Mir neka je sve-mirnoj duši Veselka Koromana (1934. – 2025.)

Hrvatski književnik, pjesnik i pripovjedač, romanopisac, esejist, književni kritičar, putopisac, književni povjesničar i antologičar Veselko Koroman preminuo je u svojoj rodnoj Hercegovini, u Sveučilišnoj kliničkoj bolnici u Mostaru, 7. siječnja 2025. te je euharistijskim misnim slavljem i tugovanjem svih ožalošćenih ispraćen i pokopan u zavičajnim Gornjim Radišićima pokraj Ljubuškoga, gdje se i rodio 7. travnja 1934. O pjesniku je, u Sabranim djelima, zapisano da »potječe iz obitelji s petero djece« i da »njegov otac Mate (1900. – 1992.) je poljodjelac i najamni radnik, majka Matija, rodom Kraljević (1908. – 1997.), kućanica«. Školovao se i studirao u Ljubuškom, Mostaru i Sarajevu, vojni rok u »Jugoslavenskoj narodnoj armiji« služio je u Bileći, u Pješadijskoj školi rezervnih oficira, odakle »odlazi na staž u Beograd (od 30. rujna 1958. do 10. rujna 1959.)«. Bio je učiteljem, nastavnikom i profesorom u Čapljini, na kakanjskoj Školi za radnička zanimanja (1965./66.) i Gimnaziji u Visokom (od 1. rujna 1966. do 1. studenog 1971.), honorarnim urednikom u časopisu »Život«, da bi godine 1972. postao stalnim zaposlenikom u velikom nakladnom poduzeću Svjetlost u Sarajevu, savjetnikom za kulturu i znanost u Predsjedništvu Hrvatske zajednice i Hrvatske Republike Herceg-Bosne, zatim u Županiji zapadnohercegovačkoj. Za sebe je negdje rekao da je »vuk samotnjak«. Sa ženom svoga života Lucijom Pranjić (1949.) iz Kotor Varoša sklopio je brak u veljači 1973., u kojemu im je Bog podario troje djece: Tomislava (1973.), Josipu (1976.) i Ivana (1986.).

Nakon smrti Vitomira Lukića, Vladimira Pavlovića, Nikole Martića i Mirka Marjanovića, smrću književnika Veselka Koromana na nebeske je pute otišao još jedan od sedmorice nas složnih supotpisnika znamenite Sarajevske deklaracije o hrvatskom jeziku od 28. siječnja 1971., a hrvatska književnost u cjelini ostala je bez prvorazredna pjesnika, sudionika preporoda, zagledana u zvjezdano nebo i duboko ukorijenjena u Riječi materinskoj, neumorna i plodonosna radnika na književnoj njivi marulićevskoj i andrićevskoj.

Nedvojbeno je patio i sustradavao, ali sveudilj radosno i široka duha, uronjen u gnijezdo svoje obitelji i krilo matere zemlje, martićevski kazano, »Hrvatske zemlje tragičnih pjesnika« i hrabrenih žena i muževa, koromanovski tvrdo i ponosito privržen i Hercegovini i Bosni, kao da bi u neprekinutome dosluhu s porukom one antologijske domoljubne priče Ive Andrića »Čaša«, hrvatskoga književnog velikana kojega se i niječe i blati s raznih strana.

Stvorio je povelik opus, sabran u četiri knjige Sabranih djela, raznovrsno i uzorito pjesničko, prozno i esejističko djelo, objavivši nekoliko desetaka knjiga na hrvatskome, a koje su prevedene i na strane jezike, a među njima i povijesne panoramske antologije hrvatskoga pjesništva, proze i drame u Bosni i Hercegovini.

Svoju neraskidivu, dodirnu i dramatsku svezu sa zavičajnom zemljom pjesnički je zorno orisao ranom pjesmom u prozi »Pastorala kamenja« (1955.):

O moja Hercegovino! Kako su veličanstvena tvoja kamena prijestolja u ovim golim i lovačkim stranama i bezvodnim. Zažarena brda plamte ti na zatiljku. Niz rascijepljeno čelo mozak curi, gejziri ključaju. Jara je visoko u plavetnilu. Na stanac prilegla žedna gušterica i zapjenjena diše, sve luđe, nemirnije... O hridine se jeke odbijaju. Po njima skaču otmjene vile i satiri tankonogi. Vjetrovi sviraju mukle valcere. I bjelasa se kamen. Kamen je svuda naokolo: kamen, kamen...

Završno, reklo bi se testamentarno, potvrđuje Koroman svoj zavičajni pjev, šezdesetak godina poslije »Pastorale kamenja«, u stihovima pjesme »TU SAM«: »među stijenama prastarim / u predvorju Sredozemlja. // Malo dalje od vugine kuće, / od krumpira s modrim zapercima.«

Zbilja kamena i stvaralačka sanjarija svemira oslonjena na taj kamen »u predvorju Sredozemlja«, uz pradjedovsko ognjište, nadahnjujuće su proželi Koromanovo pismo i život, i gdje god da je živio i bivstvovao (nikad se ni fizički ne udaljujući puno od zavičaja, samo tamo daleko preko Ivan-planine, u Bosnu), živio je i jezično prebirao i tkao izvornu i izvorsku Knjigu svanuća, poeziju samosvojnu, meditativnu, slikovito zemaljskim sokovima i velebiljem strukturno protkanu.

