Objedinjavanje vremena i svijeta

Pjesničkim knjigama običavam pristupati nasumičnim otvaranjem, pri čemu se u tim duhovno-tjelesnim agensima na osobit način združuju volja i slučajnost, kauzalnost i indeterminizam. Prepuštajući se vodstvu bibliofilne volje, ulazim u stihozbirku i počinjem ju čitati te u boljim slučajevima poneseno nastavljam ili u onim manje dobrim ravnodušno odustajem, nakon što me u svim slučajevima slučajnost dovela do inicijalnoga stiha što se pred-metnuo i time nametnuo kao prvi korak na putu u nepoznato. (Takav pristup ne stoji ni u kakvoj vezi s bibliomantijom ili praksom iščitavanja odgovora iz redaka nasumično otvorene knjige, za čime među inima posežu i pripadnici nekih kršćanskih i kršćanskolikih zajednica ili sljedbi tražeći odgovore na stranicama Biblije.)

Stranica s pjesmom koja se preda mnom prva otvori, ne utječe na moje daljnje druženje sa stihozbirkom jer ju smatram (dok se eventualno ne osvjedočim u suprotno) zaokruženom i koherentnom cjelinom, jedinstvenim djelom koje se po svojim poetskim tkanjima i unutarnjoj samodržećoj strukturi nadaje kao samostalno biće – jedno i cjelovito, odraz osobnoga i osobitoga pjesnikova doživljaja svijeta ili kozmosa.

Valja jasno reći da me jednorječni i kratki, ali obuhvatni naslov pjesničke zbirke Jedno – naveo da joj pristupim drugačije. Naslov mi je u hipu i bljeskovito prizvao neoplatonističkoga filozofa Plotina i njegov apsolutni monizam u okrilju kojega – i ujedno iznad kojega – najvažniji pojam jest Jedno: uzrok svega što jest, preobilje, zaokruženost, cjelovitost, ònō apsolutno. Govorimo o hipostazi ili individualnoj i konkretnoj supstanciji utemeljenoj na samoj sebi, a posrijedi je atribut Boga. Što je nešto ili netko udaljeniji od Jednoga – to manje jest, slabije biva obasjano božanskim svjetlom i oskudnije participira na bitku. Tako govoraše Plotin.

Potaknut naslovom na koricama poetske zbirke Jedno, najprije sam potražio njezin sadržaj, ali nisam ga našao. A ne nađoh ga iz posve prozaičnoga i banalnoga razloga – u knjizi ga nema. No i bez toga (jer sadržaj i nije odveć važan) razaznah da se zbirka sastoji od četiriju dijelova: Smokva u Crljenoj Jami, Osmanov osmijeh, Polje i Jedno. Kao nepopravljivi homo ludens dadoh se u igru asocijacija, u pravome smislu toga u svakidašnjem govoru prilično čestoga latinizma. Valja se u tome pogledu prisjetiti učenoga Rimljanina Cicerona, koji za etimologiju iliti iskonoslovlje reče da je ònō pri čemu se »dokaz izvodi (izmamljuje) iz moći samog imena«. A ime je u ovome slučaju već spomenuti termin asocijacija, koji dospijeva iz srednjovjekovnoga latinskog jezika gdje associatio znači ‘spojiti’, ‘udružiti’. Asocijacija je znatno više od povezanosti među različitim mentalnim slikama i psihičkim sadržajima. Zakone po kojima se povezuju različite predodžbe i ideje ustanovio je već Aristotel, a zasnovani su na općenitome načelu dopunjanja cjeline. Takva nas ucjelovljivanja vode u konačnici k samo jednomu cilju – obuhvatnosti označenoj pojmom Jedno.

Tako me Smokva u Crljenoj Jami asocirala na Petra Gudelja, Osmanov osmijeh na Ivana Gundulića, Polje na Dragutina Tadijanovića, a Jedno, kako već rekoh, na Plotina. Čitanje poezije naznačene rečenim naslovima njezinih dijelova, samo je djelomice opravdalo moje prvotne asocijacije. Stihovi »To nam se Osman ceri / Kroz turobni slijed stoljeća« jasno aludiraju na Gundulićev ep. No za razliku od toga, Polje se iskazuje povezivim – kako se čini po svemu – s Eliotovim pustim i neplodnim, a ne s Tadijanovićevim rodnim žitnim poljima. (Uputno je podsjetiti da se hrvatska književna i općekulturna javnost ove godine, 2025., ima prisjetiti 120. obljetnice Tadijanovićeva rođenja, dok se američka, britanska i svjetska javnost spominje 60. godišnjice smrti književnoga nobelovca Thomasa Stearnsa Eliota.) Prisjetimo se da je u glasovitoj Eliotovoj poemi Pusta zemlja (The Waste Land) vladar izgubio snagu, što se odrazilo na neplodnosti u njegovoj kraljevini. Jedini koji bi mogao vratiti snagu onemoćaloj državi i plodnost neplodnoj zemlji jest čestit i hrabar vitez. On može izliječiti kralja i osloboditi zapretane vode koje će natopiti i oploditi pustu zemlju. Eliot je poemu nazvao, vrijedi podsjetiti, prema bitnomu motivu iz srednjovjekovne legende o svetome gralu. A viteško-eliotovski motivi u pjesmi Polje bivaju razaznatljivi u stihovima »ne dam da me slome / dugo sam se kalio / čeličio, oštrio, brusio / iskopao opkop, iskovao oklop«, a posebice u završnim stihovima: »postidjeh se pustog polja / a uskoro krenuše i prve kapi«.

