Jezik Bartola Kašića i naš jezik

Čini se uputnim početi Goetheovim aforističnim stihovima: »Stari su jezici korice / u kojima se krije nož duha.«¹⁾ Oksimoronski lik »nož duha« (koji združuje materijalno i duhovno, krutu formu sječiva i fluidnu amorfnost oduhovljene zbiljnosti) imamo shvatiti kao pjesničku figuru – ali neposrednoj jasnoći i razgovijetnosti izmiču odgovori na pitanja: Što Goetheu – i nama – treba značiti sintagma stari jezici? Odnosi li se taj izraz na davnašnje jezike kojima se u našoj suvremenosti ne služi ni jedna zajednica govornika, te takve jezike smatramo mrtvima, ili ustvari govorimo o pređašnjim razvojnim oblicima današnjih jezika, živih i životnih?

Òtklonīmo li se od općenitosti i smjestimo diskurs u hrvatski jezičnopovijesni ambijent, možemo se otvoriti pitanjima: Jesu li jezici kojima su govorili i pisali otac hrvatske književnosti Marko Marulić (15. i 16. st.) i otac hrvatskoga jezikoslovlja Bartol Kašić (16. i 17. st.) neki stari, prevladani i samim time drugi jezici, te ih ne možemo držati našima – ili je pak posrijedi jedan i jedinstveni jezik naš hrvatski, kojim se i danas služimo? Kurzivno isticanje instrumentala zamjenice koji već sugerira odgovor. Marulićev i Kašićev jezik jest onaj kojim se i mi služimo, ali umnogome nije kakvim se služimo.

S time u vezi valja svrnuti pozornost na neopravdano poistovjećivanje sličnoznačnih – ali ne i istoznačnih – termina isti i jednak. Pridjev isti tiče se identiteta i možemo u donekle tautološkoj definiciji reći da isti znači ‘koji je istovjetan sebi’. Za razliku od toga, pridjev jednak ima ponajprije značenje ‘koji se ne razlikuje od koga ili čega drugoga’.²⁾ Kao prikladan primjer možemo uzeti bilo kojega čovjeka: on je cijeloga života isti, čemu u prilog govore nadnevak i mjesto njegova rođenja, krvna grupa, boja očiju, a u pravno-administrativnome pogledu o tome svjedoči njegov rodni list i jedinstveni matični broj ili, u novije vrijeme, OIB. Ali čovjek tijekom vremena nije jednak samomu sebi: mijenja se iz dana u dan; tako će već sutradan na njegovu ukupnome životnom iskustvu događaji današnjega dana ostaviti blagoga ili manje blagoga traga. Mijenja se tjelesno i duševno, intelektualno i duhovno... A kada je riječ o poznatome Heraklitovu fragmentu o čovjeku i rijeci, pravi smisao filozofove misli jest da čovjek ne može dva puta ući u nepromijenjenu³⁾ rijeku (takvu koja bi ostajala jednaka sebi u vremenskome tijeku), jer su i čovjek i rijeka u neprestanoj mijeni, stalno bivajući drukčijima.

Važno je imati na umu rečeno terminološko razlikovanje jer na njegovim krilima dospijevamo do lako obrazloživa, jasna i odjelita uvida kako je Marulićev i Kašićev jezik isti kao i naš današnji hrvatski jezik – ali brojni elementi odnosno razvojni oblici toga istog i jedinstvenog jezika nisu međusobno jednaki (na dijakronijskoj osi zapažamo mnoštvo svakovrsnih razlika).

Kao što je već nagoviješteno, pridjev isti biva najtješnje povezan s identitetom. Etimologija nam govori da je pojam identitet dospio u hrvatski jezik iz njemačkoga, u kojemu istoznačna riječ Identität ima dublje korijene u kasnolatinskome terminu identitās u značenju ‘istovjetnost’, što je izvedeno od idem: ‘isti’. Valja se prisjetiti i Aristotelova načela identiteta, koje nas poučava kako nije moguće da jedan te isti predikat u istome pogledu istodobno pripada i ne pripada jednomu te istomu predmetu. Dade se razabrati da je načelo identiteta Aristotel izveo iz svojega načela neprotuslovlja – temeljnoga ontološkog, logičkog i epistemološkog načela – kojega jedna formulacija kaže da ono što jest, ne može, u onome smislu u kojemu jest, istodobno i ne biti, tj. ne može u isti mah u istome smislu pripadati i ne pripadati. U novovjekovlju Gottfried Wilhelm Leibniz iznosi zakon (poznat kao Leibnizov zakon) koji je zapravo kriterij identiteta jer govori pod kojim uvjetima dvije ili više pojavnosti (entitetā, stvarī, predmetā, objekata) nisu različite, nego se iskazuju jednom te istom pojavnošću.

Ako bi tkogod htio zanijekati da jezik hrvatski koji su svojim držali Marko Marulić i Bartol Kašić nije isti kao i današnji hrvatski jezik – tada bismo takvomu negatoru jezičnopovijesnih činjenica, odnosno logički obrazloživih nepobitnosti, trebali uzvratiti pitanjima: Kako u tome slučaju možemo Marulića nazivati Ocem Hrvatske Književnosti, a Kašiću po gotovo jednakomu ključu pridijevati naslov Otac Hrvatskoga Jezikoslovlja? I prema kojoj bismo osnovi slavili njihove jubileje kao naše svijetle točke u vremenu koje bljesnu da bi osvijetlile istinu o višestoljetnome trajanju hrvatskoga kulturnog identiteta? Prihvaćanje takve bezuporišne tvrdnje o ne-istom jeziku (odnosno ne-istim jezicima) značilo bi postavljanje lažne razdjelnice između nas i starih naših pisaca i jezikoslovaca – čime bi bio narušen kontinuitet. A upravo se u kontinuitetu ili neprekinutome razvoju očituje identitet, koji ne samo da biva važnim nego je, štoviše, navlastita povijesna manifestacija konstitutivne bȋti koga ili čega, u ovome diskursu hrvatskoga jezika.

Semantička metaforičnost riječi jezik

Već višekratno spominjani Marko Marulić i Bartol Kašić, Splićanin i Pažanin, bijahu čakavci. Ali to, po svemu sudeći, nisu nikada za sebe rekli, a ni pomislili. S pouzdanjem možemo ustanoviti da je izlišno u djelima starih »čakavskih pisaca« tražiti imenicu čakavac i pridjev čakavski – jer ih ne ćemo naći. A to je zato što su im, kao i svima ostalima, te riječi bile nepoznate. Jer nisu postojale. Prema dostupnim podatcima, izraz čakavac prvi se put javlja 1728. u rječniku koji je sastavio Ardelio Della Bella, hrvatski leksikograf talijanskoga podrijetla, isusovac. A zatim na početku 19. stoljeća imenicu čakavac rabi leksikograf Joakim Stulić (Stulli), franjevac iz Dubrovnika. Godine 1843. piše Antun Mažuranić studiju o Vinodolskome zakoniku, i tu je prvi put zabilježen pridjev čakavski.

