Panem et circenses

PANEM ET CIRCENSES

Tu je strašno mjesto gdje se život melje,
uvučen u žrvanj nesreće il’ sreće.
Gdje brat bratu stalno sol na ranu meće,
uz laskave, lažne i prijetvorne želje.
Lišeno slobode, žalosno zbog toga,
svako ljudsko srce bira svoga Boga.

I tu vel’ki ego samodostatnosti
bezuspješno želi ambiciju skriti.
Ali što je bilo, ne može ne biti:
ne prestaje, traje,¹⁾ traje bez milosti.
I svaki dan jače podbada i muči,
dok se zrno znanja prolaznosti uči.

Jer ne biti zao u odsudnom trenu,
već povući crtu između košmara,
razotkriti famu tko sve koga vara,
prepoznati pravdu, još neoskvrnjenu;
ne znam je li itko uspio, il’ može,
dokle se nebeske kockice ne slože?

I pohlepa tu se bogohulno smješka,
skrivajući straga ispružene roge.
A žeženo zlato, poput lake droge,
omamljuje kao na udici ješka.
Sve sjeća na nešto što sad prošlost ima²⁾

i umilno laska našim ćutilima.
Kratkoročni blijesak umnoženog novca
mijenja lik božanstva u bezličnost sanjã.
Dok se zdvojna duša previše oslanja
na staro umijeće uličnog trgovca.
Pa i višak vatre biva sunce zlobe,³⁾

sveznačni početak sveljudske tjeskobe.

I nikoga nema da se s njome hrve.
Panem et circenses ne donosi sreću.
Neke druge sile požudu pokreću,
zlatokrile iskre koje zgasnu prve.
A to što se vidi, što bȉ nekad sveto,
sad je k’o Prometej na hridi raspeto.

TUGA SVIJETA

Kad se duša zaogrne
debelim oblačinama,
i na nadi pukne skrama
koja čuva misli crne,
ojađeno srce vrisne
i u se se posve stisne.

Tada zvijezde neizbrojne
trepere i dršću⁴⁾ strasno,
pokazujuć’ sasvim jasno
koliko su misli zdvojne.
Iluzijom stvarnost biva
koja lice ne otkriva.

I trpnja te (...) dobrostiva
sa ljubavlju održava.⁵⁾

Pa ne znaš ni je li java,
il’ san to što ona skriva.
K’o da su se u čvor splela
praiskonska sva počela.
I ti počneš bauljati
ispod zvijezda kao sjena.
Kao duša izgubljena,
kojoj nije dano znati,
da i vrag se svetim čini
na srebrenoj mjesečini.

Onda, kada na tom srebru
sjaj zavisti mrtvih sine,
koji krijepe zemlju⁶⁾ time,
što na Adamovom rebru
ispisuju tugu svijeta,
dolazi do preokreta.

U kojem se duša sjeti
okovanih zlatom krila.
I kako je nekad snila
kako lebdi, kako leti.
Smrkne joj se u sred dana
i ostane uplakana.

ZAGRLI ME, VILO

Zagrli me, vilo, da ti bijele grudi
milujem, k’o Pan u najgorem pijanstvu.
Da siguran budem u svom svjedočanstvu,
kol’ko sladostrašća tvoje tijelo nudi.
Pa da se ne mučim i mislim k’o i ti,
o onome što bje, jest, il’ što će biti.⁷⁾

Ne šali se, priđi, jer je strasna borba
pokazatelj čudan ljudske prijetvornosti,
koja svojom vatrom sažiže i kosti,
svakom tko je svjestan da je ta pretvorba
požude u ljubav samo znak neznanja,
u kojem se žudnja užicima klanja.
Premda sam bez jasnog znaka oreola
pod kojim se svetost i krijeposti množe.
Nikakva me straža odbiti ne može,⁸⁾

da izložim srce, srce puno bola.
U koje ćeš zarit svoj mač sladostrasni
kad strast uzavrije, a ljubav okasni.

