Središnja imenovanja u Šimićevu pjevanju

Lepeza poetskih funkcija jezika podrazumijeva i pomaknuto, drukčije i usto pouzdanije upuštanje u pročitavanje »opomena« iz birane izražajnosti. Prema onome kakvo je pjesništvo, što otprve i od pozadine nudi, kojim načinima i u čemu su nemotrena postignuća – mogu biti neki od zahvalnih senzora u približavanju izvjesnoga književnog rada. Ovdje je posebno usmjerenje na leksički udio u zasnivanju, i nemalu snivanju, strukture pjevanja i mišljenja, odnosno dubljem sagledavanju kako to pjevanje upravlja samim sobom, autentično i dalekosežno. Riječ do riječi, svaka jezgrena i punašna, dostatno doslovna, ali i nepredvidljivo emanirajuća, sugestivno širi i pronosi, zadržava i prosljeđuje značenja, lirske opomene. Živio je Antun Branko Šimić (Drinovci, BiH, 18. studenoga 1898. – Zagreb, 2. svibnja 1925.) svaku dostupnu riječ i Sveriječ, stvarao njezina lica i proviđao im naličja, primao je kao moćnu maticu ljudskoga trajanja u povijesti, na duhovnoj i svjetovnoj slici svijeta. Načini redanja doslovnih i metaforičnih izraza, naklizavanje riječi na riječ, i izvan riječi, osobito onih koje su imenski i pridjevski obilježene. Kao da je onodobni Šimić u nekoj ranoj fazi, kad je iskonski više značila riječ do riječi, po svojoj odvažnosti i otvorenosti. Potpisnik jedine stihozbirke Preobraženja (1920.) ostajao je uz okomicu, svoju optimizaciju smisla riječi, kroz dubine i prstenove značenja izraza. Na više mjesta to je i konkretno i mjerljivo pokazao, izvan apstraktnih natruha. Poziciju srednjega gramatičkog roda nije zabacivao, učinio ju je vidljivom i proaktivnom u svojoj jezičnoj arhitekturi. Nije se razmetao sintaktičkim, površnim krivuljama i razvedenim, panelnim oblicima rječitosti, proustovskim proširenjima u opisu – bila bi to metonimijska ispostava značenja koju čine rečenični vijenci, slobodne »ćakule«, slijed izlaganja u širim opsezima. Njegov pjesnički poziv temeljio se na kristalizaciji jasnoće i razgovjetnosti koje su podignute ili spuštene u slojeve smisla.

Osokoljen europskim književnim modernizmom, Šimić se »bacio« na posao i oko roda riječi, načina njegove primjene u izražajnoj strukturi i postignuća ekspresivnosti. Nije skrivao da se biološki oslanja na podrijetlo, svoj rod i zavičaj, rodoslovlje po predcima. Zavičajni motivi u pjesmama raspoznaju se u idili, suncu, zemlji, majci, Hercegovini, brijegu, polju, dolini, volovima, njivama, žitu, kukuruzima te smilju, zatim u djetinjstvu, djevojčetu, mladiću i mladićima te seljakinjama, u biranim prizorima što je sve nekoć bilo u polju, pod brijegom, što pak čeka u gradu.

Ali radoznali Šimić istovremeno se otvara i humanističkim htijenjima, samozatajnu, filološkom području. Time promišlja i gramatički rod riječi, njegovu opću genealogiju, uspostavu i funkcionalni udjel roda riječi u pjesništvu. Interesom rada ovdje je birani rod gramatički, posebno srednji rod riječi. Rečeni rod, pretežito imenica i kadšto pridjeva, odrediv je pokaznom zamjenicom »to«. Ovdje se ovjerava posao što se nalazi iza te zamjenice, koja je izvjesni ključ za određivanje srednjeg roda riječi. Iako stvari i pojave nemaju spola, neutralne su, bespolne, ali nemali broj promjenljivih riječi je i srednjega roda. Znači, ono što je u vanjskom svijetu i prirodi odredivo izvan spola, muško i žensko, ili ne treba isticati spol, onda se pokazuju drukčije nakane uz i oko riječi. Tako je kad su imenice u pitanju, ali i pridjevi koji obilježavaju pojave, bića, stvari. Takva nužna ili kreativna imenovanja označavaju izmicanja i uzdignuća izvan zbiljnosti. U njihovu je ritmu nutarnja ljepota, ali ostaje i izvan njih, kako iznosi u zapisu Žene, biva »neuhvatljiva kao svjetlost«.¹⁾ Otuda razlog da se propita svrha jednog od tri roda kojim Šimić okretno vlada. Kroz identifikaciju biranih riječi, kao književnih »eona«, ali i prioriteta koji se može istaknuti, određuje se i razina takva izbora te učinci koje on donosi.

Srednji rod smjera na neodređenost, apersonalnost, svojevrsno čudo u procesu stvaranja. Nimalo slučajno spominje triput u Tužaljci riječ »čudo«. Nekoć je tuženje moglo biti čudo, ali Šimićev lirski, genijalni sluh uočava da je to čudo zauvijek privremeno i u odlaženju. Svako malo, kroz pjesmu, posredno se pita hoće li išta ostati od njegova čuda, u svijetu ljudi. Ako je to čudo otišlo, ili se od njega pjesnik rastao, bit će da se preobrazilo, možda preinačilo u ženu. Premda sporadično romantičarski raspoložen, drži da je žena zvijezda njegova neba.

Rani zahvati u »središte«

U ranome pjesništvu Šimić je podobro ovladao funkcionalnošću srednjeg roda imenica, izvjesnom topikom koju provlači kroz svoje kasnije pjevanje. U pjesmu Glas iz daljine, iz 1914. godine, uveo je riječi »stablo«, »nebo«, »srce«, što će biti opetovano u njegovu kasnijem pjevanju. Navodim kriške stihova u kojima se pojavljuju navedeni izrazi: »Što je na cvijetak stabla pao gore«, »Gdje mi je pusto nebo«, »Riječ, što je skrivam u tom srcu svomu«.

Srednji rod riječi, ili pokraćenim pojmom s. r., javlja se u Šimićevoj lirskoj kaži kao udio u opće pjevanje, iskra iz nutrine srca, biva »krik u noći crn i nepoznat« (20 godina), a čitatelj/slušač ga prima od Šimića kao »vrisak«, bilo iz bola i ne manje iz bijesa. Moglo bi se kazati da je primjena gramatičkoga srednjeg roda određena cesta, pjesnik kroči tom cestom, uz nju su tjemena svekolike izražajnosti. No cestu spominje kao motiv. Usto valja razumjeti da nije tek na cesti, već stvara i arhetipski i ambijentalni zemljovid u kojemu (za)struji i srednji rod.

