Bartol Kašić – misionar, putnik, etnograf

Bartol Kašić, komu je tematski posvećen ovaj jesenski broj Matičina »Kola«, zasigurno je jedna od najvažnijih osoba hrvatske pisane kulture – kako svojim zauzetim jezikoslovnim radom tako i bogatim književnim opusom. Pripadao je redu isusovaca (Družbe Isusove), osnovanih u 16. stoljeću, koji su, kako je poznato, imali posebne zasluge u prosvjeti, kulturi i znanosti širom svijeta, tako i u Hrvatskoj. Stoga se tomu velikanu iz 17. stoljeća Matica hrvatska dostojno odužila i prije petnaest godina knjigom objavljenom u svojoj biblioteci Stoljeća hrvatske književnosti Bartol Kašić – Izbor iz djela. Knjigu je uredio Stjepan Damjanović, a priredila i transkribirala Darija Gabrić-Bagarić. U jednom od prikaza te knjige naslovljenom »Velika knjiga o velikome Bartolu« Marko Lukenda na poseban način odaje priznanje tomu isusovcu svojim čuđenjem uz retoričko pitanje: »Kako je to sve mogao napisati misionar, ispovjednik, učitelj, svećenik, a bez današnje tehničke potpore? Je li mu nedostajalo vremena kao nama danas?« (Lukenda, 2011.). Kao posredan odgovor navedimo osobnu izjavu toga svestranog i genijalnog Pažanina kojom objašnjava vlastito pregalaštvo i književne ciljeve: »Neka bi(h) bio momu narodu slovinskomu ovijem pismom koristan i plodan.« Nema sumnje, Kašiću je njegova nakana u mnogočemu pošla za rukom, pa zasigurno i premašila vlastita očekivanja.

Povodom obilježavanja 340. obljetnice smrti Bartola Kašića (18. – 21. travnja 1991.) organiziran je veliki znanstveni skup Život i djelo Bartola Kašića u Zadru i u Kašićevu rodnom Pagu (Hrvatsko filološko društvo Zadar i Općina Pag). Nakon »krvavog Uskrsa« na Plitvicama 31. ožujka 1991. naš je autobus petnaestak dana kasnije, uz slike tenkova u snijegu koje su mi i danas ostale u sjećanju, umjesto kroz Plitvice skrenuo odvojkom prema Ličkome Petrovu Selu kako bismo stigli na odredište – u Zadar. Pater Vladimir Horvat, koji mi je tada u autobusu kratio vrijeme, trinaest godina kasnije objavio je vrijednu knjigu Bartol Kašić – otac hrvatskoga jezikoslovlja.

Neću se međutim baviti Kašićevim jezikoslovnim ili leksikografskim djelovanjem, jer to nije moja struka. No prije nego što krenem na svoju temu, čujmo uvodne riječi Uredništva Zbornika radova s toga skupa koji je zbog razbuktalih ratnih (ne)prilika tiskan tek nakon tri i pol godine: »Iako je sve ono što je Kašić napisao i objavio bilo usko povezano s njegovim praktičnim vjerskim i misionarskim radom, ipak je on u nekim područjima humanističkih znanosti dao prva značajnija ostvarenja. Po svome temeljnom zanimanju isusovac i misionar pa prema tome i neke vrste svjetski putnik, on je svoje raspoloživo vrijeme posvetio vjersko-didaktičkom, liturgijsko-teološkom te filološkom i književnom radu, davši u nekim disciplinama prva i temeljna djela. Tako je svojim rječnikom on postao prvi hrvatski leksikograf, zatim prvi pisac hrvatske gramatike, prvi sastavljač cjelovitog obrednika na hrvatskom jeziku te na kraju i prvi prevoditelj cjelovite Biblije« (Kolumbić, 1994., str. 5). Navedeno svojstvo Kašića kao misionara i putnika dovelo je toga Pažanina znanosti za koju nije mogao znati jer u njegovo vrijeme nije ni postojala – etnologiji. Misionari i putnici smatraju se naime u povijesti etnologije jednima od prvih, iako neformalnih, etnografa i preteča etnološke misli.

Kašićeva Autobiografija,¹⁾ bilješke s kanonskih vizitacija, značajan je izvor za poznavanje svakodnevnog života malih ljudi nekih južnoslavenskih krajeva pod turskom vlašću početkom 17. stoljeća, krijući u sebi važna svjedočanstva koja predstavljaju upravo prve, dakle pisane podatke o nekim etnološki zanimljivim pitanjima. Malo je etnologa pisalo o isusovcima i njihovu doprinosu etnologiji. Vitomir Belaj u svome članku o isusovačkom doprinosu etnologiji u Hrvata razlikuje doprinos isusovaca »stare Družbe« i, nakon njihova ukinuća 1773. godine, »nove Družbe«, koja se javlja 40-ak godina kasnije. Među Kašićevim prethodnicima spominje dva isusovca – njegova imenjaka Bartola Sfondratija, prvoga dubrovačkog isusovca, i Tomu Raggija, koji izvješćuju o balkanskim krajevima pod turskom vlašću osamdesetih godina 16. stoljeća, dakle tridesetak godina prije Kašića (Belaj, 1992.). Damir Zorić pak bavi se etnografskom djelatnošću hrvatskih isusovaca izvan starog kontinenta – misionara u Indiji i Africi te u Donjoj (južnoj) Kaliforniji, posvetivši svoj doktorat, kasnije pretvoren u knjigu, životu, putovanjima te književnom i misijskom djelovanju Ferdinanda Konšćaka i nekih drugih hrvatskih putnika i misionara. Na primjeru djelovanja toga hrvatskog istraživača i misionara 18. stoljeća u Donjoj Kaliforniji autor pokazuje da su isusovci odigrali jednu od najvažnijih uloga u istraživanjima novih zemalja, naroda i kultura te da su zahvaljujući upravo isusovačkim misionarima nastala temeljna znanstvena djela za poznavanje naroda Novog Svijeta (Zorić, 1986., 2002.). Ovdje svakako valja istaknuti dva ključna istraživača isusovca koji su dali nemjerljiv obol kako istraživanju uloge isusovaca u hrvatskom narodu tako i uloge hrvatskih misionara u Europi i u prekomorskim zemljama. To su hrvatski isusovac i crkveni povjesničar Miroslav Vanino (1879. – 1965.), osobito svojim djelom Isusovci i hrvatski narod I i II iz 1969. i 1987. godine, te hrvatski povjesničar Mijo Korade (1947. – 2020.) knjigom Hrvatski isusovci misionari (1991.) i brojnim člancima o toj temi.

