Golconde (Le surréalisme de Tamara)

Izresci iz novina

Bijeg ruskog plemstva, inteligencije, vojske iz Odese za Europu bio je jedan od događaja koji su obilježili Ruski građanski rat. Nakon što su boljševici preuzeli vlast u Rusiji, mnogi pripadnici aristokracije, buržoazije i drugih protivnika komunističkog režima pokušali su pobjeći iz zemlje. Odesa je bila jedna od glavnih luka za evakuaciju bjelogardijaca i njihovih pristaša, posebno nakon što je Crvena armija zauzela Krim i Kuban u 1919. godini.

Bijeg nije bio lak ni siguran. Mnogi bjegunci bili su izloženi napadima, pljačkama i ubojstvima od strane lokalnih bandi, anarhista i zelenih. Mnogi su bili zarobljeni ili ubijeni od strane Crvene armije, koja je nastojala spriječiti njihov odlazak. Neki su bili izdani od strane svojih saveznika, koji su prešli na stranu boljševika i pomogli im da zauzmu Odesu u studenom 1919. godine.

Oni koji su uspjeli pobjeći iz Odese uglavnom su se ukrcali na brodove koji su ih odveli u različite europske zemlje: Rumunjsku, Bugarsku, Jugoslaviju, Grčku, Italiju, Francusku i Veliku Britaniju. Mnogi su se kasnije preselili u druge dijelove svijeta: SAD, Kanadu i Australiju. Mnogi poznati i utjecajni ljudi u tom razdoblju raselili su se diljem svijeta. Rusiju su napustili književnici Ivan Bunjin i Vladimir Nabokov, glazbenik Sergej Rahmanjinov, slikari Marc Chagall i Vasilij Kandinski, znanstvenik Nikolaj Nikolajevič Saltikov.

Na posljednjem izresku tintenblajem je podcrtano ime Nikolaja Nikolajeviča Saltikova.

Saltikova

Oči mrtvih brodova tonu u luci Dubrovnik, tonu u luci Bakar, gube se glasovi u buri, daleke luke gutaju tijela emigranata. Njihovu tugu hvataju galebi u letu i bacaju kao mamce ribama. Potiho postaju mamci smrti.

Tihe sjene oblače nove živote. Daleko je Rusija. Daleko je oktobar. Šubare od samurovine skrivaju istinu zime ispod njezine ljuske. Krv je presušeni potok. Prijatelji, rođaci umiru domovinom po posušenim granama stabla oskoruša. Ostaju na njima kao blijedi lišaj na kori stabla. Ponekad lišajevi zasvijetle fosforom, zapale se i izgledaju kao male svjetiljke u noći. Ne boje se kiše. Otpala kora nalik ribljoj ljusci blista ispod stabala na mjesečini. Ostaju kosturi na poljima, bijele se rebra na mrazu.

Jabuke trunu po mrtvim voćnjacima, dom su beskrilnih osa, njihovi otrovni žalci puni su sjećanja. Gorko je vino jabuka, iz njega rastu žalci sjećanja debelih korijena. Otrov vrije u njima, u jednom trenu žalci se raspuknu i razliju. Iza njih ostaje stepa umočena u mrak. Gospodari smrti umaču crni kruh u mrak i ližu prste. Niz guste brade cijedi se život. Zubima iščupaju crijeva iz utroba i pucaju u zrak. Kroz rupe mraka djeca gledaju zvijezde.

Bježi, Tamara, bježi! – proganja je glas. Čula bi ga oko četiri ujutro u nekom polusnu, kada anđeli postaju sjene u odlasku i nestaju kao treperavi dim u trenutku kada se takve stvari događaju samo rasutim dušama koje se polako skupljaju pazeći da ih vjetar ne raspuše kao pepeo iz prevrnute urne. Glasovi se šuljaju, izviru iz prošlosti, projiciraju slike budućnosti, prenose ih iz naših misli na ekran noći prije no zvijezde zarotiraju i debelim konopcima podignu tešku zavjesu tame natopljenu snovima. Sve se još plavi oko nje kao Crno more u Odesi. Tada sanja ljetne praznike, bijelu haljinu, šešir s roza mašnom, roditelje, bakin štap s ručkom srebrne lavlje glave koja ponekad progovori u njenim snovima o oprezu i budnosti.

