Mudroljublje kao domoljublje: filozofijsko djelo Gjure Arnolda

Zbornik radova pod naslovom Filozofijsko djelo Gjure Arnolda izišao je iz tiska u listopadu 2024. godine kao četvrta knjiga Filozofske biblioteke Hermes u nakladi Ogranka Matice hrvatske u Sisku, u čijem se uredništvu nalaze imena hrvatskih filozofa, poput akademika Igora Mikecina, Berislava Podruga, Petra Šegedina, Krešimira Brlobuša te glavnog urednika biblioteke i predsjednika Ogranka Matice hrvatske u Sisku Tomislava Škrbića. Ovaj zbornik o Gjuri Arnoldu nastao je zapravo na temelju prethodnoga znanstvenog skupa u organizaciji Odjela za filozofiju Matice hrvatske koji se održao 19. listopada 2023. godine u Palači Matice hrvatske u Zagrebu. Povod tomu skupu bila je 170. obljetnica rođenja Gjure Arnolda. U predgovoru zborniku, koji potpisuje pročelnik Odjela za filozofiju Matice hrvatske, ujedno i urednik ovoga zbornika, Berislav Podrug, istaknuto je da zapravo povod za simpozij posvećen velikanu hrvatske filozofije, pedagogije i pjesništva Gjuri Arnoldu, kao i za zbornik radova koji ga je potom pratio, nije trebalo predugo tražiti, ponajprije imajući u vidu koliko je veliku ulogu odigrao u povijesti hrvatske filozofije, razvoju Matice hrvatske i Sveučilišta u Zagrebu, ali i na mnogim drugim poljima hrvatskoga duha, a poglavito kulture.

Iznimno plodotvoran znanstveni i sveučilišni rad Arnold započinje 1879. godine profesurom u jednoj zagrebačkoj gimnaziji, dok je već 1880. godine stekao titulu prvoga doktora filozofije na modernomu Sveučilištu u Zagrebu svojom doktorskom disertacijom, no ujedno vjerojatno i najpoznatijim i najvažnijim svojim djelom, pod naslovom Etika i poviest. Uz bok toga djela po važnosti stoji također i naslov Zadnja bića: metafizična razprava iz 1888. godine. Imenovan je 1894. godine za izvanrednog, a već 1896. godine za redovnog profesora teoretske i praktične filozofije te pedagogije na Filozofskom fakultetu, gdje je i ostao sve do svojega umirovljenja 1923. godine. Tijekom svoje profesure obnašao je i dužnost dekana fakulteta u trima navratima (1898./1899., 1912., 1914.), kao i dužnost rektora od 1899. do 1900. godine. Tijekom svoje iznimno bogate znanstvene karijere bio je i predsjednik Matice hrvatske od 1902. do 1909. godine, glavni urednik časopisa »Vienac« od 1889. do 1900. godine, kao i dopisni član ondašnje Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, a današnje Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti od 1891. godine, da bi potom 1899. godine postao i njezinim redovnim članom. Vrijedno je pažnje također izdvojiti, poglavito imajući u vidu Arnoldovo veliko zanimanje za razvitak hrvatske kulture i baštine, i njegovo članstvo u Družbi »Braća Hrvatskoga Zmaja« od 1924. godine, pod časnim naslovom »Zmaj Krapinski«.

