Ostavština koja obvezuje – Slobodan Novak

Književni opus Slobodana Novaka uživa osobit status u hrvatskoj književnosti. Njegove brojne stranice – novelističke, romaneskne, polemičarske i dr. – reprezentativna su i povlaštena mjesta njezine kulture, a u portretu pisca pak svojevrsni zaštitni znakovi, pamtljiva i obvezujuća književna baština kanonskog predznaka.

Rođen u Splitu 1924. godine, zavičajno vezan uz Rab, a egzistencijalnim izborom i habitusom za Zagreb, Novak je među piscima svoje (prezrene) krugovaške generacije – koja je na vlastitim leđima iskušala svu ljepotu »najboljeg« od svih sustava, onoga komunističkog – ustrajno – brojnim iskušenjima unatoč ili baš njima zahvaljujući – (is)pisao guste stranice razorne ironije i grotesknih konotacija, dovodeći u pitanje sve: i sebe, i vrijeme, i samo pisanje koje u njegovim kušnjama nalazi svoj razlog. U književnoj historiografiji prepoznate su činom moralne dosljednosti i književne odgovornosti pred izazovima Povijesti – »koja nikada ne umire«, učeći nas da treba misliti kako ne bismo zalutali u pustinjama okružujućega moralnog i društvenog rasula!

Novak pripada rijetkim piscima koji su ustrajno i dosljedno gradili svoju izdvojenu književnu poziciju. I kada se voljom dominantnog ideološkog uma – a ideologija je ispremrežila njegove najprovokativnije književne stranice i nerijetko je glavni junak njegovih proza – pomirio s (nametnutim) »dobrovoljnim izgnanstvom«, nije prestao provocirati znatiželju brojnih čitatelja/poklonika, a još više svojih protivnika koji su svakakvim objedama, posebice posljednjih godina, iskupljivali ničim zaslužene privilegije. Svaka njegova knjiga, a pisao je malo, predstavljala je književni i društveni događaj, o čemu rječito svjedoče brojna (ponovljena, proširena, dopunjena) izdanja te obilna kritička recepcija. Odjek pojedinih naslova bio je takav da su o njima raspravljali ne samo književni znalci i kulturna javnost nego prečesto i forumi gospodara društvenoga pravovjerja o koje se Novak, kako je pisano, ogriješio! Bivši partizan i naš čovjek, drugi put došljak među mlade s teretom prošlosti, proglašavan je tako otpadnikom, a (orkestrirane i vješto dirigirane) ideološke paskvile prenijele su se i na književnost koju su, diktatom medijskog sluganstva, nastojali svesti na razinu književne margine. Pisac velikoga i znakovita djela postao je tako gotovo nepoželjno, nerijetko i prešućeno ime i tema za obračune ideološkim isključivostima opterećene i podijeljene hrvatske stvarnosti.

Poput velikih europskih pisaca slična udesa, poziciju dobrovoljnog izopćenika Novak je kapitalizirao na najbolji način. Iz nametnute (samo)izolacije, koja atmosferom podsjeća na fantazmagorični kolorit novele Hlap, s vremenom su u javnost dolazile stranice koje ni glasovi medijskih posvećenika nisu uspjeli prešutjeti. Svojim orkestriranim omalovažavanjem oni su samo uvećavali znatiželju javnosti koja je u njegovu djelu nalazila odgovore na pitanja teško izlječivih društvenih trauma. Može se reći da je u Novakovoj sudbini utjelovljena sudbina pisca ovog našeg (hrvatskog) vremena: što su ga više prešućivali, to mu je (književna) slava bivala sve veća! Stota obljetnica rođenja, kojoj su moja razmišljanja (tek) skroman (i nedostojan) podsjetnik, a koja će se obilježiti nekolicinom znanstvenih skupova i manifestacija, prvorazredna je nacionalna društvena i književna obveza da se osvijeste poruke pisca i djela koje umjetničkim majstorstvom progovara o sudbini našeg vremena koje nikoga ne smije ostaviti ravnodušnim.

1. U književnost je Novak ušao s generacijom krugovaša, s njome podijelivši i usud prezrene generacije. Iako je riječ o imenima koja će Pupačić okrstiti osumnjičenima – misleći pritom da su rijetki među njima koji nisu doživjeli ostracizam – čini se da je baš Novak bio pisac koji je najproduktivnije živio svoju filozofiju šutnje, potvrđujući Krležine riječi (...) da bi valjano vršio svoj zanat, pisac mora imati mogućnost da bude u neku ruku disident, pa čak i defetist, u odnosu na državu i institucije, na naciju i autoritete. On je razmetni sin koji se vraća svom očinskom ognjištu samo da bi mogao od njega ponovno otići. Negacija je njegov familijarni oblik prihvaćanja svijeta. Tu će misao Gotovac – što Novaka nije priječilo da se o njega zajedljivo očeše u ispitu savjesti svojih Digresija – proširiti riječima da u njegovoj gorkoj ispovijedi ništa ne pobjeđuje: on je sam napuštao svoju vjeru, vjeru koja nije uspjela, jer se pridržavao svojih iskustava: drama doba je za njega vlastita drama i on je artikulira preko svojeg vlastitog slučaja. To je suvremena dokumentarnost i tradicionalni, blještavi moralizam, koji priznaje samo vlastite sudbine, koji se ne potapa u anonimnosti s mjerilima za koje je pojedinac ništica. To je glas najpotresnijeg razočaranja u osobnom žrtvovanju, sa snagom nepogrešive dijagnoze životne realnosti.

