Prosudbe o književnosti

Upravo je objavljena nova, dvanaesta znanstvena knjiga književne povjesničarke i književne kritičarke Hrvojke Mihanović-Salopek – U ogledalu znanstvenih prosudbi, sv. II. – kao svojevrsni nastavak njezine knjige U ogledalu znanstvenih prosudbi, sv. I., tiskane godine 2018. Ova znanstvenica bogate biografije diplomirala je 1984. hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje je 1990. magistrirala temom Hrvatska himnodija od srednjeg vijeka do preporoda, a 1998. doktorirala temom Hrvatska crkvena himnodija 19. st. Od 1986. radi na Odsjeku za književnost Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU-a; od 2002. u zvanju je znanstvene suradnice, od 2008. u zvanju više znanstvene suradnice, od 2013. u zvanju znanstvene savjetnice te od 2018. znanstvene savjetnice u trajnom zvanju. Trenutno obnaša i važnu dužnost predsjednice Društva hrvatskih književnika, na koju je stupila 2023.

O širokom znanstvenom interesu Hrvojke Mihanović-Salopek govore već i naslovi njezinih dosad objavljenih autorskih znanstvenih knjiga: Hrvatska himnodija od srednjeg vijeka do preporoda (1992.), Hrvatska crkvena himnodija 19. stoljeća (2000.), Tihi pregaoci visovačko-skradinskog područja: Doprinos franjevaca hrvatskoj himnodiji i duhovnoj književnosti (2004.), Iz duhovnog perivoja (2006.), Doprinos Petra Kanavelića hrvatskoj pasionskoj baštini (u suautorstvu s dr. Vinicijem Lupisom) (2009.), Željezni duh: Prinos Jakete Palmotića Dionorića hrvatskoj književnoj baštini (u suautorstvu s dr. Vinicijem Lupisom, 2010.), U ogledalu kritike (2012.), Fra Petar Knežević – Gospin pjesnik i glazbenik (u suautorstvu s dr. sc. Hanom Breko Kustura i fra Mirkom Marićem, 2017.), U ogledalu znanstvenih prosudbi (2018.), Kristalni plov: Glazbenoumjetnička djelatnost Branke Beretovac – operne prvakinje HNK u Zagrebu (2019.) i Povijest Društva Poljičana (u suautorstvu s Nedjeljkom Mihanovićem, 2021.).

Osim autorskih znanstvenih knjiga Hrvojka Mihanović-Salopek priredila je 40 knjiga izabranih djela, monografija i zbornika radova. Sudjelovala je na više znanstvenih projekata priređivanja kritičkih izdanja djela kanonskih hrvatskih pisaca, pa tako i Sabranih djela Ante Kovačića i Sabranih djela Milana Begovića. Od 2007. do 2019. vodila je međunarodni bilateralni projekt Doprinos hrvatskih i bugarskih intelektualaca duhovnoj raznovrsnosti Europe, između Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU) i Bugarske akademije nauka (BAN), te je nakon međunarodnoga znanstvenog hrvatsko-bugarskog skupa održanog u Zagrebu 2009. priredila zbornik radova Istaknute hrvatske i bugarske intelektualke u znanosti i umjetnosti (2011.). Sudjelovala je kao suradnica i na projektu Istarska dionica hrvatske književnosti (2022.) Bila je voditeljica međunarodnih znanstvenih skupova u okviru manifestacije »Dvigrad – međunarodni festival rane glazbe« u Istri.

Radove uvrštene u knjigu U ogledalu znanstvenih prosudbi II. sv. Hrvojka Mihanović-Salopek grupirala je u tri poglavlja. Prvo poglavlje glasi: »Književnici pod drugačijim reflektorom«; drugo poglavlje: »Interferencijska pretapanja hrvatskog mediteranskog pjesništva i slikarstva«; treće: »Umjetnički profili dvojice povjesničara književnosti«.

