Približavanje lirici. Sesteti – ustaljeni pjesnički oblik Drage Čondrića

Drago Čondrić (1944., Klašnice, BiH) najplodniji je hrvatski književnik u drugom desetljeću novog tisućljeća. Novom pjesničkom zbirkom Kainov vapaj (2025.), Čondrić je stigao do svoje dvanaeste konzistentne pjesničke zbirke, a njome i do svoga sedamnaestog naslova. Navodimo zbirke: Evanđelje po čovjeku (2009.), Fragmenti rane jeseni (2010.), Raspredanje sudbine (2012.), Cijeđenje zrela voća (2016.), Između Scile i Haribde (2018.), tiskanih u splitskog nakladnika Zorana Boškovića, zatim Van Gogh slika čemprese (2020.) u nakladi DHK-a, još četiri zbirke u nakladi Tonimir iz Varaždinskih Toplica: Lahor pred Ilijinom špiljom (2020.), Ljepota mira (2021.), Kad svijeće dogore (2022.), Tražio sam snagu (2023.) te u nakladi DHK-a Zamišljeni Adam (2024.). Od ostalih, tu su dvije knjige poema uz napomenu da se poema Golgota, Golgota! (2011.) pojavljuje u samostalnoj knjizi, ali i u drugom izdanju uz šest novih Sedam velikih biblijskih poema (2015.). Po svojim geneaološkim svojstvima Posljednji prorok (2017.) je epilij, epsko-lirski spjev, a ne roman u stihovima, kako je u impresumu navedeno. Čondrić potpisuje i dvije knjige pjesama namijenjenih djeci: Il’ ovako, il’ onako, uvijek naopako (2020.) i Dva anđela bijela (2021.).

Lako je osjetiti i prepoznati poetski univerzum pjesnikov, refleksiju, misaonu auru, moćnu gravitaciju duha, moćniju od svih naših spoznajnih vrhunaca, obogaćenu iskustvom davnih predaka, iznjedrenu iz riznice postojanja. Riječ je o univerzalnom pjesništvu kojemu je ključna svrha odgonetati razloge svom poslanju i postojanju pred zbunjujućom zbiljom. Mistikom duha pjesnik uvodi recipijenta u prostore transcendencije, Kranjčevićevim riječima iza spuštenijeh trepavica, u transu. Trag je to Čondrićevih svakodnevnih iščitavanja Biblije, proročkih knjiga, psalama i Otkrivenja. Nebo nam je prapostojbina, tvrdi pjesnik, tamo nam se i vratiti, a za vertikalni uzlet potrebna su moćna krila i jasni vidici. Ostajemo uskraćeni upravo onda kad bismo htjeli svojim ograničenim mislima proniknuti u bit pjesničkoga govora u kojem pjesnik lebdi iznad svoga ‘ja’, i u kojem su odjeci s retoričkom pratnjom, patetični i s jakim gestama. U nekoliko posljednjih pjesničkih zbirka Čondrić se približava lirskom izričaju u kojem je pjesničko ‘ja’ sve snažnije u odnosu na ranije pjesništvo epsko-lirske vokacije. Ipak, još uvijek misaonost lebdi nad pologom emocionalnosti. Pjesnik Čondrić postao je prepoznatljiv epsko-lirskom poezijom skrivenih emocija, subjektivnom tek u nekim naznakama, zapravo impersonalnom, objektivnom poezijom kranjčevićevsko-eliotovskoga tipa, i tako je ispunio prazninu nastalu u navedenu nacionalnom književnom razredu. Ključne poetske sastavnice upućuju na retoričke strategije, na metonimiju, važnu poetsku figuru, na pojačanu referencijalnost kojoj je svrha pronicanje u tajne ljudskoga postojanja, i razumijevanje dijaloga Neba i Zemlje.

Nakon prošlogodišnjeg Zamišljenog Adama stigosmo do Kainova vapaja, zbirke s 47 novih poetskih uradaka u nakladi splitskog Književnog kruga. Od Adama do Kaina čovječanstvo je iz Raja dospjelo na mjesto grijeha, otetog edenskog vrta, uskraćenog blaženstva, doline suza. Ljudskom hodu prispodobljuje se gmizanje. »Molitva jednog mrava« upućuje na konotacije čovjekova usuda, na batrganje i puzanje. Motiv zmije česta je asocijacija (»Kao zmija«). Pjesnik Čondrićeva formata obuzet je Duhom Božjim koji ga vodi kroz predjele sagorjelih vremena. Buđenjem dospijeva u novo tijelo, a kroz pretvorbu napušta prolazno, ostavlja želje i dotrajale kosti, dospijeva u novo pregnuće i uskrsnuće, ono u čemu je više od samoga sebe. Prostor i vrijeme jedno su kraljevstvo, nepregledna sfera čistih osjećaja, udisanje tišine. Pjesnik je gonetač simbola, poeta vates, snivač teških snova, osobno postaje nositeljem prapovijesnog ega, onaj kakvog je nekad sanjao, koji Višoj sili donosi smisao, onaj koji izlomljenim riječima otkriva tajno proročanstvo od trenutka u kojem su se »mučnom lupom zatvorila teška vrata«, a ključ je pao u grotlo vulkana (»Ključ«).