Dopustivo je razlistati, po hijerarhičnosti, korištenje predmetnih riječi počevši od maloga, primjerice »oka«, do beskrajnoga, kakvo je »more«. Završni stih pjesme Ljubav [Zgasnuli smo žutu lampu] iznosi opis kose pjesnikove drage koje duboko šumore »kao more«. Ovdje je golemost mora povećana poredbenim veznikom »kao«, što se može dojmiti dvostrukim morem, ali i nečim nepoznatim, predalekim. Tako kad se personalnost uspostavlja prema moru, ali kad se gleda na kopno, onda su neizbježna brda i kamenovi koji se slijevaju u bestjelesnost i boju.

Na izvjestan način bi pojam »srednjištvo«, kao novotvorenica, podrazumijevao sve ono što se tiče srednjega gramatičkog roda u jeziku. U Šimićevu pjevanju ono se preinačuje u »mnoštvo srednjištva« i nerijetko je svojevrsno sretništvo, što postaju nadahnuti, sretni trenutci, plodni kairosi. Čitateljsko pristupanje tom fenomenu poetske obilježenosti biva semantičko po-sredništvo s njegovim stihovima. Ovodobni pozoran čitatelj, stotinu godina nakon Šimićeva »priminuća«, rečeno po starinski, uključuje se u recepciju i usvaja spomenuto srednjištvo njegova svijeta, ostvaruje rukovanje s nadošlim stihovima i gdješto s njima doživi raskrsnuće; obje riječi, »rukovanje« i »raskrsnuće«, naslovi su njegovih pjesmotvora.

Imenice u srednjem rodu u Šimićevim su stihovima ponekad u naslovu pjesme, gdješto su čestotne i birano krcate u stihovima, a kadšto su prorijeđene, ali dostatno sugestivne. Primjerice u pjesmi Poljem se smiruju žita. Ispod naslova su stihovi krcati takvim imenicama: »Ne teku u nebo više. / U žitu gnijezda skrita (...) / Sa brda zvonik bijeli.« Dakle, kao da pjesnički probija led skupina srednjeg roda, a potom nestaje, spada, rastače se srednji rod u muški (oblaci, zvonik, drum, hum, glas) i dakako ženski rod (povorka, voda, šuma, stvari, kretnje). Naravno, šimićevski govor združuje sva tri roda, ne čini strogu podjelu među gramatičkim rodovima, uzima u obzir nestabilnost imenovanja, kao i neuhvatljivost govora isključivo po gramatičkim rodovima. Uostalom i hrvatski se jezik postavlja svojom strukturom i brani je načinom koji je poetski dopustiv, ali ne i jezično dozvoljen. Sveusve, postaje srednjega roda steru se na putu od gnijezda do neba.

U arsenalu Šimićevih pjesama ima i onih bez imenica u srednjemu rodu, kakve su: Bez ljubavi, Ljubomora, Opomena, Izgubljene žene, Molitva na putu, Posljednja pjesma, Smrt i ja i Nostalgija.

Treba istaknuti da Šimić srednji rod stavlja na kolosijek kojim čini odmak od stvarnih datosti, ali time čini i poetizirana prosijavanja zbilje koju zahvaća izgrađenim pjesničkim izrazom. U luku valja zamijetiti i da mu srednji rod služi da prodire u prostore nepouzdana i u krajnosti neiskaziva iskustva, onoga koje nije dokučivo.

Ovo je i inventurni, motivski i tematski pristup kojim se predočava miljokaz imenica srednjeg roda koje su zastupljene u njegovu pjevanju. Obuhvaćen je njegov većinski poetski opus, više od stotinu pjesama, od ranih do kasnih stihovnih »glasova«. Ulaskom u takvo književno polje, u Šimićevu kovačnicu imenica srednjega roda, pokazuju se tvarne, asocijativne, esencijalne i psihološke naznake o ovozemaljskoj zbilji i onostranosti. U svakoj od navedenih naznaka iznosi se vitalno svojstvo Šimićeva virtuoznoga, jezgrovitoga govora, ali i crte osobnih stavova, od svakodnevice do nebeskih perspektiva.

Općenito se tematskim motrenjem mogu rasporediti riječi po kategoriji tog roda na prostor i vrijeme, žive i nežive, djelatne i statične, svjetovne i duhovne. Naslovi pjesama nerijetko su, po likovnom tonalitetu, pastelni, kao male legende ispod slike; dakle uočljiv je Šimićev slikarski pristup pojavnome. Nešto od toga imenuju leksički primjeri, u presjeku čitanja. Poduža pjesma 20 godina sabire pojedine izraze u srednjem rodu: »krilo«, »nebo«, »veče«, »lice«, »srce«, »vrijeme«, »jutro« i »čelo«.

Prostor i vrijeme, ljudi i operativna psiha

Ponajprije se može istaknuti ono izvjesno, prapočela, ali i neizvjesno: »Mi idemo u tamno neizvjesno« (Put). U dvije strofe slivena pjesma Prazno nebo donosi, uz riječ »nebo«, i riječ »ništavilo«. Ta potonja funkcionira kao objekt u stihovnoj rečenici: »Pjesnici stoje pred ništavilom, i ćute.« I to ništa je nešto, drukčija supstanca, za odnos među ljudima: »Mi nemamo ništa do li jedno drugo« (Ljubav siromaha); »niodakle ništa« (Pogled siromaha).

Iako bi se očekivala nizanka izraza iz stvarnosti, Šimić u pjesmu Zemlja uvodi apstraktne, pojmove s prenesenim značenjima: »boravište«, »uzdignuće« i »uskrsnuće«. Usto ukazuje na polje, utočište, raspuće: »gore, dolje po doli« (Na povratku kući, Ivanje); »preko polja« (Moja preobraženja); »Jesen u polju« (Sunce djetinjstva, Jesen u polju); »Od tutnja tlo se ispod nogu stresa« (Krvolok); »O podne se na šetalište slete mnoge žene« (Žene, mladići, ljeto); »Na raspuću pokraj starog vinograda« (Sunce djetinjstva, Put u dolinu); »na žutom žalu obala« (Žene); »za njih nema utočišta izvan moje pjesme« (Žene pred uredima).