Knjigu otvara rasprava »Nepoznati maritimni putopisi i novele Frana Vinka Maroevića (1908. – 1939.)« u kojoj Hrvojka Mihanović-Salopek donosi portret ovog malo poznatog pisca iz Starog Grada na Hvaru. Posebnu vrijednost predstavlja analiza posve nepoznatih autorovih književnoumjetničkih i maritimnih putopisa i novele od kojih je tek jedan dio bio objavljen u književnim časopisima drugog desetljeća dvadesetog stoljeća, a veći dio ostao u rukopisu, te je autorica izvršila uvid u autografe. Minuciozno je razmotrila Maroevićeve moguće književne uzore u hrvatskoj književnosti, odredivši paralele s maritimnom realističkom proznom tematikom Jurja Carića i Ante Tresića Pavičića, pri čemu je distingvirala Maroevićeve stilsko-jezične posebnosti, istaknuvši vješto korištenje čakavskih dijaloga u razgovorima posade broda te znatnu uporabu stručnih zapažanja i termina iz bogate riznice hrvatske pomorske terminologije, posebno one korištene u doba jedrenjaka. Korištenje u književnom radu i drugih podataka iz raznih disciplina pokazuje, smatra autorica, piščevu višestruku erudiciju, dok se miješanje elemenata kasnog romantizma s elementima modernizma i secesije, napose u novelističkom radu, može okarakterizirati Maroevićevim vještim korištenjem književno-umjetničkih stilskih sredstava, primjerenih razdoblju u kojem je pisac stvarao. Kao antologijske domete piščeva stvaralaštva, autorica izdvaja njegov neorealistički, autobiografski putopis Tremiti i novelu Posljednja plovidba s motivima bliskim Vojnovićevim stilskim ugođajima.

Sljedeći rad, naslovljen »Putopisna zbirka Nikole Andrića u procjepu između realiteta i vizionarskih htijenja«, zanimljiv je osvrt na Andrićev beletristički rad, točnije na njegov manje poznati putopisni opus. Hrvojka Mihanović-Salopek putopise tog uglednog polihistora ispituje estetsko-stilistički, komparativno i povijesno-kulturološki, nastojeći ih interpretirati i valorizirati u kontekstu hrvatske književnosti, ali i u odnosu na europske utjecaje na tadašnje hrvatsko književno stvaralaštvo. Autorica donosi nove spoznaje iz Andrićeve stvaralačke motivacije te revalorizira iznova njegov putopisni opus s minucioznim osvrtom na autorova osebujna ideološka shvaćanja, pri čemu jasno uočava piščev dihotomni portret hrvatskog intelektualca koji hrvatsku domovinu uspoređuje sa zapadnim europskim državama i njihovim humanističko-kulturnim okružjem.

Slijedi prilog posvećen posmrtnoj ostavštini hrvatskog književnika Miroslava Slavka Mađera (1929. – 2015.) s književnim djelima za koja Hrvojka Mihanović-Salopek smatra da, što se primjerice poezije tiče, sadrže piščev smisao za rapsodičnu melodioznost te nadarenost za komunikacijsku protočnost i jednostavnost riječi, napose otvorenost prema ontološkim temama u kojima pisac pjesništvo promatra kao najizvorniju svrhu svoje osobnosti i ukupnosti svojeg življenja.

U prilogu »Demistifikacija uloge pouzdanog putopisca u putopisima Marijana Matkovića« analiziraju se tri Matkovićeva putopisa napisana godine 1964., nakon piščeva posjeta Sjedinjenim Američkim Državama, objavljena 1974. u knjizi Američki triptih. Autorica znanstveno utvrđuje da je Matkovićeva putopisna knjiga spoj putopisa, socijalno-ideoloških analiza, ali i unosa dramskog dijaloga u putopis, zapravo oblikovanje solilokvija podvojenog na dvije psihotipske razine (mladenačke i odrasle), potom interpolacija unutarnjega doživljenoga govora i psihološke introspekcije te, naposljetku, unos groteskno-fantastične opservacije, koja njegovu putopisnu prozu intenzivno približava fikcionalnoj prozi. Autorica, na tragu Matkovićevih opservacija, zaključuje da se pravi putopis najintenzivnije odvija unutar autorove duhovne osobnosti, nipošto ne na razini mimetičkog opisivanja predmetnosti vanjskog svijeta, stoga i Marijan Matković u svojoj putopisnoj prozi vrši svojevrsnu demistifikaciju uloge pouzdanog putopisca. Nadalje, među odlikama njegova putopisa autorica navodi: erudiciju, vješto zapažanje, ironičnu britkost i duhovitost, stilsko umijeće te žanrovsku dinamičnost. Među lošijim obilježjima Matkovićeva djela svakako su njegovi sociološko-politički stavovi koji su nastali kao svojevrsni danak jednom vremenu političke isključivosti i represije u kojem su djela nastala i potom objavljena. Taj imperativ dnevno-političke prakse totalitarističkog društva u kojem je stvarao Matković rješava bijegom u dominaciju ironije i samoironije, kao i odabirom heterogenog žanrovskog mozaika, čime se otkriva piščev uzmak od šablona i nametnutih okvira režimskog nadgledanja.

