Nepobjedive

Napokon sam se odlučila na rez. Pravi. Ustala sam od radnoga stola s kojeg me i dalje gledao posmrtni rukopis »Sindrom sućuti«, zatvorila bilježnicu s crtežima i natuknicama. Oprala sam kosu da ušparam koju kunu i spustila se do frizeraja. Prošla sam kraj Petrine kuće, prozor je bio otvoren. Kod jeftine Božene je bila gužva, penzićke, studentica i ja. Vitlajući crnim fenom kao pištoljem, Božena je puhala u izlakirane šiške, dlanom otirala znoj. Na radiju je zavijao Zečić, kod vrata je, s punim pravom, venuo fikus. Odmah me locirao njezin pušački alt. Au, vidi je! Koke! Pa di si, nije te dugo bilo. Bok, evo putovala sam, a i pustila sam kosu. Neka neka, vidim mrtva slama. Kako hoćeš? Reži nakratko. Sigurno?

Da. Novi početak. Onda, početnice, sjedi tu i pričekaj.

Sjela sam, na ovalnom stolu čamila je hrpa ženskih časopisa. Na zidu je još visio cvjetni kolaž koji sam joj poklonila za godišnjicu. Latila sam se neke stare »Glorije«. I izgubila se kod debelo otisnutog naslova »Glasine su se potvrdile, rastaju se Herion i Marenna«.

Opet. Rastava. Bacila sam »Gloriju«. Sastave pa rastave. Prene me dozivanje.

Halo, koke! Ima koga doma? Oprosti, odlutala sam. Ništa, idemo te rezat. Odjednom sam na stolici, s dugih crnim platnom vezanim tijesno oko vrata, a Božena, prstiju punih prstenja i škarica, sjecka i reže, pramenovi padaju na tlo. Svuda oko mene zure golema ogledala. Gdje su svi? Ostala sam jedina u salonu.

Vidi je, a šta si se ti, jadna, tako zamislila?

Pitam se nešto. Znaš, sretno sam se rastala od jednog tipa s mora.

Je li? Ako je sretno, koke, super. Šta se onda pitaš?

Sunce. Zašto su njegove oči zamrzile sunce. Kopnjenje urođenog vitalizma moralo je negdje krenuti. Kad i od čega, Bože dragi? Mislim se, da nije možda vlastitoj materi poslužio kao avatar pokojnoga muža. Proksi maza.

Čuj nje, proksi Koke, na hrvatski. Ili barem frizerski.

Božice, zamjena, nadomjestak za muža, kužiš? Valjda kužim, takve uloge umaraju. Sirotan, kako će se radovati suncu? Au, koke, sva ti je ispucala, zapetljana. Šta si to radila, valjala se u travi?

Cak. Cakacakacak. Odložila je škare i na radiju pojačala Jasmina Stavrosa.

I koke moja, a šta sad, bila si slijepa, tek kad se čovjek malo ohladi progleda. Cak. Cak-cak.

Da, malo je reći progleda, a ti kao sretno udana ženska ne možeš zamisliti kako je to progledati. Rekla sam sretno udana nekako stidljivo, tražeći svoj lik u plohama ogledala. Božena je stala i svojim dugim crveno nalakiranim noktima popravljala tvrde šiške.

Pa dobro, Tajo, što si tako strašno uočila? Čekaj da pogodim, da nisu magazini s golim frajerima? Ili krivotvoreni dokumenti, hm... narkomanija? Jebate, da nisu prljave čarape na podu... Namigne mi u ogledalu i zareže dobar komad kose s potiljka. Caak. Eto ga. Kao nova. Ista si Elizabeth Taylor.

Aha, ista. Uf, ma nije bilo ništa strašno. Možda fakat od buhe radim žirafu.

Radiš sto posto, ali reci mi.

Pa evo, ima strast za prljave krčmice i duboke čašice.

Molim? A šta im fali, bogati? Božena je stala i gledala me.