2. U hrvatsku književnu memoriju Novak je upisao nekoliko pamtljivih i na izazove vremena otpornih stranica. Kojima se stalno treba vraćati i na njih podsjećati. Premda je već bio napisao zapaženih proznih stranica, na prvom je mjestu pastorala Izgubljeni zavičaj (1955.). U kontekstu i atmosferi hrvatske, socrealističkom heroikom inficirane književnosti, kojoj je svojim pjesmama i sam otplatio dug, njezina je gusta proza imala blagotvoran učinak. Potraga za izgubljenim zavičajem u već osvojenom svijetu, što je u podlozi njezinih emocijama natopljenih rečenica, u Novakovoj spisateljskoj perspektivi prerasla je okvire dječjeg doživljaja svijeta i otkrila pretežak teret u životu njezina (anti)junaka. Ono što kratku pastoralu čini izdvojenim mjestom hrvatske književnosti, sadržano je u toplini i pastoralnom ugođaju djetinjih iluzija, tako dalekih od krupnih riječi, velikih i neupitnih Istina ideologizirana vremena. Prevladavajućoj patetici kolektivnih obećanja Novakova knjiga, naime, suprotstavila je svijet izgubljenika i gubitnika, a raju zajamčene budućnosti iskreni svijet osobnog razočaranja glavnog junaka koji – kroz mijene četiriju godišnjih ciklusa – otvara bogati svijet junaka koji od ožiljaka svijesti pokušava (iz)graditi poljuljani, izgubljeni identitet.

Intonacije izazovne teme u Izgubljenom zavičaju, prožete dubokom skepsom i ironijsko-sarkastičnim stavom – a ironija nije, kako navodi Nemec, samo autorov pogled na svijet nego i osnovna stilska figura! – Novak će ugraditi u četrnaest poglavlja romana Mirisi, zlato i tamjan (1968.), po mnogima jednom od najznačajnijih proznih ostvarenja hrvatske književnosti 20. stoljeća. Neću reći ništa novo ako ponovim da su Mirisi... roman gustih intelektualnih prostranstava, moralističkog predznaka i simboličkih primisli. U portretu pisca jedan je od nedosegnutih vrhunaca, a u hrvatskom proznom abecedariju, jednodušna je ocjena, iznimna i povlaštena stranica. Četrnaest poglavlja romana simbolički odgovaraju četrnaest postaja križnoga puta njegova junaka – (Nemec navodi da »kršćanska simbolika puni djelo i nadograđuje ga nizom značenja«!) – četrdesetpetogodišnjeg intelektualca, invalida rata i umirovljenika, koji skrbi o staroj Madoni, nekada vlasnici pola otoka, za koju je vezan kompleksom osjećaja; u djetinjstvu ga je, naime, zadužila i školovala! Isticano je u književnoj kritici da je Novakov junak zatočenik vlastite savjesti koji se vraća na otok, kako bi, njegujući staru Madonu – živi kadaver, invalida konfiskacije, nacionalizacije, kolektivizacije... – iskupio grijehe koji se očituju u tome što velika obećanja – kojima je i sam prinosio žrtvu na oltar mladenačkih egzaltacija! – nisu postala i stvarnost. Za razliku od starice koja prikovana za krevet svoju prošlost živi kao jedinu realnost, on je živi mrtvac koji umire od sadašnjosti. Kroz ritam njezina života on nosi svoj križ i iskupljuje svoju krivicu, pri čemu je njezin smrad, u samorazarajućoj filozofiji i svjetonazoru junaka, manji i podnošljiviji od smradova okružujuće zbilje, a njezino pražnjenje zapravo je (pro)čišćenje od svih ovozemaljskih gadosti, ali i od laži i kolektivnih obmana čijim je iluzijama i sam »hranio« vlastito djetinjstvo i mladost. Zima ističe da Novakov Mali »stenje pod teretom crvenog kolektivizma, dok se iz njegove utrobe čuje pulsacija katoličke i samokaštigajuće svijesti. Između zvijezde i križa, između otoka i kopna, na granici dvaju svjetova i dvaju teško pomirljivih vjera kucka njegov sudbinski kronometar«.

Pišući o romanu, tiskanu u desetak izdanja i još toliko prijevoda na strane jezike, Donat navodi da se lirska nostalgija Izgubljenog zavičaja, koja je još nudila određeni optimizam i nadu, u romanu pretvorila u gorki obračun intelektualca koji se našao »u jednom gongorskom svijetu čija površinska pojavnost kao i skrivena bitnost obeshrabruju (...) razočarenje koje kao logički završetak velike, ali poetski produktivne iluzije koju simbolizira onaj izgubljeni smiješak Made, kao svjedodžba o završetku prvog stupnja tog mukotrpnog naukovanja životu, to razočaranje koje na kraju postaje gotovo razorna svijest glavnog junaka (iako je zapravo riječ o traumatskoj posljedici življenja u svijetu kojemu arkadija postoji samo kao metafora jedne neostvarive tlapnje), nastavlja dalje, u romanu je (...) postalo oblik i poruka ove subjektivne mitologije (...), flora i fauna tog romanesknog svijeta. (...)« Zbog toga će mu pripisati atribucije »blagovijesti dolaska totalnog romana o našem čovjeku u našem vremenu pod univerzalni teretom vječnih ljudskih pitanja«.