Čula bi glas majke, babuške, brata, supruga, Nikolaja, glasove živih i mrtvih koji raznose nemir, pune baterije straha. Jesu li u bijegu? Hoće li uspjeti? Ptice love glasove mrtvih. Glasovi izranjaju iz noći, pomiješali bi se sa zvukovima opere, baleta. Slika izranja iz srebrno-sive titrave izmaglice: Stravinski i Diaghilev na stepenicama petrogradske Univerze razgovaraju. Tamara premotava film prošlosti, jurišaju trenuci života u njezinu sjećanju poput ruske konjice: Posvećenje proljeća, slike iz poganske Rusije, procesija mudraca, reinkarnacija predaka, na tom mjestu zastala bi slika. Ponavlja se druga slika: On ponovno pada pogođen. Prvo začuje prasak, krv teče iz otvorene slavine tijela koja se ne da natrag zavrnuti, lovac na polju iza kuće puca u divlju gusku, padaju krvave pahulje finoga guščjeg perja i spremaju jastuk smrti spaljenoj zemlji.

Ubrzano se redaju rituali predaka, baletani plešu žrtveni ples. U Tamari oživljavaju slike i zvukovi; promaja u mislima, u glavi; mramornim stubama kazališta za njom trči Nižinski. Ona ne zastaje, ne okreće se, mrve se sjećanja, pritišću meandre mozga u nekom nadrealnom snu, ona otvorenih očiju stoji u sobi bez zidova i pridržava se za kredenc. Ulica postaje crno-bijela fotografija, katovi se urušavaju, ulica tone u vrtaču. Trenutak vrtoglavice uslijed slika koje kao vihor kovitlaju u mislima, u novoj slici ona se gubi u gužvi na Nevskom prospektu, svi bježe, čuju se pucnjevi, krv kaplje iz umornih oblaka po bijelim haljinama balerina dok izranjaju iz rastvorenog krova kazališta. Zima je nož, sige kao oštra koplja padaju s visokih krovova i ubijaju labude. Probija se do crkve, ispred ulaza u crkvu sjede odavno smrznuti prosjaci od kojih ostadoše glasovi, nadvikuju se: Bježi, Tamara! Bježi iz Rusije. Bježi bosa do Odese!

Oko Tamare metež i pucnjava. Krilati konji i zbor mrtvih kaplara plove na oblacima. Klonira se ponovno prethodna slika. Ispred crkve stoji prekrasna dugokosa djevojka u crnom dugačkom kaputu s dijamantima u očima i pjeva talijansku kanconu o staricama kako se s bisernim krunicama u rukama pretvaraju u ledene kipove na izlazu iz crkve. Nižinski je proletio na Pegazu kroz pucnjavu. Baletani kruže nebom iznad crkvenog tornja, Stravinski dirigira. Slika se gasi u Tamarinu oku. Na platnu u kinu iznenada prekinuti film. Topovnjača Potemkin pristaje u luku.

Tamara zastade i pogleda dijamante u djevojčinim očima, kosu joj je pleo vjetar i uplitao ledene kristale na pramenove radeći ledenu krunu. Čula je glas djevojke kako govori muškarcu koji je svirao mandolinu: Franco, vrijeme je da otputujmo, idemo, mi smo samo vremenski putnici.

Teško da ćemo se vratiti ako ne prestignemo vrijeme, odgovorio je Franco.

Okrenula se, Franca i djevojke nije bilo. Na mjestu gdje je stajala ostala su dva komadića stakla, vratila se i podigla ih – obično, brušeno staklo, dvije staklene suze.

Tamara žuri, stišće suze u ruci, znoji se, briše rukavom kaputa čelo, gubi cipelu. Misao se zaustavlja na slici kućnog praga: boljševici pucaju u njega, on pada, pucanj, dva, tijelo se protrese, čuje zvuk trube, glasovi postaju mećava, trči kroz mećavu i već je u kolima sa šoferom Mihom na putu za Odesu, čeka ih brod, dvije tisuće ljudi pozdravlja ih mašući kartama za Dubrovnik. Ne može još shvatiti da je u trenu postala udovica. Ne vjeruje slikama koje se vrte u glavi. Povraća na palubi nepoznatog mora. Miha je odvodi u kabinu. Čuje glas mornara koji pjeva kako njegova mora više nema.