Kad već tako stoje ovozemne stvari
među djecom, što se tu igraju Boga,
u zloslutnoj žudnji, i kada zbog toga
u glazbi putenoj već nitko ne mari⁹⁾

za Njegove riječi, nije čudno što se
o tvom milovanju glasine pronose.

Kažu, svaka od vas dah je pomiješala
sa mirisom ruže,¹⁰⁾ koji nitko ne zna,
doli neka čista duša, preoprezna,
koja ga vezuje uz slike sa žala.
Kojim sladostrasno, u tihom dahtanju,
razvratnike truješ i noću i danju.

Al’ ja ne bih da mi dahom truješ grudi,
nit’ da se zbog tebe vjeđe moje pote.
Već da se užijem nadljudske ljepote,
zbog koje te do sad nitko ne osudi.
Da dođem do vrata zemaljskoga raja,
gdje se ljudska narav s onostranim spaja.

PUT SAMO JEDAN IMA

Duh se vodã raspjevao
ispod neba, u vihoru.
Posipajuć’ snenu zoru
rumenilom. Kada, jao!
K’o da staše u pripravi,
i Duh ognja tad se javi.
I to posta’ protuteža
moga bivstva, neću kriti.
Ne bje u nje želje biti,¹¹⁾

dokle se krv topla, svježa
u žilama sva ne skruti,
mašta smrznu, um zašuti.

I ja kročih ispod neba
tražeći put izgubljeni.
Što je tebi, što je meni
jedino što tada treba.
Jer cilj pravi nikad nije
tamo gdje ga čovjek snije.

Duhovi mi došapnuše,
da put samo jedan ima,
kojega, po mjerilima
pravde, vide samo oči duše.
Al’ po njemu putovati,
moraš htjeti, moraš znati.

Krvca, što je tekla kroza
žile svijeta smrznula se,¹²⁾

kažu. I sad samo za se,
kȏla putem nebulozã.
I u klupku mutnih misli
traži samo put suvisli.

A meni se samo čini,
k’o da riječ krv ne svaćaju.
I da dižu praznu graju
na obali i pučini.
Dok ostaju pusti puti
ljudskom nogom netaknuti.

PROKLETSTVO PATNJE

Ljudsku patnju nazvaše tek pratiocem duše,
al’ bje više od toga, njena vječita sjena,
što nikad prepoznata, ostade neshvaćena.
Tek neki stari majstor, čiji se snovi ruše,
spretnim potezom kista, slikajuć’ sama sebe,
ponekad površinu neznatno joj zagrebe.

Izgleda da su stvari, sa ove strane svoda
toliko sadržajne, svakom što kraj njih tu je,
da ovaj nijemi Fatum, što grdan sanduk kuje,¹³⁾

kao otrovan pauk, najprije svakom proda
lažne nacrte puta, kojima mnogi bježe,
al’ uvijek ih dovedu do paukove mreže.

Još kada svatko vuče težinu svoje sjene
kao preteške negve. I kad se stalno trsi,
premda mu cijelim tijelom prečesto prođu srsi,
da se nekako riješi nesnosne pratnje njene.
A nedostižna pravda što traži više i više,
mrmoreći zbog križa koji mu uništiše.¹⁴⁾

Da li i kako li se pri tome može snaći
čovjek, kojem su uvijek jednaki krajobrazi
ispred očiju? Što uvijek istim stazama gazi,
kao predgrađem pakla. I gdje se može naći
samo raslinje škrto naših ispraznih želja,
i oglodne kosti negdašnjih prijatelja?

U hramu stjenovitom koji naliči grobu¹⁵⁾

ne nađe niti svijeću da je zapali Bogu.
(Mrak je gust kao tijesto, mračno je k’o u rogu.)
Sjena mu noge steže negvama kao robu.
I okovan on srlja k izvoru svoje sreće,
ili ka onom drugom, gdje patnje su još veće?

I nađe se na kraju u gustim oblacima,
gdje mu ožive brige, čije podrijetlo samo
po nekoj davnoj želji, ili po snima znamo,
a njihov tijek i izvor nejasno ime ima.
Uzalud svaka riječ, krik, molba, (...) il’ obećanje¹⁶⁾

kada te Bog ne čuje, a svjetla je sve manje.

