Atonalna suita o svitanju elektroničke ere

ATONALNA SUITA O SVITANJU ELEKTRONIČKE ERE

Pred bljeskom mobitela i računala
ljudi ostaju sve kraćeg daha,
intenzivno ubrzani, zagušeni poslom.
Elektronička moć sad diktira tempo,
dok samo prevrću očima Ispijeni,
što leže pregaženi suitom brzog ritma.
»Tko nas to tjera na utrku s vremenom?!
Tko stoji iza sveprisutnog ekrana?«
A umjesto zaboravljenog pješčanoga sata,
nestaje, tone svaki ljudski smisao.
Ipak kućni robot mjeri ljudski puls,
programiran je da nazove hitnu pomoć.
Pored toga on ima ugrađenu naredbu:
»Još uvijek ljudi mogu biti korisni,
zasad nije dozvoljeno njihovo arhiviranje.«
Vikendom svira otegnuta lamentacija:
»Odmor je sad čudan i zastario pojam.«
A nad baruštinom premorenih misli,
u ispranom mozgu – promjena nedostižna.
Nevera otežalih atomskih oblaka
već zaklanja krvavi uron Sunca.
Prekriva i buja sveopća pustinja,
a potom posvud pepeo i prah.
I sam negdašnji Bog je prognan
iz dinamičnoga novog svijeta,
umjesto njega mehanički robot
sudi novoskrojenu i vrlu pravdu.
Tjesnac žurbe mrvi sve pred sobom,
dok na sumornoj obali protjecanja
zapljuskuje nas tama, blatnjava, sve dublja.
U nečijem već zakočenom pogledu
proviruje uzaludnost prekasnog preokreta.
Kroz snove plutaju talozi gorčine,
pritišću pluća i dah bez čistog zraka,
još šiklja vodoskok nedohvatnih čežnji:
»Kako barem jednom u milostivom snu
okrznuti čisti, visoki rub Neba?!
Ali nije mi ničim naklonjeno,
ovo napredno civilizacijsko doba,
ni moja operacijom zašita usta,
ni moj prekratki ušutkani dan,
ni kipteće bdjenje u mahnitoj noći!

Jedino mogu isploviti u neviđeno,
napustiti obale opustošena vremena
i s pradavnom sestricom poezijom ući
u bespuća ZAGUBLJENE LJEPOTE!«

MEŠTROVIĆEVOJ DJEVOJCI S LUTNJOM

Prva posvetna pjesma posvete hrvatskim pjesnikinjama iz prošlosti, sadašnjosti i budućnosti¹⁾

Meštrovićeva djevojko, ljepotice dalmatinska!
U galerijskom đardinu stojiš osamljena,
božanstvenu pjesan prebireš po lutnji,
dok tvoj pogled iza spuštenijeh trepavica
brodi pučinom i obzorima ushita.
Izraz tvog lica opija se zanosom glazbe
i on razgovara samo s nutrinom budne duše.
Hoću li Te čuti, kako Te razumjeti?
Nalik si sireni jadranskoj,
nasukanoj u predugoj čežnji
za ljubavi nepoznatom, kopnenom,
ili si nimfa iz borovih šuma
koja zatočena u bronci nariče
za nekim navijek potonulim Odisejem.
Nikada se sa ciljem svoje žudnje izmiriti nećeš!
Tvoji raskošni masivni bokovi
nalikuju dverima antičkoga grada,
kroz njih su prošla stoljeća rađanja
naših brojnih, već iščezlih predaka,
krijesnica upućenih u grotlo života.
Na tlo se postojano upireš nogama,
nalik su nosivom stupovlju hrama,
muzo dinaridskog i jadranskog iskona!
U odsjaju žara i ljetne žege
blistaš kao neporušiva karijatida!
Za trenutak si usplamtjeli feniks,
ili si Sfinga s Peristila?
Začarana škrinja pohranjenih tajni?
Jesi li i vila, ljupka pastirica
iz rukopisa mediteranske Arkadije?
U Tebi struji ilirski mladi mjesec,
i titra odsjaj potonulog zlata
na starohrvatskim naušnicama,
izbačenim u naplavinama pijeska
s nekog zaboravljenog hrvatskoga groblja.

