Književnost ratničkih sinova

Jedan od omiljenih citata iz djela Oscara Wildea čini se da je onaj,
iz Slike Doriana Graya, prema kojem djeca u početku vole svoje roditelje, kako odrastaju, tako ih osuđuju, a ponekad im, iako rijetko, i opraštaju. Oscar Wilde bio je pronicljiv, duhovit, romantičan, sentimentalan, a svakako i pomalo zloban. Kao što je, i sam pomalo zloban, Stephen Leacock zapisao, zlobnici su obično u pravu.

Pisanje o prošlosti prečesto je pisanje o ratu. Pisanje o ratu pak uz ostalo je pisanje o zabludama. Susreti sa zabludama u pravilu su susreti s glupošću. Naravno, s ljudskom, jer druge gluposti i nema.

Povijesna zbivanja nastaju susretom gluposti i slučaja. Takav susret predstavlja kvasac povijesti. Kada je nedorasli tuberkulozni mladić, po kojem se negdje i danas na Balkanu nazivaju ulice, u svojoj groznici ubio habsburškog nadvojvodu Franju Ferdinanda, jednog od vizionara ujedinjene Europe, započela je burna fermentacija kiselog tijesta od kojeg će se uskoro zamijesiti i ispeći Jugoslavija. Književnici koji danas o tome pišu, pišu o svojim nedavnim, možda i sasvim neposrednim predcima.

Prošlost je materijal koji je urastao u sve što jest. Čak i neorganska priroda ima sposobnost pamćenja. Sve što se ikada dogodilo utjecalo je na strukturu materijala koji je s nekim događajem bio u kontekstu. Kada bismo raspolagali dovoljno sofisticiranim metodama dekodiranja onoga što je neko zrnce pijeska doživjelo svojom mijenom strukture na Krbavskom polju, možda na kvantnoj razini, mogli bismo reproducirati slike iz znamenite bitke na kraju petnaestoga stoljeća u kojoj je Hrvatska izgubila svoju državnost na duže vrijeme.

Prošlost definira sve spoznaje, sva znanja. Suvremena je medicina naprosto summa summarum prošlosti medicine, njezine povijesti, čuvanja konstruktivnog i odbacivanja zabluda. Tako je i s fizikom, kemijom, matematikom, filozofijom, umjetnošću. Sve što jest definirano je svojom prošlošću. I svaki pojedinac. I ne samo svojom prošlošću nego i prošlošću svojih predaka.

Ovo posljednje možemo smatrati i motivacijom za tri romana na koja bih se osvrnuo u ovom ogledu, posebno zato što sam uz te romane vrlo tijesno vezan. Riječ je o tri istaknuta hrvatska novopovijesna romana koji su se pojavili u vremenskom okviru od tri desetljeća, a svoju izvrsnost potvrdili značajnim književnim nagradama. Ujedno je riječ o romanima u kojima se jedan autobiografski element pokazuje osloncem romaneskne jezgre. Riječ je, da još dometnem, o trojici autora koji u svojim romanima literarno obrađuju sudbinu vlastita oca u Drugome svjetskom ratu. To su: moj roman Kratka kronika porodice Weber, Doba mjedi Slobodana Šnajdera i U sjeni fantoma Ivana Lovrenovića.

Kratka kronika porodice Weber objavljena je 1990. u Sarajevu. U Zagrebu roman tada nisu htjeli objaviti. Tekst je netko proglasio antikomunističkim. Sljedeće godine dobio je u Sarajevu posljednju književnu nagradu u ravnopravnoj jugoslavenskoj konkurenciji, nagradu Svjetlosti za (najbolji jugoslavenski) roman godine.

U naslovu sam se koristio posebnim bogatstvom hrvatskog jezika da se riječju porodica označava širi pojam: dok riječ obitelj označava prvenstveno roditelje i djecu, porodica podrazumijeva i djedove i bake i još starije pretke. Roman pak prati naslovne Webere u periodu od oko 120 godina.