DE PROFUNDIS CLAMAVI¹⁷⁾

O, kako smo svjesni da nas sudba prati,
vijek sa mišlju vječnom da će biti bolje!
O, nemoćni što smo, slabi i bez volje,
bez želje da radost života se vrati!¹⁸⁾

O, kako li samo kroz cjevčicu patnje
srčemo svoj život, još nesvjesni cvatnje!

O, kako se samo u samotnoj duši
već prepunoj želja i prȉkaza stvori!
I kako se samo u stvarnost pretvori
strah koji te jede, strah koji te guši!?
Te kako na vršku mutnog bivstvovanja¹⁹⁾

zasjedne ideal mladenačkih sanja!?

O, kolike li su hiljade ključale
u utrobi majke, da postanu netko!?
O, kako se ipak to dogodi rijetko!
I kako su šanse uspjehu premale!
Kako li je duši zamagljena sreća,
jer je davna, i jer slabo je se sjeća!?

O, koliko puta zavapismo i mi
stojeći na rubu sudbe što se vrti:
smilujte se meni moje mlade smrti,²⁰⁾

pa neka me zemlja sa radošću primi!
Koliki što bješe k’o zvijezde na svodu,
završiše bijedno na blatnjavu podu!?

O, koliko puta iz te crne jame
ja podigoh nebu ruke pune gnjeva (...)
i provrištah mržnjom svetih hvalospjeva,²¹⁾

samo da se nađe kakva izba za me,
gdje bi Sveživotni svome pobratimu
dao samo jednu, sigurniju zimu.

Ali nema spasa onom koji prti
tek vlastitu sudbu na široka pleća.
Čini mi se da će nagrada bit veća
Simonu Cirencu, barem nakon smrti.
Sudbina se tvoja polako odmata,
a mjerilo joj je život tvog brata.

MOJA SVAGDANJA MANTRA

Danas ću pjevati ja odu životu,
pošto život nije do srh lake ptice
koja ga ka suncu vuče netremice,
u bezglavoj žurbi da dočeka stotu.
Mislim da sam štivo proučio dobro
i u dvojbi zrnca promišljeno probr’o.

Zato neću pjevat pute drugih sfera,
niti koji kamo u prostranstvu vodi.
Zreli su u oganj zaronjeni (...) plodi²²⁾

jedinog Božanstva i svih svjetskih vjera.
Pa ako je život s takvim plodovima,
onda dosta snage i za uzlet ima.

Znam da moja oda postaje mi mantra,
i ponavljajuć’ je sve sam bliže Bogu.
Zato se i trsim i činim što mogu.
Jer noću i danju nas božanska vatra
nagoni²³⁾, da život isprazan, bez htijenja,
živimo u svijetu kojeg usud mijenja.

Ali, ako bi se još razumna duša
pomakla bar malo ponad toga legla.
Ako bi u zube malo čvršće stegla
želju koja život svako malo kuša.
Tada bi, uz mrvu, samo mrvu sreće,
iz sjemenke njene niknulo proljeće.

Tad bi prokuljala iz dubokih vrela
svevremena Milost, što odavna čeka,
da i do nje dopre molitvena jeka.
I sa živom bi se vodom duša srela.
Pošto su imena pisanih na vodi,
gdje svi puze, (...) lete, al’ malo tko brodi.²⁴⁾

Nitko ne nauči da utkiva zlato
po uzorku njenom,²⁵⁾ utihe i valã.
Jer druge je mantre duša odabrala,
ne čekajuć’ što će reći Milost na to.
Spavaj, samo spavaj, o sanjivo oko!
More je života ipak preduboko.

