Od generacijskog neoegzistencijalizma preko ljubavne utopije do najdubljih ontoloških i spoznajnih pitanja

Za razliku od gotovo cjelokupnoga društvenog okružja koje preferira kvantitetu, sama srž poezije njezina je kvaliteta, srž bez koje ona u pravom smislu riječi i ne postoji. Upravo to biva očito i u odluci, i u zamisli, i u izvedbi izabranih pjesama Ivana Hercega pod naslovom Duhovi iz zlatne omče (uredila ih je Sanja Lovrenčić u nakladi Malih zvona). Taj istaknuti, nagrađivani i kanonizirani pjesnik generacije devedesetih godina prošlog stoljeća još uvijek nema osobito opsežan poetski opus (zasad je objavio šest izvornih zbirki pjesama i jedan novi pjesnički ciklus), u naponu je pjesničkog djelovanja te su otvoreni putevi daljnjih poetičkih mijena i estetskih dosega njegova pjesništva. Tako je glavni razlog za njegove izabrane pjesme upravo kvaliteta njegova dosadašnjeg opusa. Postoji i jedan manje očit razlog koji je pogodovao sastavljanju tih izabranih pjesama, a tiče se samoga poetičkog profila Hercegove poezije. Njegovo je pjesništvo od početka bilo par excellence lirsko, lirično. A teoretičari poezije višekratno su isticali sržne karakteristike lirskog. To su intimistički govor subjekta, razmjerna kratkoća pjesničkog sloga, kontroliranost i sažetost izričaja koji cjelovit književni svijet svodi na nekoliko situacija i dojmova, atmosferičnost koja eksternalizira subjektovu nutrinu te poetski jezik koji koristi sve figurativne mogućnosti kako bi stvorio novi pjesnički svijet. Tim sržnim poetskim kvalitetama, kojima Hercegova poezija obiluje, poziva se čitatelja na uočavanje kvalitete i razvoja tog pjesništva te udubljivanje u njegovu poetičku kondenziranost. Zato je sedamdesetak pjesama – toliko ih je, naime, ušlo u Hercegove izabrane pjesme (čiji izbor dakako ovisi i o važnosti pojedine zbirke unutar cijelog opusa) – optimalan broj za dubinsko i višeperspektivno upoznavanje njegova pjesništva, ali i razvoja koji je ono do danas prošlo.

Herceg je od početka percipiran kao jedan od važnih pa i paradigmatskih pjesnika takozvanog naraštaja devedesetih. Davno je uočeno da se je ta generacija uvelike konstituirala na relaciji zagrebačkih radionica kreativnog pisanja i studiranja na Filozofskom fakultetu, nekovrsnog sudjelovanja u najvažnijoj domaćoj pjesničkoj manifestaciji »Goranovo proljeće« te kasnijeg objavljivanja pjesama i knjiga u ondašnjim časopisima i nakladničkim kućama koje su osobito otvorile vrata tada mladim pjesnikinjama i pjesnicima. Upravo je tako u suvremenu hrvatsku poeziju ušao i Herceg, dobivši nagradu »Goran« za mlade pjesnike 1994., za najbolji rukopis zbirke pjesama. U sklopu nagrade taj mu je rukopis objavljen kao knjiga pod naslovom Naša druga imena. Herceg je devedesetih objavio još dvije zbirke pjesama: Noć na asfaltu (za koju je dobio Hrvatsku nagradu za mlade pjesnike »Zdravko Pucak« u Karlovcu) i Snimke zemaljskih uzdaha (1997.). Te su ga tri knjige i dvije nagrade tada intenzivno uključile u formiranje novoga pjesničkog naraštaja koji nije imao svoj zajednički časopis, a još manje kakvu zajedničku poetiku. Sanjin Sorel u knjizi Isto i različito (2006.) točno je, međutim, primijetio da je generaciju devedesetih uvelike određivao zajednički »socijetalni kontekst« rata i poraća, kao i neoegzistencijalizam kao zajednička potka svih tih raznolikih poetika. Nije Herceg bio jedan od paradigmatičnih autora spomenute generacije samo po spomenutim činjenicama književne sociologije, već i po imanentnim obilježjima svoje rane poetike (osobito naglašene u prvim trima zbirkama), uvelike podudarne s nekim zajedničkim generacijskim obilježjima. Njih su u svojim tekstovima osobito prepoznali i opisali, primjerice, Krešimir Bagić i Sanjin Sorel. Tako je, kao da govori samo o Hercegu, ali dakako i o cijeloj generaciji, Bagić u tekstu »Zavođenje običnošću (Hrvatski pjesnički naraštaj devedesetih)« (2001.) ustvrdio: »Pjesnici koji se javljaju usred rata uglavnom rat ne tematiziraju (ili to čine vrlo diskretno, rubno i usput); oni odustaju od lirskih projekata koji bi pretpostavljali bilo kakav angažman ili akciju, bave se privatnošću, pjesmu prave nasumičnim nizanjem konkretnih detalja i rečenica kojima su okruženi (...) Ako je ravnodušnost (makar i hinjena) glavno obilježje ponašanja lirskog subjekta, onda su improvizacija i inzistiranje na nefigurativnosti pjesničkoga govora glavna obilježja poetskih tehnika devedesetih (...) na kolokvijalizaciji lirskog idioma te na mistifikaciji konkretnog, sadašnjeg i trenutačnog ustrajno rade Ivan Herceg, Dorta Jagić, Alen Galović, Katarina Mažuran i dr. (...) Čini mi se da je mogući odgovor najmlađih hrvatskih pjesnika na ovo pitanje – narcističko osamljivanje subjekta te intertekstualno i intermedijalno obnavljanje spomenutih igara.«

