Poduhvat

Stota obljetnica smrti Antuna Branka Šimića koji za sobom ostavlja besmrtnu poeziju obilježena je knjigom što kao da u sebi utjelovljuje Šimićeve proročanske stihove čovjeku da ne ide malen ispod zvijezda. (Organizacijski odbor Šimićevih susreta, Predgovorom popratio: fra Ante Marić, Tekst o »Zavičajnom Šimiću«: Damir Zorić.) Sve što se tiče velikoga Šimića, osobito krštenje u crkvi svetoga Mihovila, ime fratra koji ga je krstio, Blaža Jerkovića, ime Šimićeva kuma, Luke Čuline iz Drinovaca, kućnog broja 32, za nas poprima neko sveto značenje: pjesnik je rođen, pjesnik je kršten, pjesnik je s dvanaest godina 1910. primio sakrament svete krizme. Župa u hercegovačkim Drinovcima čuva Šimićev upis u Maticu rođenih i krštenih, imena njegovih roditelja i kućni broj: 168. Zna se i njegov krizmani kum, franjevac Paškal Buconjić. Pučku je školu pohađao u rodnome selu, potom sjemenište u Širokome Brijegu gdje se školuje za fratra, potom nagli odlazak u Mostar, Vinkovce i Zagreb gdje s prekidima boravi do kraja života. Vrijedno nam je znati svaki Šimićev korak, jer on nas je svojim stihovima naučio koliko vječnosti stane u tek nekoliko redaka. Da je život relativan, svjedoči nam teška bolest koja zaposjeda pjesnika već 1923., a u liku »crne tice« i smrt što ga odnosi 1925. Njegov rani pjesnički uzor Antun Gustav Matoš umire ne dočekavši četrdeset i prvu, no Antun Branko odlazi doslovce u cvijetu mladosti u mjesecu cvijeća i Djevice Marije, svibnju. Susrevši se u međuvremenu s paletom životnih nedaća: glađu, životarenjem u sobičku, ratom, ali i upornim razgovorima s Bogom. Bunio se Šimić protiv Boga, kao što se bunio protiv svega, poput većine mladića bio je jarostan i buntovan, opijao se idejama avangarde i ekspresionizma, jarkim bojama i snažnim kontrastima šarenila i ništavila, no negdje je u njemu prebivao isti onaj Bog s kojim se sreo rodivši se u Drinovcima i čiji je blagoslov prije smrti, posredstvom svećenika, zamolio. Shrvan bolovima, mršav do neprepoznatljivosti, Šimić moli Boga, unatoč modernističkom ništavilu koje je ostavilo pečat na nekim njegovim pjesmama i unatoč tome što se Bogu znao i svadljivo obratiti. No je li on ikada otišao od Njega? Smrt je rasla u Šimiću, on o njoj piše, stoički suočen sa spoznajom da napušta svijet u kojem će toliki nakon njega uživati i trpjeti. Pati jer zna da više neće vidjeti rodnu Hercegovinu, gdje će ga potkraj života otac i majka liječiti ljubavlju, krajolik što se duboko utisnuo u njega i ostat će u njemu sve do smrti. Šimić se ne plaši pisati o bijedi, gladi, o prijatelju Iliji Glavoti što je umro od gladi, o siromasima, o ženi koja se ne usuđuje ući u crkvu nego kleči pred vratima i moli. Patio je s ljudima »voštanih lica« što bi stajali u redu pred zatvorenim vratima »ureda«, gdje za njih nije bilo pomoći. U njegovim Drinovcima jezero je Krenica, padine nastanjene izmaštanim bićima, gdje prebiva čudesno bogat Gavan iz priča prijatelja iz pučke škole, to je kraj kojim je u mašti, ležeći u sanatorijima, umirući u bolnici na Zelenom brijegu Šimić još jednom prošetao. Veliki njegovi uzori, Kranjčević, Matoš, suvremenici Krleža i Ujević, svi su oni u nekom trenutku utjecali na pjesnika, no vrlo je mlad, još u sedamnaestoj godini on odredio svoj samostalni pjesnički put. Zato i pokreće časopise, kako bi u proznim tekstovima objasnio svoje gravitacijsko ishodište, svoje razloge iz kojih napušta školu i okreće se suvremenim europskim piscima i pjesnicima, kako bi iz pozicije potpune slobode, makar siromašan i gladan, kritički pisao o njima, dokazavši se koliko duboko umije zahvatiti svaku pojavu i svaki trzaj tadašnje Europe kojom u to doba vlada poetika izama. Je li mu drinovački krajolik podario tu snagu? Jedinu zbirku pjesama, Preobraženja objavljuje 1920. godine. Istodobno, A. B. Šimić pjesnik je kozmosa, svijet mu je tijesan, gradovi kojima se kreće uski, doziva zvijezde, a istodobno pjesnik je svojih Drinovaca, prašnjave ulice rodnoga sela. Pjesnička je protežnost teško opisiva, Šimić poznaje svemirska prostranstva, da bi kozmos pronašao kod kuće, meteorski se pojavljuje nezaboravnim stihovima, da bi odjednom nestao s ovoga svijeta, no zadržavši se pritom u pjesničkoj besmrtnosti. Kao što je njegov život bio poduhvat mladića iz hercegovačkoga sela, tako je i netom objavljena knjiga Preobraženje glasova, u kojima se njegov pjesnički dar podastire pred čitateljima na osamnaest jezika, među njima engleski, njemački, francuski, španjolski, poljski, ukrajinski, turski, kineski ...I to pjesme »Pjesnici«, »Mjesečari«, »Mati«, »Hercegovina«, »Povratak«, »Ljubav«, »Molitva za preobraženje«, »Opomena«, »Smrt« i »Pjesma jednom brijegu« koje bismo u Hrvatskoj trebali znati naizust i nekad ih izgovoriti poput molitvi, poduhvat je i dokaz da Antun Branko Šimić smrću nije otišao, već je živ za svakoga od nas tko prihvati u duši njegove stihove, sada i čitateljima iz raznih kuteva svijeta koji će univerzalnost Šimićevu s lakoćom prepoznati.