NOVI ADAM

K’o muha oko plama svijeće,
u svemiru se zemlja vrti,
sa sobom noseć’ udes smrti
u plitkom moru ljudske sreće.
A čitav je svemir blistav hram²⁶⁾

o kom tek zrnce istine znam.
(O podrijetlu mu mnogi griješe
i drže da je nečiji hir,
jer bje tek gluhe praznine vir.
Al’ Višnje sile ipak htiješe
prebivalište svoje. I stog
Iz bića svog ga sažeo Bog.²⁷⁾)

I u njem zemlju, čudna svata,
što zanese se u zamah hud,
pa pobjegla bi, al’ ne zna kud,
u mrak ili kroz svijetla vrata.
Od Sile moćne tišti je strah
i same sebe, u isti mah.

Još samo jedan jedinstven kret²⁸⁾

čeka je kao labuđi pjev.
Prije no što se izlije gnjev
Sveživotnoga na čitav svijet.
A čovjek se po putu svom
klati, ne sluteć’ ništa o tom.

Nad njime zvijezda treptavi roj
osvjetljava po zadnji put
život mu Tajnom opsjednut,
i zaboravljen u igri toj
u kojoj zlo se s dobrim hrve,
i ne bira se put otprve.

Jer, put ga vodi. Ali, kamo?
Možda se nešto strašno desi
i sretne Onog što ga mijesi
iznova, pa ga vrati amo.
Misli: ja sad u blato padam,
al’ vraćam se k’o novi Adam.

A ŠTO AKO?

A što ako noćas uznemirim svemir
i stignem do ruba kojem mnogi streme,
na krilima želja? Gdje zemaljsko vrijeme
pristiže u vječnost. Ako njegov nemir
zahvati sva sunca i zvjezdana jata
i kazaljke stanu nebeskoga sata?

Da stignem gdje Nada shrvana zavija,
a despotska Strepnja prepuna užasa²⁹⁾

počne s miserere i molitvom spasa
što ušima Jakog, čini se, ne prija?
I što ako nazrem obrise Života,
tek kada pred svima cio se odmota?

Što da u tjeskobi najtežega časa,
obuzme mi dušu nešto nepoznato?
Il’ je počne kljuvat od Harpija jato,
a ne budem svjestan vlastitog užasa?
Što ako trenutci tad postanu sati,
a koljena lomna započnu klecati?

I što ako mi se negdje u toj tmini
pričini da zemlja sa nebom se spaja,
pa pomislim, putu nigdje nema kraja,
ili mi se opet sasvim kratak čini?³⁰⁾

I što ako zemlja propadne u trenu
i očima ovim vidim propast njenu?

I što, ako Netko, k’o poklopac vreli,
žarko nebo smakne iznad moje glave?
A ja tada shvatim svu ozbiljnost jave,
koja mučno vrijeme od vječnosti dijeli?
I polako spušta svoje teške vjeđe³¹⁾

ponad zemlje koja izgleda sve bljeđe.

Hoću li tad moći ući u vrt slave,
ponoviti zavjet, ili samo reći:
ispunih ga, evo, i sad smijem prijeći
preko mutne rijeke užasa i strave?
I slobodan biti. Letjet kao ptica,
nad vlastitom smrću ozarena lica.

PROGONJEN KAO JELEN

Kad zalutah u šumu čarobnih utisaka,
nađoh tamo tek odsjev već uzavrele krvi.
I čudno mjesto koje prepuno tajni vrvi
gnomima, demonima i bićima iz mraka.
Iza gustoga lišća tek se jecaji čuju
k’o da Harpije jetru tu Prometeju kljuju.

I dah im čujem glasan, što srcu zbori zlobno,
da nikad ne zaniječe užitak³²⁾ koji pamti.
I s neviđenom strašću koja kroz oči plamti,
svladavaju ga lako, sve smijuć’ se zlokobno.
I strah me je tog daha što mi nosnice draži,
jer vonja bogohulno i ima okus laži.

I ne znam što bih rek’o o čemu se tu radi,
kad srce je sve luđe, a želja tako jaka.
Između dlana i vjeđe mnoštvo je užitaka,³³⁾

što ih varava mašta iz svog arhiva vadi,
sve jedan iza drugog. I pred oči mi stavlja
sve hude misli, djela i razuzdana slavlja.