Pjesnik je vjesnik sna i jave, vjere u život, a ne smrtne strave (»Moje riječi«). Zarobljen je u školjci ljudskog bola, dospijeva u suzviježđe (»Terra nova«) s umom bez naučenih znanja. Nemoćan je, htio bi prepoznati vlastiti usud i Božju volju (»Raspredanje sudbine«; »Obračun sa sudbinom«), bere plodove, ali ne jabuke (»Kruška«). Otkriva stope svojih snova (»Stope«), obuzima ga osjećaj prolaznosti u kojem Što mogu, kad mi dani život brste / k’o gusjenice meso mlada lista. Čovjek je nisko pao, u blato, barem da je u pijesku koji zna sačuvati stope, proživljava patnju i naslućuje tegobe (»Snivah teške snove«), sluti zloću Svijeta (»Teret oholosti«), koketira s proročicom (»Vračara«), traga za kranjčevićevskom vizijom (»Vječna misao svijeta«), živi od sjećanja na djetinjstvo (»Hod kroz sjećanje... «). Odlazi na očev grob, duboko uronjen u sebe, traga za pročišćenjem (»Pročišćenje«), pouzdava se u snagu vlastitog govora (»Moje riječi«), pozdravlja pjesnika (»Hommage Nikoli Šopu«), lađara na biblijskom Stiksu proglašava lažnim (»Haronu, lažnom lađaru«), jednom nogom stao je na vagu za kap dobrote i spasenje, i s pogledom u oči vječnosti. Život je neprekinuti vir. Čovjek srcem otvara zaprta vrata. Cijelog života sebi kopa raku, a želje mu predaleko streme, tvrdi pjesnik. Opterećen je Nigdinom u duši, tuđinom.

O metajezičnom i apelacijskom sloju i o poetskom imaginariju Čondrićevih pjesničkih zbirka već smo u nekoliko navrata pisali, i na tom planu pratili smo pjesnika sklona istraživanju, kao što je i na formalnom, izričajnom planu novijim nizom razvijao jedan stalni oblik, a to su pjesnički sesteti u kojima se stihovi prepleću nizom obgrljenih i parnih rima koje zatvaraju strofe. Time je šestostih postao prepoznatljivom stalnosti najnovijih zbirka, a napustio je distihe, tercete, katrene i ostale strofe, strofoide i rasute stihove, također sonete i tercine, česte u ranijim zbirkama. Njegovi stihovi više nisu toliko čvrsti, vezani, ukalupljeni. Čondrić istražuje izričaje u raznolikim ritmovima; njegovi stihovi slobodnije dišu. Iako su uvezani rimama, silabičnost im je slabija, a izričaj moderniji. Pjesnik ustrajava na brojnim intertekstualnim unosima: Pessoa mu posuđuje tračnice za šesterac i sedmerac (»Vjetar«, »Kruška«), stihovima osrednje dužine ugošćuje Rilkea, Clodela, Jimeneza, Kranjčevića, Miljkovića, Kaštelana, Ivaniševića, Kozarčanina, Ujevića, Nazora, Mađera, Joju Ricova, Vinka Kosa, Antu Cettinea, Rubén Daría, a u dugim stihovima i Krležu.

Čondrić je razvijao raznolike pjesničke oblike vezanih i nevezanih stihova, epsko-lirskog i lirskog pjesništva, govornog i razgovornog, apelativnog i misaonog, kojemu je bila svrha razvijati refleksivne vrijednosti, a u novijim zbirkama otvorio se i prikazbenim svojstvima pjesme. Lirski se subjekt postupno otkriva u pjesnikovoj sjeni: Svjestan sam da kroz mene dišu sve stvari svijeta (»Desperatna pjesma«). I kad navodi toplu svjetlost križa raste visoko, vertikalno, zanosi se biblijskim visinama i ljudskim veličinama. Čondrić govori o našem svijetu i vremenu čistim jezikom s ponekom pogrešnom alternacijom ije/je, nekom sinkopom svojstvenom njegovu zavičajnom govoru (npr. od’kle), suvišnim naveskom a uz prijedlog s i ponekom tuđicom koja ima dobrih zamjena (košmar umj. zbrka, nered i sl.).

S dvanaest konzistentnih pjesničkih zbirka vrlo visoke kvalitete, epilijem te dvije knjige pjesničkih poema Drago Čondrić zavrijedio je recepciju znatno veću od one koja je obilježila ovo naše doba i časno mjesto u nizu uspješnijih suvremenih hrvatskih pjesnika.