Knjiga Jezik je svjedok Sanje Vulić – pouzdani svjedok bogatoga jezičnog i kulturnog blaga središnje Hrvatske

Kao sedma knjiga u Knjižnici Tragovi Katedre Čakavskog sabora Modruše 2024. godine objavljena je knjiga Jezik je svjedok profesorice Sanje Vulić, jedne od najznačajnijih hrvatskih dijalektologinja koja godinama istražuje hrvatski jezik u domovini i izvan nje, a svoju posebnu pozornost posvećuje područjima i govorima koji su nekako pomaknuti na marginu i nisu u fokusu znanstvenog ni društvenog interesa. Tako je i s ovom vrlo zanimljivom, korisnom i posebnom knjigom, u kojoj su skupljeni radovi koji obuhvaćaju autoričina jezikoslovna istraživanja na prostoru središnjeg dijela Hrvatske, prostora koji ima iznimnu prirodnu ljepotu i kulturnu baštinu, ali sigurno nije u vrhu zanimanja hrvatske javnosti; štoviše, i nažalost, to je prostor koji bi mnogi, kada bi mogli, najradije preskočili putujući između hrvatskog sjevera, zapada i juga. Stoga je znanstveni, ali i kulturološki doprinos vrijednog istraživanja profesorice Vulić još i mnogo veći, a kako pritom nije bila motivirana nekim materijalnim interesima niti je osobno povezana s tim područjem, time zavređuje posebno poštovanje. S druge strane, pisac ovih redaka obiteljskim je nasljeđem u potpunosti vezan uz to područje, točnije na uspravnicu Donji Kosinj – Oštarije, koja bi se prostirala oko 50 km u duljinu, negdje oko 15 stupnjeva i 15 minuta istočne zemljopisne širine i koja bi činila središnju os na zemljovidu zamišljenog kruga u kojemu bi se mogla smjestiti sva mjesta čiji su govori i pojedina pisana djela analizirani u ovoj knjizi. Na sjeveru bi se našli Turjakovići Ogulinski i Tounj, na istoku Cerovac, Gornji Lađevac i Gornji Furjan, na jugu Gornji Kosinj te na zapadu Veljun Primorski; malo iznad južnoga ruba našao bi se Donji Kosinj, malo ispod sjevernog ruba Oštarije, ispod kojih bi prema središtu, još uvijek u sjevernom dijelu došlo mjesto Modruš, na neki način središte ove knjige i, što nije uvijek poznato, jedno od najvažnijih središta Hrvatske do Krbavske bitke. Zemljopisno se izdvaja jedino Hajmaš, koji se nalazi sjeverno od Pečuha u Mađarskoj i u koji su se početkom 18. stoljeća doselili Hrvati iz netom opisanoga kruga.

Knjiga je podijeljena u dva velika poglavlja, prvo naziva Mjesni govori i drugo Pisana riječ, a usto se u njoj nalazi autoričina uvodna riječ, potom vrlo sadržajan sažetak, opsežna literatura i usporedbena vrela te kazala imena osoba i geografskih imena. U prvome dijelu knjige nalaze se radovi nastali na temelju autoričinih istraživanja u vremenskom rasponu od 1993. do 2024. godine. Riječ je o šest radova u kojima se dijalektološki opisuju mjesni govori Modruša, Turkovića Ogulinskih, Oštarija, triju mjesta u okolici Slunja (Cerovcu, Gornjem Lađevcu i Gornjem Furjanu), Veljunu Primorskom te govor Hrvata u Hajmašu u Mađarskoj koji su podrijetlom sa šireg ogulinskog područja. Potom slijede dva rada u kojima se analiziraju marijanska pučka blagdanska imena u središnjoj Hrvatskoj i pučka imena svetkovina, blagdana i spomendana u Gornjem i Donjem Kosinju. U drugome dijelu knjige nalaze se radovi o jeziku znamenitoga glagoljskoga Modruškog urbara kneza Bernardina Frankopana iz 1486. godine i o pjesničkom jeziku Josipa Šibalina koji piše na svome mjesnome tounjskom govoru te rad u kojemu autorica s jezikoslovnog aspekta analizira tekstove učitelja Mijata Pribanića, koji je u razdoblju od 1899. do 1901. sastavio zbirku Hrvatske narodne pjesme i građa iz Oštarija, a koja je kao knjiga objavljena tek 2017. godine zahvaljujući upravo profesorici Vulić i Katedri Čakavskog sabora Modruše, kao treća knjiga u Knjižnici Tragovi.

