Otvaranje Dubrovačkih ljetnih igara – najznačajnija predstava igara

Počelo je skromno: da se glumcima uruče ključevi Grada dok Igre traju i ukratko naznači što će se sve predstavljati, a tijekom godina preraslo je doista u najznačajniju predstavu Igara koja se kao atraktivan televizijski uradak može ponuditi svima zainteresiranima u svijetu. Ili ih time zainteresirati za nas. Ne zaboravimo pritom da je Dubrovnik u svijetu poznatiji od Hrvatske, a bilježimo da ima i onih koji dođu u Dubrovnik a da i ne znaju da su u Hrvatskoj.

Ove godine 76. otvaranje priredila su dva redatelja: Krešimir Dolenčić, stariji i iskusniji, i Paolo Tišljarić. Možda se stoga nisu ponovile lanjske scene Queer teatra i LGBT zajednice, ovdje neprimjerene.

Kao i obično, Podestato, a sada je to Mato Franković, prije nego što je pročitao ipak malo predug pjesničko-mudroslovni ogled u kojemu se sjetio također 1991. razorenog Vukovara, što zaslužuje pohvalu, pozdravio je prisutne članove državnog vrha i druge koje protokol nalaže. Tako je pozdravio i dubrovačkog paroha Srpske pravoslavne crkve.

Svaka čast i gospodinu parohu i diplomatskim obzirima, ali kada je on spomenut, ja sam na pločniku gdje se otvaranje odvijalo vidio mrtva tijela nevinih dubrovačkih civila koje su pobili jugo-srpski okupatori. Na pozornici otvaranja je i Mala Onofrijeva česma lišena bilo kakva znaka da je bila razorena. Dubrovčani, čini se, to razaranje Grada, pa i zgrade Igara, rado zaboravljaju i sakrivaju, a poznato je: Tko zaborav sije, taj novi rat žanje.

I Orlandov stup na kojemu se inače vije festivalski barjak, ove je godine golema »kutija« na pozornici, i on se obnavlja; da je sreće, mogao se i obnoviti prije otvaranja Igara.

I ove godine, kao i obično, scenaristi otvaranja unijeli su u program Gundulićevu himnu slobodi, prvo recitiranu, a zatim i otpjevanu. Ponovilo se nažalost i to da glumac koji recitira stihove »Uzroče istīnī / od naše sve slave / uresu jedīnī / od ove dubrave«, nije razlikovao pridjev od imenice. Većina slušatelja ne zna da nije riječ o nekoj »istini«, nego o »istinitom razlogu slave«. Ali nama koji to znamo ponovo je bio pokvaren užitak slušanja. K tomu još, ne znamo ni tko je to govorio; TV redatelj zadržava total prizora za vrijeme najznačajnijeg trenutka uprizorenja.

Scenaristi su ove godine unijeli u program otvaranja i jednu dječju pjesmu Luka Paljetka o mački i mišu: »Pada kiša po glavi miša«. Nekolike poznate glumice izrazito preglumljeno to su naizmjenice izvikivale. Možda je to preglumljivanje u ovoj prigodi i opravdano, ali ni kiši ni mišu ipak nije mjesto na otvaranju Igara. Zapazio sam međutim da ime Luka Paljetka nije napomenuto u TV prijenosu. Možda je riječ o citatu pa nije ni obaveza navoditi ime autora.

Ni ime Đela Jusića, skladatelja »Noćne muzike« nije navedeno. Otpjevan je tek dio, dakako. Meni je, kao autoru te pjesme, bilo drago što sam na otvaranju čuo vlastite stihove za zabavnu glazbu. Ti su stihovi sada, nakon što se izvode već šezdeset godina, postali »narodni« pa se i ne zna čiji su. Neka i dalje bude tako. Neka se pjevaju.

Svakom otvaranju predočavanja pjevača ozbiljne glazbe na Igrama uspore ritam, pa je tako bilo i ove godine; ritam je inače bio živahan, dinamičan.

Vidjeli smo i »objedinjavanje« primorskih žutopasa i crvenopasih Konavljana u istovremenom plesanju linđa; valjda je to sažimanje uštede vremena radi!?

Da, ne zaboravimo: zbor i orkestar temelj su Otvaranja, tako i treba biti.

TV prijenos bio je znatno lošiji od kazališnog redateljstva. (10. srpnja 2025.)

IGRA NA SIGURNO
Carlo Goldoni, RIBARSKE SVAĐE, redateljstvo Krešimira Dolenčića, 76. Dubrovačke ljetne igre, 13. – 17. srpnja 2025.