Neotklonjivo nam se nadaje pitanje: Je li čakavština jezik? (Jednako je opravdano to pitati i za kajkavštinu.) Odgovor ne može biti jednostavan i jednoznačan jer pojam jezik biva višeznačnim, odnosno semantički metaforičnim. Lako je razaznati da u sintagmama hrvatski jezik, kajkavski jezik, splitski jezik, paški jezik, donjosutlanski jezik, bednjanski jezik... riječ jezik ne znači isto, nego slično. Metaforizacija ide dalje i to većma se udaljava od osnovnoga značenja pa nam nisu nepoznate sintagme jezik ptica, jezik dupina, jezik cvijeća, jezik bojā, jezik mode, jezik arhitekture, jezik matematike, programski jezik... Sve su to primjeri analoškoga govora. Pri tome je uputno napomenuti da za grčku riječ analogija imamo hrvatsku jednakovrijednicu sličnoznačnost. Analogija je, u aristotelovsko-skolastičkoj filozofskoj tradiciji, neslučajna višeznačnost, prediciranje istoga termina različitim predmetima tako da mu je značenje jednim dijelom podudarno, drugim dijelom različito.

K tomu se valja osvrnuti na frankofonoga švicarskog lingvista Ferdinanda de Saussurea, koji riječ langage razumijeva kao (čovjekovu) jezičnu djelatnost, funkciju govora, a ona se dijeli na langue, jezik shvaćen kao sustav, i na parole, govor kao jezični čin, govornu ili živu riječ. Ravnamo li se prema takvomu jezikoslovnom strukturalizmu, možemo utemeljeno reći da čakavština jest jezik. No slijedom istih kriterija jezici su i nešto kao dalmatinski jezik, kvarnerski jezik i istarski jezik (koliko god heterogeni bili), a nastavimo li usitnjavati, atomizirati, možemo govoriti i o žminjskom, velološinjskom, šibenskom, komiškom i inim jezicima (shvaćenima kao govor).

Da bi se izbjegle često nepoželjne višeznačnosti, potrebno se pozvati i na filozofiju jezika Ludwiga Wittgensteina, koji upozorava da je glavni izvor nesporazuma u tome što smo nedostatno jasno definirali pojmove koje rabimo i o kojima govorimo, pri čemu »ne razumijemo logiku našega jezika«⁴⁾ te nam »uporaba naših riječi nije pregledna«⁵⁾.

Jezik – najvažnije identitetsko obilježje

Ovdje se čini najvažnijim stanovito, posve određeno značenje riječi jezik. To nam značenje govori da sintagma hrvatski jezik može biti, u posve određenome smislu, ujedno glotonim i etnonim. Naime, u praslavenskome riječ językъ znači i ‘jezik’ i ‘narod’, a to se stoljećima bilo zadržalo i u hrvatskome jeziku, o čemu među inim svjedoči glagoljični Zapis popa Martinca, sastavljen u Grobniku koncem 15. stoljeća, nakon tragične Krbavske bitke, gdjeno je glagoljaš Martinac, kaligraf i iluminator, zapisao da »Turci nalegoše na jazik hrvacki«, misleći time na hrvatski narod. To značenje riječi jezik nije nikakva hrvatska i slavenska posebnost. Prisjetimo se latinske izreke Lingua gentem facit!, koja tisućljećima govori da jezik čini narod, tj. da se jezik iskazuje konstitutivnom bȋti određenoga naroda, njegovim najvažnijim identitetskim obilježjem.

Povijesna pojavnost naziva hrvatski jezik

U doba kada je živio i djelovao Bartol Kašić (16. i 17. st.), hrvatski autori svoj jezik nazivaju nekom od inačica triju najčešćih naziva: hrvatski / harvacki / hervacki / horvacki / rvacki / rvaski / arvacki; slovinski / slovenski; ilirski / ilirički / ilirijanski. Zabilježeni su i drugi nazivi: dalmatinski, slavonski, bosanski..., domaći / domači, domovinski, domorodni, materinski, narodni, naš / naški... Treba napomenuti da je na kajkavskome području u to doba naziv jezika bio slovenski, a to se nije odnosilo na jezik koji danas nazivamo slovenskim. Glotonim slovenski, nekada uobičajen na hrvatskome sjeverozapadu, bio je istoznačan sa slovinski, odnosno slavenski, a za današnji slovenski jezik uobičajeno se rabio naziv kranjski.⁶⁾

Pri tome je važno napomenuti da je glotonim hrvatski bio čest u srednjovjekovlju, čak i u krajevima koji tada nisu bili dijelom hrvatske države. Jedan od brojnih primjera jest Istarski razvod. Posrijedi je prvorazredni pravni spomenik srednjovjekovne Istre, napisan glagoljicom, izvorno nastao između 1275. i 1395. godine, kompilacijom, nadopisivanjem i preradbom još starijih pravnih tekstova. Istarski razvod isprava je kojom su feudalni gospodari – akvilejski patrijarh, pazinski knez i mletačka vlast – uredili međusobne granice. O trima jezicima kojima je napisan, o trima pisarima koji ga zapisivahu, čitamo u samome dokumentu: »... jednoga latinskoga, a drugoga nimškoga, a tretoga hrvackoga, da imamo vsaki na svoj orijinal pisat, poimeno od mesta do mesta, kako se niže udrži, po vsoj deželi«.⁷⁾

Središnja Istra i najveći dijelovi toga poluotoka nisu pripadali srednjovjekovnoj hrvatskoj državi, nego je Istra bila razdijeljena među brojnim vladarima, uglavnom tuđinskim – a unatoč tomu onodobni Istrani ili Istrijani, koji govorahu zvonko i živopisno čakavski, nazivahu vlastiti jezik, u punini identitetske samosvijesti, izrijekom hrvatskim, čemu je Istarski razvod samo jedno od brojnih svjedočanstava. U njemu se hrvatsko ime nahodi na 23 mjesta.

Početkom 16. stoljeća, »na dvadeset i dva dni miseca aprila« godine 1501. u Splitu, dovršio je Marko Marulić spjev Judita, gdje već na naslovnici kaže da je »u versih harvacki složena«. Split je u to doba bio dijelom Mletačke Republike, ali ta političko-upravna okolnost nije tamošnjemu hrvatskom narodu odagnala osjećaj pripadnosti. Nekoliko desetljeća nakon Marula piše Zadranin, odnosno Ninjanin, Petar Zoranić djelo Planine, koje dovršava 1536., a u njemu se glotonim hrvatski i etnonimi Hrvat, Hrvatin i Hrvatica spominju na više mjesta: tako se »vila Harvatica« obraća »Zoranu« (kako je pisac sebe nazvao) prekoravajući ga: »Ah, nepomnjo i nehaju jazika harvackoga!« Pred kraj 16. stoljeća Dubrovčanin Dominko Zlatarić na naslovnici prijevoda Sofoklove Elektre, tiskane 1597. u Mletcima, jasno kaže da je tu knjigu (a ona uz Elektru sadrži Ljubmira te Pirama i Tizbu, izvorno djela Torquata Tassa i Ovidija) preveo iz više stranih jezika na hrvatski: »Iz većje tuđieh jeziká ù Harvackij izložene«.