Meštrovićeva djevojko, ljepotice dalmatinska!
Bronca je poput stoljetnih utega povijesti
okovala tvoje čežnje za slobodnim letom,
ali tvoji lelujavi, filigranski prsti
nisu se izgubili u bespuću dosuđene ti sudbine.
Iz potlačenosti i samozatajnosti
Ti se preporađaš, iznova dižeš!
U tebi danas bruji žena s tisuću lica.
U svim zanimanjima svijeta
sad se iskriš i snažno propinješ,
nova si Atena, Kirka i Pitija!
Pjev tvoje lutnje nitko nikad neće sputati!
Nisi Pandora, ni osvetnica, nit’ Meduza.
Znaš da zla snaga tvojega bunta
u vječni led može okovati sile života.
Sam Bog Ti je obilato podario
provalije mudrosti i nježnosti,
i dopustio da duboko raskriljuješ
vrata svemoćne Ljubavi.
I Tvoja usta smjerno ponavljaju Magnificat.

Meštrovićeva djevojko, ljepotice dalmatinska!
Sluti li itko zadnji trzaj tvoje žice?
Svi mi koji smo svojevoljni sužnji
umijeća glazbe i odgonetanja riječi,
jesmo li umorni, jesmo li Te izgubili?
Pred stotinama tvojih pjesni,
pred stotinama tvojih nota,
pred stotinama nijansi u obličju Tvojeg kipa,
smijemo li ikad posustat’?
Hoćeš li nam posuditi malo tvojeg plama,
dok čekamo da iznova budeš feniks?
Pružaš li nam kap zaboravljenog ulja,
iz Tvoje neugasive svjetiljke?
Gori li još negdje u daljini baklja
kojom je Mila Gojsalić satrla strah
i prepustila se vatrometu baruta?
Pleše li Marulova Judita
svoj neodoljiv zavodnički pohod?
Možda treba samo leći do tvog postolja,
probdjeti s Tobom opojnu ljetnu noć,
u snu osluškivati što to šapuću
dobronosni atomi nadirućeg vremena.

Nijednom posjetiocu nikad nećeš uzvratiti pogled,
jer tvoje oči putuju samo tamo
gdje uzljuljano more i nebo i svemir
otpočivaju u vječnosti.

KOPNENIH NIMFI ODAZIV

Druga posvetna pjesma svim hrvatskim pjesnikinjama, prošlim, sadašnjim i budućim

Najljepše nimfe lutaju po šumama,
dozivaju se simfonijom šumorećeg slapa,
u trenu hihoću u vjetropoludjeloj krošnji,
potom žaluju u preobilju čežnje,
dok sanjare o nevidljivom Panu.
A nema Adonisa, nema ni Orfeja,
nigdje Apolona da sluhne njihove pjesni,
samo divlji satiri grubo ih opsjedaju
i poput električnih iskri bude im nervozu.

Nimfe ojađene izmiču prostacima duha,
pretvaraju se radije u trstike, u lopoče,
skrivaju se u šašu i najdubljim virovima,
poput Rusalke plutaju u jezerskim algama,
kao ribe ulaze u podvodne labirinte,
skamene se u nijeme stijene.
Veličaju i proklinju nebrojene opsjene.

Kroz vjekove nimfe su željele postati muze,
ali bogovi i ljudi im to nisu dali.
Stoljećima one nariču iznevjerene,
stoljećima uzdišu u sputanosti i obamrlosti.
Ipak, metamorfozama se iznova obnavljaju
i onda pjevaju zvukom šumske frule,
romone zvonom lire neumrlog Orfeja,
koji ih odvodi na prostranstva Parnasa
gdje žele postati baklje žrtvenice
na oltaru beskrajnog pjesničkog tkanja.

ORGULJE, QUASI UNA FANTASIA

(spjev razgovora s orguljama)

Plamen svijeća utrnut u miris,
visoke svodove obkriljuje ljubičasti plašt.
Crkva se nakon Večernje zaključava,
al’ Ti me dozivaš u glazbeni zagrljaj.
O, tajno mrmorenje svih zamislivih glasova,
orgulje – ljubavi mog mladenačkog zanosa!
Tražiš da prstima budim zrak Tvojih svirala
što će poput vjetra uzbuniti Tvoje disanje,
kao široka si pluća od mora,
kao titanska svemirska jedra!