Mirisi... su dostatna autorska legitimacija za dugo književno trajanje i nezaobilazna aktiva u svakoj inventarizaciji hrvatske književnosti. Novak je, ne podilazeći interesima dnevno-kurentnog politikanstva, poput Krleže – premda sam ističe da nije krležijanac! – osobne dileme i upitanosti (uz)digao na razinu dramatičnih pitanja vremena. Traume i opsesije od kojih je pleo svoje simbolički guste univerzalizacije prepoznate su kao differetia specifica njegova rukopisa prema književnim suvremenicima. Uvjeren da stvarnost života valja opisivati onakvom kakva jest, Novak se nametnuo piscem visokih moralnih standarda i odgovornosti; svako uljepšavanje, onako kao to čine brojni kozmetičari suvremenosti, umanjilo bi dostojanstvo riječi. Jer Novaku je pisanje čin odgovornosti, a ne olakotna okolnost i isprika. Imperativ koji ne poznaje alibije! Zato u svojem djelu Novak ne upada u patetiku niti vlastita razmišljanja zaodijeva metaforikom kolektivne pragme. Zato i svijet Mirisa..., poput istinski modernih proza, provocira i svojom idejnom otpornošću i svojim književnim svojstvima. A pitanje koje tjeskobno odzvanja s njegovih stranica – eto, pitam da li bi ovakav svijet kakav je sada više itko htio od nas preuzeti? – zato doživljavamo ne kao retoričku gestu pisca, nego kao čin duboke ljudske i intelektualne odgovornosti pred svijetom kao zajedničkom sudbinom i – obvezom!

3. Izvanbrodski dnevnik (1977.) treća je stranica Novakove pripovjedačke povlaštenosti. Objavljen nakon poduže šutnje, triptih do kraja zaoštrava sva teška i mračna/mučna pitanja vlastitih tjeskoba i razočaranja. Sastavljen od proza Jednosmjerno more, Školjka šumi, Nekropola, roman je svojevrsni duhovni putopis u kojem Novak, kroz sudbinu svojeg junaka, do kraja obračunava sa svim obmanama, kako osobnim tako i kolektivnim, ne ostavljajući nimalo nade u spas! U Jednosmjernom moru tako pripovijeda o nasukavanju trajekta (junaka) na putu od otoka do kopna; Školjka šumi parodija je novakovski intrigantne teme odnosa normalnih i nenormalnih, dok je Nekropola pripovjedački groteskni crescendo ispovijedi junaka/pisca koji živi u svijetu tako da od njega bježi. Riječju, Nekropola je grozomorna i teška priča o povratku glavnog junaka s trodnevnog dopusta iz ludnice u kojoj je tražio slobodu, u slobodu – u kojoj se nalazi ludnica (Frangeš).

4. Iznova listajući stranice Novakovih djela, sve sam se češće zaplitao u riječi što sam ih o knjigama prigodno pisao. Više ili manje po njima pabirčeći, skoro sam preskočio spomenuti Zalutali metak, Badessu..., Tvrdi grad, koji su u svakom sabiranju teži od predteksta i konteksta najboljih stranica. Tim više što su neke stranice, poput onih novele Hlap (1986.), itekako znakovite za razumijevanje Novakove rezignacije, ljudske i spisateljske filozofije šutnje.

5. Iz svojega »dobrovoljnog izgnanstva« Novak je stalno provocirao znatiželju javnosti. Nije stoga iznenađenje da su Digresije (2001.), knjiga razgovorā s Jelenom Hekman, dočekane poput prvorazredne književne senzacije, pikanterije i poslastice. Svojim (autobiografskim) rasutim teretom one su uistinu obvezujuće u razumijevanju piščeve kompleksne pojave i svjetonazora; čitateljima su zanimljive kao kronika događaja, ljudi i pojava, ali i kao komentar i refleksija vlastitoga djela, a čitljive su i kao bildungsroman oprostoren koordinatama izgubljena zavičaja i nađene/rođene domovine, kako napisa T. Maroević.

Digresije nude mnoštvo razloga za premišljanje Novakova djela, njegovih (autobiografskih) junaka, teksta i predteksta. Predstavljajući se ljubiteljem istine, u njima on razotkriva (po)etiku svoga pisanja, razrješuje pojedine motive i književne slike, a brojne refleksije i konotacije stalno podsjećaju na čvrstu i dosljednu razradu književnih i ljudskih iskustava u prostorima začudne imaginacije. Bio sam pisao da bi stilska analiza Novakovih ispovijedi lako uvjerila u zajedničko vrelo pripovjedačke temperature i kulture i pokazala da između Novakove refleksije i izvornog pripovijedanja postoji skladno prepletanje s težinom obvezujućih iskustava.

