Nazorov »Veli Jože« u europskoj prijestolnici kulture 2025.

Robertino Bartolec (Modernist nakladništvo) predstavio je reizdanje izvorne verzije klasika Vladimira Nazora (prvi put preveden na engleski jezik) s originalnim ilustracijama Saše Šantela – povodom 80 godina od smrti slovenskog inovatora u suvremenoj europskoj grafici.

Europska prijestolnica kulture titula je koju od 1985. godine dodjeljuje Europska komisija u konkurentnoj (programima) kompeticiji među gradovima koji moraju pokazati i dokazati da kulturu vide kao važno područje svojeg razvoja i – još značajnije – svoje preobrazbe. (Sedamdesetak europskih gradova do danas imalo je čast titule, poput Dublina, Liverpoola, Atene, Roterdama, Genove i mnogih drugih, kao i naše Rijeke 2020., koja ipak nije ispunila očekivanja objektivnim argumentom »pandemijskih« okolnosti...) Na taj način Europska komisija kulturu i umjetnost ugrađuje u dugoročni razvoj gradova. Projekt Europska prijestolnica kulture (EPK) jamči i donosi ulaganja financijskih sredstava u razvoj i napredak kulture u gradu koji ponese titulu, dakako potporom iz javnih europskih sredstava, ali i nacionalnih, regionalnih i lokalnih, uz znatan doprinos i sponzorskih donacija.

Kao priprema za slavljeničku godinu promišljaju se i razvijaju dugoročni kulturni projekti u gradu – festivali, manifestacije, tribine, galerijski postavi itd., grade se zgrade kulture i ulaže se u edukaciju ljudi. Jer, u samoj godini nošenja titule, sredine eksponenti EPK-a imaju lijepu priliku pokazati kulturu, običaje, događaje, kreativce... te ugostiti europske i svjetske umjetnike, intelektualce koji predstavljaju značajno i neizbježno vrijedno od kulture drugih zemalja. Uostalom, osnovna ideja projekta Europske prijestolnice kulture povezivanje je europskih građana predstavljanjem i upoznavanjem kulturnih različitosti zemalja koje čine ukupno bogatstvo našega kontinenta. I s tim sloganom – »europskom poveljom o artističkom konektiranju« – svoje mjesto u ovogodišnjoj prijestolnici kulture službeno je pronašao te ima Veli Jože Vladimira Nazora. Taj amblem hrvatske književnosti supstancijalni je faktor EPK-a 2025.

Naime, titulu capital city of culture za 2025. godinu zajednički nose Gorizia (Italija) i Nova Gorica (Slovenija), primjerenim ceremonijalnim oficijelnim kredom tog zajedništva: »European Capital of Borderless Culture« (intrigantna je povijest koju imaju Nova Gorica i Gorizia, danas u takozvanoj konurbaciji, gradovi tako formirani na kraju Drugoga svjetskog rata – mjesto oslobođeno 2. svibnja 1945. pritiskom SAD-a i Britanije razdijeljeno je »Morganovom linijom« na zonu A i B, gdje je A današnja slovenska Nova Gorica dok je B talijanska Gorizia, što je sve detaljizirano godine 1947. Pariškim mirovnim ugovorima između Italije i ondašnje Jugoslavije). Upravo te složene povijesne okolnosti sažima život i stvaralaštvo Saše Šantela (rođen baš u Gorici, 15. 3. 1883. – preminuo točno prije 80 godina u Ljubljani, 1. 7. 1945.) – suradnika i prijatelja Vladimira Nazora, štoviše ilustratora izvornog (1908.) izdanja književnog klasika Veli Jože, što je i razlogom uključivanja Nazora i njegova motovunskog diva u program EPK-a 2025. Varaždinska izdavačka kuća Modernist nakladništvo 2024. godine objavila je knjigu Veli Jože, i to punu integralnu verziju teksta iz 1908. godine prevedenu prvi put na engleski jezik (prevoditelj Martin Mayhew) uz originalne ilustracije Slovenca Saše Šantela, pionira suvremenih tendencija u europskoj grafici (dakako, knjiga je izvornog formata i izgleda iz 1908. godine). Glede rečenoga važno je naglasiti da nijedno izdanje (koje možete susresti u hrvatskim knjižnicama, pa i slovenskim) od 1908. godine nije imalo integralan tekst iz 1908. godine, nije imalo originalne ilustracije Saše Šantela te nije bilo izvornog formata iz 1908. godine. Sve to navedeno izdanje Modernist nakladništva ekskluzivno ima (osim toga knjiga je, rekli smo, na engleskom jeziku). Uistinu radi se o istinskoj književnoj delikatesi savršeno po mjeri europskih prijestolnica kulture. Povodom toga Robertino Bartolec, urednik Modernist nakladništva, esejist i prevoditelj, održao je 18. ožujka 2025. predavanje o suradnji Saše Šantela i Vladimira Nazora (u prepunoj Knjigarni Maks, u Novoj Gorici).