Narcističko osamljivanje subjekta, bavljenje privatnošću, postmoderna ravnodušnost, svijest o neizvornosti s kojom se pjesnik suočava intertekstualnošću i intermedijalnošću, kolokvijalizacija lirskog idioma – sve su to neke od najvažnijih obilježja i Hercegovih ranih knjiga. Njegova je pak osobitost to da se narcističko osamljivanje s vremenom sve više preoblikuje iz nutarnjeg monologa u implicitni dijalog s ljubavnom partnericom, a postupno i u refleksije o kozmičkom, ontološkom, egzistencijalnom pa i psihološkom deficitu kojeg je subjekt s vremenom sve svjesniji i koji, uz ljubavne odnose, postaje glavni tematski pokretač njegove poezije. Za Hercegovu početnu poetiku, ali i kasniju, osobito su pak instruktivne i Sorelove opservacije iz spomenute knjige o naraštaju devedesetih: »Može se izvesti zaključak da je poetika neoegzistencijalističkoga predznaka ‘arhipoetika’ cjelokupnoga naraštaja, odnosno da je ona u temelju svih ostalih iskustava kojima je svojim dominantnim karakteristikama uvjet realizacije (...) Zadani kontekst je društvene naravi s Jakom zbiljom, što će rezultirati dominantnom poetikom neoegzistencijalističkoga iskustva te njegovoga snažnoga prožimanja s drugim poetikama naraštaja, dok je onaj varijabilni također fundiran stvarnošću, no uvijek promjenjivom. Kontekst može biti i drugačije naravi – primjerice kulturološki (mitološki, medijski, književni, filmski itd.) i jezični«. Sorel tu, uz neoegzistencijalističko pjesničko iskustvo, s podpoetikom ratnoga pisma, smatra da se unutar hrvatskoga pjesništva devedesetih konstituiraju još četiri poetska iskustva: masmedijsko-kulturološko, mitopoetsko, pjesništvo slikovnoga mišljenja i označiteljsko poetsko iskustvo. I Hercegovo se je pjesništvo razvijalo u sličnom tipologijskom ključu. U početku doista prevladava neoegzistencijalizam, i to s Jakom zbiljom i Slabim subjektom, s neosvrtanjem na ratni i poratni kontekst, postmodernističkom ravnodušnošću i »narcističkim osamljivanjem«. No postupno Hercegova poetika u velikoj će mjeri sudjelovati i u svim ostalim poetskim iskustvima koje Sorel navodi, osim označiteljskog. Dapače, do te mjere da će prevlast jednog od tih iskustava ili njihovo miješanje obilježiti cijeli razvojni luk njegove poezije.

Gotovo posve sukladno spomenutim Bagićevim zaključcima zvuče i opservacije Tvrtka Vukovića, kao tada recentna reakcija na Hercegov rukopis prve zbirke Naša druga imena (1994.): »Naša druga imena poetska je cjelina spretno otvorena pjesmom ‘Svakodnevica’ čiji naslov nedvosmisleno ukazuje na prostor u kome će – vođen čvrsto strukturiranom rečenicom, jasnim leksikom i ujednačenim ritmom – lirski protagonist pronalaziti one interesne sfere kojima on, u tom inteligentnom preslikavanju običnog u obično, iz pjesme u pjesmu sve više začuđuje svog čitatelja. Ta procesualnost, koja vodi iz jednog opažaja u drugi, osim što dominantno strši iznad gotovo svakog lirskog ostvarenja ove vrlo dobre knjige, ukazuje i na smjer napuštanja nekih osnovnih figurativnih i stilskih postupaka, te rasvjetljava opsesivno priklanjanje alegoriji. Na taj se način nerijetka intertekstualnost i intermedijalnost lako upijaju u ovo kompozicijski vrlo kompaktno štivo«. Tome ipak dodajem kako nije riječ o nekakvoj »stvarnosnoj poeziji« u kojoj se samo pobrojavaju vanjske činjenice te urbani ambijenti i subjektov pogled na njih, nego je već od početka naglašen iskaz iz prvoga lica, ali i govor o nutrini toga prvog lica, odnosno subjekta. To je uistinu pravi neoegzistencijalizam, no i začetak osebujnoga Hercegova intimizma koji se još uvelike osvrće na ambijente svojega zagrebačkoga studentskog i urbanog života (uglavnom kao mjesta otuđenosti) te svojega krapinskog zavičaja i obitelji (kao mjesta u kojem subjekt sve više gubi ono zajedništvo i utočište koje je imao u djetinjstvu). S jedne se strane javlja kolokvijalizirani i narativizirani stil karakterističan za pjesnike devedesetih, kojim se tematiziraju neke posve privatne situacije u vezi s obitelji, ali i gradskim tumaranjima i početcima ljubavnog odnosa s partnericom. Prevladavaju osjećaji otuđenosti, praznine, gorkoslatke ljubavi, samotnog ili ljubavnog intimizma smještenog uglavnom u interijer iznajmljenog stana. Aluzija na širi društveno-politički kontekst gotovo uopće nema, a kulturološke reference tada se pojavljuju tek u tragovima i kao opća kulturološka mjesta (Summertime, Borges, Rešicki, Jiménez, Morrison, Stonesi, Lyotard, film Poštar uvijek zvoni dvaput).

No već u prvoj knjizi pojavljuju se začetci diskurzivne raznovrsnosti koja će obilježiti cijeli Hercegov kasniji opus. Tu je spomenuti kolokvijalni diskurs, uglavnom lišen figurativnosti, kad se govori o svakodnevnim događajima i stvarnosnim referencijama. A u većem broju pjesama pojavljuje se i refleksivni diskurs kojim subjekt najčešće iznosi svoju nutrinu i propituje osobni identitet, psihološko-egzistencijalnu pa i ontološku situaciju praznine i samoće u kojoj se nalazi. Tu prevladava kombinacija konkretnih slika i apstraktnih riječi koja usmjerava njihova značenja, a uz utišanost nutarnjih razmatranja, povremeno se javlja i gotovo ekspresionistička tjeskobnost u suočavanju sa sobom i otuđenim urbanim ambijentom. S treće strane, već u prvoj Hercegovoj knjizi začinje se i ljubavni diskurs koji će biti dominantan u velikom djelu njegova kasnijeg opusa. On uvelike dinamizira njegovo pjesništvo. To se zbiva uvođenjem stalne implicitne sugovornice – što uvjetuje i neprestane promjene situacija i raspoloženja – te bogatijom i raznovrsnijom emotivnošću subjekta, što dovodi do različitih intonacija teksta. Tu su i veći odmak od stvarnosnih referencija u intimistički ljubavni svijet koji u igru uvodi maštovitost, oniričnost, kao i arkadijsko-bajkoviti elementi te znatno figurativniji jezik koji pomoću ljubavnoga »goriva« pronalazi nove, pjesničke, zasanjane svjetove. Taj se diskurs u prvoj knjizi tek oblikuje, a svoj će vrhunac imati u kasnijoj zbirci Anđeli u koroti. Prva je knjiga Hercega pokazala kao kompetentnog i kvalitetnog pjesnika spomenutih triju diskursa, koji zna što hoće i umije to pjesnički i ostvariti.