I čujem hihot zloban u grmlju pored puta,
a znam da obrane nemam, doli vlastite duše
otvorene životu i kad se snovi ruše,
što sad na valu mašte k’o utopljenik pluta.
Pa prolaze me srsi od glave sve do pete
k’o nekada u mraku, kada još bijah dijete.
Taj hihot stiže pravo iz vražjeg zakloništa,
pa sad polako shvaćam o čemu se tu radi.
Jer tajne nisu međe uspomeni i nadi³⁴⁾

pa nada počne cvasti, iako nema ništa
na što bi čvrsto stala. To strahovi mi davni,
raspaljujući maštu, ruju um zaboravni.

I upitam se, gdje je sad doba nevinosti,
doba sretnog početka sveg popločana zlatom?
Jer sámo moje srce proglašava me tatom
i nadmoćnom mi silom utjera strah u kosti.
I budući mi dani postaše sasvim krti,
a u azuru ništa ne zadrhta od smrti?³⁵⁾

KORAK DO VJEČNOSTI

(u spomen Tinu Ujeviću)

Kao u danima najgoreg sužanjstva,
razliježe se jauk zatočena sebra,
uz zlokoban zveket Judinoga srebra,
koje širi užas lažnog svjedočanstva.
I gledam na valu nemoćno gdje pluta
Levijatan usred vrše što ga sputa.³⁶⁾

Fantomski se širi miris pobratimstva
lica u svemiru, k’o hereza čista.
I k nebu se diže molitava trista
iz tamnice, što su k’o odjek djetinjstva.
Bardu oko vrata, čarobna i tajna,
k’o s drugoga svijeta, svjetluca kolajna.

I nikako da se sveta Riječ izrekne.
Tek se nešto mumlja, nešto zamuckuje.
Dok opaki demon teške negve kuje,
a anđeo moli da se skromno klekne
sve u slavu bola i u slavu snova,³⁷⁾

da sve opet počne i krene iznova.

Bolno svakidašnja jadikovka ječi
k’o mrtvačko zvono napukloga glasa.
Dok čelično nebo sivo, bez ukrasa,
svom težinom zemlju razuzdanu gnječi.
A htjeti i moći samo silne stvari,³⁸⁾

raspupava želju, biti gospodari.

I sva ljudska čela sad oblijeva pot.
Jer k’o oganj duše i nevinost krina,³⁹⁾

odvija se obred milosnoga čina
molitve za mrtvu Doru Remebot.
I negdje daleko od pakla i raja,
bardova se duša s njenom dušom spaja.

I on tu korača ispod jablanova
sa vijornom kosom i visokim čelom.
I sa mišlju teškom i sa dušom vrelom
raspetljava zemne spone svojih snova.
I s čašom u ruci (da mu nebo prosti)
ostvaruje prvi korak do vječnosti.

PUSTOLOV U PUSTINJI

Ja, pustolov, željan svakakvih otkrića,
u vrtlogu čudnom cijelog kolopleta
nadnaravnih sila, dolutah do svijeta
u kom tražio sam izvor svoga bića.
Gdje pustinja žedna, prazna kao i ja,
ni sjemenu ne da da u pijesku klija.

Ispod sure stijene tu pronađoh sjenu
koja, tako tamna, izgledaše hudo.
Meni se riječ ote, svih vizija čudo,
i beskrajna strava užasnu mi zjenu.⁴⁰⁾

Tu bje log demona što fatamorganom
mami namjernika sa vodom i hranom.

Usred nijemog mira surovoga stijenja⁴¹⁾

zle sile se druže u vihoru pijeska.
A fatamorgana koja mi se ljeska
pred očima, (odraz njihovoga htijenja)
mami me sve dalje od čarobna hrama,
putovima punim tajnovitih jama.

Izgubljen u svijetu, usamljen do bola,
bijah u životu vlastitom k’o stranac.
Jer prekidoh davno čvrsti ljudski lanac,
i sad ga tek smijem gledat izokola.
Premda vruć je pijesak, ipak noge zebu.
Tek gavran mi diže pogled prema nebu.

