Matija Petar Katančić (1750. – 1825.): »Sa svojim narodom živiti i umriti, od svega srca želim«

Matija Petar Katančić, rođen 1750. u Valpovu, gimnazijski profesor u Osijeku i Zagrebu, sveučilišni profesor u Budimu, znanstvenik, pjesnik, filolog, povjesničar, arheolog, kartograf i leksikograf, ostavio je za sobom dojmljiv niz znanstveno-istraživačkih radova, povijesnih rasprava o drevnom Ilirikumu i Panoniji, poput In veterem Croatorum patriam indagatio philologica (Zagreb, 1790.) te između ostaloga djelo o zemljopisu staroga vijeka, Orbis antiquus ex tabula itineraria, quae Theodosii imperatoris et Peutungeri audit (...) na temelju tzv. Peutingerove karte rimskih putova, pisano 1803., tiskano tek 1824. i 1825. u Budimu. Katančićeva djela priskrbila su mu znatan ugled kao i pohvale učenih suvremenika u domovini i izvan nje. U mnogim svojim spisima on nastoji utvrditi kako su Hrvati autohtoni u svojim zemljama, a stari Iliri njihovi predci: na samom ishodištu znanstvenog bavljenja narodnom poviješću, poetiziranje i mitologiziranje po svoj prilici nije bilo lako izbjeći, no njegov je doprinos razvoju filologije, leksikografije i historiografije neprocjenjiv. Svoja istraživanja provodi svjestan kako je »sav prostor na kojem se odvijala povijest hrvatske kulture ležao sve do konačnoga sloma antičkoga svijeta unutar limesa Rimskoga Carstva. Susrećemo se tako sa slavenskim narodom koji je izrastao na ugaru antičkog tla.«¹⁾

Nakon prvog obrazovanja kod franjevaca, ušavši u njihov red, nastavlja sa školovanjem u Baji i Segedinu, studira filozofiju i teologiju u Budimu, Beču i Osijeku. Kao student počinje pisati poeziju, zazivati »ljupku liru Muza pindskih«. U dvadeset i drugoj godini pred auditorijem recitira s lakoćom 280 heksametara koje je sastavio u čast svete Katarine. S drugim studentima teologije izvodi pastoralu u heksametrima, koju je možda sam napisao, pred časnicima Brodske pukovnije uoči odlaska u rat, među kojima je i Matija Antun Relković.

U Budimu je na njegovu latinsku poeziju najviše djelovao profesor estetike, Đuro Szerdahely, bivši isusovac. Pisao je i na mađarskom, kao što su dubrovački pjesnici pisali na latinskom, hrvatskom i talijanskom. Pjesništvom se bavio i u kasnijim godinama u Zagrebu i Osijeku, ali ga je s vremenom »Klio sve više otimala Taliji«, kako veli u jednoj latinskoj pjesmi.²⁾ Zaljubljenik u rimske starine istodobno prevodi Sveto pismo »(...) u jezik slavno-ilirički izgovora bosanskog (...)«,³⁾ udaljuje se od poezije, osim u nekoliko kasnijih latinskih pjesama. Najveći se dio njegova pjesničkog opusa našao u nevelikoj zbirci Fructus auctumnales (»Jesenji plodovi«), objavljenoj u Zagrebu 1791. U njoj su latinske i hrvatske pjesme u osmercima i desetercima, ali i u klasičnim metrima, mahom prigodnice u stilu starijeg pjesništva – nerijetko vjernih imitacija Bunića i Đurđevića, čiji je utjecaj osobito vidljiv u Katančićevim pastirskim eklogama. Neki su njegovi hrvatski stihovi poput starih latinskih pjesama, primjerice uglednog hrvatskog latinista, lovorom ovjenčana pjesnika, Ilije Crijevića.

»Pokušao je, dakle, hrvatski književni jezik i hrvatski pjesnički izraz podvrći normama estetike i metrike klasičnog latinskog stiha«⁴⁾, zaključuje Bogišić.