Odmah na početku obraćanja istaknuto je da tim izdanjem Modernist nakladništvo nastavlja potrebu predstavljanja i približavanja hrvatske literature i umjetnosti europskom kulturnom krugozoru. Naime, Modernist nakladništvo publiciranjem knjige Veli Jože jedini je hrvatski izdavač koji u svom portfelju ima tri ponajveća klasika domaće književnosti na stranim jezicima: Miroslava Krležu (Saloma – engleski i francuski), Janka Polića Kamova (Psovka, Novele i kratke priče – engleski) i Vladimira Nazora (Veli Jože – engleski).

Posebno je važno recentno publiciranje Velog Jože na engleskom jeziku – knjige nastale toposima hrvatske usmenoknjiževne imagologije i alatima folklornih motiva. Storija hibridno/svevremenski distribuira dihotomije feudalno-patricijskog poretka. Već sama tezična početna postavka priče (velmožno parazitiranje prirodnih bogatstava subalterne zajednice) govori koliko je Veli Jože suvremen (lokalno i globalno) književni tekst, propitujući obzorom 21. stoljeća – dekodirajućim vitrumom postkapitalističkoga novoga svjetskog uređenja – degradirajući resantiman utkan u zaplet (à propos fabule, spomenimo Borisa Koromana koji u svojoj znanstvenoj studiji o Nazoru odmah naslovom nije mogao biti jasniji: »Postkolonijalno čitanje Velog Jože«). Kad, Hrvatska je posljednjih godina forsirano zakrčena inozemnim tobože mitovima i legendama (recimo, onaj »lakonotni« diskurs bezbrojno nam puni arene diljem domovine), potpuno minorizirajući vlastiti identitetski temelj. Istina, to je tema beskonačnih digresija i traktata, shodno našoj zadržimo se na knjigama. Decizivna je situacija u domaćem izdavaštvu i domaćem tržištu koje načelom sigurne zone (osrednja remuneracija) prevodi i plasira sve i svašta iz tuđine nekritički. Prispodobivo rubnim dijecezama, selekcionirano je zatim pompozno i bombastično oglašavano. Istovremeno tim atrakcijama senzorno se porozno ne prepoznaju književni biseri vlastitoga (našega!) habitusnog obrasca. Na policama domaćih knjižnica i knjižara može se pronaći svaki inostrani – povijesnom (i)relevantnošću – upitni poganski i druidski ritual te inicijacija arturijanaca, goblina, vikinga, warloka, kelta, gota, orkova, beduina, nazgula, avara, handžara, elfa, highlandera, tatara, hobita... i ostalih intruzijskih tribalnih totenkopfa. Dapače, dok te europske destinacije nama, sasvim u skladu s legalnim globalizacijskim trendovima, pluralističkim sociološkim svjetonazorskim praksama, i nadalje invazivno glorificiraju vlastite pseudostorije – RH doslovno ništa aktivno ne poduzima istima publikacijski predstaviti osobni nacionalni temelj, srodnim poetičnoproznim očištem kulturne tradicije na arhetipskoj simboličnoj razini. A Veli Jože perfektan je žanrovski podsjetnik kako se vrlo stvarne lekcije najbolje shvaćaju fantastikom drevne priče. Što se zapravo na vrlo lijep način dogodilo na ovoj