Malo poznata spomen-ploča na otoku Visu

Dva su suprotstavljena mišljenja o nasljeđu II. svjetskog rata u Hrvatskoj. Prema mišljenju sljedbenika partizansko-komunističke strane to je bila pobjeda koju treba slaviti. Simbolična mjesta sjećanja koja oni izdvajaju jesu šuma Brezovica i Jasenovac te ulasci partizana u gradove i sela do 8. svibnja 1945. godine. Prema mišljenju onih koji su se borili za hrvatsku državu, za koju se partizani izvorno nisu borili, nego prvenstveno za »jugoslavensku« Hrvatsku, treba odati pijetet onima koji su postali žrtve partizanskog pokolja nad poraženim pripadnicima vojske NDH i nedužnim civilnim žrtvama koji ni do danas nemaju grobove. Simbolična mjesta sjećanja za njih su Jazovka, Macelj, Bleiburg u Austriji te brojna lokalna stratišta ubijanih prilikom ulaska partizana u sela i gradove. Očito je da se radi i o dva suprotstavljena poimanja slobode, prava i pravde, ljudskog dostojanstva. To je izraz prijepora oko temeljnih društvenih vrijednosti u današnjoj Republici Hrvatskoj. Taj razdor još nije prevladan, nego se prenosi na nove generacije. Svaka od suprotstavljenih strana »raspravlja« u krugu svojih istomišljenika. Osamdeset godina nakon II. svjetskog rata još uvijek postoji sporenje oko toga što je to partizansko-komunistički antifašizam, sporimo se oko toga jesu li partizanske postrojbe donijele slobodu ili ropstvo, sporimo se oko broja žrtava Jasenovca, oko državnih blagdana i sl. Franjo Tuđman kazao je 1996.: »Kako smo riješili sve probleme, tako ćemo riješiti i problem Jasenovca, ne zato da sakrijemo žrtve ustaškog terora, nego da podsjetimo da je hrvatski narod stradavao pod različitim zastavama, ali i da je sada općom pomirbom došlo do hrvatske slobode i hrvatske države«. (https://direktno.hr/domovina/evo-sto-je-prvi-hrvatski-predsjednik-rekao-o-jasenovcu-tito-je-znao-za-komunisticki-logor-do-1948-369919/ pristupljeno 2. 5. 2025.). Nažalost, to se ni do danas nije dogodilo.