Roman Doba mjedi uglednog dramskog pisca i kolumnista Slobodana Šnajdera pojavio se 2015. godine u Zagrebu. Pojavi tog romana prethodila su velika očekivanja i najave uspjeha, očekivanja koja su se pokazala opravdanim u najmanju ruku time što je roman promptno dobio čak pet književnih nagrada u cijeloj regiji, a ubrzo je i preveden na njemački.

Ivan Lovrenović objavio je svoj roman U sjeni fantoma u nakladi Bodoni/Fraktura u Zagrebu 2023. godine, a dobio je i cijenjenu nagradu »Gjalski«.

Za nastanak tih triju romana karakterističan je isti element književne građe kao izazovni poticaj. U svakom od tih romana veću ili manju ulogu igra sudbina autorova oca u Drugome svjetskom ratu. Naravno da mi je sudbina vlastita oca najpoznatija i najbliža, a svakako je bila okidač i jedna od glavnih motivacija za roman koji je otvorio i širu donaušvapsku temu u suvremenoj hrvatskoj književnosti.

Moj otac potječe iz njemačko-austrijske obitelji u kojoj se njegovao slobodarski duh, čuvala njemačka kultura i jezik i s punim srcem prihvaćalo hrvatstvo nove domovine. Pojava Hitlera natjerala je moga djeda, koji je studij građevinarstva završio u Grazu, da počne propagirati stav prema kojem je dužnost svakoga tko se barem i dijelom osjeća Nijemcem boriti se protiv nacizma. Otac je bio marksistički orijentiran od gimnazijskih dana, a nakon njemačke agresije na Jugoslaviju odmah je počeo planirati ustanak i borbu protiv okupatora. Obučavao je ljude, prikupljao oružje, razrađivao taktiku. Ali svoje ideje nije mogao promptno ostvariti. Nadređeni partijski drugovi upozoravali su buntovnog skojevca na važnost Hitlerova pakta sa Staljinom. Kada je Hitler napao Sovjetski Savez, plan mladog Bauera odmah se počeo realizirati. Mladi Bauer bio je one večeri u stroju u šumi Brezovici pokraj Siska. Ali zapovjednik toga prvoga partizanskog antifašističkog odreda, kasnije general, Vlado Janić Capo, koji je bio posebno naklonjen mladom Baueru, naredio mu je da se vrati kući. Objašnjenje je bilo da Lujo Bauer kao Nijemac neće biti vlastima sumnjiv pa može kao ilegalac djelotvornije pomagati pokret. Moja majka tvrdila je da je Capo želio da moj otac ostane uz nju jer je trebalo uslijediti moje rođenje. Lujo Bauer bio je vlastima, naravno, i dalje sumnjiv te su se moji preselili u Vukovar. Njegov brat dospio je u Jasenovac. U Vukovaru su velik dio stanovništva bili podunavski Nijemci te ustaše nisu slobodno radile što su htjele. Direktor pošte Josip Hahn zapošljavao je ondje antifašiste. Otac je kao službenik pošte, uz neke druge Vukovarce, prikupljao pomoć za partizane. Čak sam i ja kao sasvim maleno dijete uspio zapamtiti da su i neke njemačke žene plele čarape za partizane. Očeva starija sestra radila je u apoteci te je partizanima slala i lijekove. Ona je uspješno prikupljala i obavještajne podatke o kretanju njemačkih vojnika i slala ih preko moga oca u partizane. Nisam nikada saznao je li otac otišao u domobrane po direktivi partije ili samovoljno. Dobio je čin poručnika koji je imao i u bivšoj vojsci, a onda je sa svojom četom odmarširao u partizane. Tamo u Bosni nisu mu vjerovali jer su ga smatrali Nijemcem i tražili su potvrdu njegova identiteta od Vrhovnog štaba.

Potvrda o očevu identitetu stigla je tek nakon njegove smrti. Imalo ga se smatrati oficirom Narodnooslobodilačke vojske. Prema jednoj verziji, poslali su ga već bili u smrtonosnu akciju pa je bio ranjen, dospio u bolnicu i umro od pjegavog tifusa koji je ondje dobio. Prema nekoj drugoj, strijeljali su ga kada se usprotivio maltretiranju nekog starca, civila, ali njemačkog podrijetla.