Kašić u opisima svojih misionarskih pohoda koje, uz neke kratke biografske odlomke naziva Autobiografijom, govori o krajevima, običajima i životu ljudi s kojima se susreće na svojim kanonskim vizitacijama po istočnoj Bosni, Srijemu, Slavoniji, dijelu Srbije te u Temišvaru u Rumunjskoj, dajući nam bogat izvor etnološke građe. Premda u Kašićevoj Autobiografiji ima ponekad autobiografskih odlomaka, glavnina su njegove knjige (a one se odnose samo na sedam godina njegova života) putne bilješke s misionarskih pohoda koje je zasigurno imao uza se dok je tridesetak godina kasnije pisao Autobiografiju. Kašić prvo opisuje svoj trogodišnji misionarski boravak u Dubrovniku (1609. – 1612.), a zatim dva misionarska pohoda po tadašnjem Osmanskom (Turskom) Carstvu (prvi 1612. – 1613., a drugi 1618. – 1620.) na koja ga je poslala rimska kongregacija Congregatio de propaganda fide, kako bi izvijestio o vjerskim prilikama na tome dijelu Balkanskog poluotoka.

Međutim, iako je Autobiografija upravo zamišljena i nastala kao misionarsko izvješće s južnoslavenskih područja pod Turcima, Kašić je, nasreću, i nakon što je prešao Jadran na povratku u Rim nastavio sa zabilješkama na apeninskom tlu. S toga puta dobivamo dragocjeni isječak iz života Hrvata u južnoj Italiji, prvenstveno pastira po drevnom običaju svojih pređa. Taj zapis posebno nam je važan jer se odnosi na početak 17. stoljeća i predstavlja najvažnije svjedočanstvo o životu tih doseljenika (na granici između pokrajina Kampanije i Apulije) koji su, bježeći pred Turcima, pristigli iz Dalmacije negdje u 15. stoljeću. Time što Kašić nije spomenuo lokalitet gdje se 1613. godine susreo s Hrvatima, zadao nam je važan cilj – pokušati pronaći mjesto, jednu točku koju treba smjestiti u koordinatni sustav prostora toga dijela Italije. Po geografskim, ali donekle i vremenskim naznakama koje nam je sasvim šturo zacrtao Kašić, usporedbom s dodatnim folklorističkim, kartografskim i arhivskim materijalom, moguće je rekonstruirati gdje ih je susreo i kada su onamo došli.

No krenimo Kašićevim stopama slijedeći za nas etnološki ili ponegdje samo kulturološki zanimljiva svjedočenja. 1609. godine general Claudio Acquaviva, tadašnji vrhovni poglavar Družbe Isusove, poslao je Kašića, u društvu s jednim biskupom i dva svećenika, iz Rima na dubrovačku misiju koja je potrajala tri godine. Već pri kraju plovidbe od Ancone preko Jadrana, u blizini Trogira doznajemo za vjerovanje dubrovačkih mornara da treba zabiti sjekiru pod jarbol (zabij sjekiru pod garbu) kako ga ne bi munja zapalila. Kašić to odmah tumači praznovjerjem mornara koji vjeruju da se tada munje neće usuditi dotaći jarbol niti će ljudima nauditi. Ima li u tome vjerovanju elemenata homeopatske magije, ali i pragmatike – svojstvo željeza kao materijala da provodi elektricitet, ili nas prijetnja sjekirom munji kao prirodnoj nepogodi može letimično podsjetiti na etnološki potvrđenu prijetnju sjekirom nerodnoj voćki (nerodnosti voćke, također prirodnoj nepogodi)? Bit će ipak ono prvo.