Na otoku Visu bilo je 1944. godine sjedište tzv. Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije (NOVJ). Obilježavano je mnoštvom spomen-ploča koje su uklonjene 1992. godine. U zadnje dvije godine ponovo se postavljaju plakati i ploče kojima se obilježavaju neki događaji iz II. svjetskog rata na neosmišljen način. Tako se na dva velika panoa slavi uloga viškog aerodroma u II. svjetskom ratu tekstom koji ni riječju ne spominje da je od savezničkih bombardiranja bilo mnogo nedužnih civilnih žrtava. Ovim tekstom želimo upozoriti da se na otoku Visu u Milni, malom mjestu i uvali na jugoistočnoj strani otoka, nalazi u vinogradu ispod puta između Podstražja i Milne spomen-obilježje savezničkim vojnicima: MILNA ALLIED MILITARY CEMETERY (Milna savezničko vojno groblje). Tu nema više posmrtnih ostataka, ali je ostao spomenik u obliku četverostrane kamene krnje piramide na kojoj se nalazi križ. Na svakoj od strana spomenika četiri su natpisa. Na prednjoj strani, kada posjetitelji prilaze spomeniku, nalazi se na kamenoj ploči uklesan i uokviren natpis FREEDOM OF RELIGION (Sloboda religije). Krenemo li obilaziti spomenik s lijeve strane, tada s njegove istočne strane čitamo: FREEDOM FROM WANT (Sloboda od oskudice). S južne je strane natpis FREEDOM OF SPEACH (Sloboda govora), a sa zapadne strane FREEDOM FROM FEAR (Sloboda od straha). Očito je da su američki i engleski vojnici ginuli za slobodu. Znaju li Višani za taj spomenik? Rijetko tko, ako nije tamo prošao i spustio se sa ceste do spomenika i pročitao spomenute natpise. Naime u knjizi Viški spomenici, u kojoj su popisane sve kamene ploče i spomenici koji se odnose na II. svjetski rat, taj spomenik nije naveden, a nema ga ni u udžbenicima povijesti, a baš tamo trebalo bi mu biti mjesto. Na otoku Visu, dakle u Hrvatskoj, nalazi se taj jedinstveni spomenik slobodi. To je baština vrijedna sjećanja, ali je zaboravljena. Ove 2025. godine u prigodi 80. obljetnice završetka II. svjetskog rata valja se upitati: Jesu li i partizani, koji su se borili sa saveznicima protiv nacizma i fašizma i okupacije, predvođeni komunistima, ginuli za slobodu, tj. kako je na spomeniku navedeno za slobodu religije, za slobodu govora, za slobodu od straha i za slobodu od bijede? Je li njihovo oslobađanje od okupacije sila Osovine donijelo slobodu? Nije potrebno ulaziti u veliku raspravu da se lako uvidi da ni jedna od rečenih sloboda nije u bivšoj državi od 1945. do 1990. bila ostvarena. Pođimo redom. Sloboda religije. Ubojstva klerika bila su u tolikom broju da je Hrvatska na prvom mjestu u Europi. 663 ubijena svećenika, časne sestre i sjemeništarca (ilustracija hrvatskih stradanja najbolje se vidi kada se zna da ih je u Njemačkoj ubijeno 320, u Čehoslovačkoj 12, a u Mađarskoj 8), suđenje i robija kardinala Stepinca, potajno krštavanje djece i vjenčavanje u crkvi i dr. Ali u Republici Hrvatskoj i danas žive štovatelji komunista koji su ubijali svećenike. Sloboda govora bila je nepoznata onima koji su živjeli u toj propaloj državi, ali su gotovo svi znali za zatvore zbog izrečenog mišljenja, cenzuru tiska, gaženje akademske slobode u nastavi i istraživanju. To ilustrira stradanje hrvatskih novinara, o čemu piše Tihomir Dujmović u knjizi Hrvatske novinarske tragedije 1945–1995. U Hrvatskoj je 1945. ubijeno više novinara nego u Njemačkoj, Italiji i Japanu zajedno... ali i u današnjoj Hrvatskoj žive štovatelji komunističke cenzure tiska, verbalnog delikta i delikta mišljenja. Sloboda od straha. Jesu li nas partizani oslobodili od straha? Naprotiv, baštinimo strah koji su nam komunisti ostavili u nasljeđe iz bivše države. Svi koji nisu bili na njihovoj strani bili su drugorazredni građani koji dobro znaju za strah od samovolje represivnog sustava, strah od zatvora, ubijanja ratnih zarobljenika bez suda ili u lažnim sudskim procesima, ali u današnjoj Hrvatskoj žive brojni, glasni i utjecajni štovatelji komunističkog zlosilja. Sloboda od bijede na primjeru Visa ostvarena je tako da su Višani godinama u ribarskim brodovima bježali preko Jadrana u Italiju, a potom u SAD, Južnu Ameriku i Australiju. Vis je bio sjedište bivše države 1944. godine. Po otoku se može naići na kamene monolite na kojima je uklesana godina 1944. Velik je broj mladih ljudi s otoka poginuo u partizanima. Za sve vrijeme trajanja bivše države Vis je bio otok okrunjen bodljikavom čeličnom žicom. Bio je vojno uporište koji je postupno demografski i gospodarski propadalo. Bio je zabranjen za pristup stranim državljanima i bez mogućnosti razvoja turizma, od kojeg se danas živi. Na rivi je postojao golemi krivotvoreni spomenik Titova govora I. dalmatinskoj brigadi koji je zbog toga uklonjen s rive 1992. Tridesetog svibnja iste te godine s Visa je otišla Jugoslavenska narodna armija (JNA).

Bez obzira na stranu kojoj su pripadali u II. svjetskom ratu Hrvati su bili i ostali gubitnici. Ustaše i domobrani masovno su ubijani nakon predaje, a NDH je uništena. Partizani i komunisti borili su se za Jugoslaviju koja je propala u krvavom ratu. Komunizam kao projekt uređenja društva također je propao. To je omogućilo nastanak Republike Hrvatske, ali, nažalost, ponovo uz velike žrtve. Iz ovoga se može zaključiti da povodom 80. godišnjice završetka II. svjetskog rata hrvatski narod može samo žalovati zbog golemog broja poginulih i nema što slaviti. Može se samo sjećati tragedije koja ga je snašla.