U njegovoj drugoj knjizi, Noć na asfaltu (1996.), znatno se uvećava udjel ljubavnog diskursa; u njoj je izrazito naglašena apelativna funkcija, odnosno subjektovo obraćanje ljubavnoj partnerici. Takav poetski govor poprima drukčiju intonaciju i emotivnu obojenost. Više nisu u prvom planu mirni solilokviji s povremenim stvarnosnim referencijama, koje neprestano nagriza praznina i prijeti ekspresionističkim provalama tjeskobe. Subjekt je sada posve fokusiran na nijanse emotivnog balansiranja s onom koja mu je duševno i tjelesno posve bliska, ali si međusobno često i izmiču. Dominantni diskurs postaje emotivno »uštimavanje« dvoje ljubavnika, nijanse njihovih podudarnosti i mimoilaženja, s povremenim zamjenama pozicija subjekta i objekta (pjesma može biti iskazana i iz perspektive ženskog subjekta). No blizina ili odsutnost, približavanje ili mimoilaženje ljubavnika, a nadasve njihove raznovrsne osjećajne intonacije uvelike potiču i proširuju subjektovu imaginativnost. Zbirka Noć na asfaltu počinje postavljati temeljna težišta buduće Hercegove ljubavne poezije, ali i otvara rizike ljubavnog razočaranja koji mogu dovesti do psihološke tjeskobe, egzistencijalne krize i ontološke zapitanosti. No ovdje su Hercegovi kozmički motivi, povremena nadrealistička slikovitost i egzotizmi još uvijek u funkciji oslikavanja subjektove afektivnosti prema partnerici, a urbani ambijenti, koji se više uopće ne imenuju, povremeno su naslutaji pukotina u ljubavnom odnosu. Intimizam, često i u obliku erotizma udvoje, i uglavnom smješten u interijer (u prostor iznajmljenog stana i u krevet), postaje dominantan kao mjesto gdje se metaforički izjednačuju potankosti geografije ženskog tijela i titraji njezinih emocija s posve izmaštanim ambijentima te prirodnim i nebeskim prostorima. Time počinje i intenzivnije transponiranje cijele Hercegove poezije u imaginarne prostore. To će kritika uglavnom imenovati eskapizmom, a tu bi dijagnozu svakako trebalo nadopuniti i psihoanalitičkim tumačenjima, i to u smislu projekcija svjesnih i nesvjesnih stanja u simboličke korelative, odnosno sublimne kompenzacije za manjkavu i egzistencijalno bremenitu stvarnost. U takvome psihoanalitičkom ključu moglo bi se motriti i postupno oduhovljenje ljubavne partnerice te povremena infantilizacija, naivizacija i naglašena metaforizacija diskursa. One više nemaju neku racionalnu motiviranost, ali služe za pohranu emotivnog i simboličkog preostatka, i to na pjesnički vrlo produktivan način. U ovoj zbirci Herceg još nije posve umješan u spomenutom transponiranju i sublimiranju. Katkada je ono – u smislu figurativne uvjerljivosti i originalnosti – sasvim uspješno, a katkada tek iskušava načine za poetski uvjerljiv proboj u imaginarne svjetove, lišene neprerađene sentimentalnosti.

Inače, kritika je često smatrala da u poeziji Ivana Hercega postoje dva razdoblja. U prvome, u prvim trima knjigama, prema tim bi tumačenjima prevladavao neoegzistencijalistički diskurs koji dijeli mnoge odrednice s tipičnom arhipoetikom generacije devedesetih. A u drugome, u drugim trima knjigama, dominirao bi ljubavni diskurs koji se posve otiskuje u imaginirane, eskapističke svjetove ili u utvrđivanje pukotina i praznina u odnosu između dvoje ljubavnika, odnosno unutar samog subjekta. Nisu zanemarive razlike u poetičkoj usmjerenosti, pa i u pjesničkoj zrelosti, u prvome razdoblju u odnosu na ono drugo. No smatram da je oštra podjela na spomenuta dva razdoblja neodrživa, i to već razmjerno letimičnim uvidom u pjesme zbirki između kojih se tobože dogodio spomenuti poetički prijelom – Snimke zemaljskih uzdaha (1997.) i Anđeli u koroti. Obje su zbirke građene ne sličan način pa se gotovo čini da je prva priprema za drugu. Tako u objema lirski subjekt vodi neprestani implicitni dijalog sa svojom ljubavnom partnericom (što je prevladavalo već i u ranijoj zbirci Noć na asfaltu). Njezine pretpostavljene osobine, raspoloženja i reakcije on nastoji ukalkulirati u karakter svojeg apelacijskog načina govora, usmjerenog prema objektu radnje. Također je iznimno važno da je u objema zbirkama spomenuti implicitni dijalog i podrazumijevani odnos uporišna točka za bijeg od stvarnosti koja se nadaje ružnom i deficitarnom. U prvoj zbirci spomenuti odnos, koji u sebi istodobno sadrži prisutnost i odsutnost partnerice, prvenstveno generira slike iz kozmičkog i kozmološkog područja. U njima se nastoji ostvariti subjektov bijeg, imaginativno proširenje ljubavi i prevlast noćno-oniričkog nad banalno-dnevnim i stvarnim. U drugoj pak zbirci taj će ljubavno-eskapistički diskurs kulminirati do »otoka snova«, poetskog mitema u kojemu prevladava »umjetni« zemaljski, a tako i dnevni raj. Tako će prije biti da su Snimke zemaljskih uzdaha svojevrsna poveznica između početnog neoegzistencijalizma i kasnijeg ljubavnog eskapizma te time Hercegov opus čine ulančanijim, a njegov razvoj jasnijim nego što bi se to moglo činiti u spominjanoj podjeli na dva razdoblja.