Bježi, Tamara! – šapuću vali. Ona u mislima ponovno vidi supruga. On pada mrtav, ona bježi, on ponovno pada, ona bježi u mećavu izmiješanih slika u glavi.

Vjetar je vrtio sjećanja, slike su se stale izmjenjivati kao u ubrzanom kinožurnalu, Oklopnjača Princ Potemkin–Tavričeski njihala se mrtva na obalama Odese, smrad mesa u raspadanju širio se prema pučini. Mrtvaci je zovu, on je zove, stoji s mjesecom u rukama na zlatom izvezenoj tapiseriji noći.

Pet tisuća, deset tisuća, sto tisuća budućih emigranata jurilo je za Odesu, jurili su za oblacima, velikim nebeskim šleperima iz kojih su sipile sulice smrti, zajahali su krilate konje, odletjeli u nemirne sutone.

Babuška i Nikolaj, gradonačelnik Harkova, njihali su se u čunu. Čule su se nebeske trube, najavljivale su vrijeme straha, more je gutalo brodove, nebu se nije vidio kraj, smrt se poigravala s njima, brodovi su krenuli u zagrljaj tame.

Bježi, Nikolaj! Bježi, Babuška! Bježite kamo znate! – trubili su kerubini u slobodnom padu sa slomljenih pročelja zgrada. Tornjevi crkava pište, kupole zgrada vrište. Vrane bježe iz mjesta koja prizivaju smrt. U bijegu, u strahu posive, posijede, postaju bijele ptice grabljivice.

Bježali su emigranti u Tbilisi, bježali u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, bježali su tko je kuda znao, da bi opet bježali, jurili biciklima, automobilima, brodovima. Pristajali su brodovi iz Odese uz nepoznate obale 1919., 1921. Putnici s brodova spremili bi nemire u džepove, uzimali kofere i nestali u Boki, Bakru, Dubrovniku, na konjima, u automobilima, zakačili bi se za oblak na kojem je pisalo Beograd ili Zemun, Zagreb, Ljubljana, Sarajevo.

Tamara se oprašta s Odesom. Miha se oprašta s Rusijom. Tri tisuće putnika čeka ukrcaj na parobrod Szeged koji vije bijelo-plavu intersavezničku zastavu. 12. studenog, zima ih tjera da tapkaju pred parobrodom. Tama ih hvata ledenim pipcima dok čekaju operaciju ukrcaja pod palicom francuskog komesara Françoisa Cauvina.

Korak po korak odlaze u tišini, polomljeni, oprezni, spuštenih pogleda. Ukrcaj završava u 16.15. Isplovljavaju u noć, zastaju na sidrištu. Strah se upleo o Tamarine kosti. Strah čekanja. Tko ih zaustavlja, neće nas valjda vratiti, pomisli Tamara. Čekaju dozvolu za odlazak. Plovidba do Konstatinopola trajala je dva dana.

Szeged isplovljava 24. studenog za Kotor gdje čeka na sidrištu, pa otplovi za Gruž. Grad u kamenu krade poglede, vjetar donosi tugu u Tamarine oči. Polako je silazila s palube, osjetila je kamenčiće ispod nogu. Miha ju je prihvatio ispod ruke. Koračali su u neizvjesno sutra. Osjećala je miris sigurnosti.

Svi pobjegoše pred boljševicima, i živi i mrtvi. Saltikova je sretno stigla do Zemuna. 1921. odlučila se na novi bijeg do Čakovca. Osjećala se sigurnijom kad je bliže Grazu, Beču, Budimpešti.

Autopsija sna (Nestajanje)

Kosti moje ne bjehu ti sakrite dok nastajah u tajnosti, otkan u dubini zemlje. Oči tvoje već tada gledahu djela moja, sve već bješe zapisano u knjizi tvojoj: dani su mi određeni dok još ne bješe ni jednoga (Ps 139,15–16).