Inačice i mijene nazivā za hrvatski jezik

Kada je Petar Zoranić napisao Planine, 30-ih godina 16. stoljeća, u mletačkoj Dalmaciji sve su više uzimale maha slavenske i sveslavenske ideje Hvaranina Vinka Pribojevića, dominikanca koji se nakon Hvara školovao u Italiji i Poljskoj. Naziv Slaven bio je Mlečanima poznat stoljećima, a često su mu davali pejorativan prizvuk: prisjetimo se da je knez Domagoj, koji je živio u 9. stoljeću, bio u očima Mlečana »najgori hrvatski knez«, što je tamošnji ljetopisac Ivan Đakon izvorno na latinskome zapisao riječima »pessimus Sclavorum dux«.

Vinko Pribojević boravio je 1525. u dominikanskome samostanu na Hvaru i održao predavanje De origine successibusque Slavorum (O podrijetlu i događajima Slavena), kojega je sadržaj tiskan u Veneciji 1532. godine. U djelu među inim govori o podrijetlu Slavena i slavnoj im prošlosti, o Iliriku kao njihovoj pradomovini (prema legendi o Čehu, Lehu i Rusu), te među Slavene ubraja makedonske i ilirske vladare, uz njih i neke rimske careve i egipatske dijadohe⁸⁾. Izlažući u rečenome djelu sveslavensku ideju, Pribojević iznosi mnoštvo proizvoljno prihvaćenih podataka i pogrešnih zaključaka. Zanimljivo je da sebe naziva Dalmatincem, Ilirom i Slavenom.

Pribojevićevo djelo De origine successibusque Slavorum tiskano je samo četiri godine prije nego što je Zoranić dovršio Planine. Upoznao se sa sadržajem Pribojevićeva djela i nesumnjivo je slika o veličini i slavi slavenstva ostavila na Zoranića snažan dojam. To se vidi u mnogočemu, a najslikovitije u imenima nekih Zoranićevih pastira: Slavko, Slavgor, Jerslav, Vilslav. Ali ne smijemo smetnuti s uma da je Marko Marulić, prema kojemu je Zoranić u Planinama nazvao »slavnoga Marula pastira«, u brojnim djelima spominjao slavenstvo, pa je tako pred kraj Judite (dovršene više od tri desetljeća prije objavljivanja Pribojevićeva djela o Slavenima) Marulić napisao: »Ako li daj dotol dokla zemlja ova / bude na karte sfolj slovinjska čtit slova« (spominjući »slova«, Marul misli na slavenske riječi).

Na naziv za hrvatski jezik utjecali su i neki događaji na širemu području kršćanske Europe. Do sredine 16. stoljeća brojne je dotad katoličke zemlje zahvatila reformacija te su postale većinski protestantske. Zato se Vatikan nastojao približiti kršćanima u jugoistočnoj i istočnoj Europi, u svrhu rekatolizacije i moguće crkvene unije. Većina tih zemalja bila je pod turskom vlašću. Za takvo približavanje istoku imao je kao most poslužiti hrvatski narod, znan kao Antemurale Christianitatis, a to je, prema nekim autorima, naslov što ga je godine 1519. papa Lav X. pridijelio Hrvatskomu Kraljevstvu. Navodno je to učinio u pismu upućenu Trogiraninu Petru Berislaviću, hrvatskomu banu i vespremskomu biskupu, koji se istaknuo u borbama protiv Turaka. Prva neupitna uporaba sintagme Antemurale Christianitatis zabilježena je 1523. u Rimu, gdje ju je izrekao knez Krsto I. Frankapan u govoru pred papom Hadrijanom VI. Bilo kako bilo, predziđe je dobilo i dodatnu ulogu mosta. Obrani od vojne najezde s istoka dodan je program vjerskoga prodora na istok.

Da bi naziv jezika bio prihvatljiv i drugim slavenskim narodima, učinilo se potrebnim glotonim hrvatski zamijeniti imenima koja dolaze iz mletačkoga i rimskoga humanističkog ambijenta, a jedno od njih nosi i dah antičkih vremena.⁹⁾ No kada je riječ o pravome značenju atributā slovinski i ilirski, treba na nekoliko ilustrativnih primjera ocrtati područja njihove uporabe. U tome se pogledu vrijednima citiranja iskazuju rečenice akademika Tonka Maroevića:

»Najviše je polemičkih iskara frcnulo kad je došlo na red preimenovanje rimskoga ‘Ilirskog kolegija’, odnosno kad se – još u Križanićevo vrijeme – postavilo pitanje tko ima pravo u njemu boraviti. Koliko god Vatikanu bilo stalo do širine ekspanzije na Balkanski poluotok, krajnji zaključak je sveo korisnike na pripadnike hrvatskoga naroda. Za ‘Rivu dei Schiavoni’ u Veneciji imamo svjedočanstvo tiskara i knjižara Bartola Occhija (iz 18. stoljeća) koji je naziva ‘Riva od Hrvatov’, te koji pritom nudi stanovit ‘broj knjig hervatskih’. Pa valjda su na tu obalu svojim brodovima stizali uglavnom Hrvati, a tek iznimno pokoji drugi Slaven!«¹⁰⁾

Premda se pridjevi ilirski i slovinski nisu uvijek odnosili isključivo na Hrvate, neporecivo je da su ponajvećma povezani s hrvatskom kulturnom poviješću. Zato brojni rječnici, gramatike i druga jezikoslovna djela, makar nosili naziv ilirski, slovinski, dalmatinski ili slavonski, jasno pokazuju pripadnost stratifikaciji hrvatskoga jezika, i to zato što su, objašnjava Maroević,

»... i Belostenec i Stulli, pa i Kašić i Mikalja ponajprije računali na odaziv u krajevima koji nisu bili pod osmanlijskom okupacijom, tražeći pritom puteve prevladavanja dijalekatskih rezervata. Uloga bosanskih franjevaca pritom zaslužuje poseban osvrt.«¹¹⁾

Širenje štokavskih elemenata i izgradnja nadregionalnoga jezika

O Kašićevim nastojanjima oko zajedničkoga jezika, odnosno putovima kojima je smjerao prevladati dijalekatske rezervate i izgraditi nadregionalni jezik, bit će riječi nešto poslije, a prije toga ćemo vidjeti kako su to činili njegovi prethodnici.

U renesansi se uvriježilo stajalište da se u književnome jeziku prihvaća postojanje varijeteta, odnosno nekih dijalekatskih raznolikosti. To su stajalište prihvatili Bartol Kašić, ozaljski književno-jezični krug, Pavao Ritter Vitezović te u 19. stoljeću, u doba hrvatskoga narodnog preporoda, ilirci. Takve pojavnosti u djelima naših starih pisaca zapažamo i ranije, od konca 15. stoljeća, a osobito je to izraženo u 16. stoljeću kada su se dijalekatske osobitosti međusobno prožimale, pretakale i prestilizirale u nadregionalni jezik s dominantno štokavskim značajkama.

Slijedi nekoliko primjera. Premda se jezik Dominka Zlatarića, navlastito u proznim djelima, nerijetko uzima kao primjer uznapredovale novoštokavizacije, u njega je još uvijek snažno prisutna dubrovačka (zapadna) arhaična štokavština; koja je, treba to reći, po mnogim elementima bliža čakavštini, pa i kajkavštini, nego novoštokavštini. U prilog toj naizgled odveć smionoj tvrdnji navodim stih Džore Držića, svećenika, petrarkističkoga pjesnika i strica Marinova. »Grem si, grem gdigodir misal mi pozađe«, napisao je Džore Držić prije 1500. godine. Možemo zamijetiti glagol grem, tipičan za čakavce i neke kajkavce (grem je uobičajena i standardna riječ u slovenskome jeziku); zatim si, kratki oblik povratne zamjenice, čest u kajkavskim govorima; nadalje mjesni prilog gdi, u ikavskome obliku; te imenicu misal, s dočetkom -l tipičnim za čakavce i kajkavce, za razliku od novoštokavskoga oblika s dočetkom -o (misao).