prestižnoj EPK smotri, što je skoro pa epska misija evakuacije RH kulture iz imaginacijske zatvorenosti i obamrlosti. Zato je važan Veli Jože u kontekstu EPK-a – simbol Hrvatske (i hrvatske Istre!), alegorijska slika nacionalne prošlosti, eksploatacije njezinih bogatstava (ljudskih, naturalnih, resursnih u punom smislu riječi), ali i moći i snage kojom se stoljećima opiralo odnarođivanju, pri čemu je naša literatura, umjetnost, odigrala odgovornu i vidljivu ulogu. Zarad čega je na kraju krajeva i preveden integralni Nazorov tekst iz 1908. godine, (integralni) tekst koji je čak i u izdanjima na našem jeziku rijetko ili nemoguće publikacijski sresti (u »prošlom sistemu« evidentna je bila perspektiva minorizirati sve kriptobiblijske Nazorove paradigme u priči, anestezirati svaku optiku fajterskog rebelijanskog poriva za mijenom nehumanog sistema, otuda su sve verzije knjige nakon 1908. pročešljane sedacijom i trankvilizacijom). Po svemu sudeći, autentičan narativ tendenciozno se kresao i gulio uslijed bajkovite izmišljajnosti unutar koje je doista zbiljnost o nacionalnoj borbi i socijalno-staleškim sukobima hrvatskog kmeta. Težaka, poslušna i do samozataje pokorna, potom smjela i pobunjena orijaša, uspravljena diva koji od Mlečića (dabome i tuzemnih farizeja) konačno traži pravicu. Veli Jože personificira težnju i potragu za pravdom i slobodom, a suprotstavljen je sužanjstvu, mraku i tlaci. Budući da egzaktno taj izvornički segment suradnje Nazora i Šantela promiče kredibilnost retiskanog Velog Jože – nije to samo oživljeni spisateljski klasik, nego i kurentni nacionalni budnik. Što je podudarno cjeloživotno Saša Šantel nedvojbeno bio – i valja upozoriti na to njegovo karakterno noblemanstvo tijekom obljetnice osamdeset godina od smrti. Između ostalog, u Beču je Šantel 1903. bio suutemeljitelj i prvi predsjednik društva slovenskih i hrvatskih umjetnika »Vesna«, kojemu je bila svrha njegovanje umjetnosti u duhu nacionalne predaje. Nadalje, vrstan organizator, pripremio je i postavio Prvu hrvatsku umjetničku izložbu u Pazinu 1913. Isto je tako u Narodnom domu u Pazinu izveo više dobrotvornih i humanitarnih koncerata. Nesporno, patriota par excellence, pritom intelektualac elitne europske edukacije. Gimnaziju je pohađao u Gorici. Studirao je u Beču od 1902. do 1905. u Školi za umjetnički obrt (Kunstgewerbeschule; prof. Anton von Kenner) te do 1906. na Umjetničkoj akademiji, a na Filozofskom fakultetu slušao je predavanja iz povijesti umjetnosti, estetike i muzikologije. Godine 1913. usavršavao se u grafici u Münchenu. Prvo je radio u III. gimnaziji u Beču (1906. – 1907.), zatim u gimnaziji u Pazinu (1907. – 1918.) te u realnoj gimnaziji na Sušaku, a od 1920. predavao je dekorativno crtanje i grafiku u Srednjoj tehničkoj školi u Ljubljani, u kojoj je potaknuo osnivanje banovinske škole za izradu glazbala.