Lice Digresija koje je izazvalo najviše protivljenja vezano je za Novakova promišljanja (zajedničkoga traumatičnog) vremena i njegovih više ili manje poznatih aktera. Kao sudionik, a ne samo svjedok, događaja posljednjih šezdesetak godina Novak je upoznao mnoge ljude hrvatskog duhovnog i političkog krajolika. U inventuri zajedničkog života za pojedince je imao razumijevanja, a spram nekih bio je i odveć zajedljiv. Ali kao čovjek koji je istinom genetski opterećen, kako sam veli, kritički će svjedočiti o Gotovcu (vezano uz Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika i njegov istup u Beogradu); oko istog događaja slično će proći i Mesić. Očešat će se Novak i o nadbiskupa Bozanića, njegovo nepoznavanje jezika i kompromitirajuće »poklonjenje« na Oplencu, ali i o Matvejevića i Zuppu, podsjetit će na neugodne susrete s Krležom, »nerazumijevanja« Mihalića, Ivaniševića, a neće poštedjeti ni sebe, svoju partizansku i samostansku epizodu, hrvatsko proljeće itd. Posebno će pak istaknuti prijateljstvo sa Šoljanom, iskazati simpatije prema Tadijanoviću i Marinkoviću, Kaštelanu i Pupačiću, Kalebu i Frangešu, Šegedinu i Pločaru, Slamnigu... Ideološki podijeljenoj hrvatskoj stvarnosti, zabavljenoj omalovažavajućim odnosom prema Domovinskom ratu i degradacijom i demontažom lika prvog hrvatskog predsjednika, posebno su zasmetale rečenice: »(...) u Domovinskom ratu istinski sam sudjelovao svakim svojim nervom i cijelim bićem, iako nisam bio u postrojbi (...). Nikakvoj stranci ne pripadam, niti bih ikada više pripadao, otkako sam i formalno raskrstio s Komunističkom partijom, nikakvo me strančarenje ne zanima, ali ću uvijek poštovati Tuđmanovo historijsko djelo. A rado ću prihvatiti svakoga tko je spreman raditi na dobrobit Hrvatske. Trenutno, na žalost, takvoga ne vidim. Izražavajući svoje poštovanje ličnosti i djelu osnivača slobodne hrvatske države, Franji Tuđmanu, osjećam duboku zahvalnost tomu hrvatskom velikanu, bez ikakvih naivnih iluzija o njegovoj nepogrješivosti i nadzemaljskoj čistoći, i bez ikakva strančarenja. S jednim žaljenjem da mu sudbina nije dala vremena da nam državu zaštiti od globalizacije, onakve kakvu, čini se, priželjkuju veliki, da zaštiti našu nezavisnost od fiktivne Europe, a Domovinski rat od haškoga Usuda i njegove sramotne pravde... To ne ću nikada poreći, niti ću ikada promijeniti svoj sud o njegovu povijesnom značenju...«. Te su misli izazvale salve reakcija, a pojedinci su se drznuli dovesti u pitanje i pravo hrvatskog naroda na svoju državu, jezik i ime. Neki su pak među njima išli tako daleko da bi zbog pojedinih rečenica, u sustavu u čiju se demokratičnost još uvijek zaklinju, imali itekakvih problema! Nema sumnje da je tim riječima Novak svjesno bacio rukavicu u lice javnosti koja još nije preboljela »izgon« iz komunističkog raja kao svojeg ideološkog zavičaja...!

U ovoj knjizi, posve razumljivo, sve se vrti oko književnosti; bilo da komentira pojedina iskustva i slike, da se razotkriva, polemizira, ironizira i kritizira ljude od knjige i pera ili pak pojave šireg društvenog ozračja, da pojašnjava spisateljske postupke i strategiju, Novak u svakom njezinu dijelu svjedoči osobni ljudski i književni profil. Nadahnut mudrošću čovjeka koji je život iskušavao odustajući od njega, Novak je – oboružan ironijom i cinizmom – u Digresijama ispisao čudesnu inventuru (svoga) vremena, njegovih brojnih sudbina, tema i problema, morala i istinā u svoj njihovoj težini i dramatičnosti. Ne pristajući na kompromis, a još manje na zaborav, učinio je to na način svojih najdubljih imaginacija, ne dovodeći u pitanje visoki status i ugled koji uživa, makar o nekim pojavama i imenima drukčije mislili i doživljavali ih.

U kritici je istaknuto kako je autobiografičnost jedna od dominantnih odrednica svekolika Novakova djela. Na različitim razinama i u različitim omjerima autobiografski su naglasci i sastojci ispremrežili njegove književne stranice. Pronaći ih možemo u novelistici, romanima, esejističkim zapisima i interventima, a kritičkim refleksijama i sam je višekrat podastro argumentaciju. Navodeći kako je »I Bog stvarao na sliku i priliku svoju, dakle, autobiografski«¹⁾, Novak izriče: »U mene je odista brojna oprema iz moje stvarne životne priče, i to stoga što je tako sva inscenacija po mojoj mjeri, pa se manje spotičem. A danas već i ne znam točno što je činjenica, a što sam izmaštao. I jedno i drugo tvori ravnopravno moj život/opis. Konačno, i književno djelo, vlastito ili tuđe, služi često kao ‘životni’ predložak mome djelu. (...) A što se životne faktografije tiče, svakako da je mnogo toga proživljenog ostalo izvan tekstova, ali to ne znači uvijek ni da je prešućeno, samo je ostalo izvan otvorene scene, kao što ostaju šminkeraj, krojačnica, svjetlosne rampe, izvori zvučnih slika...« (str. 10).