Čakavac Marko Marulić u Juditi poseže za nekim štokavizmima. Primjerice, namjesto čakavske odrične zamjenice nič rabi štokavski oblik ništar: »Ništar se ne bojte«. Novoštokavski je utjecaj razaznatljiv i u perfektu glagola biti s dočetkom -o, bio; tako Marulić uz uobičajeno bil rabi i bio u objasnidbenoj bilješci na margini: »Saki jest bio niki narod u Persiju.« U Juditi je još više riječi koje danas pojednostavljeno i jednostrano običavaju smatrati kajkavskima; tako nahodimo vekši u značenju veći: »Tko ste da ćete moć Božju iskusiti / ter svim vekšu nemoć, vekši gnjiv naditi?« I u Zoranićevim se Planinama neki rečenični dijelovi iskazuju neobično bliskima kajkavskim idiomima, primjerice: »... jedan najmanjši dil izreći nis mogal«.

A kajkavski pisci iz 16. stoljeća, primjerice Ivan (Ivanuš) Pergošić i Antun Vramec, rabili su brojne štokavske riječi, uz njih i čakavske, primjerice štokavsko zašto namjesto zakaj i čakavsko nič u značenju ništa. »Zašto djekle ili kčeri niemaju diela...«, čitamo u Pergošićevu Decretumu. S obzirom na dočetno -l pokazuju i Pergošić i Vramec da nisu kao novoštokavski element prihvatili dočetno -o – u njihovim djelima i dalje nahodimo kajkavske oblike: byl, hotel, iahal, vhitil, videl, vzel i druge.¹²⁾

Treba pri tome napomenuti, slično kao s pridjevom čakavski, da pridjev kajkavski nije bio poznat sve do 19. stoljeća. Prema Akademijinu rječniku, prvi je dotičnu riječ koncem 19. stoljeća uporabio jezikoslovac Đuro Daničić (koji je živio i umro u Zagrebu, a rođen je u srpskoj obitelji u Novome Sadu kao Đorđe Popović).

Obratimo nešto veću pozornost na dočetno ili finalno -l jer različitost njegova refleksa bijaše na početku 17. stoljeća još uvijek značajan kriterij za dijalekatsku diferencijaciju, što posebno ističe i razlaže Bartol Kašić u Ritualu rimskome, datiranu 1636., a objelodanjenu 1640. godine. Slijede Kašićeve rečenice:

»Jur, dakle, ako ja bosanski upišem ove riči: poslao sam, učio sam, rekao sam ili take ine, ne branim zato Dalmatinu našemu da on ne obrati na svoj način ove iste riči i inake ter reče: poslal sam, učil sam, rekal sam, ni manje Dubrovčaninu da ne reče: poslo sam, reko sam; ali gdi ja upišem: što ili šta, ne branim Dalmatinu da on reče ča, ter tako u inih ričih koje ne budu upisane načinom svoga grada ili mista, svak na svoj način navrnuvši slovo kojegodir po svojoj običaji; tako ne imamo koriti jedni druzih veleći da zanose. / Hoću još dati na znan’je počtovanim popovom i pastirom od duša da sam ne samo prinesao u naš jezik ovim govorom općenijim Ritual ovi rimski nego takojer i sva Sveta pisma, Staroga i Novoga zakona, sve što je u Bibliji upisano i potvrđeno od Svetoga oca Pape.«¹³⁾

Kašićeve jezikoslovne zasluge

Ritual rimski je – kako ocjenjuje Vladimir Horvat – »Kašićeva jezikoslovna pobjeda«¹⁴⁾. Profesor Horvat, po svoj prilici ponajbolji poznavatelj Kašićeva jezikoslovlja, objašnjava u sedam točaka uspjeh Kašićeva Rituala rimskoga. Tajna je ovoga uspjeha u dobrim i prikladnim jezikoslovnim rješenjima.

1. Kašić se zauzimao za narodni govor u književnosti i liturgiji, pri čemu je, premda čakavac, za književni jezik izabrao štokavski govor, koji je nazivao »bosanskim«. Nije ga smatrao posebnim jezikom, nego najraširenijim izgovorom ilirskoga, odnosno hrvatskoga jezika.¹⁵⁾

2. Za taj je govor iznašao praktičnu latiničnu grafiju, gdje svakomu glasu/fonemu odgovara jedan znak/grafem, po mogućnosti jednoslov, a prema tiskarskim potrebama dvoslov i troslov. Kašić je htio da se svako slovo (ili skupina slovā) uvijek jednako izgovara – a to je odlika fonološkoga pravopisa, poznatog i kao zvučni, izgovorni i slično.¹⁶⁾ Tako u Ritualu rimskome primjerice nahodimo fonološke zapise istomacciti (istomačiti) i opcchio (općio), a ne morfonološke iztomačiti i obćio. U predgovoru Rituala rimskoga Kašić piše: »Namislih bo, da će biti lasno pročtiti ona pisma, u kojih bude imati svako slovo svuda jedno vazda samo glasen’je, a ne sad jedno, sad li drugo.«¹⁷⁾ Kolebanje između fonološkoga i morfonološkoga načela svojstveno je povijesti hrvatskoga jezika, od najstarijih srednjovjekovnih zapisa. Kašić je promicao fonološko načelo, premda ga nije uvijek dosljedno primjenjivao – a prvi je dotično načelo izričito formulirao franjevac Lovro Bračuljević, i to desetljećima prije Nijemca Adelunga i cijelo stoljeće prije Srbina Karadžića.¹⁸⁾

3. Svojim Hrvatsko-talijanskim rječnikom Kašić je među prvima počeo sustavni abecedni popis hrvatskih riječi, koji je desetljećima marljivo nadopunjavao i prepravljao.¹⁹⁾

4. Zatim je Gramatikom kodificirao taj jezik, a kasniji leksikografi i gramatičari hrvatskoga književnog jezika slijedili su Kašićev trag: Jakov Mikalja, Ardelio Della Bella, pa i Joakim Stulli. Kašićev je utjecaj na gramatičare do ilirskoga pokreta bio od velike važnosti.²⁰⁾

5. Iz rečenoga proizlazi da u razvoju hrvatskoga književnoga jezika od Kašićeva doba do danas postoji jasan kontinuitet.²¹⁾

6. Uz jezikoslovno djelovanje istaknuo se Kašić i književnim radovima i prevođenjem, posebice radom na prijevodu Biblije i Rituala rimskoga te je time dalekosežno utjecao na razvoj hrvatskoga književnog jezika.²²⁾

7. Njegov Ritual rimski ostao je službenom liturgijskom knjigom u svim hrvatskim krajevima sve do 1929. godine, što znači da je gotovo tri stoljeća doprinosio ujednačavanju i normiranju hrvatskoga jezika.²³⁾