Iako spomenuta knjiga počinje jednom razmjerno »stvarnosnom« pjesmom (»Nalaz«), vrlo brzo začinje se igra u kojoj se ljubavna stanja, približavanja ili udaljavanja transponiraju u kozmičke i oniričke prostore. Njima se ljubav apsolutizira do kozmičkih dimenzija, a one se pak humaniziraju, pa čak i personificiraju, kao ilustracije duševnih stanja. O toj eksteriorizaciji, koja je ipak smještena u svemir kao pokazatelj da ni partnerska ljubav ne može pobjeći od samoće (zbog konstitutivne nedostatnosti samog subjekta i svih subjekata), govori Delimir Rešicki. On objašnjava razliku u odnosu na određene poveznice sa »svemirskom poezijom« Nikole Šopa: »Premda bi njen naslov (Snimke zemaljskih uzdaha) kao i ‘naslovi’ pojedinih ciklusa (njih, zapravo, čine pet stihova pjesme koja glasi ... prema zvjezdanom akvariju / snovi nose bijela krila i uvijek znače nešto važno / kao da sam staklena igračka / mogao bih osjetiti krv u ustima / tamo gdje granica svemira rasplinjuje se kao mašta) mogao nekoga ponukati na pomisao kako je Herceg možda krenuo tragom Nikole Šopa, pokušavajući bar stihovno naseliti svoju ‘kućicu u svemiru’, transgalaktički ‘eskapizam’ dosljedno stihovan u ovoj knjizi, čita se kao, zapravo, jedan onirički prostor u kojemu lirski subjekt ove zbirke može potražiti svoje istinsko biće«. No to »njegovo istinsko biće« itekako je svjesno nemogućnosti dostizanja svoje istinskosti, cjelovitosti i punine, i to kako s ljubavnom partnericom tako i u vlastitim duhovnim i imaginacijskim poniranjima. Zato je u vezi s velikim dijelom Hercegove poezije, a osobito sa Snimkama zemaljskih uzdaha, zapažanje Cvjetka Milanje o aporiji ljubavne poezije uistinu vrlo lucidno: »Riječ je o nerealiziranoj strasti žudnje koja se ‘puni’ modalitetima odsuća Drugoga, pa drugost kao zajedništvo i komunikacijska protežnost tu već zakida lirski subjekt u njegovoj samotnosti više nego li u pukoj praznini, jer je njemu strana mihalićevska nigdinska ontologija, tako da je lirski subjekt smućen i zapanjen zakinutošću (‘Dugo smo zajedno pa ispada / da smo zaljubljeni / u šupljine u nama’)«. A svojevrsna kompenzacija te zakinutosti i samotnosti jest i začudno imaginiranje novih svjetova. U njihovim su erotiziranim, artificijelnim i tehnologiziranim distopijama ipak vidljivi tragovi o tome da su oni ipak samo surogati stvarnosti i uistinu humane ljubavi (»Hibernirat ćemo se u položaju 69 / i čekati da otkrije nas netko / tko će se smijati našoj mirnoći. / Našem spomeniku homo ludensu«). U tom uzlazu prema imaginarnom Hercegov poetski jezik postaje znatno figurativniji, hotimice srazuje različita značenjska polja. To su, primjerice, topografija ženskog tijela, kozmičke konstelacije, apokaliptične slike, oscilacije ljubavnih osjećaja, fenomeni iz kibersvijeta (cyber-svijeta), nutarnje tjeskobe koje rezultiraju ekspresionističkim slikama. Jačanje nutarnje tjeskobe i nešto emotivniji stil povišenije intonacije završni je naglasak cijele knjige, a razmatranjem psihološkog, egzistencijalnog i ontološkog deficita Herceg kao da najavljuje svoje kasnije zbirke pjesama.

Međutim, pokušaj eskapizma valja dovesti do krajnjih konzekvencija. Tako je tek u najvećem mogućem ostvarenju nove zbilje, prebivanja na imaginarnom »otoku ljubavi« i nastojanja da implicitni ljubavni dijalog čak prijeđe u međusobno stopljeni dvogovor pravi trenutak da se uoči rasap u samome njegovu središtu. Stoga je to gotovo monumentalni pokušaj imaginativnosti, oniričnosti, bajkolikosti, ljubavne idealizacije koji se na kraju, kao kakav fantazamski oblak, ipak nasuče na nestlačiv udjel zbiljske egzistencije i rašivanja svakog imaginarnog platna ili ekrana, koji je nikakvim sredstvima ne mogu poništiti. I to se i događa u Hercegovoj zbirci Anđeli u koroti (2004.), primjerice u zadnjim stihovima zadnje pjesme: »Bilo koje nebo iznad nas / uvijek je veliki ekran. / Bića sazdana od malih crnih rupa, / bez srca, sluha i mirisa, / u njemu programiraju prošlost. / Za one većim dijelom izrađene od snova / piše se ‘Savršen labirint’. / U meni samo ledena crvotočina«. Može li se uopće zamisliti veća suprotnost od one između idealnog »otoka ljubavi«, pokušaja dvogovora u kojem se ljubavni par nastoji pretopiti jedno u drugo, i završne »ledene crvotočine«? A te su crvotočine metafore svega onoga što je i prije i kasnije Anđela u koroti bio Hercegov ontološki i egzistencijalni negativ – onog što nam nedostaje, što nam je nedokučivo i što podriva samo naše postojanje. U neprestanoj prisutnosti tih suprotnosti, premda u pojedinim dijelovima knjige uglavnom prevladava jedna od njih, Anđeli u koroti bivaju iznimno slojevita knjiga koja je i vrhunac i prekretnica Hercegova opusa. Utopija i distopija tu su jedna kraj druge i kad jedna prevladava, druga je svojom pozadinskom prisutnošću implicitni jamac prevlasti one dominantne. Utopija idealne ljubavi i pejzaža, idealnog okružja raznih bića što podržavaju ljubav u kojoj se isprepliću glas lirskog subjekta i objekta, zapravo je – premda vrlo emotivna, slikovita i karnalna – duboko svjesna svoje artificijelnosti i privremenosti. Zbog svijesti o intenzivnosti, ali i ograničenom trajanju sljubljivanja dvoje ljubavnika, pjesnik maksimalno intenzivira prezentnost, gotovo filmski snažnu sliku onoga što se upravo zbiva. To postiže slikovitom bujnošću, imaginativnim spoznajnim proširenjima i uvođenjem prostora različitih ontoloških statusa (tjelesna zbilja, idealizirana zbilja, duhovne stvarnosti, bajkovita izmaštanost, kozmičke i virtualno-tehnološke maštarije). Jasno je da tu dominira predmetnotematsko »punjenje« raznih provenijencija koje imaju funkciju intenziviranja eskapističkog pa i psihoanalitičkog diskursa, a ne nekoga pseudoreligioznog očitovanja. Ervin Jahić to oprimjeruje ovako: »Utječući se vodenom svijetu, kojim ravnaju svakovrsne pričini i vilenjaci, on egzistenciju ljubavnika opisuje i odmjerava magijskim, ekskluzivističkim energijama. Taj se diskurs, iako opsesivan u svojoj vjernosti objektu vlastite želje, načas udaljuje od vlastite funkcije iskazivača ljubavne zapitanosti i svoje razrješenje potražuje u čuvaricama otočnih tajni, crnim lađarima, svodnicima neba, poganskim znanjima, uopće u inventaru paralelne stvarnosti.«

