Pečat istine

Sabiranje radova raznih intelektualaca (povjesničara, povjesničara umjetnosti, književnika, novinara...), razasutih u raznim tiskovinama, novinama, časopisima, zbornicima (danas i u raznim medijima), nije nova navada. Pruža nam uvid u osebujno djelo pojedinca, ali nam istovremeno olakšava istraživački rad. Na to se odlučio i Nikola Šimić Tonin, autor romana, drama, priča, pjesama, poema, slikovnica, književnih kritika i osvrta..., sabravši upravo ove potonje (književne kritike i osvrte...) u Pečatu istine.

Nikola Šimić Tonin, pjesnik, pripovjedač, romanopisac, dramski pisac, pisac za djecu, pisac udžbenika, esejist, književni, likovni i dramski kritičar, čvrsta je duhovna oklopa i sjajna izoštrena senzibiliteta, spreman da se uhvati u koštac sa svakim (životnim i književnim) problemom koji mu se nameće, pa i s društvenim okoštalostima ili uskogrudnostima kad treba, bez obzira na (ne)izvjesnost mogućeg ishoda. Iz nacionalne osviještenosti i domoljubnog zanosa, iz ljubavi prema svom narodu i zavičaju, iz kršćanski širokogrudne dobrote i plemenite skromnosti i skrušenosti, kao i iz svoje humanističke aure i načela, ali i iz svog nepokorenog duha, zapravo iz svoje trajne spremnosti na pobunu i odricanja, kao i iz duboke intuicije i emotivnosti, antejski crpi snagu, poetske (stvaralačke) naboje i uvjerljivost svog izričaja, gradeći mostove prema istini i književnosti, bez kojih jednostavno ne može (niti zna) ni živjeti ni stvaralački funkcionirati.

Književne kritike i osvrte koje u Pečatu istine niže kao karike razvojnog lanca kronološki, logično nastavlja i jedne na druge nadovezuje te uvijek uspijeva kontinuirano zadržati visoku razinu umjetničke samosvijesti i stvaralačke slobode. Pri tome umjetnik u baratanju riječima sve zahvaćeno zna sublimno pretočiti u jezičnu pređu i asocijativno znakovlje rukopisom, izričajem koji je samo njegov, koloristički raskošan i po unutrašnjoj dinamici poseban i neponovljiv. On duboko osjeća (živi i proživljava) djela, sadržaje o kojima piše kritike i osvrte; ponire u njihovu atmosferu poput nečujnog životvornog lahora, gradi izričaj u kojemu se oživotvoruje u nama jedinstvena polifonija raznih tonova i vrsnih partitura najveće osjećajne gustoće.

Šimićeve kritike i osvrti, one crne (rijetke!) i bijele, moguća su uprizorenja fraktalnih stanja svjetova što ih tijekom bezbrojnih metamorfoza, lomova i previranja ti svjetovi prolaze i trpe. Ali narav tih kritika i osvrta nije samo duhovne prirode, ona je i zemaljska i zbiljska; vrijeme koje se ovdje očituje nije zakočeno, ono kapilarno bilježi trajanje, a bogata znakovitost izrečenoga suvremena je i aktualna, bitno određena pa i uvjetovana i povijesnim i ovodobnim ljudskim iskustvom kritičara i književnika koji osjeća, prati i gleda lomove i mijene ljudske prirode i prirode svijeta, propitkuje ih i skenira osjetljivim senzorima svojih najskrivenijih duhovnih sfera.

Šimić je, naime, itekako svjestan kulturne i duhovne ukorijenjenosti kao i uvjetovanosti koju mu je sudbina namaknula. Svjestan je i vremena u kojemu živi i zato mu se čini da je u raščlambi, kao i u poistovjećenju općeg i pojedinačnog, jedino dobrota, Božji dar što ga naše nervozno svakodnevlje tako neumitno truni, lozinka za prolaz u prostore posvećenja bivajući i onom presudnom kohezijskom snagom koja svim pozitivnim silnicama života omogućuje da ostanu na okupu i zbijene pripomognu cjelini u njezinu stremljenju prema boljitku.

Stoga on, Nikola Šimić Tonin, i vjeruje u nju, u dobrotu, bezgranično i trajno, i čini je temeljnim čimbenikom svojega ljudskog i umjetničkog, literarnog, književnog djelovanja i umijeća, i pokretačem svih svojih izmaštanih i zbiljskih svjetova čije granice razmiče ili poništava uspostavljanjem samosvojnog idiolekta, znakovnog pisma, koje je razumljivo i čitko.

Šimićev stil pisanja književnih kritika i osvrta jezično je obilježen pečatom današnje zanimljive jezične situacije; iziskuje detaljnu pripremljenost na mnogim poljima: jezičnom, povijesnom, političkom, socijalnom, gospodarskom, obrazovnom, znanstvenom, biografskom, književnom, povijesno-umjetničkom, mitološkom... što autor potvrđuje multikulturološkim i interdisciplinarnim pristupom i radom. Unatoč svim teškoćama i izazovima usprkos, Šimić se vodi visokim standardima te razvija osobitu metodu pisanja književnih kritika i osvrta koje osim onog teorijsko-kritičkog (redovito popraćen autorovim opaskama i zapažanjima), iziskuje i esejistički te interpretativni angažman. Njegov rad predstavlja spoj profesionalizma, vještinu u suptilnom zapažanju, i dakako utemeljenome na znalačkom, filološkom pristupu te na brizi za jezičnu finoću.

Zaogrnut tako profiliranom književnom poetskom gestom i sugestivnošću svojega izričaja, koji svoju samosvojnu aromu crpi iz jednostavnosti i sažetosti narativnih struktura jednako koliko i iz minimalizma slova i riječi, kritičar višeslojno, u opetovanu dopisivanju oblikuje svoje kritike i osvrte. Šimićeve kritike i osvrti postižu zavidnu rječitost i posredujući dublja iskustva nude obilje životne mudrosti izrasle na filozofiji tvrdog suživota.

Razmišljam o njegovim kritikama i osvrtima, više kao o kategorijama izvan književnosti, kao o fenomenu na rubu Šimićevih književnih literarnih interesa, no očigledno je da isti duh poti njegove knjige (romani, zbirke pjesama...) i njegove kritike i osvrte – kritike i osvrti nisu reference knjiga niti su knjige reference kritika i osvrta, riječ je o odvojcima zajedničke matice sna potrebnog koliko njemu, jer bez njega ne može raditi i stvarati, toliko i nama koji zbog ubrzanih civilizacijskih ritmova već pomalo pobolijevamo.