Ne treba posebno napominjati da se svaka pjesma (i uopće svako književno i umjetničko djelo) dovršava u čitateljevu razumijevanju i prihvatu, što se dade izraziti tradicionalnim i beziznimno valjanim aristotelovsko-skolastičkim načelom koje kaže da se sve prima na način primatelja (quidquid recipitur ad modum recipientis recipitur). To se uz ostalo iskazuje univerzalnim opravdanjem i ovjerovljenjem u svakoj književnoj interpretaciji.

Pjesničkoj zbirci Jedno autor je Damir Pešorda (Grude, Hercegovina, 1961.). On je poeta doctus, pa nije neočekivano njegovo izvrsno poznavanje hrvatske i svjetske književnosti. Doktorirao je temom o književnoj tradiciji. Živi u Zagrebu gdje radi kao profesor hrvatskoga jezika.

U ovim Pešordinim pjesmama nailazimo na brojne aluzije i intertekstualnosti, u skladu s Eliotovim određenjem tradicije kao nečega što se ne može naslijediti, nego tradiciju, ako nam je do nje stalo, treba stjecati uz veliki napor, te da »preko živih pisaca mrtvi ostaju živi«. Na stranicama Pešordine pjesničke zbirke Jedno susreću se i prožimaju intimističko i univerzalističko, egzistencijalističko i esencijalističko, senzualno i refleksivno, profano i uzvišeno, prolazno i vječno. Rečene se dvojnosti dijalektički sprežu i uzdižu u navlastitu sintezu.

U tome je sadržan i harmonizirani odnos između zavičajnoga i kozmičkoga, između mjesnoga brda i svenadilazećega neba. Iz Pešordina su zavičaja potekla pjesnička braća Šimići: Antun Branko i Stanislav (prvospomenutomu ove godine obilježavamo 100. godišnjicu smrti). Zavičaj je to i hajduka Andrije (Andrijice) Šimića, koji je životom i djelima postao legendom u Hercegovini i Dalmaciji, u ono doba odvojenima tursko-austrijskom granicom, a povezanima jednim narodnim duhom. Ispod muzikološkoga naslova Kontrapunkt razastiru se stihovi koji alegorijski prizivaju hajdučka vremena: »O harambašo, moj harambašo / Što nas je ovo snašlo / Gora olistala, drumovi oživjeli / A nama se ne da // Ljetno je nebo dolama prostrta / Nema nam više do nas puta«. U Pešordinu početnom stihu »O harambašo, moj harambašo« teško je ne zamijetiti pjesnički dosluh sa stihovima Walta Whitmana iz pjesme posvećene Abrahamu Lincolnu: »O kapetane! Moj kapetane!«. Susret i ujedinjenje u jedno (nekovrsni pleonazam) zavičajnoga i svjetskoga ili kozmičkoga osobito je snažno izraženo u pjesmi Brdo ukazanja, koja govori o Međugorju.

Već spomenuta četiri dijela Pešordine pjesničke zbirke Jedno možemo razumijevati i kao četiri ciklusa: godišnja doba, ali i razdoblja čovjekova života slijedom kojih se odmotava njegova ovozemaljska egzistencija (djetinjstvo, mladost, srednja dob i starost). Sve teče i sve se mijenja, kretanje je bît svijeta. Tako govoraše starogrčki filozof Heraklit, a u Pešordinoj pjesmi naslovljenoj njegovim imenom čitamo o dječaku, mladiću i zrelome muškarcu: »Vidjeh dječaka kako plače / Naslonjen na kamen ispred kuće / Rekoh – sve je dobro // Vidjeh mladića kako se smije / Naslonjen na dovratak nečije sobe / Rekoh – sve je dobro // Vidjeh prosijedog muškarca kako gleda / Naslonjen na prozor moga doma / Bilo kako bilo – to sam ja«.

Izričaj »to sam ja«, koji stoji kao svojevrsna poanta u pjesmi Heraklit, nadaje nam se da ga uzmemo kao nekovrsnu stilsku figuru srodnu sinegdohi i primijenimo na cijelu zbirku Jedno, sastavljenu od četrdesetak pjesama. »To sam ja«, progovara nam pjesnik Damir Pešorda iz svakoga stiha i može biti ponosan na takvo literarno samopredstavljanje. Jer posrijedi je zrela poezija koja čitatelja odvlači iz stereotipije svakodnevnice i autentično ga suočava s vremenom i svijetom u brojnim njihovim dimenzijama, pojavnim (ob)licima i izražajnim registrima.