Oda rodnom gradu

Davor Grgurić (Rijeka, 1978.) osebujan je i vrlo svestran autor: aktivni je predsjednik riječkoga ogranka Društva hrvatskih književnika, kulturni djelatnik s puno izvornih zamisli, uspješni glavni urednik časopisa »Književna Rijeka«, novinar na Radiju Gorski kotar u Delnicama, pokretač ideje o osnivanju Etnografskog muzeja Gorskog kotara, autor 11 knjiga i... izvrstan pjesnik. To potvrđuje i svojom dvanaestom knjigom naslovljenom Kamov bi nam zamjerio štošta. Radi se o 74 pjesme posvećene njegovoj rodnoj Rijeci i podijeljene u pet ciklusa – »Vježbanje kam(en)ovanja«, »Life coach svijesti«, »Vježbe disanja«, »Vježbe promašaja« i »Balkanovanje« – koje tvore jedinstvenu cjelinu, poemu o ovome lijepom gradu. Cikluse povezuje lik riječkog književnika Janka Polića Kamova (1886. – 1910.), simbola avangarde, za kojega kažu da je bio avangardist i prije nego što se ona pojavila i koji je bio poznat po svome aktivizmu, nihilizmu i opreci svim kanonima. Kao i Kamov, i Grgurić je oštar i otvoren kritičar koji se ne libi ukazati na ono što smatra lošim. Govoreći iz perspektive velikog i prerano preminulog književnika, u ovoj poemi varira razne teme vezane uz Rijeku – od njezine dalje i bliže povijesti do suvremenog doba. Božica Jelušić, jedna od recenzentica, posebno ističe Grgurićevu osebujnost i tvrdi: »zrela je knjiga pred nama, uberimo je kao poklonjen plod u njenom trpkom okusu, jer je drugačiji i posve neočekivano uzgojen u uvjetima naše literarne klime, nesklone rijetkim vrstama«.

Točno; ovo je uistinu zrelo, zanimljivo i znalački napisano djelo u kojemu autorove spisateljske vještine dolaze do potpunog izražaja. Jer, uz nadahnuće, treba imati i dovoljno znanja i, dakako, dara da se napiše knjiga u kojoj se na 140 stranica varira jednu temu.

Druga recenzentica, Riječanka Darija Žilić, napominje: »Poezija Davora Grgurića je snažna, bogata, u njoj se pjesnik referira na brojna imena iz politike, književnosti, uvodi i fijumanski govor, razne ornatuse, toponime, spominje i pojmove koji se odnose na društvene mreže, i čini se kao da gradi mali ep koji se, istina odnosi na grad Rijeku, ali isto tako ima i univerzalne dimenzije mitskog grada koji postaje grad sviju nas, razapet između ljudi koji se o njega spotiču, koji ga ne poznaju, niti razumiju njegovu melodiju.«

Prema mome mišljenju najvažnije obilježje ovoga djela jest izvornost. Razvidno je da autor svoju temu, grad Rijeku, jako dobro poznaje, ali i voli. Poznate su mu njezine ulice, osjeća bilo grada, proučio je njegovu prošlost i promatra sve što se odvija u sadašnjosti. Dobro poznaje i život i djelo Janka Polića Kamova.

U poemi koristi mnoštvo podataka i imena: govori o onima koji su osvajali grad i vladali njime, o riječkim legendama poput Karoline Belinić, odnosno »Karoline Riječke«, o značajnim osobama koje su živjele u Rijeci i obilježile je. Svoju informiranost potkrepljuje bilješkama u kojima objašnjava pojedine termine i navodi biografske podatke. Kad govori o suvremenom životu, posebno ističe riječku mladež, čuveni Korzo i neizbježne galebove koji su oduvijek dio njezine panorame.

U ovoj se knjizi uspješno isprepliću stvarni događaji i književnost, prošlost i sadašnjost, preispituju se tradicionalne vrijednosti i one koje je donijelo novije doba. Kao i u nekim svojim drugim djelima, autor oštro kritizira pasivno ponašanje građana koji ne reagiraju na nepravde, već mirno prihvaćaju svoju sudbinu: Životarimo možda bolje / ako u poslušnosti nijemimo, / i vrijedimo valjda više / ako glasno plješćemo kaže u pjesmi »Kod kipa na Kontu« kojom počinje ova zbirka (str. 7). Dalje se simbolično pita: Zašto nikad nitko neće / hrabrost koju nemamo / u upitnik brončan izliti? (str. 8).

Grgurić kroz lik Polića Kamova progovara o malograđanštini, o licemjerju, strahu i apatiji pojedinca i kolektiva, ali i o piščevim dilemama i razmišljanjima koji mirno mogu biti i naši. Kritizira stanje u zemlji, iseljavanje, konzumerizam, malograđanštinu i licemjerje. U pjesmi »Skica za hrvatski zen« njegova je kritika suvremenoga hrvatskog društva, više nego eksplicitna: Hrvatska onih drugih je masovna euforija / nakon plitkih sportskih banalnosti / što se tjednima prožvakavaju / ko nezapamćen skupini uspjeh vrhunaravne nacije / prvi redovi do oltara na Polnoćki, / u kadru prijenosa državne televizije, / raspamećeno skandiranje jeftine rime / stihova sklepanih o Kroaciji / na stranačkoj konvenciji po osvojenim izborima (...) (str. 33). Postavlja pitanje: Otkud tolika različitost, netrpeljive suprotnosti? / Jesmo li uopće iste knjige čitali i isti disali zrak? Ovdje se progovara o onom što mnogima smeta, ali ne mogu ništa učiniti. I dalje mogu biti samo promatrači i čuditi se bahatosti i bezobrazluku onih koji su na vlasti.

Davor Grgurić suvremene teme obavija parafrazama i asocijacijama na Kamovljevu poeziju, poziva se na njegova djela, spominje osobe iz njegova života te likove iz djela. Kamov je taj koji šeće riječkim ulicama, gleda spomenike (među njima i svoj) i kovrče na ženskim glavama, električne tramvaje koje je Rijeka prva od svih gradova u Hrvatskoj uvela, brodogradilište i zgradu kazališta. Pred njegovim se pogledom nižu prizori iz života grada, on gleda galebove i kritizira »balkanovanje«. Misli svoje i zamjera. Ili ipak ne?

Razvidno, Kamov i Grgurić imaju isti stav prema životu, istu nepokor(e)nu narav, isti kritičarski duh. On je zapravo alter ego našega pjesnika koji progovara u ime mnogih od nas.

Da bi se napisalo ovakvo djelo, osim mašte i talenta, treba biti pomalo smion i znati plivati protiv struje. Davor Grgurić to razvidno zna.