Najveći dio knjige obuhvaćaju jezikoslovne analize mjesnih govora od kojih su neki i danas čakavski, poput govora Oštarija ili Turkovića Ogulinskih, a čakavski je bio i govor Hajmaša, dok su u nekima manje ili više zadržane čakavske značajke na fonološkoj, morfološkoj, leksičkoj i/ili semantičkoj razini. Napominjemo kako je autorica 2004. u Hajmašu razgovarala s Josipom Kasonjićem, tada osamdesetjednogodišnjakom, posljednjim govornikom hrvatskog jezika u tome mjestu na samom sjeveru Baranje. Riječ je tako, zapravo, o pomalo neuobičajenom, pa i dirljivom analiziranju mjesnoga govora Hrvata kojih ondje više nema te bismo mogli reći kako je taj rad profesorice Vulić na neki način spomenik Hrvatima u Hajmašu, ali i upozorenje svima drugima, i ne samo tako daleko od Lijepe Naše, koliko je važno očuvanje lokalnih idioma. Bitna je zajednička značajka svih analiziranih govora da je u svima njima, potpuno ili djelomično, prisutan ikavsko-ekavski odraz jata. Tako je u govoru Veljuna Primorskoga, zaselka Krivoga Puta u zaleđu Senja koji nastanjuju bunjevački Hrvati, prisutan najviše na leksičkoj razini, pod utjecajem čakavskog supstrata, a manje na drugim razinama, čime se pokazuje otpornost novoštokavskog ikavskog dijalekta, kojemu taj govor pripada. Poznato je kako je pravila za mješoviti ikavsko-ekavski refleks jata, svojstven ponajprije čakavskom narječju, Lav Petrovič Jakubinski definirao 1925. godine, a Karl Heinrich Meyer ga nadopunio godinu kasnije. Utvrdili su da jat prelazi u e ispred fonema /d/, /l/, /n/, /s/, /t/, /r/ ili /z/ iza kojih slijede /a/, /o/, /u/ ili /ø/ (koleno, leto, mesto, seno, pesak, zdela), dok u svim drugim slučajevima jat prelazi u i (brig, dite, lipo, misec, mliko, sikira). Naravno, postoje i brojne iznimke od pravila, a najpoznatiji primjer pravila Jakubinskoga i Meyera, koji se često citira, jest misin testo. Od svih tih mjesnih govora najdetaljnije je istražen oštarski govor; uz ranije spomenutog Oštarca Mijata Pribanića na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće i, naravno, profesoricu Sanju Vulić koja je provodila terenska istraživanja 1997., 2002. i 2010. godine, oštarski je govor detaljno opisan i u studiji filologa Rudolfa Strohala Današnje oštarijsko narječje, koju je objavio 1908. godine nakon terenskog istraživanja. K tome je Marinko Perušić 1993. godine objavio mali Rječnik čakavskoga narječja sela Mihaljevići kraj Oštarija. S druge strane, slabo je istražen mjesni govor Donjeg Kosinja, vjerojatno najjužnije kontinentalne točke u kojoj je dominantan ekavsko-ikavski odraz jata, što pak u mjesnom govoru Gornjega Kosinja već nije slučaj. Ističemo detaljno istraživanje Ivane Kurteš Govori Goljaka, Rudinke i Selišta u Donjem Kosinju iz 2021. godine te uskoro očekujemo objavljivanje nekoliko lingvističkih radova u zborniku sa znanstveno-stručnoga skupa Kosinjska dolina – jučer, danas i sutra, održanoga krajem 2022. godine, među kojima i rad Sanje Vulić. No prostora za nova istraživanja i potrebe za njima svakako ima u izobilju, kako u kosinjskoj mikroregiji tako i u svim drugim dijelovima kruga kako smo ga zamislili i ocrtali na početku ovoga teksta.

Jezikoslovka Sanja Vulić poznata je po tome što se često odlučuje na kretanje neutabanim stazama i neistraženim područjem, što često bira one teme i pitanja koji su malo (po)maknuti u stranu, koji nisu u modi, koji nisu popularni, katkad možda ni poželjni, a tako je učinila i u ovoj knjizi. Osobito je poznata i cijenjena po svome vrijednome višedesetljetnome terenskom radu i ustrajnom istraživanju jezičnih i kulturoloških značajki Hrvata koji žive izvan Hrvatske, ponajprije autohtonih manjinskih zajednica, a u novije vrijeme i iseljeničkih. Profesorica Vulić aktivno je doprinijela i aktivno doprinosi integriranju mjesnih govora, kulturnih praksi i sadržaja Hrvata izvan Hrvatske u cjelovitu hrvatsku kulturu i jezik, ali tu je integrativnost i integriranost potrebno ostvariti i u samoj Hrvatskoj, gdje postoje vrlo važni i specifični jezični i, općenito, kulturni sadržaji koji ne samo da nisu primjereno integrirani u cjeloviti korpus hrvatske kulture, nego su vrlo slabo istraženi i u široj su javnosti skoro potpuno nepoznati. Uz mnoge druge, možda je i najveća zasluga profesorice Vulić u tome što je mnogo svoje znanstvene znatiželje i radne energije usmjerila upravo prema tim marginama hrvatskoga kulturnog prostora, nalazile se one zbilja na njegovim rubovima, poput Hrvata u Mađarskoj, Austriji i Srbiji, ili zapravo u njegovu zemljopisnom središtu, poput prostora o kojem je riječ u ovoj knjizi.

Vjerujemo da će ova vrijedna knjiga potaknuti i druge znanstvenike na poduzimanje komplementarnih istraživanja u ovome vjekovnome hrvatskom prostoru te se nadamo da će djelovati poticajno na primjerenije vrednovanje opisanih govora i pisanih djela, a time i na stanovitu revalorizaciju ovih mjesta u hrvatskoj javnosti, kao i na bolje samovrednovanje njihovih stanovnika koji su često zbog svojih jezičnih osobitosti bili marginalizirani, pa i šikanirani. Naravno, uz jezične osobitosti vežu se i kulturološke, što sve čini specifičnu identitetsku potku poštenih, vrijednih i, nažalost, prilično pasivnih Hrvata koji nastanjuju ovaj prostor kruga na sredini Lijepe Naše, kroz koji svi moraju proći, a mogli bi se i trebali u njemu ponekad i zaustaviti. Razlog i poticaj za to mogla bi im dati i knjiga Sanje Vulić Jezik je svjedok koju toplo preporučujem za čitanje, a koja je pouzdani svjedok, odnosno svidok bogatoga jezičnog i kulturnog blaga ovoga jedinstvenog kruga središnje Hrvatske.