Neke najveće uspješnice Dubrovačkih ljetnih igara upriličile su se u vrtu Umjetničke škole.

Taj prostor izabrao je i redatelj Dolenčić da uprizori Ribarske svađe, jednu od najigranijih i najboljih Goldonijevih komedija. U njoj je toliko životnosti da ni u kojemu slučaju, ma kako postavljena, ne može biti nezanimljiva gledateljima, pogotovo ako su i sami gledatelji u osnovi slični onima koje gledaju na pozornici. Prijevod je Morane Čale, a njezina je i prilagodba. Mene je malo zbunilo ime Duje što se nikako ne slaže s imenom Baldo, primjerice, jer Duje u Dubrovniku nema ni jedan, a ni Baldo u Splitu. Međutim, ako su Ribarske svađe »ribarski brudet« kako je zapisao redatelj u svome prigodnom tekstu, onda i to može ići u taj brudet. Uostalom, Goldonija je prevodio i Ivo Tijardović, Splićanin.

Goldoni (1707. – 1793.) je Venecijanac iz bogate obitelji; međutim, dobro je poznavao prigradski i seoski svijet iz okolice Venecije: ribare, krčmare, poslužitelje, pomete... Tu je smještena i radnja ove iznimno često igrane komedije. Posljednjih godina priredio ju je Joško Juvančić u Zagrebu, Vinko Brešan u Splitu, a Žuža Egrenyi u Dubrovniku. Ribarske svađe jesu igra na sigurno pa su je stoga Igre i stavile na program.

Scenografija je jedinstvena. Istina, prostor ispred dubrovačke Peskarije bio bi moguće pogodniji za Ribarske svađe zbog sličnosti okoliša. Međutim, iz vrta bivše Muzičke škole, danas »umjetničke«, prizor je jedinstven. Vidi se Dubrovnik »vanka Grada« od Konala prema istoku do Zlatnog potoka i Srđ po sredini. To je prirodna scenografija. Statični dio scenografije čini još i niz poredanih bačava po srijedi, a lijevo i desno su »ribarske kuće«. Između je crkvica. Pokretni dio scenografije redatelj je sveo na najnužnije: svega na dvije tri niske tovjelice, a kada se u ribarske svađe koje prerastu i u tučnjavu umiješa vlast, onda glumci na pozornicu iznesu prigodni stol i dva stolca. Kada to više nije potrebno, ukloni se sa scene. Ta suradnja statične i mobilne scenografije odnedavno je postala stanovita moda.

Primjerenija primjerice antologijskoj igri i mukama »Starca Skȗpa« (škrta) Izeta Hajdarhodžića koji je svoga Škrtca ovdje živio, a ne glumio. Zato ta predstava i jest antologijska, a takva će i ostati. Takve šanse moguće ima i Dolenčićevo uprizorenje. (!?)

Vrlo važan adut jesu kostimi iz 18. stoljeća koje je, osobito u ženskim likovima, u raznim bojama haljina predstavila kostimografkinja. Budući da su na sceni dvije grupe posvađenih žena, vrlo je važno da ih uočavamo i razlikujemo.

Glazba je bila na momente vrlo prisutna, čak je imala vodeću ulogu, a čuli smo i pucnjeve u trenutcima kada je potrebno nešto posebno naglasiti pa se uprizorenje na trenutak približavalo pučkim priredbama »s pjevanjem i pucanjem«. No u brudet se ubacuje raznih sastojaka pa je svaki drukčiji.

Svjetlo je bilo važan sastojak uprizorenja i pomno je pratilo redateljeve zamisli.

Uprizorenje je ukinulo činove te sve svelo na samo jedan čin brzoga ritma. Možda je moglo biti i za koji prizor kraće, ali u svakom slučaju bilo je toliko živahno da je stalno održavalo gledateljsku pozornost. Redatelj je igrao ne samo na inteligentnu Goldonijevu rečenicu nego i na obilje, pa čak i preobilje gestikulacije i mizanscenske zavrzlame. No što se pokaže publici zanimljivim, tomu ne treba biti prigovora.

Uz napomenute, redatelja Dolenčića i prevoditeljicu Čale (njezin otac, profesor i prevoditelj po majčinoj lozi bio je Konavljanin), u uprizorenju sudjeluju: Stefano Katunar (pozornica), Željka Franulović (odjeća), Stanko Juzbašić (skladatelj), Vicko Dragojević (glazbeni suradnik), Marko Mijatović (svjetlo), Roza Jurić (redateljeva pomoćnica), Marta Dolenčić (scenografova pomoćnica), Ana Roko (kostimografičina pomoćnica), Maro Martinović (jezični svjȅtnik), Anita Bubalo (inspicijentica).