Antun Branko Šimić (rođeni pjesnički genij, kojemu smo Koroman i ja skupa pjesnički hodočastili u zavičaj, prvo godine 1969. s još četvoricom kolega, a zatim na prve Šimićeve susrete 30. – 31. svibnja 1970.), imao je svoj Brijeg, na kojemu »tek kamenje se golo plavi«; a Veselko je Koroman nadogradio Šimićeva »Pronađenoga Boga«, povrativši se, na izmaku pjesnikovanja i životnih kušnja, u otajstvo Dekaloga, odnosno Deset Božjih zapovijedi. I dok Šimiću »Bog oko tebe sja, treperi, miriše i šušti«, Koromanovo se pjesničko ja vraća u tvari »koje šušte naokolo«, a tvari ga i stvari, bilje i ljudstvo zadržavaju u krilu Stvoritelja; štoviše, hercegovački mudrac zaključuje:

Jer trešnja je od divlje postala pitoma
u mom djetinjstvu, i otada ne da, ni zimi
ni ljeti, ne da nikako, biljka vjerna,
da izađem iz sebe, odem nekamo odavde.

Ne izlazeći iz sebe, ne odlazeći nekamo odavde, pjesnik je Koroman, očiju širom otvorenih, poistovjećen s Onim koji je, »stariji od vremena«, odsanjao svoj san o nadolasku »vremena blagog naroda«, koji kao takav živi u njegovoj pjesmi:

Doći će vrijeme blagog naroda. Onog što ima
obilje rana, obilje časti, obilje tuge.
Naroda što ima višu a plemenitu moć,
ravnicu i more, knjige i anđele.

Doći će vrijeme blagog naroda. Onog što ima
najveće groblje, najveću glavu, vjetar i tminu.
Naroda što je rasut, što živi dugo
na sjeveru i jugu, u srpu mjeseca.

Doći će vrijeme blagog naroda. Onog što ima
bijele gore, otoke i sunce, stoljeća i tminu.
Naroda što misli, što je velik i miran
na sjeveru i jugu, u srpu vremena.

Postavši i pomoću »Napretkova« Hrvatskoga narodnoga kalendara za g. 1991. dostupnom i hrvatskim braniteljima Sarajeva i Mostara u zlodoba mladić-karadžićevske ratne navale, ova je pjesma, kažu, postala omiljenom, kao duhovna okrepa i domovinski pozdrav »naroda što misli, što je velik i miran / na sjeveru i jugu...«. Pjesnikova sanjarija veličine, blagosti i prostornosti »naroda što ima višu a plemenitu moć, / ravnicu i more, knjige i anđele« bijaše viteškim štitom i samome pjesmotvorcu dok bi na njega, »u glavnoj sarajevskoj ulici« (kako o tome sam Pjesnik svjedoči), verbalno i drsko nasrtali »ekspanzionistički usmjereni primitivci (pristigli s obronaka Durmitora)« – kao što su književno-politički primitivci, predvođeni pesnikom Nedelje, Markom Vešovićem, po zadatku iz istoga državnog im »Centra« i mržnje prema stožerniku otpora novoskitskim osvajačima jurišali na legendarnoga pjesnika i urednika Maka Dizdara i zapravo ga »ubili« u Sarajevu, u srpnju 1971. Ako je pjesnik Koroman morao napustiti grad pod opsadom »ekspanzionističkih primitivaca« pred kraj godine 1992., i ostaviti svoj sarajevski dom i vratiti se u hercegovački zavičaj, grad nije napustila njegova pjesma i tvoračko djelo, koje ono kozmičko i univerzalno, vidljivo i nevidljivo, naslućeno i spoznano, bilježi u osebujnome ritmu i bogatom metaforikom, u hrvatskome jeziku, toj »kući bitka«.

Za sagledati Koromanovu poetiku, njezin matični tijek i estetske dosege, valjalo bi iznova pročitati sve njegove knjige (koje je autor sve skupio i objavio u prvoj knjizi svojih Sabranih djela) i potražiti moguća pojašnjenja u njegovim esejima, ispovijedima, osvrtima i razgovorima. Za ovaj oproštajni tekst, i kao putokaz čitatelju, može poslužiti riječ Miroslava Vaupotića, hrvatskoga književnog kritičara, iz pogovora koji je napisao Koromanovoj Knjizi svanuća (Svjetlost, Sarajevo, 1967.):

Ne, Koroman nije iznikao iz sladunjave sentimentalne kantilene bosanskohercegovačkog sevdalisanja, niti je glasnik povratka starim kanonima pjesništva, on je prirodni nastavljač, produživač, ali i kritičar najboljih tradicija sveg dosadašnjeg srpskohrvatskog lirskog inventara. On je upio i prisvojio i neke osnovne tekovine, u svom stvaranju modificirao i neke premise iz nadrealističke baštine alogičnih iracionalnih kontrapunkta podsvijesti, on je učio na leksici narodnih predanja od folklornih zagonetki, čarolija, gatalica i srednjovjekovnih misterija kršćanskih legendi, on je neke analitičke elemente filozofskih koncepcija najnovijeg ontološkog i fenomenološkog pjesništva također promatrao, ali je uvijek ostao svoj, samonikao, samobitan i izvoran pjesnik prvotnog panteističkog odziva zemlji, rodnom tlu domovine.