Vladimir Horvat odaje priznanje jezikoslovcu Stjepanu Babiću koji je razabrao Kašićeve zasluge istaknuvši da je prevođenje Svetoga pisma na jezik određene etničke ili nacionalne formacije

»... primjer uključivanja u međunarodnu civilizaciju. Tȁ mnogim narodima početak književnoga jezika i počinje tim činom. Recimo da nama ne počinje jer staroslavenski jezik pa ni hrvatskocrkvenoslavenski jezik sigurno nije naš današnji književni jezik, ali bi Kašićev prijevod Sv. pisma već mogao biti, no kako nije objavljen ni bio u upotrebi, ostavimo ga po strani. To su mogle biti Bandulavićeve Pištole i evangelija, ali se ovom prilikom nećemo osvrtati ni na nj, zaustavit ćemo se samo na Kašićevu prijevodu Rituala rimskoga na hrvatski jezik. Da on znači uključivanje u međunarodnu civilizaciju, to je sigurno i da je to proširenje područja upotrebe hrvatskoga književnog jezika, u to nema sumnje.«²⁴⁾

Kakav je i čiji je Kašićev jezik?

U svojim razmatranjima Stjepan Babić otvara pitanje o jeziku na koji je preveden Ritual rimski. Kakav je to jezik? Ističe da nije posrijedi Kašićev materinski jezik jer je poznato da je bio čakavac. Stoljeće prije Kašića pisao je Marulić, ali Kašić ne prevodi na Marulićev čakavski književni jezik, nego na štokavski, tj. na određeni tip književnoga jezika koji postaje dominantnim. Akademik Babić nadalje primjećuje da to uz ostalo znači veliko proširenje štokavskoga tipa književnog jezika u prostornome pogledu jer je Ritual rimski našao primjenu gotovo na cijelome području Katoličke Crkve u Hrvata, uz neka ograničenja na sjeverozapadu Hrvatske. K tomu uporaba Kašićeva Rituala rimskoga znači proširenje i u vremenskome pogledu jer je služio u liturgijskome životu ovdašnje Crkve čak 289 godina, do izlaska Rimskoga obrednika 1929. godine.²⁵⁾

Na pitanja koliko je Kašićev jezik standardni jezik i u kojoj je mjeri to naš današnji (književni) jezik, Stjepan Babić ovako odgovara:

»Koliko je to standardni jezik, teško je reći bez posebnih proučavanja, ali se može odmah reći da to nije ni jedan sirov štokavski govor, to je sigurno, već zato što Kašić nije bio izvorno štokovac i što su potrebe Rimskoga obrednika nadmašile izražajne mogućnosti svakoga narodnog idioma. Kašić se služio elementima i bosanskoga i dubrovačkoga govora, ali i dotadašnje književnojezične tradicije. [...] mogu reći da se već samim čitanjem Kašićeva teksta osjeća velika bliskost s današnjim našim književnim jezikom da ta bliskost nije slučajna.«²⁶⁾

Usporedivši pojedine molitve, primjerice »Očenaš« u Petojezičnome rječniku Fausta Vrančića (1595.), u Kašićevu Ritualu rimskome (1640.) i u kasnijim izdanjima sve do najnovijih, Stjepan Babić ustanovljuje gotovo potpunu identičnost.²⁷⁾ Vladimir Horvat zaključuje: »Spontano normiranje književnog jezika dugom upotrebom, dakle, posve je jasno.«²⁸⁾

Dakle, niti je standardizacija hrvatskoga jezika započela s Ljudevitom Gajem u doba ilirskoga pokreta i završila pobjedom hrvatskih vukovaca ili »mladogramatičara« pred kraj 19. stoljeća, niti fonološki pravopis, kao što je u ovome članku već razloženo, ne potječe od Vuka Karadžića. I jedno i drugo u posve određenome pogledu počinje od Bartola Kašića. Ali povijest hrvatskoga jezika i nastojanja oko njegova ujednačavanja starija je i od Kašića. Prvo predstandardno razdoblje trajalo je od 9. do kraja 15. stoljeća, a cijelo 17. stoljeće i prva polovica 18. stoljeća treće su predstandardno razdoblje u povijesti hrvatskoga književnog jezika, o čemu Anđela Frančić iznosi sržne podatke i značajke:

»Na početku 17. stoljeća Hrvati dobivaju svoju prvu gramatiku. Autor joj je Bartol Kašić. Pod naslovom Institutionum linguae Illyricae libri duo (Osnove ilirskoga jezika u dvije knjige) iz tiska izlazi u Rimu 1604. Nastanak gramatike potaknut je potrebom isusovačkoga reda za temeljnim priručnikom hrvatskoga jezika kako bi budući isusovački misionari mogli naučiti jezik puka koji im je dodijeljen na duhovnu skrb. Gramatika je pisana latinskim jezikom, a opisuje naddijalektni jezik čakavsko-štokavske književnosti Kašićeva vremena. Poslije će u Kašićevu izrazu prevladati štokavski, ali opet ne neki konkretni, mjesni govor, nego štokavski književni izraz kakav je živio u dubrovačkoj i bosanskoj književnosti, a koji on naziva ‘bosanski jezik’.«²⁹⁾

Za temelj književnoga jezika uzeo je Bartol Kašić štokavski ikavsko-ijekavski govor, koji je s vremenom sve više poprimao ijekavska obilježja.

Kada govorimo o uvidima koji su doveli do sve ispravnijega i potpunijega razumijevanja i vrednovanja standardizacije hrvatskoga jezika, ne smijemo zanemariti velike zasluge akademika Dalibora Brozovića za rušenje mitoloških predodžbi i narativa da na početku standardizacije hrvatskoga jezika stoji Vuk Karadžić i hrvatski vukovci. Dalibor Brozović granicu je pomakao od 19. stoljeća dublje u prošlost, do Bartola Kašića i Matije Antuna Reljkovića. Temeljeći argumentaciju na vlastitoj definiciji standardnoga jezika, Brozović obrazlaže:

»... egzistencija jednog standardnog jezika računa se otkada on postoji kao pismeni jezik, sa svojom današnjom supstancijom i strukturom, uz evolucioni razvoj (dakle bez skokova i bez revolucionarnih promjena svoje materije) i otkada se u njemu izgrađuje iznadregionalna norma, spontano i kodifikacionim zahvatima.«³⁰⁾

Posebnost i ljepota hrvatskoga jezika

Ne bi smjelo ostati nespomenuto da je u europskim crkvenim i svjetovnom krugovima u Kašićevo vrijeme hrvatski jezik bio znatno cjenjeniji nego danas. Tomu je uvelike doprinio već spominjani Faust Vrančić. Polihistor ili svestranik Vrančić ostao je zapamćen ne samo po svojim oštroumnim izumima padobrana, različitih mostova, mlinova i koječega drugoga, nego i kao filozof (logičar i etičar), vjerski pisac odnosno hagiograf i, što je u ovome diskursu veoma važno, osobit leksikograf. Vrančić je sastavio za tadašnje prilike neobičan i originalan petojezični rječnik koji je nazvao Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum ili Rječnik pet najplemenitijih (ili najuglednijih) europskih jezika: latinskog, talijanskog, njemačkog, dalmatinskog [hrvatskog] i ugarskog [mađarskog], objavljen u Veneciji 1595. To je prvi hrvatski reprezentativni rječnik, s više od 5000 hrvatskih riječi. Posrijedi je hrvatski rječnik, ali ne i rječnik hrvatskoga jezika, što vidimo i po tome da su hrvatske riječi navedene u pretposljednjem stupcu.