Glumili su: Joško Ševo (Patrun Tonko), Ksenija Prohaska (gospođa Pavle, žena mu), Nika Lasić (djevojčica, sestra Patruna Tonka), Bojan Beribaka (Đivo, ribar), Nikola Radoš (Baldo, brat Patruna Tonka), Borko Perić (Patrun Nikša), Angela Bulum (gospođa Made, žena Patruna Nikše), Nika Matušić (Ore, sestra gospođe Made), Nikolina Prkačin (Franica, sestra gospođe Made), Boris Matić (gospar Vice, ribar), Stipe Radoja (Duje, barkarijol), Marijan Nejašmić Banić (Šiško, zamjenik kancelara Kaznenog suda, najistaknutiji!), Branimir Vidić Flika (zdur, glasnik Kaznenog suda), Maro Drobnić (Kanjac), Luka Bokić (Mol), Božo Petrić (fra Božo), te članovi gradske glazbe Dubrovnika.

Kao što se iz popisa likova i njihovih uloga vidi, društvo je vrlo šaroliko, a sve krene od toga da neoprezni mladić tuđoj zaručnici ponudi »mijendula bruštulanijeh«. Tako se kaleidoskop sukoba, podvala, pravdanja, ponosa, časti, zlobe, ogovaranja, ljubavi i ljubomore... zavrti do tjelesnih obračuna koji završe na sudu.

Uprizorenje je priredila festivalska glumačka družina sastavljena od glumaca i drugih sudionika iz kazališta »Marin Držić« i Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu.

Kada na premijeri u prvom redu sjede predsjednik Vlade i ministrica kulture, onda je redatelj u prilici s brojnom kazališnom družinom na pozornicu prilikom poklona publici izvesti članove dubrovačke gradske glazbe. Valja znati da su se Dubrovačke ljetne igre od početka oslanjale na državne vrhove i da im je to omogućavalo valjan program i prosperitetan opstanak.

Pri svršetku dvije osobne opaske: tri gimnazijske godine proboravio sam u sobi Ispod svete Marije, čiji je prozor bio svega dva-tri metra udaljen od južnog zida vrta bivše Muzičke škole. Kada god uđem u taj prostor, kao da se vratim u svoje gimnazijske dane. Također tri gimnazijske godine u gimnaziju sam na Pločama svaki dan, a ponekada i više puta dnevno, prolazio preko Gundulićeve poljane. Tuda smo, moja pratiteljica i ja, išli na ovu predstavu. Pod skalinima smo se jedva probili kroz jedva metar i pol prostora na koji su se nabili krčmarova violinistica na visokom stolcu uza zid, gosti te krčme na otvorenom, prolaznici i mi koji smo išli na predstavu. Grad je doslovno i posvuda zakrčen krčmarskim stolovima i stolcima. Quo vadis, Dubrovniče?

MLITAVA PREDSTAVA
A. P. Čehov: GALEB, redateljstvo Janusz Kica, Dubrovačke ljetne igre, otok Lokrum, 19. kolovoza 2025.

Neke prethodne napomene: Zateknete li se u grčkom Epidaurusu, sigurno ćete posjetiti veliki i dobro očuvani teatar na otvorenom. Vodičica će vas poslati gore visoko i daleko do šesnaestog reda gledališta, a ona će ostati u sredini igrališta koje je dolje na zemlji i tu zapaliti šibicu. Ona je to napravila da biste vi gore visoko i daleko čuli zvuk upaljenog drvca. To savršenstvo čujnosti u svakom kutku gledališta sva kazališta nakon antike ni ne dosežu, a ona na otvorenom doimaju se u usporedbi s antičkim prizorištem kao puki amaterizam, čujnosti što se tiče.

To ni predstave Ljetnih igara na otvorenim prostorima ni približno ne dosežu.

Čuveni američki filmski redatelj Tarantino, pišu novine, odustao je od svoga desetog filma koji je trebao biti o filmskim kritičarima. Filmski su kritičari dosadni i teško je o njima napraviti uzbudljiv film. I Janusz Kica trebao je odustati od prikazivanja kazališnih glumaca i pisaca jer i o njima je teško prikazati nešto zanimljivo. Tomu treba dodati još dvije činjenice:

1. Kica je inovativni redatelj 21. stoljeća, a Anton Pavlovič Čehov suptilni promatrač života oko sebe iz 19. stoljeća. Poljak Kica teško se mogao uživjeti u svijet pronicljivog Rusa, i ne samo stoga što su Poljaci i Rusi vrlo različiti, ne tek vjerom i sudbinom.