Koliko li stvari posuđenih nosim
kao da su moje? Jao, jao meni⁴²⁾

zbog radoznalosti puste, jer su njeni
žmarci anestetik tabanima bosim.
A krajolik koji oblik sna poprima,
znam, progutat će me, ali skupa s njima.

Zloslutna širina, užarena, pusta
cijedila je tijelo poput starog tijeska.
Kad na površini užarena pijeska
nazreh stope Riječi, koju moja usta
ne mogu izreći. Idući po njima
stigoh u oazu s bistrim izvorima.

U NEDOUMICI

Hoću li se moći pouzdati
ja u život s tako mnogo htijenja,
s tako malo jalova življenja,
tako mnogo izgubljenih sati?⁴³⁾

Kad mi želje, poput vodoskoka,
tako naglo nestaju iz oka.

Daleko je bliskost neizmjerna.
Strast već vreba gdje da nas probode.⁴⁴⁾

Dok duh traži tek kapljicu vode,
za dah vreli i usta nevjerna.
Ni u sreći ne sjeća se brata,
koji čami žedan ispred vrata.

Gluhi ego gluhoćom pokriva
sve jauke upravljene nebu.
Tuđi vapaj i tuđu potrebu
blještavilom svojih želja skriva.
I sa zadnjom kapljom svoje krvi
upire se da ostane prvi.

Povijuša od sirovih strasti
obavija život posve prazan.
Osjećam se kao lik prolazan,⁴⁵⁾

što će brzo u zaborav pasti.
Dok u grlu neizgovorena
riječ postaje tek vlastita sjena.

Tako gazim po zlokobnoj cesti
na kojoj ću jednom ostat zgažen.
I sam samcat, skoro neopažen,
sa sobom se zasigurno sresti.
O Veliki, tad pokaži moći,
da uzmognem neokrnjen proći.

Duh moj trza negdje u bezdanu⁴⁶⁾

mirijada zvijezda padalica.
S dobrohotnom krinkom preko lica,
skrušen kȕpi darovanu mȁnu.
Al’, kako se može pouzdati,
da mu i Ti nećeš na put stati?

DOK UMIRE ČOVJEK

Čuj kako zemlja jeca zbog nepotrebne smrti
čovjeka na oltaru svog vlastitog života.
Dok tajanstvena prelja njegove niti mota
na vreteno sudbine što međ’ prstima vrti.
Dok tiho, zbogom Febo, glasi sa zemlje struje,⁴⁷⁾

a sijedi Svjetlonoša vel’ke planove kuje.

Netko u nekom kutu sve prošle dane broji,
k’o nepotrebne stvari, blijeda bezbojna zrnca.
I želje, frcave iskre, što izviru iz srca.
A mjesecu na čelu, krvlju pisano stoji:
iskupljenje. Dok suze niz tuđe lice teku,
ja u tišini slušam posmrtnog zvona jeku.

Sve ukočeno stoji, zemlja i cio svemir.
Tek Svjetlonoša dahće dahom trčećeg ata.
On valjda misli, evo još jednoga na vrata,
al’ ljudstvo prkoseće svoj da’nulo mu nemir.⁴⁸⁾

Tjeskoba ga je stis’la, znoj ga oblijeva vreli,
jer grko mlijeko smrti slijeva se kud ne želi.

Od bljeska ljudskog srca zaklanja svoje vjeđe
i mumlja staru mantru, koja je za njeg’ java:
umiješan je u zločin i onaj koji spava,⁴⁹⁾

dok one čista srca, uočavam sve rjeđe.
Jer malo je imena na dlanu Velikoga,
pošto su izbrisana vrelinom daha moga.

A sad, umire čovjek tako velika srca,
da ono tugu skriva pucajući od boli.
A ljudske slane suze već zgusnute od soli
potocima se toče. Utroba samo grca.
Nitko ne čuje jecaj ni stare majke Geje,
jer k’o kod prvog grijeha, ožalošćeno sve je.