Ta paralelna zbilja uvijek ima i svoj negativ pa je upravo mogućnost za egzistencijalni pad, emotivnu i ontološku »crnu rupu«, snažna motivacija za opsesivno, ali vrlo dojmljivo nizanje svijetlih slika mora, podmorskog života, plaža, estetiziranih boravišta i njihovih detalja, a nadasve ljubavno-erotske opčaranosti ženskom ljepotom i efektnim slikama ljubavnih sljubljivanja. Knjiga se pretvara u imaginarni i visokoestetizirani ljubavni dnevnik čiji narativni grozdovi stilskih figura bivaju u većoj mjeri oslikavanje neke nove realnosti nego realizirana simbolička značenja. No nosivi motiv vode, pa i naslovnih »anđela u koroti«, odnosno ljubavi i njezine privremenosti, uvijek je dvojak – život i smrt, punina i praznina, svjetlost i tama, paljenje dnevne vatre i posvemašnja hladnoća noćnog mraka. Osobito o toj opreci ljubavi i »samosti« Cvjetko Milanja sugerira da se ljubavnici »često ekstatično-misterijski realiziraju u zajedništvu i zajedničkom modusu, kako ‘ilustrira’ gotovo čitava zbirka Anđeli u koroti. No, akteri ne mogu, dosta često izbjeći poziciju i stanje samosti, jer im se želje nasuprotno križaju i na taj način ‘izmiču’«. Zato su i Hercegove »najsvjetlije« pjesme iz ove zbirke, u kojima se postiže najtješnje suglasje dvoje ljubavnika, odnosno neki njihov simultani ili sukcesivni dvogovor, uvijek praćene i zlokobnom sjenom, na kraju i »slobodnim padom kroz golemu zlatnu omču«. Zlatna omča baš i može simbolizirati intenzivni napor zasnivanja eskapističke utopije, a pad – njezin neuspjeh. Dapače, i cijela je knjiga tako ustrojena da se iz intenzivne ženske prisutnosti i karnalnosti ide prema njezinoj eterizaciji i odmicanju u prostoru i vremenu, sve do naslutaja postupnog rašivanja ljubavne tkanine te povratka monološkom subjektu. On sve više postaje svjestan »savršenog labirinta« (tako je naslovljen zadnji ciklus knjige), sve osamljenijeg postojanja te zlokobno ocrtanoga duhovnog prostora u kojem ima duhova što »nikad ne spavaju: / buše rupe u vremenu, kradu misli zvijezda vodilja«. Zato s Jahićem i možemo gotovo paradoksalno uočiti da je Hercegovo najznatnije eskapističko-utopijsko nastojanje uistinu završilo »anđelima u koroti«: »Herceg je svoje anđele zavio u crninu da ispod glasa tiho plaču za nemoćnim figurama snijega koji se otopio pred životom, ali i da im glasovi iz vode krate odustajanje. Prema kraju zbirke njihova se ‘akcija’ raspršuje u nemoći praznine, postojeći tek kao nešto potencijalno, naslutljivo, te čitamo lirski katalog neutažene emocionalne gladi, zakinutosti i dezorijentiranosti subjekta«. Sve je to izvedeno diskursom izvanredne, suptilne liričnosti. Njime autor vodi pjesmu čvrstim, odmjerenim i intonativno posve umirenim ritmom, s velikim udjelom poetske naracije i začudnih, često vrlo uspjelih slika koje kombiniraju izrazitu konkretnost i neslućene simboličke odjeke. Stoga su Anđeli u koroti Hercegova figurativno najrazvedenija knjiga, najslikovitiji pokušaj da se izmašta estetizirani prostor ljubavne punine kojoj neprestana prijetnja egzistencijalne ugroze služi kao učinkovit kontrast kako bi se stvorila intenzivnija poetska napetost i diskurzivna atraktivnost.

