitka lingvističko-valne genetike u smjeru prijelaska na DNK-bioračunalstvo sažimajući i dopunjujući rezultate svojih radova i onih objavljenih u suradnji s kolegama, koji su navedeni na kraju knjige. Ovdje se navode u širem izvodu (isticanja N. B.):

Molekule DNK kao genetsko-znakovni kontinuum bilo kojega biosustava sposobne su formirati prauzore / prototipove biostruktura i organizama u cjelini kao registar dinamičkih, »valnih kopija« ili »matrica« koje se međusobno izmjenjuju, izomorfnih prema arhitektonici organizma. Taj je kontinuum obilježavajuće, baždarno polje za izgradnju biosustava. Uzajamno se prepoznavanje osobito odvija zato što u molekulama DNK nastaju posebni superstabilni akustično-elektromagnetni valovi, solitoni, među kojima se neki oblici mogu tumačiti u okvirima fenomena povrata, koji su 1949. godine otkrili Fermi-Pasta-Ulama (FPU). Takvi solitoni DNK posjeduju memoriju koja je svojstvena fenomenu povrata FPU, a očituje se u tome da su nelinearni sustavi sposobni pamtiti početne modove poticanja i periodično se njima »vraćati«. Tipičan su nelinearni sustav tekući kristali DNK u sastavu kromosoma. Drugi je tip memorije DNK-kontinuuma u organizmu kvaziholografski, koji je i fraktalni, budući da je svaki hologram fraktalan. Takva memorija predstavlja jednu od manifestacija nelokalnosti genoma i ona je povezana s temeljnim svojstvom biosustava – uspostavljanjem cjeline iz svoga dijela. Ta je osobina dobro poznata (cijepljenje biljaka, regeneracija repa kod guštera, regeneracija cijelog organizma iz jajne stanice). Najrazvijeniji oblik takve memorije je holografska (asocijativna) memorija kore velikog mozga, odnosno neurona.

Usamljeni valovi (solitoni) DNK, koji prolaze njezinom dužinom, mogu nastupati u svojstvu »subjektivnog čitanja« znakovnih struktura genoma. Takvu ulogu obavljaju valovi svijajućih oscilacija nukleotida u jednolančanim dijelovima DNK, kao i u RNK. Znakovna oscilirajuća dinamika takvih savijanja nukleotida vjerojatno je jedna od mnogih nelinearno-dinamičnih semiotičkih tvorevina genoma. Sam naziv »tekstovni DNK«, koji je posuđen od lingvista za metaforičku uporabu, prikladan je za tekstualnu strukturu DNK, koja je zaista srodna ljudskomu govoru. Matematičko-lingvistička istraživanja iz 1994. – 1996. pokazala su da je takav ključni parametar kao što je fraktalnost isti za DNK i ljudski govor. Takva promatranja su u suodnosu s ranijim radovima u tom području (v. npr. radove N. Chomskoga o univerzalnim gramatikama ili monografiju M. M. Makovskoga Lingvistička genetika iz 1992.). Koristeći se tim teorijskim radovima i vlastitim podatcima vezanima uz fizičku kemiju DNK, uspjeli smo eksperimentalno dokazati mogućnost preklapanja genetske informacije u obliku solitonskih valnih paketića koje opisuje fizičko-matematički formalizam fenomena povrata Fermi-Pasta-Ulema (FPU).

Takvi valni paketi s u njih umjetno unesenom bioinformacijom, koji su generirani FPU radio-elektronskim uređajima, koje smo razradili, u stanju su ulaziti u rezonancijski informacijski kontakt s genetskim aparatom životinja, biljaka i vjerojatno čovjeka, s kasnijom jakom i usmjerenom promjenom njihove izmjene tvari. Pokazalo se da je i sama nasljedna tvar – DNK – generator FPU solitonskih akustično-elektromagnetnih polja. Upravo su zbog toga FPU-generatori sposobni unositi valnu informaciju u kromosome preko elektromagnetnih rezonantnih mehanizama. Djelotvornost se FPU-generatora povećava ako se u praksi koristi fenomen matematičkoga poklapanja fraktalne strukture DNK-tekstova i ljudskoga govora. Gramatika genetskih tekstova vjerojatno je pojedinačni slučaj univerzalnih gramatika svih ljudskih jezika. Zbog toga se i realiziraju fizičko-smislene rezonance solitonskih struktura DNK i umjetnih znakovnih FPU-solitonskih polja kao analoga prirodnih FPU-kromosomskih polja. Uvodeći određene kodne verbalne naredbe preko generatora FPU u genetski aparat radijacijski oštećenoga sjemenja pšenice i ječma, uspjeli smo pouzdano smanjiti broj kromosomskih aberacija, odnosno faktički blokirati štetno djelovanje rendgenskoga zračenja. Kontrolni eksperimenti s kaotičnim verbalnim tvorevinama (naredbama), uvedenim preko FPU-uređaja u genom biosustava pokazali su da takve naredbe nikako ne utječu na kromosome.