Saznajemo od mornara za praznovjerje da su redovnici i klerici na brodu loš predznak, nepoželjni na brodu jer ga tada prate opasnosti i oluje. Vidimo da Kašić vjeruje u mogućnost da zračni demoni, koji mrze kršćanske svećenike, mogu potaknuti oluju. S takvim vjerovanjima o nepoželjnosti određenih osoba na brodu, posebno ženskih na ribarskim brodicama, susrećemo se nerijetko i danas. Kašić je iskoristio prvu misionarsku priliku da pokuša suzbiti praznovjerje mornara, a širiti vjeru. Preporučio im je da na brodu uvijek imaju blagoslovljenu vodu kojom valja poškropiti ljude, jarbol, kao i cijeli brod u obliku križa, što je pater Kašić tom prilikom i učinio. Poetičan je prizor improviziranog šatora od brodskog jedra koji treba poslužiti da zaštiti od vjetra prijenosni oltar – korporal s kaležom, raspelo i oko njega dvije svijeće zataknute u stijenu nad morem.

Dvije Kašićeve misije u krajeve pod turskom vlašću

Nakon trogodišnjega misionarskog boravka u Dubrovniku uslijedila je Kašićeva prva kanonska vizitacija (1612. – 1613.) u krajeve pod Turcima. Da bi se osiguralo mirno i neupadljivo putovanje po tim turskim zemljama, Kašić sa svojom pratnjom zamjenjuje redovničku odjeću odjećom kojom su se služili dubrovački trgovci u turskom području. Zanimljivo je kako Kašić, poput kakva pasionirana terenskog istraživača etnografa, daje detaljan opis te nošnje. Nova odjeća, patrima vrlo nezgodna, sastojala se od dalmatike koja seže sve do ispod koljena te druge duže, srpske (serviana u lat. originalu), podstavljene janjećim krznom, koja je išla sve do gležanja s dugačkim rukavima sve do prsiju, s rukavicama od lisičje i vučje kože da ih pri jahanju štiti od studeni. Na sve to stavili su kišni dugi plašt japundže te čizme do koljena. Na glavi su imali duguljasti kalpak, a preko njega, ako zatreba, posebnu kapu (treba zapravo reći kapuljaču) prišivenu blizu vrata i spuštenu na ramena. Uza sve to, zajedno s četrnaest dubrovačkih trgovaca, otac Bartol i bosanski svećenik Šimun Ivan Matković bili su naoružani sabljama i puškama kako bi se mogli braniti od drumskih razbojnika.

Nakon Tjentišta i Foče stigla je karavana do planine Korin u istočnoj Bosni (između rijeka Drine i Prače). Tu planinu naziva Kašić granicom između vojvodstva Hercegovine i Bosanskog Kraljevstva, a Bosnu, budući da je i sam bio Dalmatinac, ubraja u Dalmatinsko Kraljevstvo kojemu je sam Noa zacrtao granice (Skadar – Dunav, Zadar – Dunav). Zanimljivo je kako Kašić nekritički, ali u duhu svoga vremena, govori o Noi koji je Dalmatinsko Kraljevstvo dodijelio svom prapraunuku Dalmatincu prilikom podjele svijeta.

Nakon što su prespavali u gradu Srebrenici, stigli su ponovno do Drine, šire od rimskog Tibera, kako im se činila. Po zaleđenoj srijemskoj ravnici u saonicama s četiri upregnuta konja putovao je Kašić u društvu četiriju trgovaca. Odmah na početku srijemskog dijela putovanja, kada su prešli Savu, saznajemo o načinu stanovanja Srba kršćana u nekim podzemnim nastambama, čiji su krovovi virili malo iznad zemlje i koje su imale podzemne prostorije izdubene u vrlo čvrstoj zemlji, poput kamena. Čitava obitelj, kad ju je Kašić susreo, bila je okupljena oko podzidanog ognjišta u kojem je gorjela vatra, a do kojeg se izravno dolazilo stubama. Na takve zemunice možemo i danas naići u nekim krajevima uz Savu i Dunav.

Iz Kašićeva opisa putovanja po Srijemu, u blizini Srijemske Mitrovice, možemo na jednom mjestu rekonstruirati etnolozima poznat pojam zadružnog života, premda on ne spominje ikakav naziv za zadrugu. Starac Grgur živi pod jednim ognjištem zajedno sa svojom djecom i njihovim ukućanima po katoličkom obredu, a Kašić ističe da tako žive i stanuju svi katolici između Save i Dunava po starom patrijarhalnom običaju. Kasnije će se zadruge i zvati stručno patrijarhalni život, a naziv »zadruga« javlja se tek kasnije. Sinovi s obiteljima, kako doznajemo, stanuju u kolibama zajedno unaokolo, iz čega se jasno razabire da žive u poznatim odvojenim tzv. kiljerima ili kućarima, ali pod jednim ognjištem i sa zajedničkim blagom (od konja, krava, magaraca, ovaca i koza do peradi svih vrsta). To se gospodarstvo izdvaja svojom imućnošću od ostalih na koje je putem nailazio. Valja posebno istaknuti vrijednost ovog opisa zadružnog života jer je upravo taj Kašićev zapis prvi pisani podatak o jednoj hrvatskoj kućnoj zadruzi kako je to, govoreći o zadružnom životu u hrvatskoj književnosti, naglasio Dragutin Pavličević (1989.).