Kao književni oblik autobiografija, poznato je, nije lako odrediv tip teksta i teško ga je precizno razgraničiti. Smještena u prostoru između historiografije i književnosti (fikcije), autobiografija zrcali »unutarnju perspektivu doživljajnog subjekta i nazora vezanih pretežito za njegovo iskustvo«.²⁾ U autobiografiji se, naime, postupkom nadasve osobne selekcije i vrednovanja činjenica, vlastiti život stavlja u književnu perspektivu, pri čemu »polaže pravo na istinitost jamčeći identitet autora (pripovjedača) ili barem autorsko pokriće za pripovjedačev iskaz«.³⁾ Fisch zato i navodi da »autobiografi ne mogu lagati, jer štogod da kažu i koliko god da to bilo neiskreno – istina je o njima samima, bili oni toga svjesni ili ne. Autobiografi su neizbježno i bez napora autentični«, pa ih je stoga i »bespredmetno optuživati za neobjektivnost«.⁴⁾ Ono u čemu pisac autobiografije nikada ne griješi, naglašavaju mnogi, jesu njegovi osobni dojmovi, predodžbe i raspoloženja koja su u njemu navedeni događaji i njihovi akteri izazivali... Nijedan drugi pisani dokument, naime, ne reflektira vrijeme i njegove odnose tako uvjerljivo kao autobiografija, niti se u ijednom drugom književnom dokumentu neposredni život nalazi tako reljefno osnažen kao u autentičnim sjećanjima. Utoliko je čudnije zašto su Digresije dočekane s mnoštvom različitih i posve oprečnih reakcija, od onih pohvalnih⁵⁾ do onih pamfletskih, natopljenih nekritičnošću, pa i animozitetom. Umjesto da im se pristupi sa svim ograničenjima i ogradama koje takav tip teksta predmnijeva, Digresije su dočekane kao prilika za obračun s njihovim autorom, pri čemu se nisu birala sredstva ni retoričko streljivo.

Sinan Gudžević⁶⁾ svoj je osvrt na Novakovu knjigu naslovio Digresijama bivšeg partizana i antifašiste, a započinje ga parafrazom istupa nekog svećenika u Istri, prije jedanaest godina, na predizbornom skupu »tek osnovane Tuđmanove stranke«, kojom prigodom je navodno izjavio da je »narod bez države kao govno na kiši«. Ta je izjava poslije, navodi Gudžević, našla svoje mjesto u knjizi/antologiji suvremene hrvatske gluposti, izašloj u Splitu, pod naslovom Gratest shits. Kao suprotna misao, u duhovitu i ironijskom osvjetljenju, a sve s ciljem da vlastitim riječima priskrbi uvjerljivost i argumentaciju, navodi riječi nekolicine ljudi, po njemu »dalekih nacionalističkoj histeriji«, koji su, »dajući svom očaju smijeha«, svećenikove riječi pretvorili u zaključak da narod s državom ne može biti ništa drugo doli »govno pod kišobranom«, a sama država, zbog koje svi stanovnici (iz)ginu, ne može biti ništa drugo doli »kišobran bez govneta«...

Gudžević se potom osvrće na samu knjigu, analizira njezine korice, naslov i podnaslov, pita se o njezinu autorstvu te zaključuje da je »zajednička, u neku ruku«, a autorsko pripisivanje Novaku, a ne Jeleni Hekman, za njega nije doli »udvornički čin«. U prilog tomu navodi i Hekmaničin predgovor – po njemu »ulagivanje i ulizništvo« – u kojem se govori o motivaciji razgovora sa »živim klasikom«, dakako kazano s pozamašnom mjerom ironije i sarkazma. Gudžević članak nastavlja apostrofirajući da su svi nahvalili knjigu. Stavljajući sve one koji su pohvalno pisali o knjizi pod zajednički nazivnik (»ko je usta ovoga proljeća javno otvorio i pera se u Hrvatskoj latio«), izdvaja nekoliko napisanih atribucija (»klasik govori o sebi«; »njegov obračun s njima«; »moralna vertikala s imenom Slobodan Novak«; »Novak prekinuo svoju posvemašnju izolaciju«...) vidjevši u njima orkestrirano slavljenje i veličanje, utoliko čudnije jer je, po njemu, riječ o »jedvačeku milenijskom« kojemu »jedva da je ko nešto (...) zamjerio«.