2. Naša suvremenost vrvi svakidašnjim obavijestima o intimnim životima glumaca i ponekih režimskih pisaca; svakidanje o tome čitamo u žutom tisku te nam nije više ni malo zanimljivo ono što je u 19. stoljeću zanimljivo moglo biti. Svaka čast Čehovu, a i tomu što je njegov Galeb, navodno obišao mnoge svjetske pozornice, ali sve što ovaj tekst nudi o glumcima i piscima te njihovim međusobnim sastajanjima i rastajanjima, puke su banalnosti, svakidanje predočavane u žutom tisku. Jedino tako ih i možemo doživjeti.

Kicina predstava u programskoj knjižici predstavljena je ovako:

»Velika priča o životu i kazalištu, a koja je u svojoj srži priča o ženama. Preko sudbina Arkadine, Nine, Poline, Maše osjeća se Čehovljeva duboka naklonost prema ženskim likovima.

U ljeto godine 1895. tridesetpetogodišnji Anton Pavlovič Čehov, književnik i liječnik, povukao se u svoj ljetnikovac u Melihovu pisati dramu koju je od njega naručilo jedno peterburško kazalište. Nadlijetali su ga galebovi s obližnjih jezera, lajao je neki pas, u posjet su mu povremeno dolazili prijatelji i prijateljice, većinom glumci i pisci, sa svojim ljubavnim i umjetničkim problemima, istim kakve je imao i on. Njihove i svoje probleme razdijelio je likovima komada koji je pisao i kao da je pomoću njih obavljao neki dijagnostički zahvat na sebi, ponirući duboko i dopirući do same srži stvari. Neki od likova jesu umjetnici, i to slavni i uspješni, neki uopće nisu, neki bi to htjeli biti pod svaku cijenu, neki žale što to nisu. Slavna glumica, uspješni pisac, mladi ambiciozni pisac, mlada buduća glumica, liječnik, umirovljeni pravnik, upravitelj imanja, njegova žena i kći, učitelj. Svi imaju svoje želje, strahove, ambicije, snove, sumnje, opsesije, zanesenosti, krize, razočaranja, iluzije. Mreža njihovih odnosa je gusta i isprepletena, a konstelacija u kojoj ih zatječemo na početku ostavit će posljedice na sve njih, između trećeg i četvrtog čina prolaze dvije godine i ništa više nije isto. Sudbine tih likova Čehov nam pokazuje s nevjerojatnom jednostavnošću i lakoćom, predaje nam ih bez objašnjavanja i deklarativnosti, na nama je da ih tumačimo onako kako možemo u skladu sa svojim iskustvom i osobnošću. I u skladu s vremenom u kojem živimo i koje nas oblikuje. Galeb je praizveden u Peterburgu 1896., i sljedećih sto trideset godina nije prestao slijetati na kazališne pozornice širom svijeta. Teme koje dotiče i dalje nas se itekako tiču, danas možda još i više nego prije, u našem narcisoidnom društvu spektakla opsjednutom brzim uspjehom, slavom i vidljivošću, prožetom krizom identiteta i neprestanom potragom za novim.« (Tako je sadržaj predočila Lada Kaštelan, prevoditeljica i dramaturginja Čehovljeva teksta.)

Uprizorenje je daleko od devetnaestostoljetne ruralne idile.

Prostor na kojemu se radnja zbiva scenograf Marko Japelj, svakako u suradnji s redateljem, opkolio je četverokutom niskoga »kamenog« zida.

Radnja se zbiva na četiri udaljenosti od gledateljstva. Neki lovac dođe ispred toga zidića i baci ubijenoga Galeba na prizorište, a neki pecač štapom za pecanje prošeće se pred gledateljima lijevo desno. U drugom planu jedan je fotelj, tu odmah iza zidića, i na njemu je većina prizora.

U središnjem, trećem prostoru zbiva se glavni dio radnje, a jedan dio i pred onim najudaljenijim zidićem.

Sve to što glumci, njih deset, izgovaraju i rade, usporeno je i banalno. Doima se više kao esejistika negoli kao neka suvisla radnja, premda postoji niz međusobnih sukoba koji prolaze nezamjetno, kao i sve drugo pripovijedanje glumaca.