U svojevrsnome drugom izdanju Vrančićeva rječnika – kojemu je benediktinac Peter Loderecker dodao češki i poljski jezik, a sȃm Vrančić napisao predgovor na hrvatskome – riječi Dalmatia, Dalmata, Dalmatice protumačene su sinonimnim izrazima Harvacka zemlja, Harvat, Harvacki. Taj »dalmatinski« ili hrvatski jezik držao je Faust Vrančić najljepšim jezikom Slavenā, koji bi im trebao biti ono što je toskanski Talijanima.

Zanimljivo je k tomu spomenuti da je akademske godine 1599./1600. u generalnoj isusovačkoj upravi postavljeno pitanje koji bi slavenski jezik trebao biti uveden u nastavu, o čemu je uskoro provedena anketa. Pater Alfonso Carrillo, Španjolac, koji je tada bio rektor kolegija u slovačkome gradu Šal’a nad Váhom, dobio je odgovor koji mu je uputio pater Theofil Kristek-Crysteccus, Poljak. Odgovor je glasio da je najljepši i najprikladniji slavenski jezik – hrvatski. Upravo tako. Zaključak pisma izvorno glasi: »Sic igitur existimo eam esse Croaticam.«³¹⁾

Generalna uprava Družbe Isusove već se bila odlučila za hrvatski jezik, a anketa je samo potvrdila prihvaćeni plan. Isusovački general Claudio Acquaviva dao je osloboditi Bartola Kašića svih drugih dužnosti i naredio mu da se prihvati sastavljanja hrvatske gramatike, nakon što je 1599. već bio sastavio Hrvatsko-talijanski rječnik. Gramatika (Institutionum linguae Illyricae libri duo) objavljena je Rimu 1604., a u poslu je Kašiću pomagao njegov sunarodnjak i subrat Aleksandar Komulović, isusovac rodom iz Splita, prepun jezikoslovnoga znanja.³²⁾

Treba reći da je Rječnik pet najodličnijih europskih jezika posvetio Faust Vrančić spomenutomu patru Alfonsu Carrilliju, svojem prijatelju, koji će 1601. postati provincijal austrijskih isusovaca. Vrančić je osjećao toliku naklonost isusovcima da je u Rimu dva puta htio stupiti u njihov novicijat, gdje se od 1595. do 1597. nalazio Bartol Kašić pa je posve razložno pretpostaviti da su se poznavali i družili (premda o tome nema izričitih svjedočanstava). Povezanost Vrančića i isusovca Kašića bijaše plodonosna za razvitak hrvatskoga jezika. Kašić se izdašno poslužio Vrančićevim Petojezičnim rječnikom pri sastavljanju Hrvatsko-talijanskoga rječnika – Vrančićeve »dalmatinske« riječi Kašić je poredao sustavno, po abecednome slovoredu, a nakon toga je svakoj »ilirskoj« (odnosno hrvatskoj) riječi dodao značenje iz stupca »talijanski«.

Dvije godine obilazio je Vrančić isusovačkoga generala Acquavivu s molbom da ga prime u Družbu Isusovu, o čemu je govorio Ivan Tomko Mrnavić, Šibenčanin kao i Vrančić, u latinskome posmrtnom slovu prijatelju Faustu u šibenskoj katedrali potkraj veljače 1617. godine. Stjecajem složenih crkvenih i političkih okolnosti, Vrančić nije pristupio isusovcima. Rimsko-njemački car i hrvatsko-ugarski kralj Rudolf II. imenovao ga je 1598. naslovnim čanadskim biskupom, a to je potvrđeno u Rimu 1600. godine.

O ljepoti, odnosno eufoničnosti ili blagozvučju hrvatskoga jezika govori i podatak, dobiven prebrojavanjem što ga je izvršio Tomo Maretić (istaknuti hrvatski vukovac), da u našemu jeziku odnos samoglasnika (vokala) prema suglasnicima (konsonantima) jest 46 % : 54 %. Svi slavenski jezici imaju nepovoljniji omjer (češki, ruski, a posebice poljski), ali također neslavenski jezici poput francuskoga i njemačkoga. Povoljniji omjer ima samo talijanski jezik (48 % : 52 %), što govori o blagozvučju, a time i navlastitoj ljepoti hrvatskoga jezika.³³⁾

Na tome je živome narodnom govoru hrvatskoga jezika trebao biti tiskan Kašićev prijevod cijeloga Svetog pisma, ali su u Rimu iskrsnuli problemi jer su se usprotivili neki »našijenci« (kako je napisao Bartol Kašić). Negativno mišljenje dali su Ivan Tomko Mrnavić, novoimenovani bosanski biskup i predsjednik povjerenstva, i fra Rafael Levaković, urednik za hrvatske knjige u Propagandinoj tiskari. Iznijeli su negativno mišljenje obrazlažući da to nije ni jezik svetoga Jeronima (u to se vrijeme smatralo da je Jeronim izmislio glagoljicu) ni svetoga Ćirila (ćirilica), s čime je prisno povezan staroslavenski ili crkvenoslavenski jezik. Rogoborili su protiv novoga hrvatskog književnog i liturgijskog jezika, pisanoga latinicom, pa su na opću štetu zaustavili tiskanje Kašićeva prijevoda Biblije. Bile su snažno izražene težnje da se glagoljske knjige rusificiraju, odnosno ukrajiniziraju. Rafael Levaković nije imao ni znanja ni sposobnosti oduprijeti se utjecaju rusinskih bazilijanaca. »Ovi su Propagandi nametnuli svoj crkvenoslavenski jezik kao izvorni, i zato pogodan za zbližavanje sviju Slavena, što se poklapalo s težnjama Propagande«, objašnjava Vladimir Horvat.³⁴⁾ Nerazborito bi bilo sumnjati da bi hrvatska jezična, a time i općekulturna povijest bila umnogome drukčija da je Kašićev prijevod Biblije objavljen u svojemu vremenu.