Razdoblja dana od svanuća do večeri: a) svanuće: »blijedo plavkasto svanuće« (Sunce djetinjstva, Put u dolinu); »svakog svanuća čeka« (Sebi); b) jutro: »kroz čisto svijetlo jutro« (Pobjednici na livadi); »u jutru ljuljaju se bijeli laki oblaci« (Pobjednici na livadi); »I dođe mlado jutro« (Život na oblaku); »zacrveni jutro zvijezda kojima smo išli« (Put); »jutro ispunjenja tihim osmjesima« (Put) (Poetika: rijetko, ali ekspresijom udarno, posljednji stih počinje dvjema imenicama u srednjem rodu); »disati jutro i piti svjetlost« (Svijetlo jutro); »Svijetlo jutro« (Svijetlo jutro); »U rano jutro« (Djevojče); »Kosa ranog jutra licem mi se mazi« (Sunce djetinjstva, Put u dolinu); »pojutarja čista« (Sunce djetinjstva, Put u dolinu); c) podne: »Plavo podne sjedi / na oblacima« (Podne i bolesnik); »Svaki dan o podne i na veče« (Zapuštena); d) predvečerje i veče: »A u predvečerje, kadno sve se stiša« (Kukuruzi); »I zveket mača u sumračje tavno« (Na povratku kući, Ah, evo opet...); »Dobro veče« (Ljetne melodije, Le clair du lune); »Svako veče padnem nadno svoga sna« (Život); »Veče i ja« (Veče i ja); »svako veče« (Nekoliko mladića); »u dnu junsko veče dogorijeva« (Utjeha očiju).

Kategorija vremena neizostavna je u Šimićevu imenovanju: »O to vrijeme« (Pjesma čovjeka s tajnom); »pjesmu mladića našeg vremena« (Nekoliko mladića); »stižu budući« (Budući); »kako vonja proljećem« (Nikad više...); »Sutra je Ivanje sveto« (Na povratku kući, Ivanje).

Pri potanjoj raščlambi slijede svojstva vezana za ljudski rod i ljudstvo, od najmlađega do starijega. Kroz Šimićevo stihovlje razabiru se i razdoblja čovjekova života, osobito djetinjstvo. U zapisu O meni najintimnijem iz 1920. godine uočava se da je Šimić shvaćao i imenovao određene posebnosti, pa i u obitelji ono najmlađe dijete koje se nećka otići na počinak: »Mi bi poodilazili na prstima u krevete. Samo, ako bi se najmlađe nećkalo da pođe spavati i počelo plakati, otac bi planuo, udario nogom o pod i izišao napolje.« Primjeri od djetinjstva do naznaka o društvu: »djetinjstvo prošlo duša naših mladih« (Ljetne melodije, Zvona); »o dijete!« (Zavodnik) »Ja sam opet dijete« (Žuta sjenka); »traže ribu ili možda kakvo utopljeno dijete« (Samoća na vodi); »Tvoje je ovo dijete« (Na kućnom pragu); »Mileno gondže« (Na kućnom pragu) – Prisutna je i ovdje poezija o licu i oku, srcu i prsima, ali i upućenost na dijete, po lokalizmu »gondže«. Na krugu zanimanja za ljude su i imenovanja »Djevojče« (Djevojče); »Ljudstvo je postalo društvo« (Sebi); »I smrt će biti sasma nešto ljudsko« (Smrt); »U postelji se neki ljudi što su legli u polusnu muče« (San).

Anatomski razvidi do srca

Izgled čovjeka i njegova uprizorenja u svijetu u Šimića dolazi s puno uvida: »Otvori sva čula« (Nađeni Bog); »utišaj krv i spusti blagi mir na čula« (Molitva za preobraženje); »Večeri što idu mirno kroza čula« (Žuta sjenka). Prema anatomskoj slojevitosti Šimić se višestruko usmjerio: a) uho: »k mojem uhu« (Mučenik); »U noći kada šumi u tvom uhu tiha mjesečina« (Povratak [Ti i ne slutiš]); »Za pjesmu moje ljubavi ona nema uho« (Mati); »noseći u uhu zadnji krik« (Put); »Nikad ga više neću čuti svojim uhom« (Vraćanje suncu); b) oko: »U bezdanomu Božjem oku« (Budući); »U oku tvome vidim, dijete« (Plavokosi suton); c) čelo: »budi ladna ruka preko našeg vrućeg čela« (Molitva za preobraženje); d) grlo: »I glas mi usahnu u grlu suhom« (Vraćanje suncu); »zadreča suhim grlom dojenčad« (San).

Lice i lica Šimićevi su opsesivni motivi, što zbirno potvrđuje (radnom) pjesmom [Među tolikim mnoštvom lica...]. Upravo je mnoštvo leksičkih imena, suodnosa, situacija i prizora te aktera po kojima se upisuju lica u njegovo stihovlje: a) lice: »meko lice u kristalno jutro« (Moja preobraženja); »i moje lice bijelo« (Mjesečar); »Ja gledam njeno nijemo ladno bezutješno lice« (Mati); »u licu blijed kao snijeg« (Ljubomora); »uđe jedno vučje lice« (Zapuštena); »Dugo blijedo lice i bez nade« (Zapuštena); »Al s istoka se veče javi plavim licem« (Gorenje); »bez mutnih misli na svom licu« (Povratak [Ti i ne slutiš]); »zašto noć što vraća stvarima / blago nepokretno lice njinih mladih dana« (Molitva za preobraženje); »Izdaleka za njih stvaram lice« (Pjesma čovjeka s tajnom – Posvećeno Niki Milićeviću); »Za svakog po jedno lice« (Pjesma čovjeka s tajnom); »Moje lice nitko nije vidio od ljudi / Moje lice čudno bez oblika« (Pjesma čovjeka s tajnom); »bol u tvom licu što se javi« (Marija); »I ljupko lice« (Djevojče); »Lice ti upalo, nujno« (Na kućnom pragu); »Lice je ljubilo tvoje« (Na kućnom pragu); »Žuto lice: umiranje jeseni« (Žuta sjenka); »žutom licu, kosi, očima« (Žuta sjenka); »okrenut ćemo naše lice« (Dokončavanje); »iz jednog dragog lica« (Nađeni Bog); b) lica: »sva se lica trgnula« (Radosna noć u gradu); »Dva lica ćute tvrda kamena« (Mati); »O naše iskrivljene usne, raskidana lica« (Bog mučitelj); »U naša lica« (Bog mučitelj); »Nad vodom sjaju njina nijema bakrenasta stroga lica« (Samoća na vodi); »Jer ova lica ne će da me puste« (Sebi); »unakazi obadvoma lica« (Ručak siromaha); »Na licima se duša radošću crveni« (Pobjednici na livadi); »Naša su lica tamnija« (Dokončavanje); »Ja imadem bezbroj lica« (Pjesma čovjeka s tajnom); »Tuđa moja lica« (Pjesma čovjeka s tajnom); (Poetika: učestalo spominje, opetuje riječ »lice«, kao pseudonimi Fernanda Pessoe); »Naša lica sve blijede« (Ljetne melodije, Zvona); »naša lica blijeda, vrh nas nebom plove« (Sunce djetinjstva, Jesen u polju); »nova ljepota lica« (Žene).