U Pazinu je predavao crtanje, matematiku, kaligrafiju i pjevanje te je bio članom Odbora za prosvjetu, koji su pri Narodnom domu osnovali profesori pazinske gimnazije. Bio je plodan ilustrator u secesijskom slogu (Veli Jože, 1908.; Divić grad, 1909. i dr.). Izradio je niz akvarela narodnih nošnji iz okolice Trsta, Istre i Slovenije. Slikao je u ulju mrtve prirode, interijere, vedute, portrete (ciklus slovenskih skladatelja). Jedan je od inovatora novije slovenske grafike, a bavio se poglavito drvorezom i bakropisom. Bavio se i glazbom. Kao skladatelj romantičarskoga smjera najveću je pozornost posvećivao melodijskom oblikovanju, oslanjajući se na narodno stvaralaštvo, prije svega na elemente istarskog folklora. Napisao je oko stotinu skladbi, ponajviše zborskih, tri mise te više instrumentalnih skladbi, najviše za komorne sastave. Vodio je amaterske ansamble i učenike poučavao sviranju na različitim glazbalima... Izgledno, idealan medij oko kojeg se stamenom vertikalom može posložiti program Europske prijestolnice kulture.

Da bi izlaganje sasvim korespondiralo sa sloganom EPK-a Nove Gorice i Gorizije (»European Capital of Borderless Culture«), Robertino Bartolec u zaključku je podcrtao da je Slovenija uz Nazorov klasik važna i u biografiji Miroslava Krleže, jednako krucijalnoga hrvatskog pisca. Jer ingeniozne Balade Petrice Kerempuha publikacijski život započinju tiskanjem u Ljubljani 1936. godine. Kao što znamo, kajkavskim jezikom nerazdvojno su Balade vezane za Varaždin Krležinom bakom Terezijom Drožar, rođ. Goričanec (uzgred, i otac (Miroslav) i majka (Ivka) Miroslava Krleže rođeni su u Varaždinu: otac 1857., a majka 1870., koja je preminula u Varaždinu 1923. godine, u kući koja je danas sa spomen-pločom obilježena primjereno u Ulici Vladimira Nazora). Spomen-ploča postavljena je u sklopu neuspjele varaždinske kandidature za EPK (titula je pripala 2020. Rijeci, u nesretno doba tzv. pandemije). Štoviše, zaokružio je te činjenice Bartolec spisateljskim komplementarstvom Irca Oscara Wildea i Hrvata Miroslava Krleže kroz njihove dramske interpretacije biblijskog mita o Salomi, kao model Cultural Christian estetičkog i duhovnog borderless sjedinjavanja i nadahnjivanja Europe (knjigu Oscar Wilde / Miroslav Krleža Saloma u trojezičnom izdanju hrvatski/francuski/engleski prošle godine publiciralo je Modernist nakladništvo). Odista, etnonimno različiti, estetski komplementarni – »Veli Jože« Vladimir Nazor / Saša Šantel i »Saloma« Oscar Wilde / Miroslav Krleža, iliti preneseno, za survivalizam Europe iluminiranje svijesti o važnosti kulture i umjetnosti sporedno od graničnih borniranosti, srž je, točka od koje se imaju širiti svi drugi aspekti društvenog djelovanja europskog pojedinca. »La marcia per L’EUROPA!«

Do kraja godine planira se postaviti u Novoj Gorici izložba ilustracija (Veli Jože) Saše Šantela. Što je na znatiželju i zadovoljstvo svim posjetiteljima EPK-a 2025. u napetoj estetskoj i likovnoj konverzaciji sa, za tu priliku postavljenom galerijskom ponudom Gorizije, živopisnom retrospektivom artefakata Andyja Warhola (i Šantel i Warhol slavni su zato što koriste jednaki artistički modus operandi – varijable grafičke reproduktivne tehnike), Nova Gorica i Gorizia – uz Nazora i Šantela i Warhola – uzorno za nas ostale Gusti senza frontiere...