Koga to puštaš da se potajno šulja u eter?
Zvuk je to neki pradavni dolutao
kao iz zaboravljene škrinjice relikvijara.
Odaziva se bliski, starinski Salicet,
nijansama melankolije privija se Flauta,
al’ nisu odveć dugo lutali po osami,
na stazu barokne arhaike odvodi ih Viola da Gamba,
njihovu tercetnu krhkost osnažuje Principal.
Prepletom ornamenta uskoro blistaju
Octava, Prestant i nestašni Piccolo 2’,
njihov skakutavi ples penje se do raskošne Mixture,
vrtlogom suzvučja raste skupocjena zvučna freska.
Uslijed pompe fortissima svirač se uspinje
kao kićeni predvodnik kraljevskog ceremonijala
i sve delicije svijeta otvaraju mu se na dlanu
ulaskom u začarani labirint zvukovlja.
Tad mladenački polet ushita
stišavaju ogromna orguljska krila
i kao bujicu nakon kišnog pogroma,
sklad zvukovlja guta tišina gluha.

Izdisaj u trenutak osjenjenog utrnuća zvuka.

Iz kratkog smiraja orguljske utihe
budi se nadstvarni Voce celeste,
šapuće o sferi dubokoj, nedokučivoj
koja zatravljuje umjetnike i lađare duha,
ali eteričnu slatkost nadnaravna trenutka
orgulje ne dopuštaju predugo slušati,
jer čežnja za njom mora biti neutaživa.

Izdisaj za trenutkom izgubljenog raja.
Diskretni, drvenasti Bordun 8’
vraća u dubinu zemaljske sfere
i opet smo u vrenju novih htijenja
iznova stremimo vrhuncima visina.
Promukli Cromorno i Oboa bude sumnje,
Cello ljulja valove s mirisom prigušene tuge,
Quinta naglo jača trpku disonancu,
dok iskrsavaju registri uzburkanih pedala,
već stopala svirača divljaju kao na presudnoj utrci,
iz basovske dubine Posaune 16’ tuli tjeskobom.
Ne, orgulje to klonuće ne mogu dopustiti!
Sve će registre poništiti, sve će tonove skršiti!
Tek tutanj orguljske gromovite olujnosti
odzvanja u daljini dubokih apsida.

Izdisaj u trenutak osjenjenog utrnuća zvuka.

Iz usjeka tišine jedva čujno šumi Dolce,
uz njega je i blagost starije sestre Dulciane,
u grgoljanju vode javlja se ljupki Rossignol²⁾

Aeoline gotovo nespoznatljive vibriraju
i dok klize u najnježnijem dahu lahora
svi razdragano slave novo pramaliće duše.
Gle, sve nas pozdravlja razigrani Carillon³⁾!
Tek ozarenje bitka prekratko traje
i već nastupa neizvjesnosti muk.

Izdisaj u trenutak osjenjenog utrnuća zvuka.

Iza pauze Travers flauta zbori o hirovitosti zemnika,
Fagot prijekorno ukazuje na sunovrat karaktera,
Copula maior čudno produbljuje stranputicu,
izviruje rov kojim smo naglo skrenuli.
Na golemom kućištu trobrodnih orgulja
anđeli s uzdignutim fanfarama trube na opasnost!
Zar je dovoljan nesmotren hip posrnuća?
Zar već se pokreće bezdan Armagedona?

U cijevima se kao na avionskoj pisti
probuđuju po redu svi postojeći registri,
orgulje grme u urnebesu zvukovlja,
polijeću zaglušno kao bombarderi.
Trombe i Tube valjaju prizore rata,
iz pedala⁴⁾ dopiru urlici Bombarde
i ona nagoviješta sveopći potres.
Zasljepljujući vitraži u eksploziji boja
podrhtavaju pred strepnjom zvučnog rasprsnuća.
Jurimo u bezdan zvučne provalije!
Ali još nije došao presudni Dies irae.
Iznad freske podivljalog crescenda,
orgulje nas odvlače dalje od propasti.
Tek odzvanja u bazilici prestrašeni Echo –
Echo... oooo... ... oo ----- ... ...

Izdisaj u trenutak osjenjenog utrnuća zvuka.