Valja pripomenuti da je motiv lica prisutan i u Šimićevu ulomku započetog romana Dvostruko lice, unutar kojeg su međunaslovi Smrtni ples i Satanista. Likovi koji psihoanalitički predstavljaju »mnogostrana« lica jesu student Ivan Gol i njegov prijatelj Dragutin Rik.

I nikako bez srca. U njega Šimić čestotno zaviruje i uvire, iznjedruje njegove taloge i radosti: »iz mog srca izniknuše« (Mučenik); »U hramu gori besprekidno crveno i tiho srce ljubavi« (Mati); »O nemir nemoć naših srca!« (Bolesnik); »Bez šuma krv iz tvoga srca hlapi« (Siromahu); »Zatvorena srca zanavijeke« (Ljubav siromaha); »na moju ruku stave svoje srce« (Žene s jednim srcem); »zabole u srcu« (Žene); »u meni crno teško srce« (Prva noć samoće); »pritisne pod lakim proljetnim odijelom / srce« (April); »Crvena i ladna srca muklo kao ure tuku« (Sudbine u ponoć); »U mraku mnoga slaba srca mru« (Put); »Iz pjanih srca podiže se« (Pobjednici na livadi); »I srca tvojega grana« (Na kućnom pragu); »moje srce umire i vene« (Ljetne melodije, Kosci); »vječno pod srcem ti ostô« (Marija); »Al da mi srdašce vidiš« (Na kućnom pragu).

Pozorni registri percepcije

U djelatno-operativne fenomene u Šimićevu svijetu uključeni su preobraženje i treptanje, stegnuće i napregnuće, zrenje i gorenje, ali i gađenje i raspinjanje, bjekstvo... sve po prisezi, violinskom ključu »pjesnici su treptanje u svijetu« (Pjesnici). Primjetna je psihološko-emotivna paleta, svako malo po njoj zasjaji nit prenuća koje na trenutak zadrži »ćutanje i slatki zaborav« (Mladić). Ukoliko je ambijent takav da »zrak diše slatko dahom venenja i zrenja« (Sunce djetinjstva, Jesen u polju), presrest će ga osjetilni potres, jednačeći ga s nemoći »ništa ne ću moć’ ti reći od ganuća« (Ljetne melodije, Le clair du lune). Na mahove uslijedi pjesnikovo samopriznanje: »nitko ne vidi moje vječno bjegstvo izmeđ ljudi kroz ulice (...) / O to bjegstvo« (Pjesma čovjeka s tajnom). Između opipljivosti, pounutrenja do krvi, plama gorenja, i svemira, zvijezde na nebu se opruža dijagonala spoznaje: ispred, odozdo je »ovo nijemo gorenje u vrtu« (Gorenje), a gore, povrh svega »gledamo u zapadanje zadnjih zvijezda u dubljine noći« (Rastanak sa sobom). Nazivnik za mijene Šimić imenuje preobraženjem, kao liturgijski spomen na »čas raspinjanja« (Marija). Prima ga kao staroslavensko počelo, što je izvjesni križni put u malome, u susretu s Majkom postaje »molitva za preobraženje« i u konačnici prepuštanje, dakle pristanak: »Ja čekam noć: peobraženje stvari« (Molitva za preobraženje).

Kao miješanje karata, vanjskoga i nutarnjega svijeta, provlači se nizanka iz »ja« pozicije, šimićevska izmjenjivost kroz labirinte neizrecivoga: »Ti si se sklonio tu u stradanje« (Sebi); između poniženja i stida. Posigurno vlada »prodanje i poniženje« (Sebi), osviješćen da »nema više pomirenja« (Nekoliko mladića). Sve nepoznato, daleko i napušteno, vjekovno, slično brijegu, a on spoznavajućem čovjeku »ko ćutanje je težak« (Pjesma jednom brijegu). Dotiče ga i smjenjuju se psihičko »tjeskobno stegnuće« i metafizičko »vječno napregnuće« (Sunce siromaha). Možda od svega ostaje duševnome registru »samo čeznuće / cvjetanje bez sunca« (Sunce siromaha). Usprkos svemu Šimić je upratio koliko je »život predanje« (Pogled siromaha), znajući usto da kroz nestašicu, gladovanje, otprve »samilost reže blag i dubok posmijeh pomirenja« (Bog mučitelj). I uživo i s ruba pozna siromaštvo (Sunce siromaha), a i u pjesmi Post scriptum nalazi se nosiva riječ »siromaštvo«.

Da ne bi potonuo, zagubio se, nestao, da ga ne prožme »gađenje pred samim sobom« (Ručak siromaha), ekspresionistički pjesnik održava vezu s pojavnim. Neodgodivo, kao i svi veliki liričari, »naslonivši uho / na ćutanje što ih okružuje i muči« (Pjesnici). S uzročnosti na posljedicu, izmigolji trag napisanoga, »u stihu neko žuto osjećanje« (Toplo popodne) i u završnici, dok »šeće izmeđ svojih svih čeznutih ispunjenja« (Ljetna pjesma), moguće da se ostvari otkupljenje.

Tijelo, iznova tijelo

Tijelo je u Šimićevim stihovima osvijetljeno kroz pojavnosti, u svakovrsnim oblicima i načinima, ali je semiotički podignuto i u metafizičke slojeve. Kroz njega teku i šire se raznolike struje. Izgleda neizbježno – zauzetni Tvorac baca tijelo od jutra do noći, vitla ga sa zemlje na nebo. Usto ga zadržava i u njemu samom, poslanično za plodni opstanak. »Ali ako mi je dalje živjeti u tijelu, to za me znači plod – rad.« (Fil 1,22) Stoga je tijelo prisutno u zemaljskim i kozmičkim prostorima, ponajviše među ljudima.