U istom selu doznajemo za poznati stari običaj da se na grobove vjernika kod uzglavlja na dan pokopa posadi drvo. Taj običaj uvriježen je u mnogim našim krajevima, ali ne samo kada netko umre, nego i prilikom rođenja djeteta pa se ponekad i okiti. U vukovarskoj okolici kod mosta na rijeci Vuki Kašić je zabilježio susret s procesijom koja je nosila mrtvog Turčina da ga po starom običaju sahrane pod drvetom. Etnološki su vrlo zanimljivi podatci iz valpovačkog kraja (današnja župa Brođanci) o običaju da se grobovi pokrivaju hrpom kamenja ili vrlo teškim deblom da bi se zaštitili od vukova i pasa ili primjerice da običavaju na grobove pokojnika nositi kruh, jabuke i druge plodove, ali ne za duše pokojnika po starom običaju pogana, dakle ne kao popudbinu. Doznajemo za tumačenje da se ta hrana stavlja na grob za prosjake i siromahe koji će, okrijepljeni i zahvalni za taj čin, zahvaljivati i moliti se za mrtve.

U Kašićevim misionarskim bilješkama prisutan je neprestani strah, ili bar oprez od razbojništva i pljačke s kojima se on, nasreću, ipak nije susreo. Kašić je slušao o taktici razbojnika koji lutaju šumama pa se u prikladnom trenutku približe putnicima s desne strane, tobože iz poštovanja, sabljom im odsijeku glavu, svuku ih i odnesu plijen te pobjegnu što dalje od državne ceste u šumu. Doznajemo da se u okolici Osijeka takvi šumski razbojnici nazivaju sikari. U blizini Vukovara Kašić opisuje svoj susret s pustinjacima odjevenima u bijelu lanenu odjeću i plašt. Oni žive u maloj kolibici usred vrta i puni su praznovjerica, čaranja i proricanja – primjerice prema kotrljanju kotača.

Iz Osijeka ili Ossika (Essekiuma) dobivamo šarolik prikaz sajma koji se održava na Jurjevo, a koji zovu prema turskom panayr – panađur. Tih osam dana, kao što vidimo iz opisa, naročito dolazi do izražaja oprez od razbojnika i lopova pa osječki Turci tom prilikom pojačavaju čete vojnika i konjanika kako bi trgovci bili sigurniji. Poslije sajma ostaje privremeni gradić od daščanih kućica u ravnici izvan osječkih zidina. Krajem ljeta 1613. na povratku u Rim s prvoga misionarskog pohoda otac Bartol stigao je iz Dubrovnika u talijanski priobalni grad Barlettu blizu Barija. Tu vidimo patra koji u znak zahvalnosti i zavjeta odlazi do tijela sv. Nikole iz čijih koljena, prema predaji, kapa mȁna u srebrnu pliticu. Ta se tekućina kasnije, kako doznajemo, dijelila u bočicama protiv zaraznih bolesti.

U Kašićevu opisu druge kanonske vizitacije (1618. – 1620.) krajeva pod turskom vlašću ponavljaju se mnogi elementi o kojima je govorio već u svome prvom misionarskom izvješću pa je ovdje taj prikaz mnogo kraći. U ožujku 1618. otplovio je naš misionar iz Ancone u društvu dvaju isusovaca pratilaca na svoju drugu misiju u tursko područje. I kod toga prijelaza Jadrana, blizu Mljeta, uhvatilo ih je nevrijeme. Patri su konopcem spustili u valove relikvije svetaca i blagoslovljeni vosak moleći litanije Blažene Djevice Marije. Tom prigodom Kašić se zavjetovao da će postiti o kruhu i vodi čega se, sve do oprosta od ispovjednika, držao dvanaest godina. U selu Viljevu u blizini Valpova, kako ga smještava Kašić, vjernici na oltar stavljaju pšenični kruh po starom običaju i novac kao milostinju. U istom selu doznajemo da u kući Kašićeva gostoprimca tri bračna para spavaju na tri ležaja u istoj sobi. Nakon Beograda Kašić se našao u Temišvaru u Rumunjskoj, također dijelu Osmanskog (Turskog) Carstva. Odanle nam taj isusovac daje detaljan opis obreda koji je vidio u džamiji žaleći što se kršćani s takvim poštovanjem i čednošću ne mole pred Kristom. Kršćani, tuži se Kašić, kleknu samo na jedno koljeno kao da bi htjeli odapeti pušku protiv vrapčića (zaista su smiješni) okrećući pogled i oči čas amo čas tamo od svetog oltara. On takvo njihovo ponašanje tumači potpunom odsutnošću pribranosti i prave vjere. Na povratku iz Beograda prema Dubrovniku Kašić nas suočava s katastrofalnim prizorima ljudi zaraženih kugom u krajevima oko Žepe u jugoistočnoj Bosni. Svuda naokolo mogle su se vidjeti lešine tek malo pokrivene zemljom. Brdašce u blizini bilo je puno grobova iz kojih je dopirao nesnosan vonj. U selu Laze blizu Žepe prespavali su u karavan-saraju gdje ih je neki starac, jedan od rijetkih zdravih žitelja, upozorio da nikako noću ne izlaze na bunar jer će ih, kako se vjeruje, zla kužna žena koja noću ovuda luta dotaknuti i zaraziti.