U »stoljeću bez poezije«, kako Kombol prestrogo naziva razdoblje klasicizma i prosvjetiteljstva u hrvatskoj književnosti,⁵⁾ pisale su se najčešće prigodnice, epistole, pohvale, dobre želje prijateljima i raznim mecenama. I Katančić piše prigodnice, što Kombol neopravdano proglašava »nesumnjivim znakom nebogate osjećajnosti i fantazije«.⁶⁾ No ipak priznaje kako se fratar uzdigao iz ondašnje praznine, iz »pjesničke pustoši«⁷⁾ sjeverne Hrvatske, približivši se antičkim bogovima na dublji i življi način od drugih osamnaestostoljetnih pjesnika. »Pan i nimfe nisu kod njega uvijek mehaničan umetak; u najgorem su slučaju dekoracija, u najboljem, iako rjeđem, djeca fantazije.«⁸⁾ Priznaje mu da nije uvijek banalan, repetitivan, neinventivan, školski i bez duha, premda je »suviše gnječio naš jezik u tuđe kalupe«.⁹⁾ Slamnig ga, za razliku od Kombola, zove »najjačim slavonskim književnikom osamnaestoga stoljeća«, koji se razvija »(...) u nijansiranom rasponu od epigrafijskog i arheološkog rada na terenu do eksperimenata u lirskoj poeziji. On je i numizmatičar, povjesničar, geograf, filolog, bavi se poviješću i teorijom književnosti, naročito versifikacijom.«¹⁰⁾ Sve su mu pjesme, pa tako i »narodne« i »proste« izgrađene »(...) na kvantitativnom principu, rasporedu dugih i kratkih slogova a ne naglašenih i nenaglašenih.«¹¹⁾ Ilirsku prozodiju tumači u uvodnom tekstu zbirke Fructus auctumnales – »Brevis in prosodiam Illyricae linguae animadversio«. Svoju klasicističku teoriju pjesništva, kao i pregled pjesnika, donosi u djelu De poesi illyrica libellus ad leges aestheticae exactus. U narodnim pjesmama Katančić »(...) vidi klasična pravila, pa mu je pjesma u osmeračkim četverostisima ‘alkmanska’, a u deseteračkim – safička. U nekim svojim stihovima, osobito u antologijskoj ‘Vinoberi u zelenoj Molbice dolini’ pjesnik kreće tragom pastorale koja nije suha ni akademska, već je klasicistički literarni bakanal.«¹²⁾

O zelena gorice Molbice, lipa, ugodna,
tebe štuju snašice, divice, gizda i plodna;
ti se svakoj divi mila, tebe želi svaka vila:
ti si dobrim vinom i sadom rodna.

(...)

Amo šumski mladići, ditići hode veseli,
š njima hitrih snašica, Nimfica kolo bit želi;
ufate se skladno skupa, stoji nogu lakih lupa,
Pan pribira svirku – »Hop!« Satir veli.
(...)

Strane Bakus mlađani, kićeni, na šest pardusa:
u ruci mu dvojnica kupica slatkoga kusa,
na glavi mu grozdja vinčac, oko boku lista lančac,
kite kola grozdi lipog mirisa.

Pored Nimfa prolazi, njeg pazi sestra vesela,
slide Bake vijane, pijane strumavog čela,
Satirim se podruguju, rukam, nogam podsprduju:
to gledaju vile, gledaju sela.

O zelena dolino, planino, lipa si dosti,
ti si kratke prilika, ti si slika svita radosti.
S Bogom, vile, misto vaše! Spomente se pisme naše!
O Molbice, s Bogom, raju mladosti!¹³⁾

Iz antike nam dobro znana arkadijska družina – Dioniz-Bakho u kolima koja vuku pantere, divlje Bakhe, nimfe, satiri, sam bog Pan – još jednom se okuplja, sada u zelenoj dolini do sela Molbice/Molvice kraj Samobora te plešu na travi nedaleko od vinograda, jer Bakho je uvijek u društvu »kupice« i vinove loze. Sasvim je drukčije atmosfere, lišena mitologije, deseteračka Igra kolo, no s naznakama, rekao bi Radoslav Katičić, staroslavenskog sakralnog pjeva, osobito u opisu djevojke Mare – što je često ime na selu, ali tako se zove i kći gromovnika Peruna:

Igra kolo kod Valpova grada – Kolo igra!
ispod ladne Karašice rike;
u kolu je Marica divojka,
gizda ćerka roda gospodskoga.