Zbornik Filozofijsko djelo Gjure Arnolda započinje radom Bojana Marottija koji nosi naslov »Usporedba Markovićeva i Arnoldova rektorskoga govora«. Zapravo je to komparativni prikaz iskona rektorskih mandata obojice hrvatskih filozofa na tadašnjemu Kraljevskom hrvatskom sveučilištu Franje Josipa I. u Zagrebu, odnosno njihovih sveučilišno-znanstvenih programa, vizije budućnosti hrvatske filozofije, ali također i njihovih osvrta na bogatu prošlost, iz čega se, dakako, dade iščitati upravo filozofijsko-svjetonazorska pozicija Franje pl. Markovića i Gjure Arnolda. Marković je svoj govor održao 19. listopada 1881. godine pod naslovom »Filosofijske struke pisci hrvatskoga roda s onkraj Velebita u stoljećih XV. do XVIII.« Za taj je govor Marotti istaknuo kako njegovu važnost nije moguće precijeniti, osobito imajući u vidu cjelinu povijesti hrvatske filozofije. To svakako nije tek puka fraza ili govorničko-stilska figura autora, o čemu svjedoči daljnje Marottijevo pojašnjenje da je nakon takvoga programskog teksta zapravo svako bavljenje poviješću hrvatske filozofije ujedno i jasno potvrđivanje sljedbeništva onoga puta koji je zacrtan u Markovićevu rektorskom govoru. U svojemu bogatom i pregnantnom govoru Marković nabraja i opisuje čak trideset i četiri hrvatska filozofa od 15. do 18. stoljeća, od kojih kao iznimne dosege ističe svakako Franju Petrića i Ruđera Josipa Boškovića, no ujedno spominje i potrebu odricanja od historiografskog istraživanja povijesti hrvatske filozofije, iako je i to, dakako, potrebno učiniti kao nužni pretkorak za cjelovitu sintezu hrvatske filozofijske misli, time uspješno izbjegavši zamku otpočinjanja hrvatske filozofije uvijek iznova. Što je osobito zanimljivo, istoga datuma, također 19. listopada, rektorski govor održao je i Gjuro Arnold pod naslovom »Filosofija, prirodne nauke i socijologija: (Riječ u prilog metafizici)« 1899. godine. Naime, to je govor održan na samom rubu 19. stoljeća koje je, kako ispravno tvrdi Arnold, površno moguće opisati kao posve prirodoslovno, no u bitnom smislu to je zapravo stoljeće koje je imalo svoju filozofijsku, prirodoslovnu i sociologijsku fazu, no nažalost s krajnjim ishodom posvemašnjeg odbacivanja metafizike, zapravo kao navodne reakcije na proglašenje svemogućnosti spekulativne filozofije kao apsolutne spoznaje u filozofijskim sustavima Fichtea, Schellinga i Hegela, što će nedvojbeno imati razorne posljedice i na one niže slojeve pučanstva koji će, kako to predviđa Arnold, odreći svaku vrijednost moralu utemeljenom na idealizmu i u praksi prihvatiti evolucionizam (princip prava jačega) kao jedini poštovanja vrijedan društveni zakon. Kao panaceju za nadolazeću krizu 20. stoljeća Arnold stoga preporučuje povratak Aristotelu koji je, doduše, postavio na središnje mjesto svojega filozofijskog sustava metafiziku, no istovremeno je i ostavio mjesto za prihvaćanje empirijskoga iskustva kao bitne sastavnice svakoga spoznajnog postupka.

U radu Daniela Miščina pod naslovom »Pet metafizičkih ključeva za čitanje ‘Zadnjih bića’ Gjure Arnolda« postulira se upravo metafiziku, i to ne samo kao temelj nego i kao zamašnjak čitava pisana opusa Gjure Arnolda. Naime, Arnold je smatrao kako se borba za dušu svijeta mora voditi upravo na polju metafizike sve do njezina pobjedonosnog kraja. Upravo je zato važna i ocjena Damira Barbarića, prema kojoj je Arnoldov tekst Zadnja bića jedan od najdubljih i najdorađenijih tekstova cjelokupne povijesti hrvatske filozofije. Arnold u njemu iznosi programatski stav da su se prirodne znanosti, baš poput umjetnosti, naprosto našle na čistini upravo zato što su ostale lišene svih dobrobiti metafizike. Takva bitka za dostojanstvo i primat metafizike predstavlja ujedno zapravo početni stadij bitke za prave vrijednosti na kojima se treba temeljiti osoba, ali i zajednica u sklopu koje pojedinac nužno mora djelovati na vlastito moralno ostvarenje. Miščin zapravo nudi pet hermeneutičkih ključeva za čitanje Arnoldova djela Zadnja bića. Naime, prvi je ključ onaj o krilatici »borbe za dušu« koju Arnold istražuje prvo na polju psihologije, sve kako bi potom utvrdio da je psihologija svojom biti neraskidivo povezana s metafizikom, a ne s eksperimentalnim prirodnim znanostima, kako se to, primjerice, tvrdilo sve od 19. stoljeća. Potom slijedi Arnoldova pretpostavka o teleologiji kao sastavnom dijelu cjelokupne stvarnosti, sve na tragu Petoga puta Tome Akvinskoga u djelu Summa theologiae, dok treći hermeneutički ključ svoje temelje ima u nužnom prihvaćanju djelatnog ili proizvodnog uzroka (causa efficiens). Četvrti ključ zapravo je Arnoldova kritika Leibnizova načela dovoljnoga razloga i pojma prethodno uspostavljenoga sklada, tj. prestabilirane harmonije. Kao zaključni ključ Miščin postavlja tvrdnju da je krajnji cilj Arnoldove metafizike, kojemu je njegovo umovanje kroz djelo Zadnja bića otpočetka zapravo i vodilo, posvemašnja i nedvojbena afirmacija Božjega postojanja – Boga kao prvotnog uzroka, krajnje svrhe i savršenog apsoluta – time ujedno i otvarajući hermeneutički put za razumijevanje posljednjega Arnoldova usklika u ovomu njegovu djelu: »Ima Bog.«