Ti su učinci predviđeni i provjereni na temelju teorije valnih gena uz korištenje matematičkih računalnih modela, koji imitiraju »čitanje« od strane solitona – genetskih tekstova na DNK i povratni prijenos tih tekstova u druge stanice i tkiva. Drugi naši fizičko-matematički modeli i eksperimenti potkrjepljuju takozvani antenski učinak pri pokretanju uz pomoć elektromagnetnih polja izdvojenih kolektivnih modova makromolekula DNK. To je izravno povezano s teorijom valnih gena, eksperimentima s dvofotonskim utiskivanjem genetskih struktura in vitro uz kasnije lasersko zračenje DNK, a isto tako se slaže s rezultatima pamćenja od strane tekućih kristala DNK infracrvenoga impulsnoga laserskoga signala.

Za izradbu pretpostavljenoga bioračunala mogu se koristi materijalno-znakovne funkcije DNK u postupku in vitro, pri čemu se DNK i/ili kromosomi moraju nalaziti u njima prirodnoj sredini – u vodenoj otopini koja oponaša karioplazmu i u tekuće-kristalnom stanju. Prave valne upravljačke, uključujući i računalne, mogućnosti genetskih struktura mogu se manifestirati u uvjetima koji su maksimalno slični onim uvjetima koji postoje u živoj stanici. Konačno, računalo na DNK zapravo i jest živa stanica. Umjetni analog stanice zasad nije moguć. Sada možemo raditi samo modele približno slične valnim znakovnim stanjima DNK u stanici, kako smo to napravili u pogledu zapisa DNK valne informacije na laserskim zrcalima i regeneraciji radijacijski oštećenoga sjemenja DNK-radiovalovima. Nadalje, potrebno je početi praktično korištenje valnih tipova memorije genetskih struktura i u tu svrhu nastojati konstruirati stanice memorije koje rade na pojavi FPU rezonanci i / ili sposobnosti zapisa holograma, kao i na pojavi zapisa polarizacijski-lasersko-radiovalne DNK-informacije na lokaliziranim (stisnutim, sputanim) fotonima. Takva će memorija znatno premašivati po opsegu, brzini djelovanja »intelektualnosti« memoriju magnetnih, optičkih diskova i holografskih memorijskih uređaja. Druga je načelna mogućnost povezana s nabrojenim tipovima memorije, ali se višekratno pojačava sposobnošću kromosoma da budu lasersko aktivni medij. Preparati kromosoma pojavljuju se u takvoj varijanti istodobno i kao stanice memorije i kao laseri koji čitaju vlastitu (kao i usmjerenu) holografsku, FPU memoriju i memoriju na lokaliziranim fotonima. I konačno, zadnji od do danas postignutih ciljeva jest korištenje kvazigovornih / jezičnih karakteristika DNK. Mogu se stvarati takvi DNK-laseri koji će osvjetljavati i »ozvučiti« kako prirodne genetske tekstove, tako i umjetne (koje je čovjek sintetizirao) znakovne sekvence polunukleotida, koji oponašaju prirodne kvazijezične genetske programe. Međutim, to je veoma opasan put, pa je potreban sustav zabrana za umjetne valne gene. Takav način rada s potencijalnim DNK-kompjuterima označava ulazak u nove semiotičke areale genoma čovjeka, općenito čitave biosfere, areale, koje je priroda iskoristila za stvaranje čovjeka. Ova misao u potpunosti je osnovana uzmemo li u obzir teorijske radove o kolektivnoj simetriji genetskog koda koje je provodila škola eugenike u Institutu Maxa Plancka u Njemačkoj. Istraživanja te škole pokazuju da ključni dio informacije, zapisan i koji se zapisuje kao kvazigovor u kromosomima svih organizama našeg planeta nosi umjetni karakter. Naši podatci o tome da je kromosom kontinuum i DNK bilo kojeg biosustava je nešto slično anteni koja je otvorena prema vani radi prijema dodatne (moguće, egzobiološke) informacije – potvrđuju gore spomenuto (Garjajev, 1994). Može se pomisliti da je genom organizama na Zemlji u najmanju ruku djelomično poligon za smislene egzobiološke utjecaje i u tom smislu je bitno da smo pronašli primarne pristupe za ulazak u taj semiotičko-semantički areal. Temeljeći se na rečenom, može se predvidjeti da se otvaraju sljedeće perspektive znakovnih manipulacija s genetskim strukturama kao osnovnim supstratom bioračunala:

stvaranje umjetne memorije na genetskim molekulama koja bi imala uistinu fantastičnu brzinu i volumen;

stvaranje bioračunala na DNK koji bi se temeljio na valnim načelima i koji bi se po sposobnosti obrade informacije i funkcionalnim mogućnostima mogao usporediti s ljudskim mozgom;

omogućavanje daljinskog upravljanja ključnim informacijskim procesima u biosustavima pomoću umjetnih bioračunala (liječenje raka, AIDS-a, genetskih deformacija, upravljanje genetskim procesima i, u konačnici, produžavanje čovjekova životnog vijeka);

aktivna zaštita od destruktivnih valnih utjecaja kroz informacijsko valni kanal;

uspostavljanje egzobioloških kontakata.

Uvjereni smo da će umjetno DNK valno računalo označiti pravi preokret u sredstvima upravljanja ne samo bioprocesima, nego će se koristiti i u socio-tehnologijama neovisno o tom želimo li mi to ili ne. I u tom je velika moguća opasnost od neprimjerene uporabe takvih tehnologija.

U tom kontekstu Garjajev u spomenutoj TV emisiji znanstveno obrazlože utemeljenost bezgrješnoga začeća po Duhu Svetom, što može zvučiti bogohulno, ali se u fiziološkom smislu zbiva pred našim očima u svakodnevnim medijskim vijestima kako je majčinu utrobu zamijenila kušalica (epruveta) ili zamjenska (surogatna) majka, pri čem takva mati može, primjerice, novorođenomu djetetu biti istodobno majka i baka ako nosi zametak svoje kćeri i zeta. Ono što se može uočiti u tom etički prijepornom postupku jest da je ipak za razvoj zametka potrebna majčina utroba. U javnost nisu izišli podatci je li znanstvenicima uspjelo proizvesti umjetnu maternicu.

Za razliku od teologije i filozofije, znanost načelno ne raspravlja o etičnoj, pravnoj i zloporabnoj strani toga pitanja. Pa i kad su sami znanstvenici u rijetkim prilikama o tom raspravljali i upozoravali na mogućnost opasnosti i zloporabe dijela velikih znanstvenih otkrića, nisu bili slušani. Posljedica je toga da se danas u rukama evidentno nezdravih ljudi nalaze ključevi kovčega, ne starozavjetnoga Kovčega Saveza Boga i čovjeka, nego kovčega nuklearnoga s upravljačem koji može uništiti cijelo čovječanstvo.

Literatura

1. Stjepan Babić, Jezik Rituala rimskoga – važna sastavnica u razvoju hrvatskoga književnoga jezika, Filologija, knj. 18, 1990, str. 75–81.

2. Anđelko Badurina (ur.), Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva, SNL – KS – IPU, Zagreb, 1979.

3. Nataša Bašić, Jatovska raslojenost u Kašićevim djelima, Rasprave Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, knj. 27, 2001, str. 7–29.

4. Nataša Bašić, Identitetske sastavnice u frazeologiju Benjamina Tolića, u: Benjaminov zbornik: U čast eruditu i domoljubu, Alfa i Ogranak Matice hrvatske u Posušju, Zagreb, 2024, str. 220–340.

5. Petar Bašić, Bartol Kašić prevoditelj, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2019.

6. Anton Dalmatin i Stipan Konzul, Novi Testament, I. dio, 1562, Adventističko visoko učilište, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, ŠK, Zagreb, 2013.

7. Julije Derossi, Grafijski sustav u Kašićevu hrvatskom prijevodu Sv. pisma, Čakavska rič, br. 2, 1992, str. 3–15.

8. Darija Gabrić Bagarić, Jezik Bartola Kašića, Institut za jezik i književnost u Sarajevu. Institut za jezik, posebna izdanja, knj. 5, Sarajevo, 1984.