U kolu su sve divojke lipe,
ali je Mara od sviju najlipša:
njoj odilo kano i drugima,
ali til božici podobno.

Na glavi joj zakvrčeni vlasi,
a kitice narešene iglam,
desno uho nakićeno cvitkom,
a obadva menđušam bisernim.
(...)¹⁴⁾

Ne komentirajući poteškoće Katančićeva života, Vladimir Nazor ga u dnevničkom zapisu »Pan i Hrvati« od 20. kolovoza 1940. zove »sretnim fratrom«:

»Taj fratar, koji je govorio panegirike u čast sv. Katarine, sv. Josipa i franjevačkog teologa i filozofa Ivana Duns Scota; taj učeni nastavnik u Osijeku i u Zagrebu koji – štovan od svakoga kao kršćanin i učenjak – svrši svoju karijeru u svojstvu sveučilišnog profesora u Pešti, toliko je – kao pjesnik – volio kozonogog i rogatog Pana da ga zove ‘bogom Ilira’; a Katančić je pak tvrdo vjerovao da su Ilirci naši praoci, (...) te mu nije čak pravo što Grci Pana smatraju svojim (...) O, sretni fratre! Pjesnički se govor, u tvoje doba, drukčije razumijevao. Ti si smio ne samo slobodno pjevati o Panu, no ga zvati čak i – bogom Hrvata.«¹⁵⁾