U središtu je zbivanja Irina Nikolajevna Arkadina u ostvarenju Nine Violić, inače vrhunske glumice. Ovdje se međutim doimala kao da joj je dosadno i da jedva čeka da sve to završi.

Ni glazba (Hrvoje Nikšić) nije bila primjerena čehovljevskom svijetu i vremenu. Suvremena i bučna pljusnula bi nenadano i preglasno, doimajući se doista kao iz posve drugog vica. Ni kostimografska suradnja (Doris Kristić) nije se posrećila. Premda, inače, korespondira s čehovljevskim vremenom, glavna protagonistica Irina, odnosno Nina Violić, četiri se puta presvlači tijekom izvedbe. U prva dva pojavljivanja ona je u svijetlom kostimu i ističe se, a zadnja dva u tamnoj odjeći tako da se nije razlikovala od ostalih, kostimiranih također pretežno tamnim bojama, tone u opće sivilo.

Gledao sam generalnu probu, a to nije najbolji trenutak za ocjenu predstave, ali ni premijere to nisu. Najbolji je trenutak tamo oko desete izvedbe, kada se predstava ustali, a glumci usavrše. No ovo uprizorenje, dosegne li toliko izvedaba, ne vjerujem da će i tada biti išta drukčije.

Igra manje-više svih glumaca, pa i nekih vrlo istaknutih – Doris Šarić Kukuljica kao Polina Andrejevna, Iljina žena ili Filip Šovagović kao Pjotr Nikolajevič Sorin, Irinin brat – djelovala je nezainteresirano. U mome dojmu, naravno.

Kao i ja u ovome tekstu, dramaturginja Kaštelan i redatelj Kica imali su stanovitu »uvodnu napomenu«. Naime, redatelj se sprema uprizoriti predstavu, međutim samodopadna i nezadovoljna Irina, što nije dobila glavnu ulogu ona, ponaša se bahato i ometa predstavu koju redatelj, Konstantin Gavrilovič Trepljov, njezin sin (Bernard Tomić), inače depresivan zbog neuzvraćene ljubavi i sklon samoubojstvu, prekida. Taj uvod događa se dvjestotinjak metara udaljeno od prizorišta na kojem ćemo predstavu gledati. Tu nema numeracije sjedišta, traje nekih četvrt sata i onda se svi selimo na predstavu koja će se ipak održati. Ova preseljavanja iz prostora u prostor česta su u priredbama na otvorenom, ali ovdje ne vidim da ima opravdanu svrhu. To što smo već tu upoznali glavnu protagonisticu kao razmaženu i netrpeljivu osobu, zapravo je umanjilo učinak svega što je prikazala kasnije.

Od glumaca tu su još i Nikša Butijer kao Ilja Afanasjevič Šamrajev, upravitelj Sorinova imanja (jedini se znatnije ističe), kao i njegova kći Maša – Tena Nemet Brankov. Janko Popović Volarić u ulozi je Borisa Aleksejeviča Trigorina, pisca, te

Elvis Bošnjak kao liječnik, Jevgenij Sergejevič Dorn,

Igor Kovač kao učitelj, Semjon Semjonovič Medvedenko

i Ružica Maurus u ulozi Nine Mihajlovne Zarečnaje, kćeri bogatog zemljoposjednika.

MEDEJA,
ali ne ona antička nego dvojice autora:
Simona Stonea i Heinera Müllera.

Predstava koju iz opravdanih razloga nisam uspio vidjeti bila je koprodukcija Dubrovačkih ljetnih igara, Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu i Slovenskoga narodnoga gledališča u Mariboru – Medeja.

Ovdje valja zapaziti da je intendantica Dubrovačkih ljetnih kazališnih predstava i Varaždinskoga kazališta jedna te ista osoba. U Dubrovnik je dovela »svoje kazalište«.

Kritika je hvalila glumu Ane (Medeja) u uprizorenju Helene Minić Matanić. Očekivano, jer u predstavi je o njoj riječ. Inače, na Igrama ističu da su ovogodišnje njihove priredbe sve u znaku žene. To najbolje potvrđuju Žene Dimitrija Popovića, najpoznatijega i trenutno najboljega hrvatskog slikara, predočene na velikim platnima u izložbenom prostoru Sponze.

U uprizorenju Medeje, osim napomenute Matanić, uloge su utjelovili:

Luka (Jazon): Uliks Fehmiu

Klara: Julija Klavžar

Socijalna radnica/Pripovjedačica: Maša Žilavec

Kristijan: Vladimir Vlaškalić

Borut: Aleš Valič

Edi: Tvrtko Kolar

Leon: Jan Rendić.