Znakovita Šimićeva pjesma Tijela ispunjena je brojnim upletanjem riječi »tijela« u njezinu teksturu, i na početku, kroz središte i na kraju. Pjesmu vrijedi cjelovito navesti, zapravo uvesti je kao ilustraciju u ovaj tekst. U duhu anafore pjesnik nabraja što su sve tijela, gdje se pojavljuju i za koju svrhu. Uviđa da su tijela sveprisutna, ne izostaju iz životnih situacija, od rođenja do smrti i naknadno: »tijela tijela / svagdje svuda / razasuta razvitlana / lakim kretom jednih Ruku / Tijela ćute u molitvi / Tijela kriče u radosti / Tijela vrište u očaju / Tijela u snu / Tijela ljube tijela / Tijela povrh tijela u grčima / u stvaranju novih tijela / Tijela trunu u bolesti / gasnu kao žute lampe / mru / Tijela kroz noć hite lete padaju / Moje tijelo vjetri nose / Moje tijelo vapi zvijezde / Oblaci su zvijezde progutali / I jest: vječno jedne Oči mirno gledaju / tijela tijela tijela« (Tijela). Razvidan interpretativni presjek te pjesme, usredištene i u studijama Kristine Pieniążek (Pjesničko stvaralaštvo Antuna Branka Šimića, Zagreb, 2000., hrvatski prijevod s poljskoga), iskazao je osobito Ivo Pranjković u radu »Sintaktičko-semantičke osebujnosti Šimićevih Tijela« (objavljen u Zborniku radova i pjesama: Posvećeno Antunu Branku Šimiću, 4. kijevski književni susreti, Kijevo, 2005.). Gotovo opsesivan motiv tijela raščinjen je i u drugim Šimićevim pjesmotvorima. »U modroj noći tvoje tijelo sniva / Kroz tvoje tijelo crvene i plave struje teku (...) / U modrom beskraju je tvoje tijelo, tvoje golo bijelo tijelo« (Ljubav [U modroj noći tvoje tijelo sniva]). Podjednake je važnosti i koncentracija na fenomen tijela i kroz stihove: »Put moga tijela kroza svijet // O što da pjevam o svom tijelu i o sebi? / Bog baca moje tijelo / iz svijetlih jutara u ponor tamnih noći / Bog baca moje tijelo / kroz muke i radosti i strasti dana / u plavo nebo noćnog sna« (Bog i moje tijelo). Po izoštrenu motivskom usmjerenju na tijelo je i pjesma Tijelo i mi. Koliko je pjesnički subjekt u tijelu, ne manje se pita i tko ga sjedini s tim tuđinom u jedno, tijelom koje postaje leš, trulost. Svakako je na pozornici tijelo kao inicijacija bola, trpnje, smrti, socijalnih odnosa. U rečenu pjesmu uvedene su sintagme: »tijelo trune«; »tijelo mi se gadi«; »odijeliti od tijela«; »tijelo je teret«; »bez tijela«. U optjecaju su, naizmjenično, riječi »podne« i »tijelo«, što znači da su oboje važni, kako predočava pjesma Siromasi koji jedu od podne do podne. Spomenutim riječima, koje pjesnik više puta opetuje, dometnute su još dvije, važne kao i »tijelo« i »podne«, a to su riječi »jelo« i »strpljenje«. Bliskost s tijelom odaje i riječ u srednjem rodu »meso«, uključena u pjesmu Bakterije. Uočljivo je to kroz proširene sintagme »trune jadno meso«, »propast mesa bolest«, »meso koje sane«, »Meso prska u neke atome«, »Tvoje moje meso«.

U stanovitu rasporedu istaknuto je Šimićev razvedeni fenomen tijela: a) tijelo/tijela: »Zašto ti je tijelo odjedanput plamen?« (Gorenje); »njihova su tijela mirna čvrsta kao od kamena« (Samoća na vodi); »laki koraci im nose laka tijela« (Žene, mladići, ljeto); »moje je tijelo bolesno« (Bolesnik); »ispred jedne riječi tijelo obesviješteno pasti« (Žene pred uredima); »zagasita tijela« (Žene); »krv što teče kroz njegovo tijelo« (Ručak siromaha); »Na ležaju se tijelo s nečim nevidljivim rve« (Smrt); (Poetika: U trokutu, on ljudsko je postolje, tijelo je u središnjici, a nešto neodređeno, nevidljivo je ovršje. Kao Kafkina novela U kažnjeničkoj koloniji: dolje je postolje, u sredini su drljače, a na vrhu je crtalo koje određuje ispaštanje muke. I u završnicu pjesme uvodi reakcije i oca i majku); »On grli moje tijelo« (Vampir); »da se moje tijelo mrtvo sruši ispruži« (Vampir); »Usijanim tijelom grijem oko sebe uzduh« (Vraćanje suncu); »U dno noći Tvoje tijelo sja« (Oči); »U modroj noći tvoje tijelo sniva / Kroz tvoje tijelo crvene i plave struje teku (...) / U modrom beskraju je tvoje tijelo, tvoje golo bijelo tijelo« (Ljubav [U modroj noći tvoje tijelo sniva]); »počinut će naša teška tijela« (Pjesma iznad zemlje); »tvoj svijet na rubu moga tijela« (Ljubav siromaha); »ovaj prostor izgubljenih tijela« (Sudbine u ponoć); »ljudska tijela prečinja u neke pomične i teške / kipove od drva« (Sudbine u ponoć); »Neka naša tijela mirna prozirna i plava usnu« (Molitva za preobraženje); »krv iz moga tijela« (Utjeha očiju); »postali su tijelom najbjelji mi sni« (Ljetna pjesma); »u plavom zraku golo tijelo se zablista« (Povratak); »tvoje tijelo biva tanje« (Siromahu); »posvema ćeš se osloboditi od tijela« (Siromahu); »u moju sobu gola tijela žena« (Prenuće); »Naša tijela u dubini noći« (Žrtve); »Plavi plašt je pao oko tvoga tijela« (Ljubav [Zgasnuli smo žutu lampu]); »Moje tijelo ispruženo podno tvojih nogu« (Ljubav [Zgasnuli smo žutu lampu]); »ogromno mu nevidljivo tijelo iščeznulo u visinama« (Bog mučitelj); »tijelima nevidljivih nebeskih boginja« (Prenuće); b) truplo: »što bespomoćno obilazi malo truplo / a truplo se ne miče i samo leži« ([Vidjeh na cesti danas mrtva psića...]); »u praznom zraku trupla vise« (San).