U znanstvenim naporima Katančića podupiru pripadnici franjevačkog reda te on već 1779. započinje arheološka istraživanja, obilazeći ruševine, ceste, miljokaze, rimske ruševine uz obalu Dunava i crta zemljovide što se čuvaju u samostanu u Budimu, da bi potom istraživao Posavinu, Podravinu, zagrebačku okolicu, Čučerje, Kašinu, Stubicu, Turopolje, Samobor i Mokrice – za tih znanstvenih obilazaka zasigurno je bilo prilike i za pjesnička nadahnuća. Tada piše prve svoje »antiquitates«, spise o ilirskom podrijetlu Hrvata. U skladu s austrijskom politikom upoznavanja svojih pokrajina, 1783. prima ga Josip II. u Osijeku na razgovor »o stanju i prilikama«, u nadi da će mu fratar pomoći pri mobilizaciji stanovništva, a ovaj mu daruje svoju prvu tiskanu knjigu. Katančić govori njemački i mađarski, što mu pomaže pri stjecanju ugleda u Monarhiji. Godine 1798. piše De Istro eiusque adcolis commentatio – filološki, geografski, arheološki spis o podrijetlu i običajima ilirsko-slavonskih naroda u Podunavlju, s tezom da su Hrvati i Slovenci potomci starih Panona, starosjedioci (autochthones) i izravni baštinici grčko-rimske civilizacije i kulture, za razliku od pridošlica (advenae). Nakon profesure u Osijeku i Zagrebu i objavljenog spisa Specimen philoligiae, javlja se na natječaj za profesora arheologije i numizmatike te kustosa knjižnice Sveučilišta u Pešti. Na prijedlog dekana, palatin Joseph Alexander Leopold von Habsburg imenuje ga 30. lipnja 1795. sveučilišnim profesorom antikviteta i numizmatike i drugim kustosom sveučilišne knjižnice. Živi u franjevačkom samostanu u Pešti, u kojem je smještena i knjižnica. Od 1798. Katančić, »sretni fratar«, odjednom više nije u milosti Sveučilišta: odbijeno mu je povećanje plaće, ostaje bez katedre, prestaje biti kustosom sveučilišne knjižnice. Pismenim očitovanjem rektora Emerika Kelemena upućenom palatinu, smijenjen je zato što je »nesposoban da nešto radi«, »opsjednut fantazijama«, zahvaćen »zloćudnom melankolijom«, da bi dekan potvrdio dijagnozu: »žučljiva mahnitost« ili »crna zlatenica« koja je »zbog temperamenta ovog muža« neizlječiva. Zbog pretjerane revnosti u studiju, on je »u vrtlogu haluciniranja«. Ukazom kralja Franje II. umirovljen je s mirovinom od 500 forinti uz obvezu da i dalje prebiva u Pešti. Pritom »da se odredi što se ima odrediti i označi što se ima označiti«; točnije, da mu se trajno »izvlaste« sva djela, napisana i koja će napisati i stave pod ključ. Onemogućena su mu terenska istraživanja pa će posljednjih četvrt stoljeća života provesti zatvoren u samostanu, »custodia honesta«, gdje će prepisati učisto Orbis antiquus, završiti »sedmolitni trud« i prijepis prijevoda Svetoga pisma, potom (danas izgubljeno) djelo Memoria Valpo. Godine 1824. dovršit će svoj Pravoslovnik do natuknice »Svemoguch«, kao i latinsko-hrvatski rječnik u jednome svesku Etymologicon Illyricum koji su do danas još uvijek u rukopisu. Piše predgovor prvoj knjizi Orbis antiquus što će iste godine biti objavljena, a drugi svezak dogodine. Jezik Katančićeva Pravoslovnika jest »(...) ‘dialectus Bosnensis’, bosanski štokavsko-ikavski govor koji je u ono vrijeme bio ‘nostris’: jezik slavonske književnosti. Katančić je zalazio i u druge dijalekte, u pučku svakodnevnu frazeologiju, i u tome je trajna vrijednost njegovoga rječnika. Svim riječima kojima je znao iskon, pripisivao je njihov pripadni jezik ili narječja, koja je dobro razlikovao (kajkavsko, istarsko-primorsko ili čakavsko, dubrovačko, bosansko, bunjevačko, kranjsko).«¹⁶⁾ On ne traži korijen ili semantičku jezgru riječi, već je gleda kao cijelu, njezino podrijetlo, istodobno istražujući i obogaćujući hrvatski jezik, frazeologiju, narodne običaje u bogatim natuknicama: »(...) kao leksikolog on je pristalica etimologičnosti i etimološke struje contra Vuku Karadžiću, kritičan nasuprot njegovoj struji eufonista.«¹⁷⁾ Iz svoje budimske ćelije 1. veljače 1823. piše kanoniku Josipu Kukoviću: »Stari natpisni kameni služe da osvijetle svaku filologiju, zemljopis, povijest i druga područja. Značajan spomenik starine nalazi se u utvrdi Lukavec, u Turopoljskom polju, o kojem se govori u našem Specimenu philologiae, str. 140, čiji ectypon [fini otisak] želim imati iz ruke vještog likopisca, uzet u 4° folije s bečkom mjerom stope. Drugi je na čelu crkve u Stenjevcu, drugi opet u Šćitarjevu, jedan na zgradi Toplica. Ova mjesta, koja se nabrajaju u spomenutoj knjizi, obiluju rimskim spomenicima. Na čelu crkve sv. Marka u gradu vidi se natpis, osobito star, s godinom.«¹⁸⁾ Do kraja života radio je na reviziji svojeg tisućustraničnog djela Istri adcolarum geographia vetus, no nije ga uspio dočekati: umire 1825. Iz tiska je nestala njegova autobiografija, Vitam suam auctor. Pokopan je u kripti franjevačkog samostana sv. Stjepana Prvomučenika u Budimu, gdje će uz njega biti i Grgur Čevapović te Marijan Jaić. Dio je njegova opusa i dalje pohranjen u arhivima, a ponešto i izgubljeno. Katančić je i prvi teoretičar hrvatskoga pjesništva u spisu DE POESI ILLYRICA LIBELLUS, AD LEGES AESTHETICAE EXACTUS cum Rosaleide Kanislichii emendata BUDAE, an. MDCCCXVII. (Budim, 1817.), gdje uvodi klasicističku poetiku s nagovještajem predromantičarskog doživljaja poezije, uz mnoge primjere iz hrvatske književnosti i posebnu posvetu Kanižlićevoj Svetoj Rožaliji. Jezikoslovci ističu njegov doprinos izgradnji hrvatskoga jezičnog standarda u predromantizmu: svojim je istraživanjima pokušao filološki dokazati ono što je Mavro Orbini služeći se katkad legendama i fabulacijama iznio u svojem Kraljevstvu Slavena (Il Regno degli Slavi, Pesaro, 1601.), a za njim Ignjat Đurđević u nedovršenoj Povijesti Ilirika te Sebastijan Slade Dolci u raspravi O starosti i raširenosti ilirskoga jezika (Venecija, 1754.). Katančićev je Pravoslovnik, taj golem »leksičko-frazeološki, biološki, topografski, domaćinski bogat etimološki rječnik«,¹⁹⁾ za kojeg je autor bio svjestan kako ga ugarske vlasti neće objaviti za njegova života, izvorom nadahnuća devetnaestog stoljeća, ilirskoga – hrvatskoga narodnog preporoda. Po vokaciji je on bio filolog, klasični i slavistički, protegnuvši svoje zanimanje na iliričke (hrvatske) dijalekte i slavenske jezike i književnosti: Specimen philologiae et geographiae Pannoniorum (Zagreb, 1795.), a filološkom raspravom De Istro eiusque adcolis commentatio (Budim, 1798.) utvrđuje da su Hrvati, koje su Rimljani zvali Panoni, autohtoni stanovnici domovine i potomci Ilira. Njegovo bavljenje književnim jezikom, od početka novoštokavske standardizacije, potvrđuje autor sam, spominjući, uz ostale, kao svoje uzore »vrlog« Kanižlića, »krasnog« Kačića i »govornog« Relkovića, »pisce slavno-iliričkoga ‘bosanskoga izgovora’« kojima »počinje razvoj današnjega hrvatskoga standardnog jezika.«²⁰⁾ Sva je svoja djela – znanstvena i pjesnička, filološka i pastoralna, poetska i leksikografska – kreirao u potrazi za jezičnim standardom, općim jezikom koji je »nostris«, pozivajući se pritom na leksikografa Josipa Voltića (1750. – 1825.), citirajući proslov iz njegova Ričoslovnika iliričkoga, italijanskoga i nimačkoga jezika s jednom pridpostavljenom gramatikom ili pismenstvom (1803.), gdje se Voltić obraća čitateljima:

»Kao što no se rani narodi zajedničkog podrijetla zajedničkim imenom zovu ILIRIK, valja priželjkivati da se tako iz tolikih narječja sazda jedan sveopći jezik učenog svijeta. Da bi se to postiglo, morali bi se naći na okupu učenjaci iz svakoga pojedinog kraja te istražiti riječi, korijene i etimologije pojedinih narječja; pomno ispitati vrste, izvedbe, razlike i bliskosti njihove; utvrditi iskonsko značenje riječi i razne stupnjeve njegove prenesene uporabe; odvagnuti kakvoću i sklad glasova; sastaviti pravila za tvorbu glasova i govornih izraza; odrediti koje je baš narječje ljupkije, raznolikije, zvonkije, pravilnije, obilatije, u kojem su suglasnici u ujednačenom omjeru ublaženi samoglasnicima, pa da se onda građa takvog narječja uzme kao temelj za oblikovanje ovog učenog jezika.«²¹⁾

Pripremajući svoje rječničko blago, savjesno pocrpivši vrela, »Katančić doista nije improvizirao«, nego je bio »velik radnik na jezikoslovnom polju«, a njegova jezična zaokupljenost prirodno ga je potakla na to da i sam počne sastavljati rječnike, da kao »konstruktor poezije« postane i »konstruktor jezika«, leksikograf koji ustrajno »izgrađuje hrvatski književni jezik u izrazito nadregionalnim okvirima«, na podlozi novoštokavskih narodnih govora i »iskustva u književnom izričaju«.²²⁾