Zašto je to tako, nije trebalo dugo čekati na odgovor. U rečenicama koje slijede Gudžević podastire odgovor, a nalazi ga u činjenici da se »hrvatska kulturna elita masovno podržavotvorila« te da stoga »slogu smatra slobodom, a laž svetom istinom«... Ne osjećajući niti nalazeći potrebu da svoje misli i argumentira, ako ni zbog čega drugoga, a onda zbog osobne uvjerljivosti, Gudžević ide i korak dalje pa navodi da »Novak državu izjednačava s kulturom«, pa ih »ujednačene uznosi na nebo, Tuđmanu samome«. Posve je razvidno koja je Gudževićeva nakana; hrvatska država u njegovim je riječima izjednačena s Tuđmanom. Ako je i ne naziva, poput nekih drugih, »tuđmanistanom«, doživljava je kao »najveću od svih mogućih hrvatskih nacionalističkih petljavina«, koja nije nastala »iz žudnje, već iz nužde«, čime – iz njegove i njemu bliskih dioptrija – nije niti može biti drugo doli rigidni, zadrigli i nacionalistički prostor. Gudžević, dakako, posve razumljivo, namjerno zaboravlja da je država trajnija od njezinih trenutnih predsjednika, a čini to s jasnim nakanama, tim više što velik broj hrvatskih mislećih imena i sam ima velike zamjerke na račun vladavine tada aktualnog predsjednika. Dakako, cilj je bio kazati da ni država, koja ima takvog predsjednika, ne može biti drukčija, dakle rigidna, nacionalistička, ksenofobična i sl. Pače, šovinistička, a za šoviniste knjiga je i napisana (za »užitak malograđanima šovinistima«), da – »nakon nedjeljnog ručka i dvije čaše vina, kad krv napusti glavu i pređe u trbuh, zabaletaju i da im se nacionalne bale otegnu do poda«. U istom tonu, vidjet će u njoj promociju »razularenog nacionalizma pod krinkom prodavanja površine kao dubine«.

A da je etiketa nacionalizma i šovinizma ostala učinkovita formula, jučer s privjeskom ideološke (i stvarne) batine, a danas (!) kao djelotvorno sredstvo za objede i diskreditacije, sugeriraju riječi koje slijede. Ne skrivajući ih kakvim retoričkim ili metaforičkim ruhom, Gudžević izrijekom navodi: »Mržnja prema Srbima čunak je te potke i osnove«, koju i »taj neokrunjeni klasik« širi. Kao mogući argument apostrofira riječi povodom Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. Spominjući Vuka, Novak, naime, navodi da »Vukova ima tamo cijeli čopor«, zacijelo aludirajući na dirigirano i orkestrirano obračunavanje s potpisnicima Deklaracije, ali i sa svima drugima koji su se pobunili protiv unitarističkog/zajedničkog, a zapravo svjesno nametanog srpskog jezika. Kao još jedan, neoprostivi Novakov grijeh, po Gudževiću, gadosti su objavljene u »Hrvatskom slovu«, a vezane su za »bacanje srpskih i ćiriličnih knjiga u smeće«, o čemu – kako bi diskreditirao i Novaka i knjigu – u Novakovoj knjizi nema ni spomena, pa čak ni traga »nikakvu sramu i stidu zbog toga«. Osim što nema toga, za Gudževića je još veći grijeh da nema ničega u knjizi o Bosni. Razlog je tomu »da se Tuđmanu ne bi pakovalo«. S jasnom aluzijom na »Tuđmanovo dijeljenje Bosne«, što je dugo vremena bila formula i odgovor te isporučena krivica za sve što se i tada i poslije događalo, spočitava mu konclogore po BiH. Osim što Novaku predbacuje (svjesni) zaborav, intonacija članka je takva da bi se i to rado Novaku stavilo u grijeh, ako ne osobno, onda Novaku hrvatskom nacionalistu.

Kako bi još više diskreditirao sugovornika, što i jest osnovna intencija pamfleta, Gudžević spominje i Novakovu partizansku epizodu. Za razliku od tog vremena, Gudžević Novaku prigovara (i) zašto je u Domovinskom ratu »sudjelovao svakim svojim nervom i cijelim bićem«, premda nije bio u postrojbi. Izdvajajući slučaj S. Laste, koji je u ratu aktivno sudjelovao, prema Gudževiću Novak ni na to nije imao pravo... Apostrofirajući Novakove riječi da je Lasta u Sunji gađao ubojitim nabojima »zaostale pogrješke iz prošloga rata«, Gudžević Novaku zamjera osoban stav prema dijelu vlastite prošlosti, čijim je obmanama, recimo novakovskim rječnikom, prinio i vlastitu žrtvu.

Nakon što je Novaku isporučio obilje ideoloških i ljudskih diskreditacija i diskvalifikacija, dakako uvijek po mjeri svoje »nadmoćne, moralne i tolerantne perspektive«, a ne uskogrudne, šovinističke i nacionalističke kakva je, posve razumljivo, rezervirana samo za Novaka, Gudžević u knjizi posebno apostrofira nekoliko tema, od kojih je jezik, predvidljivo, glavna. Prema Gudževiću, Novak je jezikom opsjednut kao i »svaki hrvatski nacionalista Tuđmanova razdoblja«. Po tom pitanju on se, dakle Novak, ne razlikuje od »vojske samozvanih jezikoslovaca« koju su devedesetih godina odgojili svi mogući »ladani, babići i dulčići«... Kao takav, ako koga želi poniziti, Gudžević navodi da Novak tima spočitava nepoznavanje jezika, izdvajajući kao neznalice hrvatskoga jezika Tita, Bozanića, Supeka, Čačinović... Nadalje, kao hrvatskoga nacionalista Novaku, prema Gudževiću, smeta »srpski jezik«...

Nakon što je isporučio objede na Novakovu knjigu, po njemu »na mnoga usta hvaljenu«, u njoj on vidi knjigu za »određen tip čitaoca«, a taj je onaj »koji neće da zna za četvrt miliona ubijenih ljudi«. Shodno Gudževićevoj pamfletističkoj retorici, krivac je tomu ponovno »Novakov Tuđman«, koji je »u dogovoru s Miloševićem napao Bosnu«.

