Petar Gudelj: Mistični Mediteranac, divlji gorštak, samozatajni šaman

Petar Gudelj (1933., Podosoje kraj Imotskog), jedan od najvećih hrvatskih pjesnika, preminuo je 12. veljače 2025. godine u Zagrebu u 92. godini života. Za sobom je ostavio dvadeset pjesničkih knjiga, od kojih su brojne antologijske, nekoliko poema, filmskih scenarija, knjiga iz područja dokumentarne baštine. Ostavio je Gudelj za sobom neobične pjesničke svjetove na kakve naša književnost i nije naviknula, ostavio je za sobom jezik jednog kraja i jednog naroda koji je oživljavao, ostavio je za sobom tragove hrvatske, rimske, grčke, ilirske, slavenske.

Petar Gudelj tijekom cijele pjesničke i profesionalne karijere bio je jedinstvena pojava: prvo u jugoslavenskoj književnosti, a potom i u hrvatskoj. Rođen u, kako je sam govorio, siromašnom kraju i vrlo nesretnom narodu, školovao se u rodnom Imotskom, Bihaću, Sarajevu i Mostaru, a onda je otišao, kasnih pedesetih godina prošlog stoljeća, putem svojih pjesama koje su prvi put objavljene 1951. godine upravo u Beogradu. U Beogradu je Gudelj diplomirao opću književnost na Filozofskom fakultetu 1959. godine, a pjesme je objavljivao i u vremenu bivše Jugoslavije, u Sarajevu i Beogradu. U glavnom je gradu bivše države jedno vrijeme radio i kao urednik u Nastavnom zavodu za školske udžbenike te modernizirao čitanke za srpsko-hrvatski jezik.

Prva zbirka pjesma Ruke, suze i čempresi objavljena je 1956. u Sarajevu, a uslijedile su Isus je sam (Kruševac, 1961.), Pas, psa, psu (Beograd, 1967.), Suhozidina (Beograd, 1974.), Tropi. Počela (s grafikama Slobodanke Marinović-Stupar; Beograd, 1976.), Štit (Mostar, 1979.), Ilirika (Beograd, 1980.; Ljubljana, 1984.), Vrulja (Beograd, 1982.), Mit i med (Beograd, 1982.), Osmoliš (s grafikama Senadina Tursića; Beograd, 1982.), Vlkoe (s grafikama Milice Vučković; Beograd, 1984.), Hesperidske jabuke (Beograd, 1986.), Europa na tenku (Beograd, 1987.), Vuk u novinama (Zagreb, 1988.) i Moja Imota (Zagreb, 1991.). Već se prvom pjesničkom knjigom dalo naslutiti povjesničarima i teoretičarima književnost da Gudelj pripada onoj grupi pjesnika koji cijelog života, ustvari, pišu jednu jedinu pjesmu. Njegove pjesničke knjige, i iz beogradske i iz hrvatske faze, zapravo izlaze jedna iz druge i jedna se u drugu vraćaju. Gudelj je u svim svojim knjigama govorio zmijama i poskocima, pjevao s golubicama i jarebicama, milovao munje i gromove, on je svaku svoju pjesmu, jezikom specifičnog, imotskog kraja, jezikom unutrašnjosti srednje Dalmacije, u kamen uklesao. Nema u hrvatskom jeziku nijednog pjesnika koji je poput Gudelja toliko dugo, aktivno i intenzivno stvarao jedan paralelni svijet Dalmatinske zagore, Imotske krajine, kasnije i Hrvatske: svijet za koji ste, čitajući Gudelja, nerijetko pomislili da ste u svim tim malenim mjestima i vi sami, da ste ih vidjeli, posjetili, osjetili. On je, zapravo, svojim stihom sazidao novo Biokovo, novi Velebit, on je stvorio nove slike, nova mjesta, nove gradove. Ispisao je cijelu jednu geografiju, i to, uglavnom, na tvrdoj ikavici svojstvenoj njegovu zavičaju, i to, u najvećoj mjeri, usred Beograda.