Po svemu što je stvorio on nije tek slavonski dijalektalno-regionalni pisac kakvim ga je držao Kombol. Lik Matije Petra Katančića – svodi svoj zaključak Katičić – »izrastao je pred našim očima i na jezičnom polju do razmjera koji daleko premašuju naše ustaljene predodžbe o njemu.«²³⁾ Najveći filolog svoga vremena, najšire erudicije i obrazovanja, poznavatelj triju hrvatskih narječja, možda nije bio posve objektivan ni kao leksikograf ni kao povjesničar, no još je Josip Hamm zaključio: »Sve što je radio, radio je srcem. Um mu je služio samo kao pomagalo, kojim će dati oblik i uzveličati ono, što mu je srcu bilo priraslo. To što je umnim radom nadvisio svoje suvremenike, samo je dokaz, koliko je i srcem bio veći od njih.«²⁴⁾ Katančić je ključna osoba hrvatskoga prosvjetiteljskog osamnaestog stoljeća, čijim će tragovima krenuti generacije kasnijih znanstvenika: filologa, leksikologa, jezičnih arheologa.

»Sa svojim narodom živiti i umriti, od svega srca želim«, napisao je u predgovoru svoga prijevoda Svetoga pisma, svoje posljednje riječi, objavljene postumno.

____________________
1) Katičić, Na ishodištu, Matica hrvatska, Zagreb, 2004., str. 4.

2) Mihovil Kombol, Povijest hrvatske književnosti do narodnog preporoda, Matica hrvatska, Zagreb, 1961., str. 379.

3) Isto.

4) Rafo Bogišić, »Matija Petar Katančić«, u: Zbornik stihova i proze XVIII. stoljeća, prir. Rafo Bogišić, Pet stoljeća hrvatske književnosti, knj. 19, Zagreb, 1973., str. 234.

5) Mihovil Kombol, nav. dj., str. 380.

6) Isto.

7) Isto.

8) Isto, str. 381.

9) Isto.

10) Ivan Slamnig, Sedam pristupa pjesmi, Izdavački centar Rijeka, Rijeka, 1986., str. 92.

11) Isto.

12) Isto.

13) Matija Petar Katančić, »Vinobera u zelenoj Molbice dolini«, u: Zbornik stihova i proze XVIII. stoljeća, prir. Rafo Bogišić, Pet stoljeća hrvatske književnosti, knj. 19, Zagreb, 1973., str. 245–246.

14) Matija Petar Katančić, »Igra kolo«, u: Zbornik stihova i proze XVIII. stoljeća, prir. Rafo Bogišić, Pet stoljeća hrvatske književnosti, knj. 19, Zagreb, 1973., str. 241–242.

15) Vladimir Nazor, Dnevnici: Kristali i sjemenke, JAZU, Zagreb, 1977., str. 190–191.

16) Stanislav Marijanović, »Matija Petar Katančić, hrvatski leksikograf i paleograf«, Croatica, 26 (1996.) 42–43–44, str. 252.

17) Isto, str. 253.

18) Isto, str. 262.

19) Isto, str. 256.

20) Isto.

21) Isto. (Citat je uvršten u Katančićev Etymologicon Illyricum na latinskom mjestu. Prevedeno mjesto preuzeli smo iz knjige: Josip Voltić, Bečka pisma. Ričoslovnik, str. 120, Pula – Rijeka, 1981. [S. M.])

22) Radoslav Katičić, »Matija Petar Katančić i počeci novoštokavskog standardnog jezika u Hrvata«, u: Radoslav Katičić, Na kroatističkim raskrižjima, Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2011., 221–238.

23) Isto, str. 238.

24) Josip Hamm, »Etymologicon Illyricum«, Nastavni vjesnik, 51(1942.–1943.), 36.