Na obzorju neke nove, bistre noći,
gle, iznova svijetli Vox humana,⁵⁾

kao vodilja Danica u drevnom putopisu,
raskrilit će prostore nove preobrazbe!
S orguljskih nebesa prospe se Silvestre,
kao srebrni prah nadolazećeg Božića!
Iznova stojimo zabljesnuti, ganuti
pred otvorenim vratima djetinjstva!
Pred mirisom borova i blagdanske topline
gdje tisuće kuglica ispunjenih dobrotom
još svijetle u nutrini posustale duše!

Pred bezbrojnim orguljskim metamorfozama
Ostajemo osjenjeni, na tren bez zraka.

U orguljama postoji spona – copula,⁶⁾
spaja odvojene manuale kao razdvojene svjetove,
miri nemirne ljude s trajnim spokojem Nebesa.
I kad svira žalobni Requiem aeternam
njegovi tonovi nose prozirni veo
gdje lahor duše umrlog
miluje sve svoje voljene,
nosi nježnost svih riječi prešućenih
i potom se nitima tonova i nade
bestežinski penje u neznanu daljinu.

Izdisaj u trenutku zemaljskog rastanka.

I kad orgulje noćas zašute u prostoru,
razdvojene od zanesenih prstiju svirača,
prepuštene su vladavini zamuknute samoće,
njihov govor se pričinja kao utopijski ljudski san.
Tada se čovjek može zaključati
u pustinju gluhog obzorja,
gdje prestrašeni prazninom
šapućemo pred nihilističkom utvarom:
»Ništa ne vidim, nigdje ničeg, ništavilo!«
A oko nas bez prestanka pulsiraju
i plešu bilijuni skrivenih atoma,
nevidljiva energija caruje Beskrajem.
I orgulje su pritajena pluća svemira
koja nas glazbom katapultiraju
u galaksije onostranog bitka,
u zagrljaj Tvorcu Vječnosti!

STORIJA BRAČKOG ŠKRIPA

Sutonska polutmina obavija more i otok,
kroz daljinu već svijetle sićušne krijesnice,
to blistaju prozori i osvijetljen život u njima.
Samo na uzvisini propinju se zatamnjele kule
gdje stoji tajanstven, pradavni Škrip.
U njemu struji jeza opustjelog mjesta,
ali caruju mnogoliki tragovi i spomenici
Grka, Rimljana, Ilira, starih Hrvata.
I u najžešće bitke mnogi su išli
u želji za posjedovanjem ovih prostora.
Tu počiva muzej i pulena s potonula broda,
napinje se Herkulov kip u svojoj muškoj snazi,
preduboki san snivaju izronjene amfore
i nižu se kameniti ulomci arhitrava.
Kamene su kuće i kameni krovovi,
kameni ljetnikovci, kamena crkva,
skamenjeni u eolskom protjecanju,
ukamenili se u kameni Brač.
Ostatak razbijenog sarkofaga na trgu
svjedoči priču o jednome putniku
koji je pred tisuće ljeta napustio Škrip.

A kako li su pradavni stanovnici Škripa
uživali u ovom rajskom, mitskom kraju!?
Njegovali svoje loze i masline, limune i naranče,
slasno gutali ulovljene ribe, zalijevali ih zlatnim uljem!
Gle, Villa rustica još miriši aromom mirodija!
U noćima vrelim, ljetnim, što zazivaju opoj,
svojim milovanjima su uspaljivali noćne vrućine,
a svoja plamteća, oznojena tijela
danju su spuštali u pošumljenu uvalu
i bacali se tirkiznom Adriatiku u zagrljaj.
Kliktali su i ciktali poput igrivih dupina,
roneći u prozirnu nepomičnost uvale,
a onda se puni spokoja odmarali
leđno lebdeći na morskoj površini.
I dok su gledali azurno ljetno nebo,
bili su puni snage i blaženstva,
tek činilo se da morskoj i njihovoj ljepoti
ne može bit’ kraja, ni iščeznuća nikad!
Ta sanjana jadranska ljeta odlaze,
al’ uvijek zamamnija, iznova dolaze.