Gudeljeve su pjesme napisane snažnim, moćnim, osebujnim jezikom koji je ukorijenjen u zavičajnoj mitologiji, posvećene vrlo konkretnom prostoru, još konkretnijim ljudima i sudbinama. Nerijetko surove, oštre, silovite i silne, te su pjesme bile incident u tadašnjim književnim prilikama i okolnostima, a poslije njegova povratka u domovinu, one su bile nepresušni izvor čuđenja. Gudelj nije bio slijedio nikakve pjesničke trendove, nije u tom smislu išao u korak s književnim modama, nego je gotovo sedamdeset godina ispisivao svoj svijet: ono što ga je obilježilo i odredilo, ono što je osjetio i osjećao, sve ono što je njegov jezik učinilo upravo takvim kakvim jest: naturalistički, narativni, arhetipski, snažnog ekspresionističkog naboja. Gudelj je pjesnik koji je izniknuo iz kamena, njegovi su stihovi k’o u kamen klesani jer se oslanjaju na tradiciju i prošlost, puni su zaziva, inkantacija, skrivenih i simboličkih značenja i sadržaja. On se svojim stihovima izravno naslanjao na grčke i rimske mitove, staroslavensku baštinu, biblijske tekstove. Iako za mnoge naše kritičare, osobito suvremene, Gudelj djeluje dalek, nepoznat, arhaičan: njegov je stih uvijek prenosio univerzalno ljudsko iskustvo, osjećaj za sve nijanse koje jedan društveni, politički, pa i geopoetski prostor donosi. U srpskim je antologijama redovito uvrštavan, i to kao hrvatski pjesnik koji stvara u srpskoj književnosti. Gudelj je u Beogradu pisao na hrvatskom jeziku, bio priznat i prepoznat kao hrvatski pjesnik, u isto ono vrijeme kada su se neki hrvatski pjesnici usred Zagreba skrivali iza poznate »hrvatske šutnje«. Čak i ranije.

U Hrvatsku se vratio početkom 1990. godine, i to, kako je sam kazao, »u svoju kuću, u svoju zemlju«. Prvo u Imotski, a potom u Bašku Vodu u kojoj je nekoliko godina vodio i vlastitu nakladničku kuću Sveti Jure. Tih je ranih devedesetih napisao Moju Imotu, knjigu dokumentarne baštine, a uslijedile su Put u Imotu, velika monografija posvećena Imotskoj krajini, njezinim ljudima, povijesti, običajima, mukama i patnjama. Uslijedile su Golubice nad jamama (Split, 1993.), Hrvatska Odiseja (Baška Voda, 1999.) i Zmija mladoženja (Split, 2008.). Gudeljeve pjesme i pjesničku prozu objavljivala je sve do smrti zagrebačka Školska knjiga. Petar Gudelj u svojoj je poeziji ispisao jednu povijest hrvatske animalistike i floristike koja se jest crpila iz mikroprostora Imotske krajine, ali je u konačnici on bio mediteranski pjesnik u svojoj punini. Ispisao je hrvatske dijelove Mediterana kao malo tko u našoj književnosti, oslanjajući se na drvenost grčkih i rimskih mitova, biblijskih prizora scena, na jednu sveukupnu drvenost i misticizam kakve Mediteran sam po sebi nosi. Gudelj je bio i divlji gorštak: njegova je riječ nerijetko bila gruba, oštra, opora i čvrsta, poput prave suhozidine, a opet dovoljno nježan, topao kao kakav jadranski šaman. Njegova je riječ mitska i drevna, traje i trajat će kao taj isti kamen, taj isti krš iz kojeg je ponikao. I nema te oluje, vatre, vjetra, munje ili grmljavine koji je mogu uništiti. Kroz Gudeljeve pjesme govore povijest i prošlost, govore, kako je sam pisao, kosti njegovih predaka, Rimljana, Ilira, Slavena, starih Hrvata, kroz njegove pjesme govori, ustvari, cijela jedna zemlja.

Petar Gudelj

BOŽE, ŠTO SI HRVATSKU

Bože, što si Hrvatsku
Oblio nebom i morem.
Što si je osuo zvijezdama
I otocima.
Što si u njezin krš
Poslao vojsku zmija.
Obasjao njezine jame
Jatima golubica i munja.
Mene stvorio među otocima,
Munjama, zvijezdama i poskocima.
Što si joj nad gorama i vodama
Izgovorio ime.