Izričući oproštajno zbogom pjesniku »zagledanom u nebo«, i starijemu vrsnomu suborcu u stvarima zemaljske harmonije, slobode i sreće ne samo naroda iz kojega smo potekli nego i svih ljudi dobre volje na planetu Zemlji, sa zahvalnošću danas doznajem i čitam iz njegove otvorene knjige života i djela kako je, dalekih nam godina sedamdesetih protekloga stoljeća, u svojim pismima upućenim hrvatskim antologičarima i kritičarima u Zagreb, zagovarao da se napokon otvore stranice hrvatskih antologija i za pjesme najboljih suvremenih hrvatskih pjesnika u Bosni i Hercegovini.

Naprijed spomenuvši patnju i sustradanje Pjesnika, ne mogu se ne zapitati nad Pjesnikovom šutnjom i mogućom supatnjom nad činjenicom parapolitičkoga nadzora nad projektom Hrvatske književnosti Bosne i Hercegovine u sto knjiga i činom direktivnoga brisanja iz projekta njezina supokretača i zamjenika glavnog urednika i suurednika za suvremenu književnost. Gdje strada istina, stradaju svi koji su od istine, a proizvodi se pustoš i nepovjerenje u međuljudskim odnošajima. I pati zemlja ljudi žednih osloboditeljske istine i pravde.

Poezija, kada je govorom bića za svijet, natkriljuje toliko toga protočnoga i prolaznoga u životu ljudi, a ona koju je stvorio Veselko Koroman ostavljena je potomstvu u knjigama: Grad prema sjeveru, Crne naranče, Knjiga svanuća, Svjetiljka od trnja, Sjaj i rana, Izabrane pjesme, Na tom svijetu, Svijet ili dvije polovice, Mihovil (roman), Jezik na pašnjaku, Pjesme i zapisi, Dok vlada prah, Zemljom, snovi, Zeleni se što je bilo, Potraga za cjelinom, Na dan svega, Sok od velebilja, Plaćene riječi, Sabrane pjesme, Svijet ili dvije polovice – Sarajevski listići, Prijadranske kiše – Zemljom, snovi, Stariji od vremena, Ja, putnik, Pjesme – Edicija: Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine u 100 knjiga, Proza I. – Edicija: Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine u 100 knjiga, Proza II. – Edicija: Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine u 100 knjiga, Sabrana djela I – IV...

U Sarajevu smo nekoć proročki naviještali zoru slobode i višeglasja, a kad je »pukla zora«, ubrzo bi zatamnjena, obnovljenim jednoumljem premrežena, a narodna »nacionalna i kulturna suverenost« iz sanja naših predšasnika i jedinstvenoga kolektivnog djela Sarajevske deklaracije o hrvatskom jeziku iz 1971. i plemenite žrtve svih časnih žena i muževa domobranitelja – kao da je svjesno politički predana/veleizdana. Joyceovski rečeno, »budili smo nestvorenu svijest svoga naroda«, a suvremeni organizatori zaborava o nama samima: pišu, brišu, dopisuju, naknadno prekrajaju, krivotvore, lažiraju, uklanjaju. Ali Duh naroda je živ, kao i narod, i jezik pretočen u zlato poezije s »mirisom vječnosti«, a na priliku pjesme poruke »Nisam samo Hrvat«:

U rodu sam s pokojnim Adamom,
ocem Kajinovim. S Tutankamonom
zatim, ružičastom Kleopatrom.
Imam rođake u šumama amazonskim,
Maloj Dubi, po cijelom Japanu.

Srdim se zato i urlam na vrijeme
što mi ne da do njih. I na svakog
s puta kad lud je od neznanja. Tko
mi veli da nisam u svima, da svi
nisu u meni. Koji ikad bjehu.

Ali ne tek ovdje, nego posvud, tamo.
Odakle upisano je u me, krvlju živom,
da predak je moj iza ovog što sad
vidim. U osoju, dakle, na izvoru
svemirskom. Odnekle došao sijač mlad.

Tako pjeva hrvatski pjesnik Veselko Koroman, moderni Tadijanović hercegovačkoga kova. Objavljivan, nagrađivan, »Goranovim vijencem« ovjenčan, hvaljen i slavljen, prevođen na brojne jezike i uvršten u antologije i čitanke, član triju akademija, dvaju centara PEN-a, dvaju društava hrvatskih književnika...

S narodom je svojim dijelio dobro i zlo, stoički prebolio tragičnu smrt sina Tomislava (14. 9. 1973. – 10. 1. 2002.), divna mladića, branitelja u Sarajevu i studenta u Zagrebu.

Fiat pax et veritas! Mir neka je sve-mirnoj duši Veselka Koromana!