Idući rad u zborniku napisao je Tomislav Škrbić pod naslovom »Metafizika i umjetnost u mišljenju Gjure Arnolda«. Kako nam to u svojem radu prikazuje Škrbić, Arnoldu je vrijedno proučavanja poglavito sfera estetike i estetičkih sudova, a u okvir kojih idu čak i oni etički, jer je etika u bitnom smislu zapravo estetika volje, i to uvijek u neraskidivom metafizičkom trojstvenom sklopu istine, dobrote i ljepote. Naime, Arnoldovo metafizičko utemeljenje estetike na pojmu slobode odraz je njegove predanosti poziciji estetičkoga formalizma Johanna Friedricha Herbarta. U Arnoldovu je mišljenju filozofija neraskidivo povezana s metafizikom, odnosno ona je, kako je to pronicljivo primijetio Damir Barbarić, induktivna ili znanstvena metafizika. To je stajalište koje je Arnold izgradio samosvjesno se ujedno odupirući pravim nasrtajima ideologija 19. stoljeća, poput materijalizma i na njemu utemeljenih pozitivizma, naturalizma, pa i ateizma, no ujedno odbacujući i pojam apsolutne slobode kao causa sui, proizišle iz klasičnoga njemačkog idealizma, u značenju uzrokovanosti vlastitog uzroka ili identiteta identiteta i neidentiteta, po kojemu bi Bog kao bitak i causa prima još uvijek tobože bio nedostatan za zahtjeve spekulativnog uma čija protuslovlja obični ili puki razum navodno ne može dosegnuti uslijed ograničenosti opsega vlastita mišljenja. Upravo zato što Arnold nije reducirao filozofiju isključivo na znanstvenu metafiziku kao apsolutnu znanost, nije ni umjetnost shvatio tek kao apsolutno slobodnu djelatnost odriješenu od bilo kakvih zahtjeva morala, ideala, svrhe, smisla ili cilja, što je pak tendencija koja kroz nihilizam apsolutne slobode već skoro dva stoljeća guši ne samo umjetnost, znanost ili tehniku nego upravo i filozofiju. Prema Arnoldu, narodna duša supstancijalitet je narodnoga života, baš kao što je i individualna čovjekova duša supstancijalitet individualnoga čovjekova života. Utoliko je pravi temelj kulture i umjetnosti Arnold vidio u narodu (sinteza trojstvenosti narodne umjetnosti, povijesnosti i narodnoga života), a ne tek u apstraktnoj samoproizvodećoj slobodi u filozofiji kao znanstvenoj metafizici koja i umjetnost samu nužno naposljetku mora žrtvovati na nihilističkom oltaru nikad utaživoj volji za moć.

Proces pretvaranja psihologije iz jedne od metafizičkih disciplina u samokonstruirajuću i samokonstituirajuću znanost, tako da ponajprije primjenjuje na samu sebe prirodoznanstvene metode egzaktnih znanosti, započet već u 19. stoljeću, istražuje se u radu autora Luke Boršića i Ivane Skuhala Karasman pod naslovom »Odvajanje psihologije od filozofije na primjeru Gjure Arnolda«. Donoseći uvide povjesničara filozofije Wilhelma Windelbanda, kako se psihologija sve više udaljavala od filozofije uslijed procesa približavanja prirodnim znanostima, upravo kao reakcija na visoku spekulativnost klasičnoga njemačkog idealizma, Boršić i Skuhala Karasman smatraju da je potvrdu tih uvida u 19. stoljeću dao već i sam Wilhelm Wundt, koji je uobičajeno smatran utemeljiteljem moderne eksperimentalne psihologije, kada je ustvrdio da je psihologija na najboljem putu samoizgrađivanja kao pozitivna znanost, što u isto vrijeme zapravo označava i udaljavanje od vlastitih filozofijskih korijena. To je pak u praktičnomu smislu značilo napuštanje deduktivno-misaone metode i prihvaćanje one eksperimentalne, što je neizbježno moralo dovesti do spora eksperimentalnih psihologa i tradicionalnih filozofa, ponajprije oko pitanja psihologizma (odnosa logike, epistemologije i psihologije). Naime, prema Arnoldu, psihologija ili dušoslovlje za svoj temeljni predmet proučavanja ima zapravo pojave ili činjenice čovjekove svijesti. Upravo zato psihologiju Arnold smatra ujedno i pravim izdankom metafizike jer za svoj temeljni predmet istraživanja ima dušu po sebi, iako nije odbacivao ni mogućnost eksperimentalnog istraživanja, s tim ograničenjem da se to ne može u strogomu smislu nazvati čistom psihologijom, dok je empirijsku ili eksperimentalnu psihologiju smatrao tek psihologijom bez duše.