Glede tijela mogu se usporediti dvije pjesme, Dokončavanje i [U mom je tijelu vrijeme i polako me slabi]. Komparativi u Dokončavanju su po slijedu stihova, i to samo u drugome, završnom dijelu pjesme: »glasnije«, »jače«, »slađe«, »tamnija«, »tiše«, »slabije«, »nejasnije«, pa opet »glasnije i glasnije«, »muklije«, »nerazumljivije«, »gušća i gušća«.

U pjesmi koja pod radnim naslovom, prema njezinu prvom stihu, glasi U mom je tijelu vrijeme i polako me slabi: »tijelo biva sve suhlje, oči dublje, uši gluhlje«, »bezglasno me biva manje svakog časa«, »u mom je tijelu vrijeme i mene biva manje«. Tijelo je postalo svojevrsna posuda za vrijeme, u njemu je nastanjeno vrijeme. Čini se nije bitno toliko što se troši i hlapi tijelo, već što se ono pretvorilo u vrijeme. Tako je tijelo kao nakljukana maškara vremena.

Srodna tim dvjema prethodnim pjesmama jest i pjesma Siromahu. Komparativi pridjev smješteni su upravo u sredinu pjesme, njih tri: »Tvoje tijelo biva tanje / ruke bljeđe / oči dublje«. U pjesmu Čačuga uvedene su donekle tipične šimićevske riječi: »tijelo«, »lica«, »ljeta«. Svirač ili preobraženje glasova uplela je u sebe riječi »tijelo« i »grlo«. I u posljednjoj pjesmi Smrtno sunce utisnute su riječi »tijelo« i »sunce«. Pjesma Konac zadržava riječi: »tijela«, »širenja«, »utančanja«, »bića« i »poživotinjenje«.

Nebo, brda i stabla

Svemirski lukovi po »nebu«, u jednini, ali i instrumental, »nebom«, te množina, »nebesa«: »slikarija na nebu« (Hercegovina [Ja koracam livadama]); »s dalekog će neba noću sjati« (Moja preobraženja); »nada mnom neka crno nebo noći« (Mrtva ljubav); »Kroz veče k nebu bliješte srebreni pokali« (Pjesma iznad zemlje); »k nebu« (Molitva za preobraženje); »Na blize kuće nebo palo / Na kuće nebo naslonjeno sniva« (Zima); »blijedi dan je odsjev blijeda neba« (Bolesnik); »Bog noći / mjesec / sade s neba« (Mjesečar); »pod nebo visok pobjednički smijeh« (Pobjednici na livadi); »s neba je u bijedu svijeta sišao« (Otkupljenje). Prava šimićevska religijska pjesma o Bogu u kojega se »uvijek natrag povraćamo« (Otkupljenje). Pojavnost neba iznose i kriške stihova: »nebo boje plave« (Ljetne melodije, Kosci); »vidiš li ti s neba ove žene« (Žene pred uredima); »u dugom traku bačena iz neba« (Život na oblaku); »Ne teku u nebo više« (Večernja pjesma o oblacima i zelenim jezerima); »sad je blizu, sad daleko nebu« (Život na oblaku); »na zemlju ko nebo« (Nekoliko mladića); »s ljetnog neba pljušti« (Nađeni Bog); »gledaš ga u boji neba« (Nađeni Bog); »U njima su nebo« (Utjeha očiju); »Nebo je crno, od metala« (San); »Nebo ko zastor plavi« (Plavokosi suton); »Za rub se zemlje nebo ruši« (Bolesnik); »Zvijezda nebom sine« (Mandolina); »Zasvjetluca nebom munja« (San); »Tek nebom sporo i bez šuma koracanje zvijezda« (Hercegovina [Pod zvijezdama]); »nebom se tmurnim« (Zimska pjesma); »zaskočilo je na nebesa i na oblake« (Ljetna pjesma); »Mi letimo uspravni i divlje kličući preko svojih nebesa« (Život na oblaku) (Kao Mali princ, i predgovor Luke Paljetka uz Izabrane pjesme nosi naslov: Antun Branko Šimić drinovački Mali princ).

Ako se navedeno propitivanje može staviti na papiriće, ceduljice, u male medaljone, onda se ta pojava »brdo« opetuje i objašnjava u Šimićevu zapisu Papirići iz 1920. godine. »Hercegovačka brda. Još kao dijete imao sam tamnu tjeskobu kada bih gledao hercegovačka brda. Ono golokamenje koje se sraslo u brda, tek na površini odijeljeni kamenovi, veći koji stoje uvijek na istom mjestu, ili manji koji se premještaju. (...) Golotinja, ova težina koju ništa ne olakšava, pustoš tvrdog kamena otuđivala me je od sebe. Jedino kad su se brda udaljavala, kad su se pojedinosti slijevale u cjelinu – dakle, kad su bila što god dalje, gubila su onu oštrinu, tvrdoću, sivoću ili crnoću kamena i prestajala da budu kamen i sve više – moglo bi se reći – postajala plavi skamenjeni plamen, dok na koncu ne bi bila bestjelesna i tek boja, koja se više nije razlikovala od boje neba i oblaka, i miješala se s njima...« Po tome se uočava kako Šimićeva percepcija počiva na osovini, oku i uhu, a recepcija njegova književnog izraza traži pozornost i oka i uha i drugih osjetila.

»Pod zvijezdama su legla brda i poljem niske razbacane kuće« (Hercegovina [Pod zvijezdama]); »Sa brda zvonik bijeli« (Večernja pjesma o oblacima i zelenim jezerima); »Nad trećim brdom u visini« (Plavokosi suton); »Spuštamo se na visoki vrh brda« (Pjesma iznad zemlje); »Sa brda slaze ljudi« (Samoća na vodi); »blizu vrška brda stoji sunce« (Samoća na vodi); »brda vodu ljude sebe« (Samoća na vodi); »proguta u se nebo oblake i brda« (Samoća na vodi); »iz doline javi se i raste između blizih brda« (Molitva za preobraženje); »Rasvjetljuju se ispod neba brda« (Molitva za preobraženje); »Idem u dolinu s brda« (Sunce djetinjstva, Put u dolinu); »Miris neba, brda, stabala i voda« (Sunce djetinjstva, Put u dolinu). Tri naredana izraza su u srednjem rodu, kao međuprožimanja (»nebo«, »brda«, »stabla«). Bivaju kumulacija, punoća, gradacija.