A daj, pa ne mislim na slatke krčmice po tržnicama ili nešto kao kafić Uzdravlje. Ma znaš ti koje, nemoj me radit budalom. Drugo, sklon je hvalisanju.

A tko nije, blento blentava?

Čekaj malo. U početku je to bio samo šarm onih faca »većih od života«. Ali kasnije je već radio za Pentagon. Zašutjela sam i zagledala se u novi friz. Osjetila sam pod lubanjom razlijevanje sirupa sreće. Očito zabavljena, Božena je nastavljala vitlati noktima i pitanjima. Nakašljala se pa krenula s češljem.

Tajo, ajde, sigurno je bio dobar seks. Bio je. I što sad. Opet sam se zagledala u svoju novu kosu kao u alpsku livadu, osunčanu, slobodnu.

Tajo, pa na koji pogon ide takav lik? Puno pitaš, ne znam.

Kako ne znaš? Svašta. Svatko je gladan, je li tako?

Je je, Boža! Cak, cak. Tajo, taj tvoj ide na otrovni nektar za barabe. Jesam li rođena pjesnikinja ili nisam?

Jesi.

Sad me već fenirala i smješkala se svomu djelu u ogledalu i usput svojoj botoksiranoj faci. Opa, Tajo, super, izgledaš puno mlađe.

Hvala, znaš da ovo nije bilo šišanje, nego kirurška operacija. Božena se smijala i špricala me lakom kao da me balzamira.

Hoćeš čuti najluđe? Kad bi mu se ranio ponos, vikao bi s podignutim kažiprstom svi ste vi budale, ne znate tko sam ja, iza mene stoji Milanović.

Ne’š ti, Milanović! Boženin je smijeh otišao u pisak, uzela je metlu iz kuta i skupljala moju mrtvu kosu. A ti gledaš i nema nikoga iza njega.

Božena je već vadila iz torbice kutiju crvenog Winstona. Koke, umorna sam k’o pas. Idem doma djeci. Nije s tobom lako. Božo, u pravu si, težak sam tip.

I što si zaključila, što barabi treba osim žene doma?

Vidi, Božo, izložbe, koncerti, kino, šetnje u parku, ne? Frajeru je to meckavo i plišano. Treba neki oblik ponosnog srama. Opojnog. A takav sram ne izaziva sućut, već fuj, gađenje.

Čovječe, koke, odi kod psihića!

Božo, tu smo. Tu smo! Ustajem sa stolice, hvatam torbicu i vadim novčanik. Draga, zadrži kusur, žurim, ćao.

Uzela sam prvi taksi i odjurila doma da mogu sve zapisati.

Jer me zapisivanje isto tako na kratko i dobro šiša, cak-cak, obnavlja, oblikuje. Pišem:

Pamtim dan kad mi se zgadio moj lijepi, dragi čovjek. Iako sam se toga dana brzo – u ime ljubavi – do mučnine posramila vlastitoga gađenja i nastavila skrivati od sebe čir odbojnosti. Kao prekriti ga. Jer ne može biti da sam takvo čudovište.

Gađenje, dobro, ali idemo točnije. Što se dogodilo?

U toj se njegovoj krčmi oko ponoći svađao s, još mu deset puta pijanijim, podstanarom Zlajom. Podstanar je bio »majstor« iz garaže, riđe, zaraslo i musavo muževno biće bez osobne i zdravstvene iskaznice. Rastavljeno, ali s puno djece. Da ne cvokće u garaži zimi na paletama, Feliks ga je podigao u svoj stan, na svoju štetu, za podstanara. Opis: i pidžama i odijelo je jedan te isti sivi radni kombinezon. I tako je kombinezon ostao živjeti tu dulje od dogovorenog. Toga je kobnog dana moj čovik naprosto trebao osloboditi stan za nas. Biti trijezan, tih, efikasan i brz u uklanjanju čovjeka kombinezona. Normalan gazda.