A svojevrsni slom utopije na kraju Anđela u koroti dovodi do »savršenog labirinta«, do ponovnog suočavanja s rascjepima u subjektu i napuklinama, odnosno deficitima u kozmološkoj strukturi svijeta, do – jednom riječju – nepravilnosti u svim segmentima ljudskog postojanja. Upravo će tako – Nepravilnosti (2007.) – Herceg nasloviti svoju petu zbirku pjesama. U njoj gotovo opsesivno tematizira, samo naoko apsurdnu, odsutnu prisutnost i prisutnu odsutnost svega: ljubljene osobe, riječi, pojmova, slika, konkretne stvarnosti, svemira, onostranosti. Tu temeljnu dvostranost, koja se počesto nameće i kao tjeskoban pa čak i tragičan rascjep, Herceg postulira znatno naglašenije nego u Anđelima u koroti. U toj se zbirci pjesama, usprkos svem simboličkom transponiranju, ipak radilo o (uglavnom) prisutnoj i aktualnoj ljubavi, iako je ona istodobno mogla biti tek uvjerljivo i plastično oslikana odsutnost. Ona je pak svoja stanja, koja se nipošto nisu svodila samo na ontološki nekonfliktnu idiličnost, projicirala u romantičarski kolorit ispunjen smjelom, ali istodobno preciznom slikovitošću. U Nepravilnostima taj se romantizirani i oslikovljeni svijet pomalo gasi pa se uspostavlja neka ravnoteža između pojma i slike. To, međutim, ne indicira ispunjenu smirenost, već prije unutarnju očevidnost stanja u kojemu prevladavaju deziluzioniranost pa i rezignacija. U temelju je takva stanja ontološki rascjep između subjekta i objekta, nemogućnost potpunog sljubljivanja ikoja dva bića u svemiru, ni njihova samoukidanja kao izlaza iz tjeskobne rascijepljenosti. Rascjep se pak – još dublje – događa zbog nepremostive čovjekove odmaknutosti od punine bitka koji, kao tajna, ipak snažno mami naše nutarnje dimenzije.

Sve su to gotovo zakonite »nepravilnosti« čovjekova položaja na zemlji, sparivanja jedne s drugom nesavršenošću, odnosno, kako Jahić precizno kaže na poleđini knjige, »dezorijentiranosti krhkog instituta dvoje«. No tako općenite konstatacije i opća mjesta »nemogućih ljubavi« Herceg konkretizira na netipičan način: prožimanje odsutnosti i prisutnosti mnogo je čvršće i dalekosežnije nego što je to u kakvu stereotipnu ocrtavanju (ne)uspjelih ljubavnih veza. Pjesnik problematizira ne samo nemogućnost da jedan ljubavnički odnos bude potpuno uspješan već i da se posve prekine i iščezne. On nerazmrsivo oksimoronsko klupko prisutnosti i odsutnosti čak toliko radikalizira da mu se ljubljena osoba čini prisutnija onda kad je odsutna. Ta je prisutnost duhovna, dapače nepotpuna, pa lirski subjekt kaže voljenoj osobi: »Imaš tijelo bez tijela / i kroz tebe se lako prolazi«. Prvenstveno je to, dakako, fantazamsko tijelo misaonih i emotivnih transfera, tijelo napokon same pjesme. No snaga kontinuirane Hercegove odsutne prisutnosti i obrnuto baš i jest u njihovoj krhkoj ravnoteži i napetosti. Poetski intenzitet u tim se pjesmama uvijek iznova stvara iz stalne prijetnje da se sve sruši u rezignantnu šutnju i, s druge strane, strpljivog svjedočenja da je riječ – pa makar i riječ o Ničemu – uvjet ljudskoga opstanka. Krhko je to, dakle, stanje i čovjeka i (poetskoga) govora. Stanje u kojem se čovjek problematizira zbog svoje otkinutosti, »pitkoga ludila«, (ne)uspješna nestajanja i smrti, a (poetski) govor – zbog »nevjere slova«, »jezika koji te to više izdaju, što ih više učiš i znaš«, »pjesme bez tijela«. Tako se i za Hercegovu poeziju može reći da je, usprkos prisutnosti i drugim poetičkim tendencijama, njezina temeljna potka neoegzistencijalizam. Dakako, takav egzistencijalizam nema više ništa polemično ni provokativno, kao što je to bilo u sartreovskim vremenima nakon Drugoga svjetskog rata. Taj neoegzistencijalizam nije primarno ni posljedica nekih tragičnih društvenih zbivanja, već je znatno intimniji i utišaniji, svojstven čovjekovoj konstitutivnoj nedostatnosti. Herceg je posve svjestan da više nikakva utopija ni distopija ne mogu čovjeku biti izlaz ili izlika kojima bi izbjegao tematiziranje duboko osobne situacije suočavanja s vlastitom i tuđom ograničenošću i prolaznošću, napose s teškom i bezizglednom borbom s hlapljenjem životne supstance i, napokon, prazninom.

Kad smo već kod spominjanja Boga u Hercegovoj poeziji, možemo ocijeniti da se i u pitanju odnosa prema vrhunaravnom biću očituje temeljna oksimoronska odrednica odsutne prisutnosti i obrnuto. Naime, iako znatno utišane i bez nemirne emotivne i poetske artikulacije, tjeskoba i negativistički kolorit šire se kao sveprožimna magla svim Hercegovim pjesmama u zbirci Nepravilnosti. No tragično samoponištavanje svijeta i odsutnost njegove tajne kao da istodobno ukazuje na stvarno postojanje odsutnoga, na nešto što je u subjektu vrlo intenzivno i, prema tome, stvarno postojeće. U tome se povremeno nazire i nešto što bi moglo ukazivati na drugi pol kozmičkoga totaliteta, na tajanstvenu prisutnost koju omogućava tek posvemašnja ispražnjenost. Ta tajanstvena prisutnost, iako je korjenito jedinstvena, može biti imenovana ili izražena na više načina: onostranost, snijeg, opis tajanstvene, najčešće noćne atmosfere, kozmičke slike, Bog. Ponekad ta prisutnost biva tako snažna da zasjenjuje prazninu i omogućava prepoznavanje i bljeskove punine: »Ali, ako te noćas iznenada dotaknem, / kao pahulja iz Mjesečeva obraza, / nakon tisuće dana i sati, / polako ustani iz postelje kraj zida, / priđi ulaznim vratima i pokucaj iznutra. / Na hodniku nemogućnosti / bit će netko tko će otvoriti i reći: / ‘O, Bože, to si ti!?’« Neoegzistencijalizam novog tisućljeća tako je, vidimo i na Hercegovu primjeru, najčešće neortodoksan, pomalo agnostički. On se u poeziji često odmiče od militantna ateizma, ali i od izravnijeg deklariranja teizma, od preskriptivnih književnih poetika koje bi najčešće problematičan obzor egzistencijalnog iskustva i jezičnih potencija svodile na ili-ili odgovore. Zbirka Nepravilnosti na taj način unosi i nepravilnosti u bilo koje odveć monološko, pa i s nepravom nadmeno, spoznajno i poetičko usmjerenje.