Boja se topi sa zidova sobe, soba je ljuljačka. Stolice, krevet, stol plivaju u gustoj boji. Tamara se budi, zidovi se tope, plafon je kupola neba, podiže se, soba tone postajući pećina. Zeleni šišmiši prolijeću iznad nje, iz usta im padaju male leteće žabe. Glasovi mrtvih dopiru do Tamare, ona maše rukama, laktovi postaju kruti, savijaju se postajući kostur krila.

Pećina je praznina, tiho ždrijelo univerzuma, rupa u mozgu koja pohranjuje strahove. Crteži sa stijena pećine pretvaraju se u Chagallove slike Ljubavnici, Ljubavnici s buketom i Mladenka. Sa slika zidom pećine kaplju boje, krvavocrvena, indigo-plava, pretvaraju se u usku bujicu i jure prema njoj, boje joj noge, penju se po tijelu, boje kožu. Koža postaje krvavocrvena, kosa indigo-plava, nebo je jezero, ogleda se u njemu sve dok slika ne utrne u umu.

Besmisleni san pokrenuo je Tamaru u razmišljanjima o nesigurnosti života, o spoznaji da boljševici napreduju, da će doći u Čakovec i opet će proživljavati sve što je proživljavala prije dvadeset pet godina. Nema snage čekati, ponovno sve proživjeti, lomi se tonući u ponoru u kojem su slike prošlog bijega još žive. Panika obuzima tijelo, uspori misli. Unutarnji glas sve je glasniji, šapuće: Bježi, Tamara, bježi! Bježi, dok te noge nose.

Treba nestati u trenutku kad shvatiš da se približava kraj, treba krenuti bez zaustavljanja, preduhitriti kraj, pronaći odredište – razmišlja ponovno o bijegu, predbacuje sama sebi kako je već mogla pobjeći u Ameriku više puta, i to još od onog puta 1933. u Švicarsku, u Basel, kada je u Kunsthalle bila na Chagallovoj retrospektivi, 1936. iz Pariza, pa ponovno 1938. iz Švicarske. Ispunjava svoje tijelo nemirima zbog neodlučnosti. Razmišljala je i tada na putovanjima o odlasku u Ameriku, ali osjećala se sigurnom u Čakovcu.

Razmišljanje je iscrpljujuće, traje tjednima, ostaje zaključano u glavi. Šutnja je tumor vremena koji skladištim u svojoj memoriji, razmišlja Tamara.

Dvadeset pet godina mirnog života, govorila je poluglasom listajući album sjećanja, zar treba ponovno bježati da sačuvaš glavu?

Svaka bi je novinska vijest o ratu uznemirila. Crvena armija oslobodila je potkraj jeseni Ukrajinu, trajale su bitke za Kijev.

Ako ne ispričaš povijest svog života, tvoj život neće ni postojati. Ugasit ćeš ga sama, vrzmalo joj se mislima u strahu.

Te noći, između Svih svetih i Dušnog dana 1943. u noći od ponedjeljka na utorak javio se u snu suprug kao mali dječak koji je tijekom sna mijenjao svoj lik, sve više sličeći Mihi. Polako se uvukao u san, iz sna je izašao u tijelu Mihe. Pritom je u toj čudesnoj transformaciji razgovarao s njom. Uspjela je upamtiti fragmente sna i prošetati njima.

Prošla je polubudna metafizičkim snom zapadajući od umora u polusan u kome je ponovno čula riječi pokojnog supruga: Dok me nečasni gledaju s prijezirom, postajem oblak, fini i najprozirniji oblik materije, bestjelesna masa, prepuna nepovezanih misli koja putuje kroz prostor. Sjećanja koja nas još uvijek vežu i koja bih htio da mi vratiš da te ne muče u dugim, hladnim noćima. Naše su misli još uvijek isprepletene. Duh sam koji putuje, svjestan postojanja, javljam ti se prije nego nestanem i dok se ponovno u nekom obliku ne sretnemo. Pater! In manus tuas commendo spiritum meum!¹⁾

Gledam planetu, malu kuglu u svemiru. Vrisak, prašina, plač, slike mrtvih tijela koja bacaju u jame, polijevaju vapnom, pale, vode novu grupu na strijeljanje. Kolona kostura bez kraja penje se ovim prostorom u kojem izlazimo iz smrtnih tijela. Razlili smo se svemirom.