Kašićeve istoznačnice za hrvatski jezik

Ne bi smjelo ostati prešućeno da – koliko je za sada poznato – nigdje nije ostalo zapisano da je Bartol Kašić svoj jezik nazvao izrijekom hrvatskim imenom. Ali iz toga nikako ne proizlazi da se nije osjećao Hrvatom i izražavao hrvatsku narodnosnu pripadnost. To je Bartol Kašić jasno posvjedočio kada je u vlastiti prepjev prvih pedeset psalama Pjesni duhovne (Rim, 1617.) sȃm uvrstio pjesmu koju mu je posvetio prijatelj Maro Dragović, kotorski vlastelin. Stihovi »Naši Dalmatini i vas Rod Hrvacki / Držat će u cini pjevanja glas rajski«, jasno navode na zaključak da je Dalmatine Kašić smatrao samo dijelom Roda Hrvackoga.³⁵⁾

U Kašićevoj Gramatici među pridjevima koji označavaju narodnu pripadnost (quod gentem vel nationema indicat) nalazimo Slovinski – Illyricus, a u Ilirsko-talijanskome rječniku (dovršenu 1599., objavljenu tek 1990. marom Vladimira Horvata) nalazimo sljedeće ekvivalentne termine: Harvácchi, a, e = Sclavono, a, o / Harvatski, a, o = Sclavone, a, o / Harvát, ta, m. = Croato. U knjizi Bartol Kašić – otac hrvatskoga jezikoslovlja Vladimir Horvat objašnjava:

»Iz navedenoga je jasan zaključak da su za Kašića sve to sinonimi. To potvrđuje analiza teksta De variis versionibus, koji je zanimljiv i zbog toga što jednu grupu prijevoda Biblije, u koju stavlja i svoj prijevod, naziva slavonicis, dalmaticis seu illyricis, a u drugu serblianis seu ruthenicis.«³⁶⁾

Treba makar uzgredice pripomenuti da Bartol Kašić slavenski ili ilirski jezik odvaja od srpskoga, premda se osvjedočio da i Srbi govore jednim od slavenskih jezika. Jer Kašić je kao misionar pohodio Srbiju pod Osmanlijama te su njegova subraća isusovci osnovali 1613. u Beogradu prvu gimnaziju (i u dva je navrata nakratko vodili). Razumije se da u Srbiji nerado spominju povijesnu činjenicu da su im prvu gimnaziju osnovali »katolički popovi«. Ali ima o tome i vrlo objektivnih radova iz pera srpskih autora.³⁷⁾

Istina o utjecaju Bartola Kašića i drugih isusovaca na srpski jezik počela se nešto otvorenije širiti pred kraj 80-ih godina 20. stoljeća. Kada su Srbi 1987. godine – u sumrak pred velikosrpsku agresiju – slavili 200. obljetnicu Karadžićeva rođenja (pod sloganom »Dva veka Vuka«), Vladimir je Horvat na međunarodnome znanstvenom skupu u Beogradu sudjelovao referatom Vukov ‘Srpski rječnik’ (1818) prema rječnicima isusovaca leksikografa: Kašića (1599?), Mikalje (1649), Habdelića (1670), Della Belle (1728) i Jambrešića (1742). To je predavanje imalo velik odjek u srbijanskome i hrvatskome tisku jer je profesor Horvat iznio dokaze da je Bartol Kašić Hrvatsko-talijanski rječnik napisao po načelu »kako se govori« već 1599., oko 220 godina prije Vuka, koji je do 1990. bio zastupljen u školskome programu kao navodni prvi veliki reformator jezika i pravopisa.

Zanimljiv je Horvatov razgovor sa srpskim jezikoslovcem Miroslavom Pantićem, koji je desetljećima bezočno prisvajao dubrovačke i druge hrvatske pisce iz Dalmacije. Horvat je tom prigodom dao Pantiću na uvid Kašićev Ritual rimski te Pantić, nakon što ga je dugo i pomno listao, nevoljko reče: »Pa to je zapravo vaš današnji hrvatski književni jezik. A šta ste vi onda dobili od Vuka Karadžića?« – »Hvala na pitanju. Mi od njega nismo dobili baš ništa. Ali sam ja 1987. dokazao da je on svoj Srpski rječnik pisao uz pomoć hrvatskih rječnika koje mu je posudio Kopitar, kao ‘šokačke’. A sâm Kopitar dobio ih je od zagrebačkog biskupa Vrhovca.«³⁸⁾

Izneseno mišljenje profesora Pantića posebno je važno jer je uvijek pokazivao nesklonost Hrvatima uz istodobnu sklonost prisvajanju starije hrvatske književnosti. Hrvatski i srpski jezikoslovci ne mogu se složiti gotovo ni u čemu, ali vidimo da je i istaknuti srpski jezikoslovac uvidio, kao i njegove hrvatske kolege, da je Kašićev jezik i onaj kojim govore suvremeni Hrvati – jedan te isti hrvatski jezik. A to je osnovna postavka ovoga članka.

Zaključno o Bartolu Kašiću

Najpodrobniji biobibliografski prikaz Kašićeva života dao je Marijan Stojković.³⁹⁾ Osnovni životopisni podatci kažu da je Bartol Kašić rođen u Pagu 15. kolovoza 1575., a umro u Rimu 28. prosinca 1650. godine. Učeni je pripadnik isusovačkoga reda. Bartol je Kašić ne samo prvi hrvatski jezikoslovac nego i plodan književnik te prevoditelj Biblije i Rituala rimskoga, teolog i hagiograf, autor prve hrvatske tragedije, naslovljene Venefrida, i prve autobiografije u povijesti hrvatske književnosti, misionar i papinski vizitator, cenzor knjiga i ispovjednik u bazilici svetoga Petra u Rimu i Loretu. Nastojeći oko jezičnoga ujednačavanja i normiranja, zacrtao je smjer standardizacije hrvatskoga jezika te s pravom ponio naslov Otac Hrvatskoga Jezikoslovlja. Znatno je utjecao na kasnije jezikoslovce, koji su slijedeći njegovu jasno vidljivu brazdu razvijali opći hrvatski jezik i izgrađivali njegov standard, iz kojega je kontinuiteta izrastao identitet, a tomu zahvaljujući možemo u punini identitetske samosvijesti reći da je Kašićev jezik i naš današnji jedan te isti hrvatski jezik, jedinstven u bogatstvu dijalekata i izričajnih varijeteta, jedincat u posebnosti svoje ljepote i ljepoti svoje posebnosti.

____________________
1) »Die alten Sprachen sind die Scheiden, / Darin das Messer des Geistes steckt«; Johann Wolfgang von Goethe, Zahme Xenien, VIII.

2) Slijede objasnidbene ilustracije. Ako primjerice tkogod kaže da dvije sestre voze isti automobil, to znači da dijele jedno vozilo naizmjence sjedajući za njegov upravljač. Kaže li, u nekome drugom slučaju, da voze jednake automobile, iz rečenoga proizlazi da se služe dvama automobilima podudarnima s obzirom na marku, tip i boju (potonji slučaj jedva da ima uporište u realnosti, ali se iskazuje zamislivim i mogućim). Kako god bilo, poželjno je i u svakidašnjim govornim situacijama razlikovati pridjeve isti i jednak.

3) Prijevod dijela Heraklitova fragmenta 91. glasi: »nije moguće dva puta stupiti u istu rijeku«. U grčkome izvorniku nalazimo »δὶς ἐς τὸν αὐτὸν ποταμὸν οὐκ ἂν ἐμβαίης«. Riječ αὐτόν (autòn) jest akuzativ jednine pridjeva i zamjenice αὐτός (autós), što na hrvatski jezik prevodimo kao ‘sebe’, ‘njega’, ‘nje’, ‘istoga’, ‘iste’... i drugo, u ovisnosti o kontekstu, odnosno gramatičkoj ulozi u rečenici (grčka riječ koja označava rijeku, ποταμός, odnosno akuzativni oblik ποταμόν, muškoga je roda). Kada αὐτόν dolazi s određenim članom τὸν (tòn), kao u dotičnome slučaju, može značiti ‘istoga/iste’, ali i ‘nepromjenjivoga/nepromjenjive’.

4) Ludwig Wittgenstein, Tractatus logico-philosophicus, 4.003, dvojezično izdanje, Naklada Uliks, Fakultet filozofije i religijskih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, Rijeka / Zagreb, 2021., str. 53.