Visoka kula ljetnikovca u Škripu
sve to uspravno, smireno promatra.
Doduše, vrijeme je grize i urušava,
ali ona se inatljivo prkosna drži:
»Ja sam ipak znatno dugotrajnija,
ne rasipam se lako kao ovi zemnici!«
U njenoj blizini se popravljaju
dotrajali dvori i njihove pojate
jer tu se život plodi i sretno obnavlja.
A druge osvaja razarajući bršljan
i vjetar strašno huče kroz bjeloočnice
opustjelih, šupljih, mrtvih prozora.
U noći je Škrip slika chiaroscuro,
podijeljen na rijetka svjetla živućih
i zdanja utonula u trajni mrak.
Prije negoli su preci naših predaka
pristigli na otok začarane ljeposti,
ovdje su već iščezli nebrojeni prethodnici!
Gdje se sve skrivaju zagubljeni sarkofazi?
Gdje sve počivaju preci pod našim stopama?
Gdje u dalekim Amerikama umrli plaču za domovinom?

A negda i danas, podno Škripa, duboko dolje
u zagrljaju uvale Splitske bruji rujna radost,
stotine glasova raspomamljenih kupača
isprepliću se uzvicima, zadirkivanjima,
u slatkoj igri obijesti i ljepote!
O, blažena opuštena mladosti,
koja u nesvjestici lijepog trenutka
slaviš igru oplođujuće životnosti!
Primisli tvoje još ne plove k slutnji
da sarkofag u Škripu sve doziva
na ležaj svoga neizbježnog poklopca.

Možda se duše onih mrtvih žitelja
koji strasno ljube jadranski raj,
ne odvajaju tako lako od Zemlje.
Vuče ih ta divotnost otoka i mora,
pa dršću u čežnji nemogućeg povratka,
bugare u srhu zrikavčeve noćne pjesme,
javljaju se dozivom ponoćnog ćuka,
uzdišu u njihanju grobljanskih čempresa,
jauču u tornju pri zapusima bure,
trepere kao svjetlucavi, pozlaćeni pijesak
na obasjanom vrhu Zlatnoga rata.
Nitko lako ne napušta lijepu Hrvatsku!
Tek kad dođe anđeo više svjetlosti,
šalje ih u dublja prostranstva
gdje prebiva sfera
vječnoga nam pokoja.

Samo Škrip,
stari stražar vremeplova,
bdije i pozdravlja
žive i mrtve.
10. IX. 2024., Mali rat (nasuprot Škripa na Braču)

POLJICA CETINOM OPASANA

Na dnu grozovite provalije
usječena uz sure stijene,
vijuga u smaragdnom sjaju
sva čista od iskona Cetina.

Lukave jegulje, hitre pastrve
vire iz okrilja vodentrava,
labud štiti svoje skrito gnijezdo
u gustišu usamljenih trstika.

Iznad tebe usklikuju orlovi,
dive se brončanoj Mili⁷⁾

koja s visočja kamen-strmine
Poljičku kneževinu navijek čuva.

Ne slušam žubor tvojega huka,
jer ti u grudima mojim šumoriš.
Ne kliziš kroz tanahne povijuše,
već ti mi u žilama vrelim protičeš.

Nježna vidarice, bistra okrijepo!
Kroz svjetlucavu zipku tvoga korita,
u ponorima jasnih tamnomodrih noći
tisuće zvijezda gase svoju žeđ!

Plivam u tebi ozelenjenom svježinom,
upirem se stići do skakutavog slapa,
ti prodireš u ševarje moje tmuše – duše,
u snu si me posve zagrljajem preuzela.

Tonem spokojna u tvoj hladni uvir.
Iz ovog sna se ne želim nikada probudit’!
Neka mi izraste moj tajni sirenski rep
i s tobom ću se sretna u Omiško more ulit’!

(kupanje na Cetini, ljeto 2023.)

ELEGIČNO KRAJ NEKADAŠNJEG MIHANOVIĆEVA DVORCA⁸⁾

Zaraslim šetam putima kroz šikarje,
uz ruševine dvorca spaljenog,
po ostatku kamenja raznesenog,
nit’ ne naziruć’ davno preminuli vrt.

Kad razjarena je pomahnitala rulja
s mržnjom palila hrvatske dvorce,
u kojima si, pjesniče, čuvao predano
cvjetove rijetkih inkunabula i knjiga.

Već i djeca Tvoje iseljene kćeri
preminula, izgubljena, otpočivaju,
pod zapuštenim granitnim pločama
pustog i dalekog bečkoga groblja.