Bježe muškarci, žene, vojnici, bježe djeca. Posvuda topovi, avioni, ruševine i plamen, smrt je crvena kiša na kojoj sagorijevamo.

Smrt je bila brza, nisam se bojao, očekivao sam je. Brza smrt je tren, brža je od jednog udisaja, ne osjetiš je, a već si biće u nestajanju.

U međuprostoru sam, omeđen ne znam čime, tekućinom, jelenjim lojem, ne znam kako da to opišem, ne znam kamo putujem. Strujim kroz prostor, vrijeme ne postoji. Možeš li me zamisliti kao mliječnu stazu ili svemirsku maglicu? Vidim te u tvojem zemaljskom postojanju. Svemir je velika tamna livada s tisuću lampiona koje se okreću oko svoje osi.

Kažu da je kraljevstvo Božje u nama i izvan nas, da ono što je unutra nalazi se i vani, na putu sam do novih spoznaja. Znatiželja budi mnoga pitanja. Da li u vječnosti možemo pronaći odgovore na sva naša pitanja koja su ostala neodgovorena, na ona koja se s vremenom ponavljaju i ostaju bez odgovora, na pitanja koja nikada nisu bila postavljena. Neke odgovore nikada nećemo dobiti, neka pitanja nikada nećemo postaviti. Tamara, možda se u drugom svijetu nećemo ni sresti, možda je ovo naš oproštaj, primi moj blagoslov.

U početku je bila eksplozija, bljesak, krv, napuštanje tijela i glasovi, pretihi da ih čujem, padao sam i vidio tebe kako izmičeš za pomoćnim zgradama, to je moja posljednja zemaljska slika, i blatne čizme boljševika koji me upucao.

Paperje klizi praznim prostorom, iz bljedunjave posteljice u nekom međuprostoru vire glave bez usta i očiju, samo nosovi, umazana žućkasto-bijela boja postat će u jednom trenu čisto bijela posteljica poput sluzi, toplo gnijezdo, u kome je spavala duša prije no što je postala sjena koja klizi međuprostorom, topi se, pretvara u mali oblačak, osluškujem šum svemira. Svemir je beskonačna rijeka izgubljenih duša, nespretno lamatanje krila mladih ptića, oči zatvorene, krila slijepljena uz tijelo, lebde, titraju, obavija ih i grli mali oblačić lagan poput vate koji se pretvara u čipkani prekrivač da utopli malo biće.

Tko sam u tom beskrajnom prostoru? Jesam li samo prolaznik, djelić vremena, prostora, ili sam samo misao koju još jedino ti održavaš na životu u mislima i snovima. Prolazim kroz prostor, mijenjam se. Došao sam noćas u tvoje snove kao nagovještaj.

Nagovještaj čega? – pitala se Tamara; ostala je bez odgovora.

Je li bio u sobi i stajao pored kreveta, je li to bio samo ludi san ili misao o njemu koja je trajala sve do jutra?! Nisam mogla zaspati. Miha je otišao rano, odmah po njegovu odlasku ustala sam, ogrnula se i otišla u kuhinju, sjela za stol i vidjela polupraznu čašu na stolu. Je li to bio uopće san ili neka moja fantazija potaknuta strahom, čudila se dok je zagrijavala vodu za čaj.2)

____________________
1) Oče! U tvoje ruke predajem svoj duh!

2) Tomislav Ribić (Varaždin, 1959.) diplomirani je ekonomist. Objavio je deset zbirki pjesama i zbirku kratkih priča. Pjesme su mu uvrštene u antologije kajkavske poezija 20. stoljeća te u preglede suvremene kajkavske poezije. Dobitnik je pedesetak književnih nagrada za pjesme i prozu. Dobitnik je druge nagrade MH Osijek na natječaju za novo prozno djelo 2005., nagrade »Katarina Patačić«, nagrade »Zvonko Milković«, nagrade »Kamov« za knjigu godine, nagrade »Tea Benčić Rimay« za najbolju neobjavljenu zbirku pjesama u prozi. Roman Mačak u tranziciji finalist je natječaja za dodjelu književne nagrade »Drago Gervais« 2023. godine.