5) Ludwig Wittgenstein, Filozofijska istraživanja, dvojezično izdanje, Globus, Zagreb, 1998., str. 122.

6) Usp. Diana Stolac, »Kajkavski hrvatski književni jezik«, u: Povijest hrvatskoga jezika, 2. knjiga: 16. stoljeće (ur. Ante Bičanić), Croatica, Zagreb, 2011., str. 204.

7) Istarski razvod, prijepis Levca Križanića iz 1546., učinjen s prijepisa Jakova Križanića iz 1502., papir, 320 x 220 mm, 35 l., glagoljica, Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu, R 3677.

8) Dijadohe su generali odnosno vojskovođe Aleksandra Velikoga koji su nakon vladareve smrti međusobno zaratili te podijelili njegovo golemo carstvo.

9) Usp. Tonko Maroević, »O povjesnosti, rode, da ti pojem: kratak odziv na dugočasnu elukubraciju Snježane Kordić, Književna republika (2008) 1–2, str. 184.

10) Isto, str. 185.

11) Usp. Isto.

12) Usp. Diana Stolac, nav. dj., str. 210–211.

13) Citirano prema: Sanja Holjevac, Josip Lisac i Diana Stolac, »Antologija djela iz 17. i 18. stoljeća«, u: Povijest hrvatskoga jezika, 3. knjiga: 17. i 18. stoljeće (ur. Ante Bičanić), Croatica, Zagreb, 2013., str. 557.

14) Vladimir Horvat, Bartol Kašić – Otac hrvatskoga jezikoslovlja, Hrvatski studiji, Zagreb, 1999., str. 269.

15) Usp. Isto, str. 273.

16) Usp. Isto.

17) Citirano prema: Isto, str. 273–274.

18) Na početku hrvatske umjetničke književnosti stoji atribut hrvatski napisan fonološki: na naslovnici Marulićeve Judite nahodimo haruacchi, a u proznoj posveti dom Dujmu Balistriliću susrećemo i splizchomu i gospocchoi, što se izgovaralo [harvacki], moguće i [hrvacki], zatim [splickomu] i [gospockoj], a mi te pridjeve u svim novijim izdanjima (fonoloških) pravopisa pišemo morfonološki: hrvatski, splitskomu, gospodskoj. S druge je strane u Juditi velik broj riječi napisan morfonološki: otca, nadhoditi, uzpregnusce i druge. Nakon Marulića i Marin Držić u komediji Dundo Maroje na samome početku piše, a to izgovara Dugi Nos, »negromant od velicijeh Indija«, da je »rat poguba ljucke naravi«, gdje zamjećujemo fonološki zapis ljucke. Tipičan je i primjer Fausta Vrančića, hrvatskoga polihistora iliti svestranika. Za njegova je pravopisna rješenja jezikoslovac prof. dr. sc. Josip Lisac u članku »Hrvatski jezik i Faust Vrančić, s osobitim obzirom na ‘Život nikoliko izabranih divic’« [djevicā, tj. sveticā] (u knjizi Hrvatski dijalekti i jezična povijest, Matica hrvatska, Zagreb, 1996.) primijetio da su »dosta tipična u hrvatskoj preporodnoj književnosti. To znači da u našeg autora postoji kolebanje između morfonološkoga i fonološkoga ortografskog principa te da on u konkretnim primjerima piše kao većina naših starih pisaca.« Tako Vrančić piše fonološki primjerice općeno i svadbu, ali i morfonološki zibke i sitbe (sjetve). Takvih bi dvojnosti, u okrilju istoga tog djela, bilo moguće navesti velik broj: ljudske i ljucku, rassvanu i razsvanu i druge. Nije dovoljno poznato da je fonološko načelo prvi izričito formulirao franjevac Lovro Bračuljević, rođen u Budimu oko 1685. godine. Naime, fra Lovro je preporučio: »Ali je lipše i pofaljenije pisati onako kako se govori, jer što god je od više, nije faljeno veće kuđeno«, o čemu više u članku o pravopiscu Lovri Bračuljeviću u knjizi profesora Ante Sekulića Jezikoslovne rasprave, Subotica, 2015. Bračuljević je prethodio i njemačkomu filologu i gramatičaru Johannu Christophu Adelungu, kojemu se uvriježeno pripisuje naputak »piši kao što govoriš« iliti »schreib wie du sprichst«. Treba imati u vidu da je Bračuljević rođen oko 1685. godine, Adelung 1732., a Karadžić tek 1787., više od stoljeća nakon Bračuljevića. Za učenoga jezikoslovca fra Lovru jedva da je među širim slojevima puka hrvatskoga itko čuo, dok gotovo svi znaju za samoukoga Vuka.

19) Vladimir Horvat, nav. dj. , str. 274.

20) Isto.

21) Usp. Isto.

22) Usp. Isto.

23) Usp. Isto.

24) Stjepan Babić, »Jezik Rituala rimskoga – važna sastavnica u razvoju hrvatskoga književnog jezika«, Filologija (1990) 18, str. 76–77.

25) Usp. Isto, str. 77.

26) Isto.

27) Usp. Isto, str. 77–81.

28) Vladimir Horvat, nav. dj., str. 283.

29) Ante Bičanić, Anđela Frančić, Lana Hudeček i Milica Mihaljević, Pregled povijesti, gramatike i pravopisa hrvatskoga jezika, Croatica, Zagreb, 2013., str. 42.

30) Dalibor Brozović, »Hrvatski jezik, njegovo mjesto unutar južnoslavenskih i drugih slavenskih jezika, njegove povijesne mijene kao jezika hrvatske književnosti«, u: Hrvatska književnost u evropskom kontekstu, Zavod za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Liber, Zagreb, 1978., str. 48.

31) Usp. Vladimir Horvat, nav. dj. , str. 65–66.

32) Usp. Isto, str. 57–69.

33) Usp. Ljudevit Jonke, O hrvatskome jeziku, Pergamena, Zagreb, 2005., str. 161.

34) Usp. Vladimir Horvat, nav. dj., str. 169.

35) Usp. Vladimir Horvat, Bartol Kašić i četiri stoljeća hrvatskoga jezikoslovlja, Ministarstvo prosvjete i športa Republike Hrvatske, Zagreb, 1998., str. 22.

36) Usp. Vladimir Horvat, Bartol Kašić – Otac hrvatskoga jezikoslovlja, str. 275.

37) Među tim radovima ističe se članak Jelene Todorović naslovljen »Isusovci u Beogradu: 1580 – 1632. godine: U misiji verskog obrazovanja«, objavljen u časopisu LIMES plus, br. 2, 2013., https://www.academia.edu/15981753/Jelena_TODOROVI%C4%86_Isusovci_u_Beogradu_1580_1632_godine_U_MISIJI_VERSKOG_OBRAZOVANJA, pristupljeno 26. kolovoza 2025.

38) Vladimir Horvat, Bartol Kašić – Otac hrvatskoga jezikoslovlja, str. 281.

39) Marijan Stojković, »Bartuo Kašić D. I. Pažanin: (1575–1650.): prilog za ńegov život i kńiževni rad«, u: Rad JAZU, knjiga 220, Zagreb, 1919., str. 170–273.