9. Darija Gabrić Bagarić, Predgovor, u: Bartol Kašić, Izbor iz djela, str. 15–64, MH, Zagreb, 2010.

10. Pjotr Petrovič Garjajev, Lingvističko valna genetika, 1–2, Na rubu znanosti, 2016. https://www.youtube.com/watch?v=r-CRm9QsWj0; https://www.youtube.com/watch?v=cR4LKUn4Vzw&t=2603s

11. Pjotr Garjajev (Gariaev), Lingvističko-valni genom. Teorija i praksa, Teledisk, Zagreb, 2016.

12. Vladimir Horvat, Bartol Kašić: Otac hrvatskoga jezikoslovlja, Sveučilište u Zagrebu, Hrvatski studiji, Zagreb, 1999.

13. Bartol Kašić, Izbor iz djela (prir. i ur. Darija Gabrić Bagarić), MH, Zagreb, 2013.

14. Radoslav Katičić, Gramatika Bartola Kašića, Rad JAZU, knj. 388, str. 5–106, Zagreb, 1981.

15. Radoslav Katičić, Hrvatski jezik, ŠK, Zagreb, 2013.

16. Nikica Kolumbić, Kašićeve »Pjesni duhovne« iz 1634. u okviru barokne lirike, u: Život i djelo Bartola Kašića (zbornik), 1994, str. 267–282.

17. George Lakoff i Mark Johnson, Metafore koje život znače, Disput, Zagreb, 2015.

18. Xavier Léon-Dufour i dr., Rječnik biblijske teologije (drugo izd.), KS, Zagreb, 1980.

19. Maja Opašić, Od Adama i Eve do sudnjega dana: o hrvatskim biblijskim frazemima, poslovicama i izrekama, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb, 2022.

20. Zvonko Pandžić, Semantika tradicionalne gramatike. The Semantics of Traditional Grammar, u: Bartholomaeus Cassius, Intitutiones Linguae Illyricae / Bartul Kašić, Osnove hrvatskoga jezika, drugo izdanje, Tusculanae editiones, Zagreb – Mostar, 2005.

21. Zvonko Pandžić, »Misal rimski« i »Sveta pisma«, O sudbini dva velika jezična projekta Bartula Kašića (1575 – 1650), Filologija, knj. 50., 2008, str. 145–196.

22. Jelena Parizoska, Frazeologija i kognitivna lingvistika, Srednja Europa, Zagreb, 2022.

23. Stjepan Sršan, Život Bartola Kašića (drugo ispravljeno izd.), MH, Osijek, 1999.

24. Ante Stamać, Teorija metafore (drugo izdanje), Centar za kulturnu djelatnost, Zagreb, 1983.

25. Kristina Štrkalj Despot, Metafora, Dekodiranje jezika imaginacije, Institut za hrvatski jezik, Zagreb, 2024.

26. Josip Užarević, Tropi i jezik. Zapažanja o metafori, metonimiji i sinegdohi, u: Tropi i figure, Zavod za znanost o književnosti, Zagreb, 1995, str. 105–112.

27. Život i djelo Bartola Kašića, Zbornik radova sa znanstvenoga skupa u povodu 340. obljetnice Kašićeve smrti, Zadar – Pag, 18. – 21. travnja 1991. Zadar, 1994.

____________________
1) Navodi su prema latiničnoj transkripciji izdanja iz 2013. u nakladi Adventističkoga teološkoga visokoga učilišta, Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i Školske knjige, koje su priredili Alojz Jembrih i Mateo Žagar.

2) Garjajevljeva je knjiga Lingvističko-valni genom: Teorija i praksa prevedena s ruskoga i objavljena u Hrvatskoj 2016. s, na žalost, velikim brojem jezičnih i uredničkih propusta i neusklađenosti, koji su ovdje u navodima dijelom ispravljeni.

3) U ovom se radu Kašićev prijevod Svetoga pisma navodi prema izdanju Biblija sacra vrsio Illyrica selecta seu declaratio Vulgate editionis Latinae, 1–2 (Paderborn – München – Wien – Zürich; F. Schöningh, 1999–2000), koje je u digitalnom obliku suurednik Petar Bašić ustupio dijelu svojih prijatelja i suradnika te im ovom prigodom svima najsrdačnije zahvaljujem: Petru Bašiću, Petru Mariji Radelju i Ivanu Kosiću. Suvremeni su navodi prema izdanju Biblije u nakladi Kršćanske sadašnjosti, dostupnom na mreži pod naslovom online biblija (https//biblija.ks.hr) pa čitatelj može dijakronijski pratiti hrvatski jezični razvitak od sedamnaestoga stoljeća do danas. Razlike su mjestimice komentirane radi boljega razumijevanja.

4) U ovom su radu svi navodi prema izdanju Biblije Kršćanske sadašnjosti dostupnom na mrežnoj adresi https://biblija.ks.hr (a to znači Stari zavjet prema izdanju iz 1968., a Novi zavjet u prijevodu Bonaventure Dude i Jerka Fućaka, zadnja revizija iz 1983.).

5) U prijevodu Kršćanske sadašnjosti etnici su Samarijanka, Samarijanci, ovdje prema Kašiću i starijim hrvatskim prijevodima (Josip Hamm i dr.).