A u Hercegovoj zasad zadnjoj izvornoj zbirci pjesama Kad će doći Babilon (2013.) u samom je središtu ljubavi praznina, »tamna tvar, prva slika svijeta, moje ništa«. Žudnja nas, dakle, neprestano izigrava. U njezinim nalozima čini se da nam je obećana ljubav, no što su veća obećanja, tim nas prije dovode do mračnoga ruba bića, našega i svakoga. Herceg nam kozmičku, metafizičku i egzistencijalnu dramu sažima na »matematiku odsutnosti« koja se uvijek na kraju ispriječi između ljubavnika. Ako svako dno ima svoje još dublje dno, kako nas uči Danijel Dragojević, onda i naša žudnja ima sve dublje dno u koje propada i sve znatnije raskriva slojeve našeg postojanja dok ne dođe do same praznine. Upravo ljubavništvo povlašteno je mjesto tumačenja praznine, nedostatnosti svakog bića čija je bačenost u postojanje neprestana potvrda metafizičkog manjka. Hercegova drama intimnoga hologram je kozmičkog, povijesnog i društvenog. Ne stropoštava se samo naše nutarnje biće u tamno ništa, već i cijeli svijet i svemir za kojeg pjesnik kaže da je »rupa u pleksusu«, odnosno »rupa (mrak)«. Zato je zbirka Kad će doći Babilon knjiga krasne, ali i gorke liričnosti ponad ruševina svijeta. Knjiga apokaliptične drame koja nas podjednako vreba iz sveopćeg »potopa koji je na vrhuncu«, iz klopki tijela koja što se grčevitije grle, postaju nestvarnija, iz »ispremiješanih jezika koji su se zapleli kao zmije otrovnice«, iz sloma ljudskog intelekta čiji je svaki napor pred ništavilom tek, kako kaže pjesnik, »lažna teorija svega«. Hercegov ton nepogrešivo je elegičan, on tiho i dostojanstveno tuži nad razvalinama ljubavi, male tragedije preobražava u tamnu ljepotu kao još zadnje moguće svjetlo u koje poezija može ogrnuti svijet. I ljubav kao da je najljepša prije same propasti, kao tjelesno čudo, neizbrisiv duševni otisak i zamamljivo, ali lažno obećanje sjedinjavanja. Kad ljubav, kao vrhunac postojanja, poput Rilkeova anđela pokaže strahotu svoga naličja, onda u Hercegovim pjesmama svako biće razodijeva svoj smisao, u svojim se nutarnjim suprotnostima naginje prema nepostojanju. Jednako je i s njegovim jezikom koji se ni o što izrecivo više ne upire, traži svoj predsmisao, ali se zapravo od njega udaljuje čim počinje proces imenovanja i govorenja. Hercegov lirski subjekt mjesto je preko kojeg se događa to imenovanje i – istodobno – čišćenje od svakog imena. Izrazito je to ljudska svijest koja dostojanstvo postojanja potvrđuje hrabrošću i gotovo iskupljujućom duhovnošću pri suočavanju sa svim onim, zapravo neljudskim, posljedicama koje implicira Heideggerov bitak prema smrti. Ta svijest, to trpno, nasladno i oljušteno tijelo, kreće se među gradovima, ljubavnim partnericama, memorijama koje bivaju jedini duhovni prostor sadašnjosti te meditativnim uranjanjima u nigdinske ontologije i Boga kao gotovo zakonit antipod šupljini svijeta.

Ako je nekad, a u nekim segmentima i u ovoj knjizi, izlazio u misterijski i erotski eskapizam, Herceg je sada u samom srcu stvarnosti, dane ne tek mimetički i opisno, već fenomenološki, u njezinim glavnim čvorovima i situacijama. Baš zbog toga fenomenološkog zora, odnosno svođenja na bitno, sve vanjsko u Hercegovoj novijoj poeziji ujedno je i nutarnje. Njegove pjesme odaju rijedak dojam da zbilja o kojoj se u njima govori uistinu i jest životno takva, ali ne u mnoštvu svojih detalja, već u svojim bitnim kondicijama. Divno je i par excellence poetski da se to svođenje na bitno u spomenutom pjesništvu ne događa kakvom filozofskom poezijom pojmovne sterilnosti, već pjevom dojmljivih slika. One filmičnom procesualnošću rasprostiru lirske plahte na kojima se vjerno ocrtava sve bitno u našem životu – voljeno biće, ljubav, erotika, prazno dno svakog čovjeka, unutarnje osipanje zbilje, mrak u koji se vraća svako postojanje, Bog kao jedini kojem se čak i praznina treba nakloniti. Na tim se, dakle, lirskim plahtama projiciraju slike i filmovi, odnosno pjesnički motivi znatne nosivosti, kao što su snijeg, noć, zemlja, crna svila, tanko srebro, zadnji jezik, i sekvence koje u lirskoj zasanjanosti tijesno isprepliću pjevanje i mišljenje. Da nema te iznimne poetske mreže, ni sva Hercegova ontologija ne bi bila dovoljna za istinsko pjesništvo. Vrijedi i obrnuto – bez dugih misaonih sjenā svem bi tom lirskom tkanju zaprijetila dekorativnost. No ničega od toga nema u knjizi Kad će doći Babilon, već samo sonoran govor u kojem se prepliću sve poetske potencije, sasvim suvremena, utišana, uvelike zdvojna proročka gesta čije se uho naslanja na samo srce poetskoga, koje i dalje kuca ispod svih cerebralnih katastrofa.