Tragom hrvatske oaze na jugu Apeninskog poluotoka

Rekonstrukcija mjesta susreta

Kašić je, kako je rečeno, nastavio sa zabilješkama na apeninskom tlu, vraćajući se preko Barlette, Beneventa i Napulja u Rim. Budući da Kašić nije spomenuo lokalitet gdje se 1613. godine slučajno susreo s hrvatskim žiteljima u južnoj Italiji, trebalo je pobliže odrediti to mjesto. Zanimljiva je slučajna okolnost zahvaljujući kojoj je Kašić saznao o Hrvatima iz toga kraja. Na čitavome njegovu misionarskom putovanju pratili su ga naime dubrovački trgovci. Za vrijeme odmora u jednoj seljačkoj kućici razgovarao je s njima dubrovačkim govorom (Ragusino idiomate) pa ga je jedna mudra žena, domaćica kuće, opomenula da oprezno govore o državnim stvarima jer je ovdje prisutan netko tko razumije njihov govor. U razgovoru s tim neznancem saznali su da je on iz nekoga obližnjeg kaštela i da postoje mnogi drugi kašteli u tim krajevima puni naseljenika koji su prošlih godina pobjegli iz Dalmacije u ono vrijeme kad su Turci osvajali ona područja. Ovdje su se sklonili naši roditelji, podigli kuće te se svi među sobom služimo dalmatinskim govorom. S nama imamo i katoličke svećenike koji se služe rimskim obredom. Oni nam dijele sve sakramente i ostalo te nas uče što je potrebno za spas duše. Mnogi su već naučili i talijanski jezik s kojim mogu razgovarati s gospodarima te obavljati poslove s Talijanima. Oni obrađuju polja, uzgajaju stoku, stada volova, goveda i konja po brdima i poljima te ih marljivo i brižno čuvaju kao pastiri po drevnom običaju svojih pređa (Kašić, 1987., str. 62–63). Ti podatci iz života Hrvata u južnom dijelu Italije važni su i zato što predstavljaju najranije svjedočanstvo o životu te hrvatske kolonije koja je, bježeći pred Turcima, pristigla iz Dalmacije negdje u 15. stoljeću.

Uz pomno praćenje Kašićeva smjera kretanja od Barija preko Barlette, Cerignole (Cirignole), Orta i Bovina na putu prema Beneventu i Napulju, možemo uz dosta sigurnosti pretpostaviti da se susreo s hrvatskom kolonijom u Irpiniji (u pokrajini Kampaniji na prostoru tik uz pokrajinu Apuliju), koju se rijetko spominje i koja je bila mnogo manja od poznate skupine moliških Hrvata. Njegov podatak da je prošao kroz Ponte di Bovino, prenoćio u Bovinu, odslužio misu rano ujutro i susreo se s tim Hrvatima nakon što je u društvu svoje pratnje sišao s brda i, što je posebno važno, nakon cijelog dana jahanja, upravo bi odgovarao razdaljini od dvadesetak kilometara između Bovina i kraja gdje su bile smještene te hrvatske naseobine u Irpiniji koje se nalaze u smjeru prema Beneventu i Napulju. Na svjedočenje iz 20. stoljeća o dalmatinskoj oazi u Irpiniji (oasi dalmatina nell’ Irpinia) u selu Villanova del Battista naišla sam u talijanskom časopisu »Il Folklore Italiano« iz 1929. godine u članku poznatoga talijanskog etnologa i folklorista Antonija d’Amata.

Hrvatski znanstvenici nisu se bavili tom oazom u Italiji koja se, s obzirom na to da je bila mnogo manja, a time i krhkija, za razliku od moliških Hrvata, mnogo brže izgubila u talijanskom okružju. Antonio d’Amato navodi stih iz jedne uspavanke u kojoj se spominje Most kod Bovina Se viene per ponte re Bovine (D’Amato, 1929., str. 227), Ponte di Bovino, mjesto kroz koje je, kako smo vidjeli, Kašić upravo prošao pa se nakon gotovo jednog dana jahanja susreo sa spomenutim žiteljima te hrvatske kolonije u Italiji. Taj podatak iz pjesme nađene kod d’Amata učvršćuje pretpostavljenu točku u prostoru Kašićeva kretanja kroz taj dio Italije. D’Amato piše o potomcima tih Hrvata prvenstveno kao folklorist, navodeći njihove pjesme, običaje, uspavanke, narodne poslovice itd. Vrijednost je međutim Kačićeva susreta s njima što je to prvo pisano svjedočanstvo o životu te poljodjelsko-pastirske zajednice 1613. godine, dakle već nekih stotinjak godina nakon dolaska tih doseljenika u kontinentalne južne talijanske krajeve smještene, grubo rečeno, na pola puta između Napulja i Foggie, a u tadašnjoj Napuljskoj Kraljevini. U svome svjedočenju Kašiću naš je doseljenik govorio o mnogim kaštelima u tim krajevima punim doseljenika koji su prošlih godina pobjegli iz Dalmacije. U kasnijem pretraživanju talijanskih karata samo jedan kilometar sjevernije od spomenutog Ponte di Bovino naišla sam na toponim Castello Schiavo koji se baš nigdje ne spominje i koji je moguće ugledati na karti tek u mjerilu 1 : 25 000.

Marijan Stojković u svojoj vrijednoj raspravi o Kašićevu životu i radu, tiskanom doktoratu, kratko prepričava Autobiografiju. On, međutim, neprovjereno navodi da je Kašić iz Barija krenuo na konju uz obalu rijeke Volturno preko Porta Rovina i Beneventa put Napulja (Stojković, 1919., str. 187). Stojković je očito zamijenio slovo B grafički sličnim slovom R i umjesto »ad Pontem Bovini« napisao »Porta Rovina«. Vjerojatno je Stojkovića u dešifriranju Kašićeva rukopisa i u izboru upravo takva oblika toga lokaliteta vodilo značenje koje se može povezati s nekim ruševnim vratima (Porta Rovinata) po kojima bi eventualno neki lokalitet mogao dobiti ime. Stojković, također, nije uočio da je podatak o rijeci Volturno netočan jer je ta velika talijanska rijeka vrlo udaljena od Barija.

