Tango je jedna velika suza

Tango je ples i pjesma podrijetlom s područja rijeke Plate – oko Buenos Airesa i Montevidea – s polaganim pokretima i raznolikim koracima, koje izvodi par u zagrljaju, uglavnom uz pratnju harmonike tipa bandoneón i drugih instrumenata. Tango ima brojne i vatrene obožavatelje, ali i najžešće neprijatelje. Oxfordski rječnik tvrdi da je taj ples ustvari došao iz Afrike zajedno s robovima koji su dovedeni u Južnu Ameriku, i da je dostigao svoju ustaljenu formu u dodiru s drugim utjecajima.

Ta definicija, djelomično točna, ne spominje da je tango imao početke u javnim kućama, ali tako je bilo. Između 1880. i 1920. muški stanovnici u Buenos Airesu bijahu mnogobrojni. Svakog su tjedna u luku dolazila golema mnoštva muškaraca; bijahu to radnici selioci koji bi dolazili većinom iz Italije u vrijeme žetve i sa zaradom se vraćali u svoju zemlju, premda su poslije mnogi ostajali u tom gradu koji je već imao milijun i pol stanovnika. Bilo je to doba najvećega napretka u Argentini koja je tada imala najveću društvenu mobilnost u svijetu. To silno muško pučanstvo umnožilo je broj javnih kuća, kamo su odlazili kako visoka aristokratska gospoda tako i izmoreni radnici. Ondje su se družili, pili; konzervativci su vodili politiku; i plesalo se. Dok su sati prolazili, u nekom trenutku začuo se bandoneón pozivajući na tango. I tango je došao, i ostao.

Zwi Migdal i lanac javnih kuća

Zwi Migdal bila je zločinačka mreža koja je djelovala između 1906. i 1937., organizacija koju su vodili prijestupnici židovskoga podrijetla, iz Poljske, koji su napose provodili prisilnu prostituciju židovskih žena, ali i ostalih. Do tih je žena organizacija dolazila u selima po Poljskoj i Ukrajini gdje se živjelo u stalnoj opasnosti od progona i gladi. Muškarci bi se predstavljali kao uspješni ljudi koji su se vraćali u svoju zemlju u potrazi za životnom družicom s kojom će se oženiti. Obitelji su ondje u takvoj ženidbenoj ponudi vidjeli priliku koja se nije mogla odbiti. Kad su došli na brod, a katkad čim su izišli iz sela, nesretna se nesuđena mladenka susrela s okrutnom stvarnošću.

Godine 1920. organizacija Zwi Migdal imala je 430 svodnika koji su nadzirali 200 bordela i 4000 žena; godišnji im je prihod iznosio više od 50 milijuna dolara.

Protiv takvih aktivnosti žestoko se borila i sama židovska zajednica. Organizacija je napokon dokinuta kada je jedna žrtva te trgovine, Raquel Liberman, riskirala život u borbi protiv njih i uspjela svemu tome stati na kraj. O tome je još u jugoslavensko-argentinskoj koprodukciji 1988. snimljen film Put na jug.

Što znači tango?

Tražimo li podrijetlo naziva ovoga plesa, odmah uočavamo da je riječ tango na latinskom jeziku prvo lice jednine prezent glagola tangere, tetigi, tactum i znači ‘diram, dodirujem’. Ima onih kojih koji tvrde da odatle potječe naziv za ovaj ples. Tako je objašnjeno 1914. u Rječniku Španjolske kraljevske akademije, ali to je tumačenje poslije napušteno. Teško je podupirati rečeno etimološko objašnjenje jer spomenuta skupina kriminalaca nije imala veze s latinskim, bilo klasičnim, bilo crkvenim. Čini se vjerojatnijim da naziv potječe od riječi tanz što znači ‘ples’ na jidišu, na njemačkom i ukrajinskom. Riječ je izobličena nastavkom -ng, koji stiže iz Afrike (Angola, milonga, catinga, među mnogim drugima), a španjolski ga je jezik primio posredstvom tisuća i tisuća robova koji su došli iz Afrike u 17., 18. i 19. stoljeću.

Tango je zbog svojega dvostruko nelegalnog podrijetla – iz Afrike i iz javnih kuća – pristojno društvo posve odbacilo. Desetljećima ònō što je tango prikazivao bijahu žene koje su maltretirali svodnici, kockari i lupeži. Tango je predstavljao dio ružne povijesti prostitucije. Život otetih djevojaka bio je strašan i obično bi završavao u siromaštvu i bolesti. Još posve mlade, uvenule bi. Tek pokoja uspjela se spasiti od te zle kobi.