Rad Filipa Grgića pod naslovom »Gjuro Arnold o slobodnoj volji« daljnji je znanstveni doprinos ovoga zbornika, a u njemu autor istražuje Arnoldove metafizičke pretpostavke pojma slobodne volje, ponajprije kako se ona izrazila u njegovoj tezi o ljudskomu djelovanju kao objektivaciji čovjekove volje, pa bi utoliko za Arnolda i sama povijest bila uistinu volja, odnosno ona točka dodira povijesti i etike. Etika bi ujedno bila i kritička prosuditeljica povijesti. Sveukupno Arnoldovo etičko promišljanje uvelike se oslanja na već spomenutoga Herbarta i njegov etički sustav koji je zapravo odmak od tradicionalnih etika dobra, vrline i dužnosti, kao i na zagovaranje prvenstva načela estetičnosti tijekom prosuđivanja naših moralnih čina, odnosno jesu li oni lijepi, skladni i izazivaju li u nama ugodu, gledajući ponajprije iz perspektive razmjera i harmonije volje. Utoliko je i prema Arnoldu na području etike vrijedilo pet herbartovskih principa (ideja ćudoredne slobode, savršenosti, blagohotnosti kao ona najvažnija, prava i pravednosti). Za Arnolda je važno braniti koncept slobodne volje pred nasrtajem materijalističkoga determinizma prirodnih znanosti, baš kao što je Herbartu bilo važno to učiniti pred spinozističkim fatalizmom, premda Arnold jednako odlučno odbacuje i Kantovo stajalište apsolutnog indeterminizma volje. Arnoldovo je rješenje problema slobodne volje zapravo posredujuće jer smatra da je volja kako determinirana (slijedi etičke zakone, a nipošto ne mehaničke) tako i da je ipak slobodna, što znači da Arnold pokušava spasiti i zadržati u optjecaju pojam moralne odgovornosti za čovjekova djela.

Zbornik radova posvećen Gjuri Arnoldu i njegovu filozofijskom djelu zaključuje Srećko Kovač svojim radom pod naslovom »Smisao i sadržaj u logici: Gjuro Arnold«. Kovač analizira ključno djelo za Arnoldove misli o logici koje se nalaze u Logici za srednja učilišta iz 1888. godine. U tom se djelu Arnold na nekoliko mjesta osvrće na matematičku logiku koju smatra tek proširenjem onoga bitnoga u logici, odnosno da je ona općenito napredovala kako na polju intenzionalnosti (dubine shvaćanja) tako i u pogledu ekstenzionalnosti (opsežnosti). Nadalje, Arnold je logiku zapravo vrlo skrupulozno odvojio od psihologije, što znači da nikako nije potpao pod utjecaj psihologističke pozicije, ali je ipak između psihologizma i antipsihologizma zadržao posredničku poziciju. Takvu posredničku poziciju zadržao je i u logici, odnosno smatrao je točnim stajalište koje se nalazi između pozicija formalizma i realizma. Općenito govoreći, Arnold je matematičku logiku svrstavao u širi kontekst formalno-deduktivne logike, u smislu da je matematička logika usavršenje deduktivne metode, no ujedno joj upućuje i kritiku da ona kao takva uopće ne govori niti može govoriti o sadržaju logičkih sudova, stoga i ostaje puko ekstenzionalna. Arnold je također smatrao – za razliku od Windelbanda koji je držao da postoje logička pravila u matematici, ali ne i matematička pravila u logici – da matematička obrada logičkih sudova ujedno znači i napredak u logici uopće. Naime, Arnold je u logici bio zagovornik pozicije apriorizma (stav da su idealno-normativna logička načela ukorijenjena u naravi čovjekova duha), iako je ostavio mjesta i empirizmu utoliko što je psihologiji i načelu indukcije priznavao značajnu vrijednost (aposteriorni doživljaj vanjskog i unutarnjeg iskustva svijeta).