Svi čekaju da vječnost zlatna vrata odškrine.
I dokle su u strahu od nepojamnog svijeta,
(jer zemlja se zatrese kod svakog zaokreta)
nevera, podsvijest zemlje, otvara prostore ine.⁵⁰⁾

Gromovima i munjom krči mu nove staze,
dokle se tajne sile u smrti toj ne sraze.

____________________
1) J. Kaštelan, »Svjetiljka od zemlje«

2) V. Gabarić, »Koridori sv. Vinka« – »Sjene«

3) B. Miljković, »Ariljski anđeo«

4) V. Čerina, »Jedno Božje veče«

5) F. Hölderlin, »Menonova tužaljka za Diotimom« (prev. Z. Mrkonjić)

6) R. M. Rilke, »Soneti Orfeju«, I/XIV (prev. B. Živojinović)

7) W. B. Yeats, »Plovidba u Bizant« (prev. A. Šoljan)

8) W. Whitman, »Pjesma o meni«, XXXIII (prev. T. Ujević)

9) W. B. Yeats, »Plovidba u Bizant« (prev. A. Šoljan)

10) S. Obstfelder, »Ruža« (prev. I. Slamnig)

11) R. M. Rilke, »Soneti Orfeju«, II/IV (prev. B. Živojinović)

12) S. S. Kranjčević, »Zadnji Adam«

13) S. S. Kranjčević: »Zadnji Adam«

14) A. Rimbaud, »Pravednik« (prev. autor)

15) D. Štambuk, »Hram u stijeni«, 45

16) I. Kozarčanin, »Pohod mrtvih«

17) Lat. Vapijem iz dubine

18) P. Verlaine, »Klonuće« (prev. G. Gamulin)

19) G. Carducci, »Zimsko sunce« (prev. A. Petravić)

20) T. P. Marović, »Sonata za staro groblje na Sustipanu«

21) T. Ujević, »Molitva iz tamnice«

22) F. Hölderlin, »Zreli su u oganj zaronjeni« (prev. Z. Mrkonjić)

23) F. Hölderlin, »Kruh i vino«, 3 (prev. Z. Mrkonjić)

24) B. Miljković, »Lauda«

25) E. Pound, »Canto XLV« (prev. A. Šoljan)

26) V. Nazor, »Svet!«

27) V. Nazor, »Ritam«

28) N. Polić, »Oče naš«

29) Ch. Baudelaire, »Spleen«, IV (prev. A. Jurević)

30) R. Dario, »Melankolija« (prev. N. Milićević)

31) G. Trakl, »Dječaku Elisu« (prev. O. Šolc)

32) S. Spender, »Neprestano mislim...« (prev. A. Šoljan)

33) P. Éluard, »Gdje li sam bio« (prev. D. Ivanišević)

34) P. Éluard, »Peta vidljiva pjesma« (prev. D. Ivanišević)

35) M. Jacob, »Osnivanje naseobine u Braziliji« (prev. I. Slamnig)

36) A. Rimbaud, »Pijani brod« (prev. V. Gerić)

37) T. Ujević, »Molitva Bogomajci za rabu Božju Doru Remebot«

38) T. Ujević, »Kolajna«, XXVII

39) T. Ujević, »Molitva Bogomajci za rabu Božju Doru Remebot«

40) A. Rimbaud, »Ofelija« (prev. I. G. Kovačić)

41) D. Domjanić, »Kap«

42) F. Pessoa, »Za volanom Chevroleta« (prev. N. Milićević)

43) E. Pound, »Villanelle: Psihološki sat« (prev. A. Šoljan)

44) V. Brjusov, »Neizbježnost« (prev. V. Gerić)

45) G. Ungaretti, »Vedrina« (prev. O. Delorko)

46) S. S. Kranjčević, »U noći mrtvih«

47) S. S. Kranjčević, »Zadnji Adam«

48) S. S. Kranjčević, »Zadnji Adam«

49) B. Miljković, »Tamni vilajet«

50) D. Štambuk, »Hram u stijeni«, 65.