Promatram Tvoj zdenac sada presušen,
što zlokobno jeca hrapavim glasom,
kao vječni sužanj u tamnici tužan,
prepun je zebnje i pustoši preduge.

Kako je jadna nemoć mog posjeta
pred tobom koji neutješno plačeš,
nit’ kapi čiste vode više nemaš,
u tvome raspuklom bunarskome srcu.

A rasipao si obilnost svojih krepkih kapi
kao vlasnici tvoji obilje dobrote,
dok čuvali su blago od poezije
i listine drevne glagoljskih ulomaka.

Moj pjesniče davni, preporodnih ideala,
hoće li ikad Tvoja opjevana domaja
pomislit na nepravdom uništen Ti dom,
samotan i turoban kao teška naša povijest.

Plemeniti trubaduru, odana Ti hvala
što ulio si pjesmom najsnažniji žar,
u grudi onih rijetkih koji i kad stradaju
s ljubavlju sanjaju jedinu Lijepu našu.

____________________
1) Pjesma je nastala tijekom sastavljanja antologijskog izbora Jadranskih sirena zov: antologija hrvatskih pjesnikinja u Dalmaciji od 18. st. do danas, Društvo hrvatskih književnika Ogranak u Splitu, Filozofski fakultet Sveučilišta u Splitu, Ogranak Matice hrvatske u Podstrani, Zagreb – Split, 2024./2025.

2) Orguljski registar Rossignol (Slavuj) ili pjev ptičica konstruiran je unutar pojedinih orgulja spravom koja je kombinirala grgoljanje vode u zvučnim visinskim razlikama, koje bi tako konstruirane imitirale pjev ptica koji se najčešće koristio pri izvedbi glazbenih pastorala ili božićnih uspavanki, dočaravajući prizor Bogorodice u ružičnjaku okružene pticama.

3) Orguljski registar Carillon (Zvonjava ponekad nježnijih zvončića ili jačih, svečanijih zvona).

4) Pedal je na orguljama propisani niz dubokih, uvećanih klavijaturnih tipki na kojima orguljaš svira nogama, dok ruke sviraju na manualu.

5) Naziv orguljskog registra koji nastoji oponašati ljudski glas i koji ujedno želi posvjedočiti da je između svih vrsta instrumenata koji borave unutar orguljskog instrumenta ljudski glas najdelikatniji, najplemenitiji i najuzvišeniji ton, koji se kao i nebeski glas (Voce celeste) ne može sasvim dosegnuti jer izvorno pripada samo čovjeku kao najvećem zemaljskom bogatstvu i najuzvišenijem biću stvorenom prema Slici Božjoj.

6) Izvorni nazivi orguljskih registara i tehničkih spojeva između manuala označeni su kurzivom.

7) Mila Gojsalić, poljička povijesna junakinja iz 16. st., rodom iz Kostanja u nekadašnjoj Poljičkoj Republici. U vrijeme provale Turaka na poljički teritorij pod Ahmed-pašom bila je zarobljena. U zoru je uspjela ući u skladište baruta u turskom taboru i dignuti tabor u zrak, a pritom je i sama poginula. Na taj znak Poljičani su napali tursku vojsku i porazili je. Njezin spomenik isklesao je Ivan Meštrović na visokoj litici iznad Cetine koja se ulijeva u more kod Omiša.

8) Novi dvori nekadašnji je dvorac i dom Antuna Mihanovića (1796. – 1861.), pjesnika hrvatske himne, pravnika, vojnog sudca, diplomata, kolekcionara rijetkih spisa i knjiga i dom njegovih roditelja, oca Matije Mihanovića i majke Justine rođ. Kušević, koja je dobrovoljno školovala siromašnu djecu te su je zvali dobrotvorkom Hrvatskog zagorja, a grobni joj se spomenik nalazi pored crkve Sveta tri kralja na brežuljku Velika Erpenja kraj Tuheljskih Toplica, uz spomenik Hrvatskoj majci. Mihanovićeva kći Marietta preselila se u Beč, a nakon II. svjetskog rata dvorac Novi dvori zapaljen je, građevni materijal u velikoj mjeri raznesen te se danas jedva naziru ostatci nekadašnjeg zdanja.