Rascvala otočja jezične kombinatorike

Tin Fresl hrvatski je pjesnik najmlađe generacije. Rođen u vrijeme Z-generacije 2003. godine, u književnost je stupio sa svega osamnaest godina objavivši pjesničku zbirku Vitezovi okruglog smisla, te pojedine pjesme u renomiranim tuzemnim časopisima Riječi i Poezija. Nedavno je postao i članom Društva hrvatskih književnika, što mu je dalo simboličku platformu bivanja hrvatskim književnikom, napose pjesnikom. Časti koje mu već sad pripadaju kao mladom autoru velike su i prognoziraju mu siguran i dobar put prema obzoru suvremenog hrvatskog pjesništva.

Autorica pogovora knjige, Lada Žigo Španjić, dovodi u vezu prvu i drugu zbirku preko kompleksnosti njezina jezika. Za drugu zbirku piše kako počiva na ideji svijeta kao Tehnopolisa i njemu pripadnog osamljenog subjekta, o nadrealističkim preobražajima njegove nutrine, o koherentno povezanim trima kompozicijskim dijelovima zbirke te o istaknutom stilskom sloju pjesama koji predstavlja problem prilikom poetičkog određenja zbirke i davanja sigurnijih koordinata u pluralnom suvremenom hrvatskom pjesničkom horizontu.

Na tim se zasadama može početi graditi kritika ove zbirke. Već se u svojem pjesničkom prvijencu Tin Fresl pojavio zaokupljen poetikom manirizma ili jezične virtuoznosti. Tomu ne pribjegavaju mnogi, osobito mladi autori. Rana je poezija najčešće trag nekog davno zatomljenog sentimentalizma ili pokušaja dodvoravanja aktualnim modama u pjesnikovoj suvremenosti. Maniristička poetika, tradicijski čvrsto zadana i nasljeđem prenesena i u druge stilske formacije, traži jezično osviještenog autora koji na pravi način kombinira ono učeno i ono emocionalno u poeziji.

To se očituje i u izboru naslova. Invokacija klaustrofobije. Reklo bi se kako je riječ o sintagmi nastaloj manirizacijom literarnog (invokacija) i psihološkog (klaustrofobija) diskursa i kako je njezino značenje priziva zatvaranja u osamljene kuće sebstva.

U idejno-tematskom smislu Tin Fresl zasad je odabrao problematiku tehnokapitalističke otuđenosti i svijeta izokrenutih vrijednosti logikom krupnog kapitala. Takva vrsta problematike zahtijeva angažirani lirski subjekt, no Fresl zaobilazi tu stupicu i u zbirci tematizira stanje vlastite izmještenosti iz takovrsnog poretka svijeta (i teksta) i u refleksivnoj maniri svjedoči o vlastitu sebstvu, tekstu, unutarnjem svijetu.

Kako smo naglasili u prethodnom paragrafu, zbirka je trodijelno komponirana. Svi su dijelovi povezani motivom invokacije koja je prvi član naslovne sintagme (Invokacija klaustrofobije, Invokacija retrospekcije, Invokacija egzistencije). Osamljeni lirski subjekt pokušava se udaljiti od ludila svakidašnjice i prije svega priziva zatvor vlastita sebstva, potom se prisjeća nekih ranijih događaja i situacija kako bi na kraju, u sadašnjem trenutku, pokušao preosmisliti vlastitu egzistenciju.

Pjesnički su stavci oblikovani složenim refleksijama (Progutao sam žbuku / i pretvorio zube u zidove, / jezik je tukao po njima / pokušavajući doći do zraka) i silovitim pjesničkim slikama (Gluha jeka / trese mirise poput kastanjeta, / pompozni plesači / uzimaju dah i okreću ga na bok.). Katkad su i same refleksije slikovito satkane (Zgnječi me svojim akordima / i raširi do granica ljubavi, / ljubavna će pjesma / biti novčanica zataknuta o harmoniku.), što im daje snažniju semantičku i estetičku vrijednost.

Od refleksija zastupljene su samorefleksije, refleksije svijeta u prethodno predočenom idejnom ozračju i metapoetske refleksije. Izdvojit ću estetski uspješnu samorefleksiju (Javu gledam s visine / u meni spava ponor straha, / straha od ruku koje me guraju / nazad u pokušaj odmora.), refleksiju svijeta (U ovoj melankoličnoj stvarnosti / moji, tvoji i naši heroji / uvijek djeluju ponizno, / uvijek djeluju preventivno.) i metapoetsku refleksiju (Zbog silnih kredita / poezija je prodala jezik / i pretvorila tajne dnevnike / u nikad crnje tržište.)

Iako je zbirka ocean različitih stilskih bravura, moram se u njoj osvrnuti na odnos manirizacije i hipermanirizacije. Manirizacija nastaje u trenutku kad se semantički protok poetske građe hipermetaforizira (Rascvjetana nelagoda, / miriše na nagli pokret, / neodrezani nokti grebu / kroz zrak ispunjen plikovima), dok se hipermanirizacija pojavljuje kad hipermetaforizacija lagano prelazi crtu izražajnosti i približava se verbalizmu i retorizaciji poetskoga gradiva (Nebeski čvorovi / nisu postali gordijski; / kraljevi kraljevstva nebeskog / pokušavaju rasplesti ozonski omotač.). Iako hipermanirizacija počesto sugerira iznimnu maštovitost i zapretanije semantičke i stilske sklopove, na nekim je mjestima treba malo utišati.

Jedina je manja zamjerka zbirci njezin naslov. Kako je tako nazvan prvi ciklus pjesama, zbirka je trebala nositi drukčiji naslov koji bi indicirao navedenu tematiku. Po mogućnosti i trivijalan kako bi se već na početku dogodilo rušenje recepcijskog koda.

Na samom bih kraju naglasio kako u svakoj knjizi postoji neki trenutak koji baca sjeme kako bi nastalo golemo interpretacijsko stablo. U stihovima pjesme »Poezija« Dolazi li hermetičnost iz jezika / ili smo probušili smisao pirsingom? autor je progovorio o hermetičnosti svoje poezije postavivši složeno pitanje jezika i smisla. Bolje rečeno, pitanje značenja i smisla. Nekako mislim kako prevaga ide smislu. Stoga nek’ se Freslovo pjesništvo i dalje razvija u tim koordinatama, s još neobičnijim i virtuoznijim jezičnim statuama.