Nije, međutim, uvijek jasno radi li se doista o prebjezima pred Turcima, kako ih imenuje Kašićev kazivač, ili o doseljenicima koje su pozvali feudalci u ona vremena kad su pojedini dijelovi južne Italije bili opustošeni kugom, potresima i ostalim nedaćama. Upravo tome drugome idu u prilog podatci iz dvaju izvora koji se tiču spomenute Villanove: da je feudalac Pietro (Pirro) del Balzo nakon velikog potresa, kako bi to mjesto ponovno napučio pozvao koloniju Slavena iz Dalmacije (Bertarelli, 1928., str. 326) te da su dalmatinski seljaci bili traženi kao težaci, sada prisutni na zemljama Polcarina (Villanove) (Perrone Capano, 1963., str. 144).²⁾ Očito je da su bili traženi kao ratari, težaci na opustošenoj zemlji toga kraja.

Koliko je vladajuća obitelj del Balzo bila prisutna na talijanskom jugu, govori prizor susreta još jednog njihova člana, ali ovaj puta južnije – u mjestu Gioia del Colle na jugu Apulije, smještenom na pola puta između Taranta i Barija. S tamošnjim Šklavunima i njihovim plesom i pjesmom susrela se 1497. godine napuljska kraljica Isabella del Balzo, u čiju je čast spjevan ep Lo Balzino na talijanskom jeziku. Zahvaljujući Ruggeru de Pazienzi koji ga je spjevao i u nj umetnuo tekst bugaršćice onako kako ga je on svojim talijanskim uhom mogao čuti i napisati, dobili smo našu prvu zapisanu bugaršćicu (Pantić, 1977.; Šimunović, 1984.). Šimunovićevu pretpostavku da je kraljica Isabella del Balzo posjetila Acquavivu u Molisama mogli bismo razumjeti s obzirom na to da se naziv toga lokaliteta odmah povezuje s Acquavivom naseljenom Hrvatima u Molisama. No ako pomnije promotrimo kraljičino putovanje ususret svome suprugu Ferdinandu I. Aragonskom, pažljivije će oko zamijetiti upravo u smjeru putovanja jednu drugu Acquavivu – Acquaviva del Fonte (u pokrajini Apuliji dvjestotinjak kilometara južnije od svima poznatog mjesta Acquaviva Collecroce, hrvatskog mjesta u Molisama) deset kilometara udaljenu od spomenutog mjesta Gioia del Colle, gdje se Isabella susrela s tim slavenskim pukom. Zanimljiv je dojam dvorskog pjesnika koji je taj puk doživio kao koze koje skaču i viču na svojem jeziku, njemu nerazumljivomu.

Rekonstrukcija vremena dolaska Hrvata u novu domovinu

O vremenu dolaska tih novonaseljenih Hrvata na jug Italije doznajemo iz usta čovjeka koji je Kašiću dao krnje podatke. Kada bismo doslovno shvatili Sršanov prijevod Kašićeve Autobiografije maiores nostri kao naši roditelji, mogli bismo shvatiti da su se doselili u te južnotalijanske krajeve upravo roditelji Kašićeva sugovornika-kazivača, jedna generacija prije njega. Kako se Kašić s njima susreo 1613. godine i čak da pretpostavimo da je kazivač bio star, svejedno bi i u tom slučaju njihovo doseljenje palo u 16. stoljeće. Zato bi bilo preciznije prevesti maiores nostri kao naši pređi, naši stari, što je uobičajena formula pučkog izražavanja i što bi se uklapalo u veći val seoba u današnju Italiju već tijekom 15. stoljeća.

Precizniju vremensku odrednicu njihova dolaska u Irpiniju, a koja se slaže s gore pretpostavljenim petnaestim stoljećem, mogli bismo utvrditi ako uzmemo u obzir kada je živio spomenuti Pietro (Pirro) del Balzo, jedan u nizu članova plemićke obitelji del Balzo koji su vladali većim dijelom južne Italije, pa tako i Irpinijom. U Dizionario Biografico degli Italiani utvrđuje se da se ne zna kada je Pirro del Balzo rođen, ali se navode neki datumi iz njegova zreloga života, oba iz sredine petnaestog stoljeća (1454. i 1460.). Vrijeme doseljenja potkrepljuje već navedeni podatak pronađen kod Perrone Capana koji se prvo odnosi na Molise, a zatim na biskupiju Ariano Irpino o kojoj govorimo, a glasi u cijelosti: Slavenski seljaci naseljavaju se u županiju Molise u doline rijeka Biferno i Trigno sredinom 15. stoljeća. Druge je plemićka obitelj del Balzo pozvala kao težake u biskupiju Ariano Irpino, a sada su prisutni na zemljama Polcarina (Villanova) gdje su 1509. godine bili feudalni podanici velikog kapetana Consalva di Cordove (Perrone Capano, 1963., str. 144).³⁾ Oni su, dakle, stigli u područje biskupije Ariano Irpino, kojoj pripada i Villanova, negdje sredinom ili krajem 15. stoljeća, a o njima kao podanicima velikog kapetana C. di Cordove u Villanovi (Polcarinu) postoji potvrda iz 1509. godine.