A onda me, nažalost, nazvao. Tek oko jedan. I tako sam ja u gluhoj noći razgovarala s letvom, smukom, crnom zemljom, i majkom. Slušala sam zborsko mužjačko režanje preko mobitela, pa zaklinjanja da ja evo sad Zlaji velim da mora van. Jer njih ne sluša. Čula sam i prodoran muški glas kako pijano zapjevava da je sila reda, da on inspektor, da on jak k’o bik i da idijot Zlaja mora van. A onda piskavi ženski glas zapišti iz pozadine: čuj ja sam ti jako bojesna, je l’ me čuješ, šizofremična, a Zlaja mi je, kad je živjel kod nas pepejarom izvajio vilicu, nisam ga tužila jer sam dobra, kaj, šuti, neću, svima ću te izdati budalo odi van, van, uto taj neki Inspektor uzima slušalicu i u basu mumlja da Zlaja iz nekog razloga neće van i da ja pozovem muriju i sudiju. Ja vičem: pustite me jeste li vi svi normalni, a onda Feliks preuzima vezu i mumla: halo halo čuješ ti ovaj kaos, ja šutim i zurim u ogrizak jabuke na stolu, onda mi se u jednom presudnom trenutku obratio s alo Marta, alo Marta. Feliks je lud. Koja Marta? Delirij. Miševi. Marte.

Prekinula sam poziv. Zgađena. U tišini čujem sebe prvobitnu ženu ženku kako uzvikujem, iz neke pradavnine, onaj kolektivni ženski evergrin, onaj turobni klasik: Prokleta birtija!

Slušam u sebi sve svoje ženske pretke. I naposljetku, prestajem stenjati. Otvaram xxl smoki i razmišljam.

* * *

Pa čitam. One knjige koje su mi sad, u ovomu trenutku života, trebale doći. Ostale ne priznajem, šoder koji smeta. Tek je sad po mene trebao doći trajekt Na rubu pameti Miroslava nam Krleže. Prije dvadeset godina je uranio. Kao i Mirni Amerikanac G. Greena. Orači mora. Što me gledaš? Hoćeš da ti kažem odakle su taj roman izvukli gore meni na posudbu, sto im gromova i skladište i otpisi, podigli ga iz depoa, prašnjavi davni prijevod na srpski. Mislila sam da nema. Ali milost je mudrija, vodila me do mrtvačnice knjiga, i tamo sam je uskrisla za sebe.

Krupan je roman to, nije šala, gust, i dospio je u trenu u krug mojih omiljenih romana, jer puno mi Victor kaže o čovjeku u Oračima mora. In jour fejs. Nakon što se motrio u zrcalu, Victor Hugo, evo na, piše ove redove za antijunaka kapetana Klibena:

Bio je smatran pobožnim. Pa što? U licemjeru postoje jame. Ili, bolje rečeno, sav je licemjer jama. Kad se Kliben zatekao sam, jama se u njemu otvorila. Načas je osjetio blaženstvo, provjetrio dušu. Otužnost lažnog dobrog glasa dovodi do žudnje za sramotom. Zločinac toliko prezire ljude da poželi njihov prijezir. Biti poštovan izaziva izvjesnu dosadu.

Čupavi Victore, davni trogloditu psihijatrije, u pravu si.

Barem meni zvuči razumno. Licemjerove rupe, kao karijesi kutnjaka, ma tko ih vidi? I onaj koji ih vidi, pretvara se da je slijep.

Razmišljam zašto taj ženski niz ne prestaje. I pokušavam se sjetiti, dozvati što su sve psovale, preklinjale moje babe, tetke, sestre.

N’ti, kukavice! Rđo! Đavle, pijanduro prokleta! Govno jedno, m’rš u tri pizde materine. Sve si spiskao, govedo olinjalo. Raspikućo! Bačvo!

Prošla sam kraj Petrine kuće, prozor je bio otvoren.