I u najnovijim pjesmama, okupljenima pod naslovom Nulti život, temeljna potka Hercegova eminentno liričnog, refleksivnog i egzistencijalnog pjesništva i dalje je intimistički neoegzistencijalizam. Metafizički, egzistencijalni pa otud i društveni manjak zapravo je glavna Hercegova tema i taj deficit iz zbirke u zbirku, ako ne uvijek sve dramatičniji, svakako postaje sve očigledniji i neopoziviji. Nakon apokaliptičkih aluzija u zbirci Kad će doći Babilon, metafizički i egzistencijalni manjak u novom se pjesničkom rukopisu ponovno usredotočuje na obzor posve osobne iskustvenosti i refleksivnosti, koja svoje opservacije počesto pretače u univerzalnije zaključke. Herceg mučnu egzistencijalnu situaciju jednoga čovjeka, vlastitog subjekta u iskazu, ocrtava uvelike objektivistički, bez patetike i izrazitijeg izražavanja osjećaja. Inzistira ne samo na detaljima takva stanja već i na općenitijem opisu čovjekova položaja pa se osobna zapažanja i refleksije formuliraju tako (često množinskim subjektom!) da zapravo vrijede za svakog čovjeka, za ljudsku situaciju općenito. Iz negativističkog i deficitarnog doživljavanja ljudskog položaja Herceg, osobito u ovom rukopisu, izvodi i negativnu sliku Boga kao onoga koji je uzrok i jamac baš takvog svijeta, a ipak u njega ne intervenira kako bi ga poboljšao i pomogao čovjeku. U takvoj metafizičkoj konstelaciji čovjek je ispražnjen pa su i svi njegovi odnosi neispunjeni, konfliktni, osuđeni na umnažanje neprevladive samoće. Osobito je to naglašeno u ljubavi koja je i najintenzivniji pokušaj da se samoća prevlada, ali i – posljedično – najveće razočaranje i poraz (»Hodamo unatrag, govorimo i volimo unatrag«... »Volimo se i pitamo zašto«). To čovjeku kao još jedinu mogućnost ostavlja da se u potpunosti okrene samome sebi. No čovjekova nepotpunost, manjkavost, ujedno izaziva temeljnu mučninu zbog koje i primjećujemo sve druge manjkove, a Herceg mogući izlaz iz takve reduciranosti i mučnine adresira na nestajanje i nestvarnost, svjestan, međutim, i sam iluzornosti takve mogućnosti. Čovjekova nedostatnost i manjkavost svega vidljivog provociraju pak naslućivanje nečega što bi ukinulo ili nadopunilo tu nedostatnost, nekog prostora koji bi bio nasuprotan poznatoj zbilji i izvrtao naše postojanje u poništenje ili paralelni svijet (»Kako gledati autoportret, / izvrnuti se u drugu formu, / format, nulti život?«). Herceg dolazi i do ideje o nekoj drugoj zbilji koja je tajanstvena, ali je zapravo neprestano u čovjeku, kao sjena koja ga neprestano prati, a koja bi se mogla povezati i s idejama nečega radikalno Drugog – dvojnika, podsvijesti, mnoštvene osobnosti, paralelne stvarnosti (»Uhode nas kontrabića, / izlaze iz zidova i podova, / sjedaju u naše fotelje, / spavaju s nama i u nama«). Nastojanje da se barem djelomično nađe izlaz iz mučne zbilje i tjeskobne osobnosti, i to u nestajanju, »nultom životu«, duhovnoj sjenovitosti, nestvarnosti – što god to značilo – tako će ostati zadnje poprište subjektove refleksivne i osjećajne usmjerenosti. Hercegova se poezija, dakle, ozbiljno, precizno i sugestivno suočava s temeljnim egzistencijalnim pitanjima. Ne inzistira na afektivnom intenziviranju i uvjeravanju, već na što konciznije i čvršće uobličenim iskazima kao refleksivno-mudrosnim formulama životnih i pjesničkih iskustava. Sve to čini izrazito kontroliranim izrazom većinom konstativnog, izjavnog karaktera, a stajalište subjekta vidljivo je u mjestimično naglašenijoj poetskoj figurativnosti: paradoksima, oprekama, poredbama, metaforama, personifikacijama, proverbijalnim izrazima, gramatičkim paralelizmima. Uglavnom, Herceg i u najnovijim pjesmama nastavlja pisati vrsnu poeziju unutar svoje posve profilirane poetike, sve se uvjerljivije odmiče od površnih poetskih efekata upitne značenjske nosivosti te je na aktualnoj domaćoj sceni pjesnički glas iznimne refleksivnosti, liričnosti, intimizma i neoegzistencijalističke brige.

Od početnoga narcističkog osamljivanja subjekta, bavljenja privatnošću, postmoderne ravnodušnosti, svijesti o neizvornosti, intermedijalnosti te kolokvijalizacije lirskog idioma, preko pokušaja intersubjektivnog rješavanja konstitutivne samoće, s gotovo monumentalnim vrhuncem u nastojanju za posvemašnjim sjedinjenjem s ljubavnom partnericom te njihovim istodobnim ili susljednim dvogovorom, sve do suočavanja s krahom takva rješenja i sve intenzivnijim iskustvom negativnih, ispražnjenih pa i graničnih iskustava postojanja koja naslućuju nepoznate tamne prostore – to je ukratko ocrtana pozicija i karakter lirskog subjekta Hercegovih pjesama od njegove prve knjige Naša druga imena do danas. Možemo zaključiti da je to tridesetogodišnje razdoblje (1994. – 2024.), koje izabrane pjesme Duhovi iz zlatne omče obilježavaju, bilo dugačko i minuciozno ljudsko i poetsko iskustvo koje još nipošto nije zaključeno. Ono je bivalo pažljivo taloženo i sažimano u jedan ne pretjerano opsežan, ali vrstan poetski opus, stvaran s velikom pozornošću, preciznošću i pjesničkim umijećem. Koliko god Ivan Herceg dijelio neke poetičke odrednice, pa čak i neoegzistencijalistički, katkad svjetliji, ali uglavnom taman lirski senzibilitet, s nekim drugim pripadnicima svojeg naraštaja, karakteristike njegova pjesničkog razvitka i poetičkih modaliteta vrlo su osobne, čak singularne, i duboko položene u duhovni prostor suvremenoga hrvatskog pjesništva.