Podatke s početka 20. stoljeća o nekadašnjoj hrvatskoj koloniji na talijanskom jugu u selu Villanova del Battista naći ćemo u djelu spomenutog Antonija d’Amata iz 1929. godine. On je u članku skupio folklornu građu – pjesme, uspavanke, poslovice, običaje, vjerovanja, a samim naslovom Un’antica colonia Dalmatina nell’Irpinia: Villanova del Battista – (Folklore) dao je do znanja da se radi o dalmatinskim doseljenicima. Kasnije u tekstu govori o oasi dalmatina nell’Irpinia (dalmatinskoj oazi u Irpiniji) i o nostalgia per la lontana Dalmazia (nostalgiji za dalekom Dalmacijom) u jednoj uspavanki gdje se izričito spominje Dalmacija u 22. stihu (D’Amato, 1929., str. 222–225). U pjesmi se u dijalektalnom idiomu dijete preporučuje sv. Nikoli da bi se zaštitilo od uroka koji vrebaju na njega, a naročito od i kod nas znanog zlog oka (mad’ uochio = mal d’occhio). U jednoj drugoj pjesmi spominje se Dubrovnik kao Ragusa. Osim navedenih naših geografskih imena u istoj uspavanki naći ćemo stari naziv za Villanovu – Purcarino (Polcarino), a isto tako i rijeku Cervaro koja izvire u blizini toga sela i utječe u Jadran. U toj istoj pjesmi uočit ćemo i ponte re Bovine (Ponte di Bovino) koji je bio spomenut u tekstu gdje se govorilo o Kašićevu putovanju kroz taj dio Italije. I ponovno, zahvaljujući kartama u mjerilu 1 : 25 000, otkrila sam kilometar južno od Villanove toponim koji svojim imenom i danas odaje hrvatsku prisutnost u tome kraju – Galavizza, Glavica, kao prirodni, učestali naziv za točke na uzvisini, a vrlo raširen posvuda u našim krajevima. Isti takav toponim postoji u Italiji, koliko mi je poznato, jedino još u pokrajini Molise upravo kraj nekada hrvatskog sela Mafalde (Rešetar, 1911., str. 65), što se nikako ne može smatrati slučajnošću.

* * *

Zahvaljujući činjenici da u Autobiografiji dobivamo misionarske izvještaje koji sami po sebi obiluju podrobnostima u gotovo putopisnom obliku, raspolažemo tolikim sitnim, realističnim detaljima i cizeliranim opisima koji nam pomažu da stvorimo i rekonstruiramo manje ili više plastičnu sliku o životu ljudi pod turskom vlašću, pogotovo stoga što je malo izvora koji govore o vremenu turske dominacije u našim krajevima, osobito onih koji se tiču svakodnevnog života običnih, malih ljudi. U moru egzaktnih realističnih opisa (npr. opis nošnje, detaljan opis zemunice), pa čak i onih naturalističnih (opis kašlja i pljuvanja pod krevet), naići ćemo kod Kašića i na neka nekritička razmišljanja i fantazije koje, međutim, treba smjestiti u ono doba. Sukladno tome već spomenuti Miroslav Vanino, tumačeći Kašićevo astrološko maštanje o povezanosti prezimena i sudbine obitelji Kašić (Cassius) s pojavom Kasiopeje iza bitke kod Lepanta gdje mu se otac borio u mletačkoj ratnoj mornarici, ističe da su obmanama astrologa podlijegali mnogi u Kašićevo doba, pa i osobe duhovnog staleža te ostali obrazovani ljudi. Kašićevo vjerovanje u zračne demone koji potiču oluju te služenje egzorcizmima protiv nevremena ulazi u isti taj okvir.

Nema sumnje, kako je na početku već istaknuto, da je ovaj svestrani i uvaženi Pažanin u nekim disciplinama humanističkih znanosti dao prva i temeljna ostvarenja – svojim rječnikom postao je prvi hrvatski leksikograf, prvi pisac hrvatske gramatike te prvi prevoditelj cjelovite Biblije. Slično je tako, poput ostalih misionara, bio jedan od prvih, iako neformalnih, etnografa. Terenski rad, sudjelovanje u svakodnevnom životu i izravno promatranje lokalnog stanovništva – kasnije upravo tako osmišljene teorijske i metodološke premise etnološkog proučavanja – omogućili su kako Kašiću tako i drugim misionarima postaviti temelje mnogim kasnijim etnološkim istraživanjima.

Literatura

1. Bartol Kašić – Izbor iz djela, Stoljeća hrvatske književnosti, knjiga 103, uredio Stjepan Damjanović, priredila i transkribirala Darija Gabrić Bagarić, Matica hrvatska, Zagreb, 2010.

2. Belaj, Vitomir, »Isusovački doprinos etnologiji u Hrvata (natuknica za jedno poglavlje o našem narodoslovlju)«, u: Vladimir Horvat (ur.), Isusovci u Hrvata, zbornik radova međunarodnog znanstvenog skupa Isusovci na vjerskom, znanstvenom i kulturnom području u Hrvata, Zagreb, 1992., str. 50–56.