I Hugo je, iza njezina prozora, razumio Petru, iako je nikada nije sreo. Ona je bila fatalna, ideal.

Stišćem uza se torbu punu izlizanih tramvajskih karata, još izlizanijih i jeftinijih zbirki poezije i previše debelih knjiga o pisanju, nervozno se probijam, umišljena da sam elegantna profesorica, kroz gužvu na tramvajskoj stanici. Žuljaju me fine cipele. Nema veze, važno je da su lijepe. I da su gotovo sve što imam. Malo je falilo da mi izbije vilicu sudar s blijedim, visokim crnoputim mladićem. Ha, futurističkim utjelovljenjem Caravaggiova »Bolesnog Bakha«. Bakandžom mi je zgazio nogu, već žuljavu, i odjurio niz ulicu, ne osvrćući se. Hopla, tmurna Bakhova osveta.

Kao da nemam pametnijeg posla, u dvorani nedaleko od Tomislavca danas vodim dvije radionice pisanja poezije; prva prijepodne, a druga navečer. Baš me briga kad, uglavnom, dajem budućim influencerima i genijalnim pjesnicima trudbeničku zadaću:

napiši pjesmu koju čini samo pedeset pridjeva o kavi. Ako se usuđuješ! A sebi pod pauzom dajem zadatak – pridjevi za alkoholičara. Evo ti na blaga hrvatskoga jezika:

Notorni, zakleti, rođeni, okorjeli, teški, anti, propali, mortus, prefrigani, dragi, krastavi, baždareni, izliječeni, neliječeni, mamuran, bespomoćan, ozaren, funkcionalan, nasilan, naoružan, anonimni, zaliječeni, obiteljski, gradski, naš, vaš, bivši, budući, živahni, pokajani, oprošteni, ishlapjeli, prerano preminuli.

Dok gledam kroz prozor učionice dolje u tramvaje, recitiram polaznicima najbolje definicije što je pisanje, ovaj i onaj je rekao ovo, zapiši, ah mudro, i lamatam rukama uz duboki glas, čak se i derem da budem sebi uvjerljivija kao predavačica jer ja zapravo nisam tu, s njima, šutim u svojoj sobi i razmišljam. Nisam uvijek bila takva solistica, ali evo. Salo tuge. Najviše volim blizu neke lisnate biljke čmrljiti, sama. Kao i ona. Kad se pogleda, nakon smrti, i neće to biti neki urnebes od ljudskog života.

Djeco pjesnici, nanižite imenice za alkosa! Ima ih osobito u potkategoriji – umjetnici. Najpreciznija imenica za sve te trpne pridjeve bila bi?

Čekajte, možda Sever. Matoš. Ujević. Debeli Fassbinder. Baudelaire. I onaj fejker Dylan Thomas. Alkos, boem, cuger, mokri brat, drinker, ispičutura, smuk, spužva, istraživač čaše, podmazivač grla, pijač s nogu. Akrobat. Pijana životinja. Fitzgerlad, zapišite, Malcom Lowry. I svi su oni »ispod vulkana«.

* * *

Na povratku s radionice razmišljam o znaku. Prelazeći Ilicu kod Frankopanske, uočim u velikom izlogu Bipe ružičasti neon #nepobjedive. Da, mi smo žene sve ružičaste i nepobjedive. Nepobjediva, do ulaznih vrata dućana stoji, kao pitomi Kerber, krupna žena u crnoj uniformi, zaštitarka. Muškobanjasto čuva hram đinđave ljepote, samo zuri i dojavljuje, ne više od toga. Je li sretna što uopće radi, iako potplaćena? Sad ti meni reci koju li snagu danas nosi rad kao znak, žig i broj čovjeka i simbol, logo firme. Rad kao najvažnije mjesto identiteta u globalnoj građanskoj gramatici small talka.

