Pred čudesnom knjigom Luka i Tonka

Pred čudesnom knjigom Luka i Tonka, dva vrsna ribara riječi, naslova namjerice posuđena iz jednoga stiha Petra Hektorovića i njegova Ribanja i ribarskog prigovaranja, a Tonku tako dragih, Jedan niže držeć, drugi više pojuć, čovjek ostaje zatečen diveći se divnom prijateljstvu dvojice velikana hrvatske pjesničke riječi, njihovoj upornosti, vjernosti i radosti što, evo, u različitim zgodama i iz različitih krajeva jedan drugomu pišu razglednice, pisma, poslanice, sonete, jedan i drugi sonetne struke, meštri od zanata. Njihovu lirsku i drugu korespondenciju, koju je priredio Luko, prije godinu dana objavila je marna i harna splitska Naklada Bošković, kao uostalom i sedam Lukinih knjiga Sabranih pjesama te podigla Luku spomenik trajniji od mjedi; tu korespondenciju možemo pratiti u vremenskom luku od gotovo četiri desetljeća – od 1984. do Tonkova preminuća 11. kolovoza 2020., na dan svete Klare, družice i biljčice asiškoga sirotana, svetog Franje.

Istina, ta je lirska i druga korespondencija u prvom redu u cijelosti Lukin hommage Tonku: prijateljsko uzvraćanje na sve Tonkove dobrine i dobrote kojima je neprestano obasipao prijatelja Luka, prateći u stopu njegov književni opus prigodnicama, svojim »versima od prigode«, kritičkim riječima, interpretacijama i pjesničkim izborima u Bijelim tamama i Novim tamama. Stoga se, uz spomenutu korespondenciju, u knjizi nahode i Lukin Sonetni vijenac posvećen Tonku i objavljen 2020. u ediciji Bože Biškupića uz grafičke listove trideset i tri hrvatska likovna umjetnika i Lukin nekrolog objavljen 10. rujna 2020. u Matičinu »Vijencu«.

No kad se knjiga rastvori i kad se stane prelistavati, isprva će biti jasno da je to i više nego hommage, jer tu i Tonko živi, tu živi njegova pjesnička i ljudska riječ, tu i on progovara de profundis, progovara svojim pjesničkim jezikom, časteći pohvalama prijatelja Luka, uznoseći njegovo ime i djelo i radujući se bezuvjetno svakom Lukinu uspjehu, svakoj knjizi, svakom prepjevu. Luko pak pun dječje, nepatvorene, iskrene zahvalnosti uzvraća Tonku dobrom mjerom, nabijenom, natresenom, preobilnom, duboko svjestan rečenice »Dajite i dat će vam se« (Lk 6,38), diveći se njegovim prosudbama, vedrini njegovih pogleda i snazi njegovih zapažanja. Sudjelujemo zapravo u razigranim i duhovitim »prigovaranjima«, darovima i uzdarjima riječima i srcem, radosnim trenutcima zajedništva dvaju prijatelja koji koriste svaku prigodu za potvrdu svoje caritas, one ljubavi, onoga prijateljstva o kojima zbori antifona iz osmoga stoljeća drevnim latinskim jezikom »Ubi caritas et amor, ibi Christus est«. U tome razgovornome zajedničkom cvrkutu nema nimalo gorčine, nimalo pelina, nimalo razočaranja, nimalo rezignacije, samo radosti i ushićenja što možeš uvijek biti s drugim blizu, iako si od njega daleko, što mu možeš svojom razglednicom ili prisnom riječi priskrbiti istinsko veselje jer ga poštuješ do kraja, do kraja ga cijeniš i voliš bez očekivanja kakve naplate ili kakve usluge. Da, to je bezuvjetno prijateljstvo, ono prijateljstvo bez ikakve računice, ono prijateljstvo za koje Ciceron na Lelijeva usta reče da »može biti samo među dobrim ljudima«. Iz obilja srca usta govore, a srcem su obilovali i jedan i drugi. I to svjedoči ova knjiga.

Osim toga, sabire i mnoštvo životnih i mudrih zrnaca. Od intimnih trenutaka koje znaju dijeliti, do većih ili manjih tema književnosti i umjetnosti o kojima su znali raspredati, od raznih referencija i reminiscencija na mnoga imena hrvatske i svjetske književnosti o kojima i s kojima su svakodnevno komunicirali, do obiteljskih i drugih svakodnevnih sitnica u kojima su znali uživati, do kulture stola, do kulture menze, koju su njegovali kao pravo svjedočenje ljudskoga zajedništva. Renesansnoga duha, eruditske i poliglotske naobrazbe, vrsni poznavatelji svjetske, europske i hrvatske baštine, pjesnici igrači i učeni pjesnici, znali su u svakom trenu jedan drugomu osjetiti bilo, oćutjeti mu titraje srca, duhovnih stanja i raspoloženja. Znali su da prijateljstvo nema cijene i da ga valja cijeniti više od svih ljudskih stvari. To je bila njihova neponovljiva strategija uzajamne plemenitosti koju su dobro znali primjenjivati i na druge svoje prijatelje i znance. Stoga bismo danas, predstavljajući ovu čudesnu knjigu, mogli preuzeti barem dio, ako nismo u stanju preuzeti cjelinu onih riječi kojima se Luko opraštao od Tonka i zahvaljivao mu za sve godine njihova prijateljevanja: naime, da se znamo radovati »svakom novom prilogu svijetu ljepote i sklada«, do kojih je i Tonku i Luku bilo najviše stalo. Svijet ljepote i sklada, dobrote i istine, jedino je mjesto gdje se čovjek može osjetiti potpun u svojem čovještvu i u zajedništvu s drugima graditi njegov unutarnji prostor i čuvati njegove zidine.

Ova čudesna knjiga zajedništva može itekako poučiti kako se može neiscrpivom ustrajnošću i samoprijegornim radom živjeti drukčije, potpunije, plodnije te graditi svijet, pobratimstvo lica u svemiru, i kako svjedočiti ljepotu cjelovitoga čovještva. Iako ih više tijelom nema među nama, oni su svojom književnom i ljudskom ostavštinom, svojim zajedništvom i prijateljstvom s nama; pamtimo ih upravo takvima kakvima ih svjedoči njihova korespondencija, njihov književni opus i njihova ljudskost i sigurno nas mogu potaknuti da i sami uzmognemo ići takvim ili sličnim putovima.

Tonko i Luko bili su matičari par excellence, dugogodišnji članovi upravnih tijela Matice hrvatske, jedan u Dubrovniku, ne zanemarujući Zagreb, drugi u Zagrebu, ne zanemarujući ni jedan hrvatski kutak. Njihovi plodovi, kojima se Matica hrvatska može i mora ponositi, zapremaju brojem objavljenih autorskih, prevedenih ili uređenih knjiga nemalu biblioteku, a više još ostavljaju neizbrisivi pečat kojim su u svakom smislu Maticu hrvatsku godinama obilježavali. Njihova zajednička baština koju su Matici namrli ostaje stalnim izazovom i snažnim poticajem za sve one koji će ubuduće Maticu hrvatsku voditi. I to možemo prepoznati, vidjeti i osjetiti u ovoj čudesnoj knjizi prijateljstva, uzajamnog poštovanja, velikih pjesničkih i umjetničkih dosega.