Iz navedenih riječi posve je jasno tko je zapravo prava meta Gudževićeva pamfleta. To je »Novakov Tuđman«, opisan kao onaj koji je dijelio Bosnu, a to je činio zato jer je »hrvatski nacionalist i šovinist«.

U ovom pamfletu, da podsjetimo, Novak i njegova knjiga opisani su i karakterizirani najrazličitijim atribucijama. Osim, dakako, kazano pogrdno, »živi klasik«, Novak je i »neokrunjeni klasik«, potom »duhovni nasilnik« i »klasik s petljavinom«. On je »besmrtnik« – mrzitelj Srba i srpskoga jezika; sve srpsko njemu je okuženo. On je, nadalje, »hrvatski nacionalist« i »izniman nacionalist u današnjih Hrvata«, ali i »hrvatski nacionalist Tuđmanova razdoblja«, bolesno »opsjednut jezikom«... Njegova neiskrenost mjeriva je tek s onom Tuđmanovom; u državi koju on žudi Gudžević stoga i vidi »najveću od svih mogućih hrvatskih nacionalističkih petljavina«... Nije stoga čudno da je iz takve perspektive Gudževiću Novakovo pisanje »petljavina«, a knjiga pak »kupusara«. A sve zato jer je Novak tuđmanovac, a sam pak Tuđman krivac za sve, od dijeljenja Bosne do miliona ubijenih...

Iz navedenoga je posve vidljivo koja je osnovna namjera Gudževićeva članka i tko je njegova glavna meta. Novak i njegova autobiografski intonirana knjiga samo su povod za obračun s Tuđmanom (i hrvatskom državom kao njegovom tvorevinom), a posredno i s onima koji su njezino stvaranje dočekali kao ostvarenje povijesnoga sna. I dok je Tuđman opisan najcrnjim nacionalistom i atribucijama poznatima i preuzetima iz rigidnog ideološkog rječnika, ni hrvatska država nije prošla drukčije. Odbojnost (i mržnja) prema prvome hrvatskom predsjedniku – apostrofiranu kao krivcu za sva zla koja su se događala na ovim vjetrometinama – prenijela se i na hrvatsku državu, pa je okarakterizirana kao »najveća hrvatska nacionalistička petljavina«, te nije nimalo čudno da je u retorici pisca pamfleta imenovana navedenim atribucijama.

Ne vodeći računa da pišući o knjizi zapravo legitimira samoga sebe, Gudžević ne skriva svoju netrpeljivost prema Novaku, ali i prema prvome hrvatskom predsjedniku (ali i hrvatskoj državi), proglašavajući ih krivcima za sva zla, a zajedno s njima i sve one koji su se legitimirali piscima hrvatskoga jezika, iskrenim domoljubima, zagovornicima hrvatske nacionalne države, bez obzira na sve neprimjerene i pogrešne poteze i postupke koji su se na tom putu dogodili. Braneći hrvatsko pravo na njegovu državu i državu kao njegovo pravo, Novak je postao metom za pamfletski odstrel, s argumentacijom za koju se moglo pretpostaviti da pripada nekim drugim vremenima. Umjesto da argumentirano polemizira s Novakom i njegovim stajalištima – a i sami smo upozorili na neke Novakove misli s kojima se može polemizirati – Gudžević se ideološkim streljivom obračunava s piscem, kojemu se odriče sve, pa čak i pravo na vlastite misli, osjećaje... a ne samo na državu... Umjesto argumentirane polemike pisane s odgovornošću za riječ tako smo dobili objede, a umjesto književnosti ideološku paskvilu, s providnom tendencijom da se i cijelomu narodu iznova nametne grijeh izjednačavanjem njegova prava na državu s petljavinom, nacionalističkom i šovinističkom rabotom. Na taj način zamjerke koje Gudžević pripisuje Novaku rječito diskvalificiraju njega samoga, i pokazuju kako je sama knjiga, s njezinim istinama (!), samo povod za neke druge, a ne književne obračune, pri čemu pravā koje pisac pamfleta zadržava za sebe nipošto nisu niti mogu biti pravā koje bi Novak imao ili mogao imati! Pokazuje se tako, kao i mnoštvo puta tijekom nedavne prošlosti, da svi nisu niti mogu biti jednaki, čak i u pravu na istinu, koja je, poput ove, novakovski »neizbježno i bez napora autentična«, pa je i njezina autora, da se opet poslužimo Fischevim riječima, »bespredmetno optuživati za neobjektivnost«. Stoga, umjesto da govori o Novaku, pamflet govori (i) o svojemu autoru, dovodeći dobrano u sumnju (i) njegovu vjerodostojnost i iskrenost (književnoga) povoda.

Novakove Digresije otporne su na različita čitanja i kušnje. Ne ogrešujući se o osobno intelektualno i spisateljsko poštenje – što su odabrani medijski povlaštenici na svaki način nastojali obezvrijediti – (na)pisane su jezikom piščevih najboljih imaginacija; one su autorov ispit savjesti koji s vremenom dobiva na težini i književnoj relevantnosti.