Slijedi i pjesma krcatija imenicama u srednjem rodu: »Vani šume oblaci i stabla« (Ljubav [Zgasnuli smo žutu lampu]); »iz plave tame stabla strše (...) / U noći stabla maknuti se neće« (Hercegovina [Pod zvijezdama]); »poda mnom načas izrone iz mraka / kuće stabla dvorišta i njive« (Hercegovina [Ja koracam livadama]); »Mrači se između stabla« (Mandolina); »Stabla / na vrsima, po polju« (Molitva za preobraženje); »ulicama s uredanih stabala« (Ljetna pjesma); »Na rubu polja izmeđ crnih stabla« (Teški zrak); »mogu stati na list stabla« (Mjesečar); »red stabala visok sam koraca« (Žene, mladići, ljeto); »Stabla tanana« (Nikad više...) (Naslov podsjeća na opetovanje u pjesmi E. A. Poea Gavran).

Golemo sunce, ljeto i jezera

Pronicavi Šimić majstor je opisa sunca i onoga oko sunca, kad ono pada, stane, zalazi, opisuje ga frazeološki, pozna lokalno, južnjačko odnošenje prema suncu i načinu rada dok traje sunce, odnos prema poljodjelstvu u pogodnom, osunčanom vremenu. Primjeri: »kada sunce iza vrba stane« (...) »izljubi nam lice i kosu i oči crne« (Sunce djetinjstva, Jesen u polju); »od sjevernog sunca« (Žene); »Sretnem sunce« (Put u dolinu); »Bijeli slap u suncu blista« (Sunce djetinjstva, Put u dolinu); »(U suncu plamen svijeća je nevidljiv)« ([Već 20 godina je mrtva...]); »A sunce pada i pada« (Sunce djetinjstva, Jesen u polju); »stoji sunce« (Pobjednici na livadi); »slavimo ljetno sunce« (Idila) (opetuje se ovaj stih na kraju prve strofe i kao posljednji stih pjesme); »Gdje drugo sunce sjaje« (Pri polasku); »Popodnevno sunce zlatnu kišu toči« (Kukuruzi); »Gdje žarko sunce jače siplje sjaj« (Na povratku kući, Ah, evo opet...); »Na zapadu tamo sunce mrije, gasne« (Na povratku kući, Vesper); »U vrtu ispod aprilskog sunca« (April); »crveno mrtvo obješeno sunce« (Teški zrak) (Poetika: prožimanje floralnih i svemirskih pojava); »jedno veliko crveno sunce« (Žuta sjenka) (Pjesma je ta posvećena majci, i još nekoliko pjesama); »Vrt pun je sunca« (Seoski život); »Otklanja sunce, što joj baš u oči ide« (Seoski život); »U suncu rosnim smijehom se smiju« (Svijetlo jutro); »Vraćam suncu sve što od njega dobih« (Vraćanje suncu); »(Ko sunce što se u vodama gasi)« (Ljubav [U modroj noći tvoje tijelo sniva]); »Gradom dok izniču svjetla« (Mandolina); »svjetla biva manje« (Toplo popodne).

»Jer ljeto stiglo je eto« (Na povratku kući, Ivanje); »dišući naporno pod teškim svjetlom ljeta« (Žene); »prije mnogo ljeta« (Toplo popodne); »na poljima, ljeti, u suncu i u podne« (Žene); (Pjesma u prozi Žene donosi u jednome stihu nekoliko imenica u srednjem rodu, u obliku četverosprega: »lica«, »polja«, »sunce«, »podne«, a zatim riječi »ljeto«, »žita«, »tijela«, »žalo«, »srce«; takav četverospreg primijenit će i s glagolima, ne odvajajući ih zarezom, primjerice u pjesmi Nađeni Bog: »Bog oko tebe sja treperi miriše i šušti«); »radost vedrog ljeta« (Ljetne melodije, Kosci); »slave ljeto nagorkinje vile« (Ljetne melodije, Kosci); »u meni mene prati svijetla pjesma ljeta // Ja ne sjećam se kad je ljeto u grad došlo / al znadem: ljeto živi s nama« (Ljetna pjesma); »Već bezbroj ljeta ležimo« (Bolesnik); »Umukli su davno zvuci pjesme cvatnog pramaljeća« (Zimska pjesma). (Poetika: taj stih ponavlja i potkraj pjesme).

I Šimić je zamalo jezerski pjesnik, na tragu romantičara s britanskog otočja. Birani stihovi jamče, zamjetno: »Zelena jezera tonu i gasnu« (Večernja pjesma o oblacima i zelenim jezerima); »Noć na jezeru« (Na povratku kući, Noć na jezeru); »A jezero tiho sniva« (Na povratku kući, Noć na jezeru); »moja je duša tamno golo jezero« (Zima); »Sni duboki ko jezera!« (Žuta sjenka); »Jezerce poput modra oka« (Slika). Ovdje su dvostruke »srednje« riječi, pojačane, u jednome stihu.

Predmeti i okna, flora i fauna...

Prozori su alegorija vanjskoga svijeta, što se vidi izvana, a gorenje je nutarnje, ono koje preobražava. Na Šimićevoj pjesničkoj paleti našla su mjesta okna, stakla, prozori: »na naša okna divlje navire« (Bog mučitelj); »I okna dršću / Okna« (Radosna noć u gradu); »Ovo novo okno bijeli se ko prazno skamenjeno oko« (Okna na kućama siromaha); »(Zastrta okna praznih tamnih kuća)« (Sudbine u ponoć); »sva su okna zastrta« (Ljubomora); »na prozoru staklo se zatrese« (Zavedena).

Prirodna obilježja posve naravno dijelom su šimićevske odanosti flori: žito, stabla, smilje, grožđe, granje, pruće, lovorje: »Miriše grožđe i smilje« (Himnos); »i šipak i grožđe zori« (Himnos) (Poetika: prvi i posljednji stih pjesme upleće imenice srednjeg roda); »Povrh žitâ, što se suncem zapaljena« (Utjeha očiju); »Žita su glave svila« (Plavokosi suton); »Poljem se smiruju žita« (Večernja pjesma o oblacima i zelenim jezerima); »Što vonja žitom zrelim« (Mandolina); »bit mu lovorje« (Smilje); »Puna svježeg sijena idu selska kola« (Kukuruzi); »kraj uvelog crnog granja« (Zimska pjesma); »izmed pruća« (Ljetne melodije, Le clair du lune).

Faunalna i srodna svojstva Šimić imenuje kao »slavče«, »krila«, »jato«, »perje«, »gnijezda«: »Ko poplašeno slavče kroz tihgaj« (Smilje); »u krilo mami sjene i slavuje« (Ljetne melodije, Zvona); »Dvije zavjese se njišu kao bijela krila« (Seoski život); »na krilima kojih više nema« (Ljubav siromaha); »Jato veselih vrana« (Svijetlo jutro); »ko jata tica« (Žene, mladići, ljeto); »Labudova perja« (Kukuruzi); »Gnijezda, u žitu skrita« (Večernja pjesma o oblacima i zelenim jezerima).