Osjećaj koji se pleše

Govorilo se: Tango je osjećaj koji se pleše! A koji je to osjećaj? Glavni je osjećaj nostalgija, nostalgija brojnih rastanaka, nostalgija one luke iz koje brod odlazi bez povratka. Argentina počinje u velikoj luci u Buenos Airesu, po njoj dolazi i uobičajeni naziv za tamošnje stanovnike i taj kraj. Luka je to u koju se rijetko dolazilo svojom voljom, bilo da je riječ o robovima koji su prije prisilno dovođeni, bilo da je riječ o Europljanima što ih je glad onamo dovodila na početku 20. stoljeća. To je ostavljalo prekomjernu nostalgiju u onima koji su doputovali, nostalgiju kojoj nema lijeka. Tango je zadobio svoje mjesto u društvu jer je čista nostalgija. Pjesma je to o onome što je čovjek izgubio. A pjeva se i pleše umotana u silnu žudnju. Kad je potom došao Carlos Gardel i donekle promijenio tematiku tanga te ga prenio u Francusku, po povratku je taj ples prihvaćen i dopušten u pristojnim obiteljima.

Carlos Gardel

Nema takva zaštitnoga znaka za tango kao što je Carlos Gardel, prozvan »kreolskom pticom pjevicom« ili onim koji svakog dana pjeva sve bolje, kako se obično govorilo i 85 godina nakon njegove smrti. Imao je predivan glas. S osmijehom bez granica, zavodnik. Iako je rođen u Toulouseu, bio je prototip argentinskoga galantnog ljepotana. Kako to biva s idolima, umro je na vrhuncu slave, još mlad, s 44 godine. Bilo je to u Medellinu u Kolumbiji, kad je u tamošnjoj zračnoj luci njegov zrakoplov zahvatio požar. Argentina je mjesecima bila u crnini.

Pariz

»Buenos Aires je zaručnica u tangu, Pariz je ljubavnik.« Bijaše to još jedna od izreka koja se rabila u 20. stoljeću. A ta izreka vrijedi i danas. Buenos Aires smatrao se Parizom Južne Amerike, i to ne samo zbog brojnih palača koje su u Buenos Airesu podignute, nalik na one u Avenue de Foch i u Bois de Boulogne. Buenos Aires je Pariz ne samo zbog toga što su najbogatiji Argentinci mjesecima boravili u Parizu; ne samo stoga što je viša klasa bolje govorila francuski negoli španjolski – nego zato što je Argentina za ono što je imala pokazati svjesno birala Pariz kako bi to svijet vidio.

U tridesetim godinama 20. stoljeća popularni su francuski orkestri svirali 7 – 8 tanga tijekom cijele noći i nastupi argentinskih umjetnika, poput Carlosa Gardela, koji je u Parizu snimio mnoge filmove, učinili su da u Parizu tango bude stalno prisutan. Postojala je primjerice kavana s glazbom uživo, a ta se kavana zvala Buenos Aires sur Seine (Buenos Aires na Seini). Riječ tango nalazila se posvuda: tango-šampanjac, čokolada tango, tango-ručak, tango-parfem, premda su i francuske institucije govorile da je to »lascivan ples koji vrijeđa moral«. Gardel je mnogo vremena provodio u Parizu gdje je uživao veliku slavu. U godini 1928. nastupao je na sceni El Florida puna tri mjeseca, premda se u ono doba predstave nisu izvodile više od tjedan dana, i zaradio je doista golem iznos za ono doba. Dobio je 3200 franaka na dan dok je Maurice Chevalier zarađivao 3000 za svečani večernji nastup.

Scenografija i jezik

Scenografija za tango bijahu javne kuće, zakutci puni prljavštine i uličnih bandi, zabačena, zapuštena mjesta i klubovi, bijedne rupe u kojima se okupljao veliki broj useljenika; bile su to zgrade s golemom terasom, kuhinjom, ali praktički bez sanitarija. Okupljali su se razbojnici naoružani noževima, svodnici, zlonamjerni ljudi, prevaranti, hvalisavci. Živjeli su po svojim zakonima, daleko od društvenih zakona.

Jezik tanga bio je – i još uvijek jest – klošarski sleng, prijestupnički žargon bez poštovanja, stvoren kao mješavina iz raznih jezika, s mnogo elemenata iz zatvorskog života. Bio je tada veoma, veoma raširen, a i danas je.