3. Bertarelli, L. V., Guida d’ Italia del Touring club Italiano, Italia Meridionale 3, Milano, 1928.

4. D’Amato, Antonio, »Un’antica colonia Dalinatina nell’Irpinia: Villanova del Battista (Folklore)«, Il Folklore Italiano II–IV (1929.), str. 226–261.

5. Del Re, Pietro, »Il Globo di Abramo, Il Venerdì di Repubblica«, La Repubblica 205 (1992.), str. 84–89.

6. Dizionario Biografico degli Italiani, Istituto della Enciclopedia Italiana fondata da Giovanni Treccani, Rim.

7. Enciclopedia italiana XII, Istituto della Enciclopedia Italiana fondata da G. Treccani, Rim, 1931.

8. Karte specijalke – Ekonomski fakultet, Odjel geografije, Sveučilište u Bolonji.

9. Kašić, Bartol, Putovanja južnoslavenskim zemljama [Autobiografija], Vita Barholomaei Casii Damatae ab ipsomet conscripta, (1649.), preveo Stjepan Sršan, Privlačica, Privlaka, 1987.

10. Kolumbić, Nikica (ur.), Predgovor Uredništva, u: Nikica Kolumbić (ur.), Život i djelo Bartola Kašića, zbornik radova sa znanstvenog skupa u povodu 340. obljetnice Kašićeve smrti, Zadar – Pag, 18. – 21. travnja 1991., Općina Pag, Hrvatsko filološko društvo Zadar, 1994., str. 5.

11. Korade, Mijo, Hrvatski isusovci – misonari. Glasnikova biblioteka, Hrvatska pokrajina Družbe Isusove, Zagreb, 1991.

12. Lukenda, Marko, »Velika knjiga o velikome Bartolu«, Hrvatsko slovo, Jezik naš hrvatski, 18. veljače 2011.

13. Pantić, Miroslav, »Nepoznata bugaršćica o despotu Đurđu i Sibinjanin Janku iz XV. veka«, Zbornik Matice srpske za književnost i jezik XXV, Novi Sad, 1977.

14. Pavličević, Dragutin, Hrvatske kućne zadruge I, Sveučilišna naklada Liber, Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Zagreb, 1989.

15. Perrone Capano, Roberto, »Sulla presenza degli Slavi in Italia e specialmente nell’ Italia Meridionale«, Atii del’ Accademia Pontaniana XII (1963.), str. 140–172.

16. Rešetar, Milan. Die Serbokroatischen Kolonien Süditaliens, Kaiserliche Akademie der Wissenschaften, Alfred Hölder, K. U. K., Hof und Universitäts Buchhändler, Beč, 1911.

17. Stojković, Marijan, »Bartuo Kašić D. I. Pažanin: Prilog za njegov život i književni rad«, Rad JAZU 220, Zagreb, 1919., str. 170–263.

18. Šimunović, Petar, »Šklavunske naseobine u južnoj Italiji i naša prva zapisana bugaršćica«, Narodna umjetnost 21 (1984.), str. 53–67.

19. Vanino, Miroslav, Autobiografija Bartola Kašića, Građa za povijest književnosti Hrvatske XV, Zagreb, 1940., str. 1–144.

20. Vanino, Miroslav, Isusovci i hrvatski narod, Biblioteka Vrela i prinosi za povijest isusovačkog reda u hrvatskom narodu, Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove, Zagreb, knj. I, 1969., knj. II, 1987.

21. Vince Pallua, Jelka, Autobiografija Bartola Kašića – još jedan isusovački doprinos etnologiji, u: Nikica Kolumbić (ur.), Život i djelo Bartola Kašića, zbornik radova sa znanstvenog skupa u povodu 340. obljetnice Kašićeve smrti, Zadar – Pag, 18. – 21. travnja 1991., Općina Pag, Hrvatsko filološko društvo Zadar, 1994., str. 205–212.

22. Zorić, Damir, »Prinos poznavanju etnografske djelatnosti hrvatskih Isusovaca«, Vrela i prinosi 16 (1986.), 119–132.

23. Zorić, Damir, Ferdinand Konšćak: misionar i istraživač, Nakladni zavod Matice hrvatske, 2. dopunjeno izdanje, Zagreb, 2002.

___________________
1) Vita Bartholomaei Cassii Dalmatae ab ipsomet conscripta (Život Bartola Kašića koji je on sam napisao, 1649.) djelo je koje je 1940. godine prvi put objavljeno u Građi za povijest književnosti Hrvatske (XV.), a izdanje je priredio, bilješkama i predgovorom popratio Miroslav Vanino. Stjepan Sršan (u izdanju Privlačice 1987. godine) objavio je prijevod Kašićeva Života pod naslovom Putovanja južnoslavenskim zemljama.

2) ... una colonia di Schiavoni dalla Dalmazia (Bertarelli, 1928., str. 326); ... contadini schiavoni erano richiesti come coltivatori, ora presenti nelle terre di Polcarino (Villanova) (Perrone Capano, 1963., str. 144).

3) Contadini schiavoni si stanziano nel comitato del Molise, nelle valli del Biferno e del Trigno, alla mettà del secolo XV; altri nella diocesi di Ariano Irpino erano richiesti come coltivatori dalla nobile famiglia del Balzo, ora presenti nelle terre di Polcarino (Villanova), ove nell’anno 1509. risultano soggetti feudali del gran capitano Consalvo di Cordova (Perrone Capano, 1963., str. 144).