 

Redatelj je Martin Kušej, a ostali suradnici su:

prijevod i dramaturgija: Vesna Đikanović

prijevod (Heiner Müller: Medeja – materijal): Snježana Rodek

scenografkinja: Annette Murschetz

kostimografkinja: Ana Savić Gecan

skladatelj: Aki Traar

oblikovateljica svjetla: Vesna Kolarec

autor videomaterijala: Tobias Jonas

suradnica za scenografiju: Hana Ramujkić

asistent redatelja: Herbert Stöger

druga asistentica redatelja: Katarina Julija Pipan

asistentica kostimografkinje: Tjaša Frumen

i lektorica hrvatskog jezika: Ines Carović.

Studentski teatar Lero
SNOVI IZGUBLJENIH GODINA

Ovogodišnja predstava ovoga amaterskog kazališta koje trajno sudjeluje na Dubrovačkim ljetnim igrama naslovljena je Snovi izgubljenih godina.

To su do sada uvijek bile skupne ili pojedinačne recitacije nekolicine glumaca koji se mizanscenski prestrojavaju. Ovogodišnja tema iznova otvara i propituje nostalgične i elegične slike podneblja i prizore izgubljenih, skrivenih i tajenih albuma uspomena upisanih u godine onih koji ne zaboravljaju. Izmjena je to melankoličnih prizora o prolaznosti, neostvarenim ljubavima, tugama i sjetama. Riječ je o ženama koje čekaju, sanjaju, mole i ostaju same prebirući po vlastitim alibijima, neostvarenim susretima i ljubavima.

To izvode: Jasna Held, Ksenija Medović, Zvončica Šimić, Barbara Damić Medi i Barbara Horvat.

Glas: Zijad Gračić.

Davor Mojaš, pisac i redatelj, sve više koristi i profesionalce:

kostimografija: Dubravka Lošić

autor glazbe: Petar Obradović

scenografija: Mato Brnjić

oblikovatelj svjetla: Antonio Ljubojević

ton: Melko Dragojević

rekviziti: Lerov fundus

fotografija: Željko Tutnjević

i video: Rela Petric.

SNJEGULJICA I SEDAM PATULJAKA
(gledano 18. kolovoza 2025.)

Na Igrama je prikazana i predstava za djecu Snjeguljica i sedam patuljaka zagrebačkoga kazališta »Trešnja«, kao gostujuća.

I ovdje mi je napomenuti da je Senka Bulić bivša glumica ovoga kazališta.

Svima znana Snjeguljica i njezinih sedam patuljaka, nastala prema jednoj od najpoznatijih bajki braće Grimm, prikazana je u redateljstvu Ivane Čoh.

Uz redateljicu Ivanu Čoh autorski tim čine:

scenograf: Radovan Ruždjak

kostimografkinja: Hana Letica

autor glazbe: Matija Antolić

oblikovateljica rasvjete: Vesna Kolarec

glazbeni voditelj: Krešimir Batinić

oblikovatelj tona: Hrvoje Petek

producent videomaterijala: Miran Brautović,

oblikovatelj rekvizita: Zoran Branković

majstorice šminke: Irena Königsknecht i Tatjana Bjeliš

te inspicijentica: Alina Arlavi Šarkezi.

 

Uz Tenu Jeić Gajski koja igra Snjeguljicu, glumačku podjelu čine:

Ivana Bakarić kao Kraljica i starica s jabukama,

Princ: Matija Čigir

Ogledalo: Marijana Mikulić

Lovac: Luka Bulović

Starica s korzetom: Dubravka Lelas.

Patuljke igraju:

Krunoslav Klabučar (Učo)

Sanja Hrenar (Veseljko)

Tvrtko Jurić (Pospanko)

Aleksandra Naumov (Mrgud)

Hrvoje Barišić (Mucko)

Tomislav Dunđer (Tupko)

i Matija Antolić (Sramko).

 

Predstava je dopadljiva i primjerena djeci, međutim dječjim predstavama na Igrama ne mogu dokučiti svrhu.

Predstavu su ovdje vidjela, i mogla vidjeti, samo djeca onih roditelja koji ih mogu izvesti na Dubrovačke ljetne igre. Puno bi svrhovitiji, a i jeftiniji, i pošteniji pristup bio da dubrovačko kazalište ima stalni program dječjih predstava.