Razvoj

U početku se tango jednostavno plesao, često samo među muškarcima. Zatim se pojavilo cijelo obilje pjevača i tekstopisaca s malo talenta i još manje skrupula, koji su pisali drske i mačističke stihove. Bili su lascivni smjerajući na žene, aludirali na spolne osobine i spolne čine, sve se vrtjelo oko iste teme. Tako su tango prozvale lascivnim sve institucije koje su čuvale dobre običaje u društvu. Uz to što su bili mačistički nastrojeni, plesači tanga bili su nasilnici, hvalili su se kako u svakoj tučnjavi koja izbije bez razloga mogu ubiti drugoga. Bilo je tanga poput El Taita, u kojem pjevač otvoreno govori da će svoju ženu tjerati na prisilan rad, hvali se nasilnim odvođenjem žena i objavljuje kako je zadovoljan onime što će zaraditi kao svodnik. Bilo je i takvih tanga u kojima je glavna tema bila pohvala majci, »svetoj staričici«, koja je po cijeli dan teško radila perući na ruke rublje bogatašima. Iduća je tema bila ogorčenost mladića zbog djevojke koja je bila nezahvalna i napustila ga. Tango je uvijek bio pun strasti iako je bio tužan ili nostalgičan. Žena nikad ne bi došla do riječi. Poslije se pjevalo i samom gradu Buenos Airesu, njegovim ulicama i uličnim svjetiljkama, ponajviše kad je čovjek bio daleko, kao primjerice u tangu pod nazivom Zatočen u Parizu.

Moja žalosna noć (Mi noche triste) prva je tango pjesma koja ima romantičnu, ljubavnu priču s tužnim završetkom. Gubitak ljubavi motiv je za suze, pogotovo ako je voljena osoba pronašla sreću u nekom drugom zagrljaju. Ta se tema ponavlja u bezbrojnim tango-pjesmama. Na taj je način tango malo-pomalo napustio vlastito ishodište u javnim kućama i počeo živjeti po najčuvenijim plesnjacima svojega doba (Laurina kuća, Mamita, Maria iz Baskije, Hansen).

Carlos Gardel, premda je imao doista sladak i osjećajan glas, bio je ogrezao u mačizmu kao i njegovi prethodnici te je spremno opravdavao muškarca koji je kršio zakon. U jednom tangu on pjeva: »Gospodine... izdali su me i ubio sam ih oboje! Ona je bila zla, moj prijatelj bio je kukavica; kad sam platio drugi put, nevjernica me odbacila. Dokaze sramote nosim u svojoj torbi: njezina pletenice i njegovo srce.«

Borges

Koliko god želio odbaciti tango, pjesniku nije bilo lako poreći golemu privlačnost njegove melodije i njome potaknutih plesnih pokreta. Činjenica je: čim se začuje harmonika bandoneón, odmah se srce ispunja blaženstvom. Zbog toga tango ima odane obožavatelje i velike protivnike, a ponekad u istoj osobi, kako je to bilo s Jorgeom Luisom Borgesom. Taj se slavni pjesnik rodio u ondašnjem predgrađu Buenos Airesa, jednom od središta tanga. Borges se tangom intenzivno bavio. »Los cuchilleros y compadritos« – kriminalci s nožem za pojasom koji su rado izazivali, svađali se i bili spremni umrijeti bez razloga samo da pokažu svoju hrabrost, i momci koji su imali smo jednu životnu zadaću: praviti se važnima – uvijek su bili prisutni u njegovim pjesmama. Borges je tvrdio da je tango »glazba zloglasna korijena« i ples »obično vježbanje prostitutki«. Govorio je da tango po ulicama plešu parovi muškaraca jer pristojne žene ne žele sudjelovati u plesu zlikovaca. Ali ipak volio je tango i za nj priznao da je »najrašireniji argentinski proizvod koji je bez ustručavanja pronio argentinsko ime diljem svijeta«. Rečenu dvojnost ponekad odbacuje u izjavama sadržanim u njegovim nepristojnim tekstovima kao što su Kukuruz (El choclo) i Ljepotan (Guapo).

To je kratka povijest tanga. Ali tango ni najmanje nema namjeru ostati u povijesti. Još i danas oduševljava ljude diljem svijeta. Ljude koji uživaju plešući tango dok taktovi glazbe kreiraju atmosferu iz nekoga drugog vremena. Jer tango je atmosfera i razmjena energije i strasti (emocija), kao što je rekla Katija Leko Šućur, koja je kasnih devedesetih pokrenula prvu milongu u Zagrebu.