U studiji »Komiža u pjesničkoj vizuri Jakše Fiamenga« Hrvojka Mihanović-Salopek donosi pregled najvažnijih tematskih i stilsko-oblikotvornih karakteristika s naglaskom na zavičajnost, koje se pojavljuju u rasponu 27 objavljenih zbirki poezije – od prve samostalno objavljene zbirke More koje jesi iz 1968. do posljednje Pčela u jantaru iz 2016. Autorica posebice sagledava Fiamengovu stvaralačku usredotočenost na iščitavanje arhetipskih označnica otočkog podneblja. Posebno istaknuto mjesto u njegovu opusu zauzima poetska vizija Komiže, koja je pjesnika ključno obilježila, posvojila, impregnirala u sebe, kao što je i uzvratno pjesnik nju ugradio u svoje najdublje unutarnje biće, o čemu svjedoče brojni ciklusi njegove poezije.

Prilog naslovljen »Odraz Istre u pjesničkom stvaralaštvu Borisa Domagoja Biletića« posvećen je Biletićevu književnom opusu od 16 zbirki, objavljenih u rasponu od 1983. do danas. Autorica smatra da je njegov pjesnički iskaz samosvojan i nesvodiv na jedinstveni književni pravac, ali da se, analitički promatrajući, u pjesnikovu stvaralaštvu mogu uočiti polifoni utjecaji hermetizma (Giuseppea Ungarettija, Eugenija Montalea), jezičnog konstruktivizma, nadrealističke aluzivnosti i ekspresionizma, ali i ironijskog razobličavanja. Biletićevi pjesnički opjevani istarski toponimi zrače ontološkom tjeskobom, ali usporedo oni u pjesniku, smatra Hrvojka Mihanović-Salopek, pobuđuju težnju revitalizirajuće kreativne modifikacije u odnosu na petrificiranu povijesnu baštinu. Biletićeva zavičajna ukorijenjenost ostvarena je korištenjem jezika hrvatske pjesničke baštine s nezaustavljivim ciljem stvaralačkog preobraženja.

U radu »Astronomske i kataklizmičke opservacije u pjesništvu Gorana Gatalice« autorica istražuje pjesnikov opus u pet objavljenih zbirki te zapaža njegovu objektiviziranu egzaktnost u odabiru termina iz područja fizike i astronomije. S druge strane, njegova lirska vizura izraza određena je neomanirističnošću, tj. sklonošću da začuđujućim i neočekivano spojenim nizovima metafizičkih struktura iskaže teško predočljive kozmičke fenomene beskrajnog i metafizičkog. Autorica smatra da se Gatalica profilirao kao autor koji pjesnički nadahnuto premošćuje vlastito egzaktno razmišljanje, nadopunivši ga poetskim, subjektivnim i iracionalnim promišljanjima, osobito kada su mu pjesničkom temom nedohvatljivi svemirski prostor i metafizičke kataklizmičke vizije.