Pregršt primjera ukazuje na sklonost imenovanja čovjekove svakodnevice: »pokraj nas časi šušte o odijela« (Bog mučitelj); »sja žarkim bojama odijela / namirisanom bijelom puti tijela« (Sudbine u ponoć); »Noseći rublje na glavi« (Svijetlo jutro).

Šimić pozornost usmjerava također na piće i jelo: »i ispijamo vino« (Pjesma iznad zemlje); »otrov vina« (Vampir); »vino naš posljednji pratilac« (Dokončavanje); »(kao da je jedno drugo jelo)« (Ručak siromaha).

A uza sve imenovano more biva nepregled, pučina, daleki ocean. Po Šimićevoj vizuri u njemu je kozmološka snaga, prenosi se i na neznatnu vlat: »kose moje drage duboko šumore / kao more« (Ljubav [Zgasnuli smo žutu lampu]); »San je kao plavo more / Ležim spasen na dnu mora« (Život) (Izjednačuje dno sna i dno mora, kao romaneskni oblik Tisuću milja pod morem).

Pozivanje na čudesno u riječi

Na svoje pjesničke dlanove Šimić je uzimao alate srednjega roda, zapravo nekim od tih gramatičkih oblika postiže iznimno smislene dubine i osjetilne slike. Premda izravno ne cilja na konkretnost, odnosno srednjem rodu prirođena je neodređenost, ipak pomoću srednjeg roda kao stilističke figure ovaj pjesnik ovjerava općost i univerzalnost izraza, podjednako spiritualnost i simbolično značenje svoga pjeva.

Premda inicijator cjeline, nikako izoliran u okvirima pojedinosti, Šimić se poziva na ono čudesno u riječi, u nemaloj Proriječi, otprve po ljusci i neodložno u njezinoj jezgri. Neskriveno oslonjen na proživljavanje u njoj, zapravo njom samom, spušten u nosivu opomenu koju prima i stvara, koju šalje, s kojima se dosta toga, u šimićevskom slučaju, nerijetko ili gotovo sve iznosi, imenuje na vidjelo. Otuda će i njegov napis o Matošu, svome nestoru, više no učitelju, biti svojevrsna zahvala za razumijevanje biti umjetničkoga činjenja. Još za postupna i odana stupanja u književni svijet pokazuje mu, otkriva taj utjecajni učitelj pogodan i valjan ritam i rimu. Uz okretnog učitelja ekspresije i sam se uvjerava, posvjedočuje koliko je »literatura umjetnost u riječi«. Ta leksička određenost izvjesna je vaga, kompas koji usmjerava, a pjesnički zahvat dohvaća i čini razboj između premalo i previše, slabo i prejako u riječi.

Kao da je Šimić u zreloj fazi zajedničarenja krjepkih lica, muških, ženskih i srednjih. Zacijelo predstavlja jedru epohu lica u protimbi s dolazećom umjetnom inteligencijom koja nema lice, rod, odnosno iznjedri je kad se hoće prilagoditi pojedincu, skupini, svijetu.

Šimić je u modernizmu bacio »mrežu na desnu stranu lađe«, kako se navodi u evanđeoskom motrenju na preobrazbeni trenutak sv. Petra na obali Tiberijadskog jezera. Riječ je o preobrazbi kroz odnose, od običnoga čovjeka, ribara, do stijene koja će održavati Crkvu. I karizmatični Učitelj prvi prilazi Petru, bit će pitan tri puta voli li svoga Učitelja, a toliko ga je puta i zatajio. Ono što je trajalo kao istost, preinačuje se u drukčijost, uspostavlja se novi red stvari. Srednji je rod dio konstruktivističkog načela, geometrijske ornamentike u oblikovanju slobodnoga stiha, kao mala i velika kola zvijezda. I Bog je svugdje, iznad i ispod.

Zamjetno je koliko je srednji rod imenica većinom u Šimićevim pjesmama geometrijski smješten ukraj stiha, gdješto u sredini, kao fokus, ali i dvije osovine, kao Bog mučitelj na sredini je tijelo, a ujedno i na sredini i ukraj usne i lica. Negdje se i pojačava s dvije riječi u srednjem rodu, i to u sredini stiha, kao riječi »brda« i »poljem« u Hercegovini. Usto srednji rod gdješto ponese i druga i pretposljednja riječ u stihu. Nimalo slučajno nije naslov pjesme Umorstvo djeteta u srednjem rodu, kao što i pjesma Mladić donosi riječi »djetinjstvo« i »dijete«.

Opisani srednji rod imenica neki je međuprostor i međuvrijeme, zglobni zahvat, premosnica za istine o čovjeku i dodijeljenu mu svijetu. Izgleda kao krug u krugu, sadržaj koji se nalazi u osobnome životu. Mali veliki kut, ukraj i onkraj prostora i vremena, kao u pjesmi (Sebi [O ovaj život]) »O kad bi samo kakav kutić osto / neispunjen od tog života u momu životu!« Bez prijepora i odvažno, tim rodom čini čudo svojstveno istinskoj umjetnosti. Stihovni potpisnik Preobraženja iskazao je moć zapažanja, izoštreno oko i uho za pojedinosti i stalnu općost. Pronalazeći prave riječi, vazda iz uočenoga ili po čuđenju, svrhovito i kadšto čestotno ih upleće u stihove. Gotovo srasta s njima, zaštitnički im određuje pravo mjesto, gdje jedino i odgovara, pokazao je izvanrednu stvaralačku moć.

___________________
1) Za motivsko navođenje stihova u ovoj su studiji korištena djela: 1) Izabrane pjesme Antuna Branka Šimića, izbor Danijela Čale, Marijana Čuljak, Mirela Knezović i Mladen Leko, predgovor Luko Paljetak, ilustracije Andrijana Mlinarević-Cvetković, Općina Grude, Grude – Drinovci, 2022.; 2) A. B. Šimić, Pjesme, priredio Vlado Pandžić, reprodukcija na naslovnici Mladen Soldo Sjećanje u kamenu, Matica hrvatska u Sarajevu – FMC Svjetlo riječi, Sarajevo, 2009.; 3) A. B. Šimić, Opomena – Izabrane pjesme, priredio Vinko Brešić, crteži Svjetlan Junaković, Konzor, Zagreb, 1995.