Bok, di si, Željka, što radiš? Evo, trenutno čuvam Bipu. O joj, nije ti lako.

Ili ispod Bibe znanica – Bok, Tonka, šta se radi? Ma ništa, evo šetam psa, i nastavit ću još godinu tako, znaš moj burnout ima burnout.

Ma daaj. Sigurno nije ništa. Ti uvijek slažeš predstave, pa filmovi, radiš!

Zapravo ne, ne radim. Ako nemaš neko drugo pitanje, idem, vidimo se.

Jednom je Feliks na kavi, dok smo još bili samo prijatelji, mojoj sestri otpovrnuo s lisičjim osmijehom – pitaš me čime se bavim? Ničim.

Ja sam profesionalno bolestan.

U razmišljanju me prekine dozivanje.

Hej, Tajnaaa! Gospođo Tajna!

Okrenem se, gle! Lijepa, nepobjediva Matea. Djevojka koja je prije par godina u mene pohađala tečaj čitanja i pisanja poezije. Gledam te žive te crne oči na bijelom licu ispod tamne valovite kose, utjelovljenje Snjeguljice, nove, divlje i lukave. Otvorila je svoj kozmetički salon, sjećam se kad mi je rekla da je tetoviranje obrva i depiliranje smiruje.

Pa. Kakvo iznenađenje! Baš sam danas mislila na vas.

Zagrli me pa se odmakne da me promotri.

Bože, kako ste se promijenili! Kratka kosa. Posve druga Tajna.

Pa svašta mi se dogodilo. Život, znaš. Zastidim se vlastitih riječi, meni se svašta dogodilo. Stisnem krajeve jakne i prekrižim ruke.

Pa kako si mi, Matea?

Dovoljno dobro! A Vi? Još vodite školu poezije?

Druge škole ne mogu voditi. Ovu nekako. Baš idem s radionice. Pišeš li još?

Ne baš, ne stignem. Selim se i udajem se, gužva, sva sam u tome!

Divno, je li za Marka?

Je, je. Sve znate. Pozvala bih vas na kavu, ali jurim na posao.

Samo ti juri depilirati, javi se kad budeš od volje da odemo na naše mjesto.

Prelazeći na drugu stranu ulice, mahala mi je hvatajući tramvaj.

Kad me više nije mogla čuti, viknula sam za njom:

Ti ćeš uvijek biti moj heroj!

Ta mala Matea punila je samo šesnaestu kad je njezin otac, policajac, ispucao u njezinu majku šest metaka, pijan, da bi, kad se uvjerio da je umrla, upucao hitcem u glavu sebe. Matea i njezine tri sestre postale su u minuti siročad. Obitelji i države. Za njezinu sam tragediju saznala nakon zadatka broj 15. iz pjesničke empatije. Nikada neću zaboraviti ono što je uslijedilo iza radionice iz nastavne jedinice »angažirana poezija« – gospodo, molim vas, napišite pjesmu od novinskih naslova koje sam za vas složila iz raznih domaćih portala i dnevnih listova.

Podijelila sam im papire na kojima je pisalo:

Pijan ženu usred raskida izbo nožem u garaži na Kvaternikovom trgu
Pijan im ubio sina. Sada im Hrvatska mora platiti odštetu
Pijani mladić BMW-om ubio ženu na mopedu
Pijan nožem ubio kćer i dobio 40 godina zatvora
Policajac koji je ubio suprugu bio je pijan
Pijan baratao pištoljem: ustrijelio sebe i dijete
Muškarac koji je pijan ubio ženu na Viru je poznati maneken
Bio je pijan: supruzi je pucao u glavu iz ilegalne vojne puške
Ubio nju pa sebe: znao ju je pijan tući, ali ga nije prijavljivala
Pijan autom bez registracije zgazio ženu

Neću zaboraviti, jer je – kao metkom pogođena – Matea izjurila iz učionice. Sutra mi je sve ispričala. Jedan od naslova bio je njezin.