U prilogu »Odraz hrvatske povijesne i književnoumjetničke baštine u stvaralaštvu Josipa Botterija Dinija« autorica se osvrće na likovno djelo jednog od najistaknutijih hrvatskih likovnih umjetnika. Botteri (1943.) je samostalno izlagao na 130 izložbi, a svoju je umjetničku kreativnost iskazao u različitim slikarskim tehnikama: od ulja i akrilika na platnu do pjesničko-grafičkih mapa i brojnih monumentalnih kompozicija izvedenih u vtiražnoj tehnici. Analiza Botterijeva slikarstva pokazuje umjetnikovo spajanje odrednica kršćanske duhovnosti s motivima iz hrvatske povijesti, književnosti i glagoljaške baštine. Tako se u svojim djelima referira na Misal bosanskog vojvode i splitskog hercega Hrvoja Vukčića Hrvatinića glagoljskim slovima izrađenim na vitrajima, donosi konotacije na glasovitu Marulićevu pjesmu Molitva suprotiva Turkom s likom Marka Marulića pored kojeg je protagonistica njegove poeme Judita s glavom Holoferna, portret hrvatske junakinje Mile Gojsalić te impresivnu galeriju portreta hrvatskih svetaca i blaženika i dr. Josip Botteri Dini u nizu svojih djela likovno interpretira i duboko promišlja hrvatske povijesne teme, amagamirajući sudbine pojedinca i nacije. Zaista, taj je likovni umjetnik jedinstven među onim hrvatskim umjetnicima koji su stvarali vitraje. Botteri snagom osebujne kontinuirane visoke kvalitete svojih djela govori jezikom suvremene umjetnosti o hrvatskoj nacionalnoj kulturnoj baštini, odredivši time prepoznatljivo mjesto i ugled u povijesti likovnih umjetnosti.

Sljedeći ogled »Snoviti odraz povratka na Itaku« autorica posvećuje slikaru Zvonimiru Mihanoviću i njegovim perfekcionistički dotjeranim hiperrealističnim slikama mediteranskog krajolika jadranske obale. Pojedine slike tog međunarodno priznatog umjetnika iskazuju oživljeno sjećanje na jedinstveni trenutak doživljene ljepote nekog čudesno smirenoga ranojutarnjega primorskog krajobraza u kojem se proživljava unutrašnji mir i osjećaj potpunog stapanja s prirodom. Novo vrijeme takve slike nosi u nepovrat pa Mihanovićeve umjetnine pružaju doživljaje nestvarnog ozračja, prepunog nostalgične težnje i želje da se zaustavi propadanje arhajskog života na hrvatskom Jadranu.

U trećem poglavlju svoje knjige U ogledalu znanstvenih prosudbi II. sv. Hrvojka Mihanović Salopek donosi umjetničke profile dvojice povjesničara književnosti: Slavka Ježića i Ive Frangeša. U sveukupnoj hrvatskoj kulturi Slavko Ježić ima visoko mjesto kao autor jedne od najrelevantnijih povijesti hrvatske književnosti i znanstveno visokomoralnog djela – Hrvatska književnost od početaka do danas (1100. – 1941.), kao i drugih važnih književnopovijesnih studija, dok je njegov književni rad ostao manje poznat široj javnosti. Upravo zato autorica je odlučila napisati rad o Slavku Ježiću kao proznom autoru i njegovoj književnoj recepciji. U radu analizira obilježja Ježićeva mladenačkog romana Brak male Ra (1923.), kao i zbirke novela Životi u sjeni (1943.), te se oba rada stavljaju u kontekst hrvatske književne povijesti i europskih beletrističkih kretanja. Autorica nalazi određene mladenačke propuste u pogledu nepreglednosti fabulativne osnovice, ali u pripovjedačkom stilskom oblikovanju Ježić pokazuje i smisao za inovativne postupke.

U radu »Frangešova interpretacija i revalorizacija Kranjčevićeve poezije u Stoljećima hrvatske književnosti« autorica analizira Frangešovo najopsežnije sagledavanje Kranjčevićeva pjesništva, objavljeno u ediciji Stoljeća hrvatske književnosti, pri čemu donosi i književnopovijesni pregled kritike o Kranjčeviću do Frangešova vremena, naglašavajući aktualnost Frangešovih teza u odnosu na dotadašnju recepciju Kranjčevićeva djela, sintetizirajući njegov kritički osvrt te potvrdivši Frangešovu ocjenu da veliki pjesnik Kranjčević ima nezaobilazno mjesto u ukupnoj hrvatskoj književnosti.