6. Mnogi spomenuti na stranicama protimbi možda su i pomislili da je »grintavi starac« ispucao godinama nakupljano sarkastično streljivo i da su Digresije i dopunjene Protimbe zadnje što je osamdesetogodišnji Novak napisao. Romanom Pristajanje (2005.) Novak je pokazao/dokazao da ga ne zanima ni staračka ni književna mirovina, razuvjeravajući nevjerne da mu je književni kapital nepotrošen, misao svježa i asocijativna, zavodljiva i obvezujuća. Umjesto lagodnog uživanja u lovorikama književne besmrtnosti, javnost sklonu političkom voajerstvu iznenadio je ne knjigom jeftinih senzacija, koliko nepotrošenim govorom alegorijskih i simboličkih aluzija koji urastaju u naše vrijeme i tvore njegov egzistencijalni okvir. Znatiželju javnosti za novom Novakovom knjigom potencirala je i misao da se njezina radnja događa na početku rata devedesetih. Budući da je riječ o nadnevku novije političke povijesti oko koje još uvijek ne postoji konsenzus društvene i intelektualne elite, bio je to i dodatni motiv, utoliko veći kada se zna neskriveni negativan odnos pisca spram pojedinih aktera hrvatskoga političkog pejzaža.

Novakov roman, podsjećajući se svojih rečenica, vidljivo je u relacij sa stranicama ostalog djela. Mjesto radnje opet je otok (Rab), pripovjedač je Mali (iz Mirisa...), istina mnogo stariji, »rajska vječnost s Madonom je prošla« i ona je »otpremljena, dugo je već tome«, a tu je i Draga, koja se »brzo zamara« pa svatko »dotrajava sam za sebe«. Iz slojeva romana čita se da je pripovjedač na kraju životnog puta; nakon svih avantura i životnih razočaranja (»meni se obistinilo svako zlo što sam ga ikada pričajući izmislio!«) osuđen je (tek) na vlastiti vrt (»U ogoljenu okolišu kaveza, jedva da i mogu zamisliti svijet i sebe drukčijim.«), gdje u okružju prirode svodi životnu bilancu. Njegovu svakodnevicu krati umirovljeni pukovnik bivše Jugoslavenske narodne armije; star kao i pripovjedač, on mu nije samo predmet zajedljivih komentara i zafrkancije (»čangrizava Madona rediviva«), nego zapravo jedini istinski sugovornik. Uz njih dvojicu u radnji je i tročlana komisija koja nastoji utvrditi je li Mekanik kao dijete, kad ga je Urica nosila u naručju, u pelenama prenio neki tajni materijal, što bi mu omogućilo stjecanje boračke mirovine. Iz njihovih razgovora i jetkih replika, koje se granaju u različitim smjerovima autobiografske teksture, slutimo da se sprema rat, da pukovnik nastoji osvojiti oružje teritorijalne obrane (koje će nakon desanta odnijeti vojska!), što će na kraju platiti životom. Pripovjedaču, nemoćnu da bilo što napravi, na kraju ne ostaje drugo nego da se pripremi na »pristajanje«! I na izbor groba, po kojemu neće gaziti prolaznici!

U ovom romanu isprepleću se motivi i teme iskušavane u ranijim prozama, dograđene nizom referencija prema tradiciji, duhovnoj i književnoj, prožete nizom aluzija, slika, intertekstualnih asocijacija i replika. A one su više obvezujuće nego što to naizgled pružaju kalamburi, ironijske i sarkastične persiflaže, aluzije i konotacije ugrađene u stilsku zavodljivost njegove rečenice. Kao i u svekoliku djelu, u knjizi je odveć mudrosti da bismo je opisali tek knjigom o staračkoj samoći, rezignaciji i konačnom pristajanju, što su joj pojedinci nastojali prilijepiti.

7. Ovih nekoliko impresija nije doli skroman podsjetnik na autorovu stogodišnjicu, kojoj je gorepotpisani jedan od organizatora priređenoga splitskog skupa. Unatoč svojim ograničenjima, one su i podsjetnik na klasične stranice hrvatske književnosti i poziv na (ponovno) čitanje. I na suočavanje s dramatičnim pitanjima vremena koje je uznemirujuća svijest pisca upisala u stranice svoje obvezujuće književne ostavštine.

____________________
1) »I Bog je stvarao na sliku i priliku svoju, dakle, autobiografski«. U: Slobodan Novak (tematski broj), Republika, XLVII (1991.) 3–4, str. 5.

2) Vladimir Biti, Pojmovnik suvremene književne teorije, MH, Zagreb, 1997.

3) Isto.

4) Živa Benčić, Lica Mnemozine: ogledi o pamćenju, Naklada Ljevak, fusnota na str. 39.

5) Npr. Miljenko Stojić navodi da su Protimbe (drugo izdanje Digresija) nezaobilazne u preispitivanju ličnosti i događaja u hrvatskoj književnosti i publicistici, sve tamo od II. svjetskog rata. Usp. https://mail.miljenko.info/index.php/knjigozori/prosudbe-knjizevnost/1017-pljuska

6) Sinan Gudžević, Digresije bivšeg partizana i antifašiste, https://aimpress.forumcivique.org/article/10731-006-pubs-zag/. Iz istog izvora uzeti su svi navodi u ovom članku.