Mojoj majci stigla je obavijest da je Lujo Bauer poginuo herojskom smrću u borbi za slobodu.

U romanu Kratka kronika porodice Weber očev avatar Rudolf Weber gine baš tako, od ruke svojih partizana. Strijeljaju ga kada se usprotivio da to učine nedužnom čovjeku. Time sam poentirao sudbinu Webera koji se u mome romanu sto i dvadeset godina bore za pravdu i jednakost među ljudima te zbog toga dospijevaju u zatvore svih režima. Prošlost prethodnih gradečkih Webera i njihove borbe za pravdu bila je upisana u njegovu sudbinu.

S obzirom na to da se knjiga nije mogla kupiti u Hrvatskoj, poslao sam jedan primjerak Slobodanu Šnajderu, mlađem kolegi kojeg nisam poznavao, ali sam cijenio njegove dramske tekstove i ulogu koju je odigrao časopisom »Prolog«. Njegova reakcija stigla je indirektno: »Pa to je praaavi roman!«

I u romanu Doba mjedi Slobodana Šnajdera nalazim razotkrivanje povijesti kao ključ razumijevanja, ali i ključ definiranosti sudbine glavnog junaka.

Roman je u kratko vrijeme dobio cijeli niz književnih nagrada u Hrvatskoj i u susjedstvu, sasvim u skladu s najavom, a vrlo brzo preveden je i objavljen u Njemačkoj, što unaprijed ukazuje i na književnu izvrsnost toga romana. Kako sam već u »Književnoj republici« (Zagreb, siječanj–lipanj 2021., broj 1–6) istaknuo:

»Slobodan Šnajder zreo je pisac koji je svoj talent i spisateljsku visoku vrijednost pokazao u različitim oblicima književnoga stvaranja od dramskog izraza preko esejistike do proze, i uspjeh koji je postigao romanom Doba mjedi ne bi smio biti iznenađenje. Tom uspjehu svakako je, dakle, na prvome mjestu pridonijelo književno majstorstvo autora, ali ne bi trebalo zanemariti ni relevantnost književne građe koju roman obrađuje. U središtu je romana lik Podunavskog Švabe, a fabula je dobrim dijelom fokusirana na zbivanja u Drugom svjetskom ratu kada vjetrometina tragičnih povijesnih zbivanja tog junaka/antijunaka baca po ratištima istočne Europe, dijelom u zloglasnoj uniformi SS-a koju mora nositi nezavisno od vlastite afilijacije i izbora.«

I ovdje je autoru predložak za stvaranje književnog junaka biografija vlastitog oca. Vrlo naglašeno književna je biografija i sudbina tog stvarnog i književnog oca definirana široko zahvaćenom poviješću njegovih predaka. Šnajder u uvodnom dijelu romana prikazuju na sažet, duhovit i gotovo dramski intoniran način glavne crte povijesti podunavskih Švaba, počevši od matične zemlje do onoga što su doživjeli na ovim prostorima, posebice njihov dolazak, ali i prilagodbu novoj sredini. Taj su tematski okvir prigodno bili nazvali Bauerovim žanrom jer je Kratka kronika porodice Weber bila prvi roman tako tematski orijentiran. Produktivnost te građe dokazala se na uspješnicama poput Unterstadta Ivane Šojat, Roda Miljenka Jergovića, ali i nekolicini mojih daljnjih romana. Šnajder je u određenom smislu najbolje iskoristio jedan od potencijala toga tematskog okvira, upravo time što je po svoju tematsku skupinu otišao u njihovu pradomovinu.

Nakon što je razbijena osmanska opsada Beča 1683., turska se vojska neobično brzo povlačila niz dunavsku ravnicu pred trupama kojima je zapovijedao odlučni Eugen Savojski. Na tom pohodu oslobođena su područja koja su prethodno bila pod turskom vlašću ili okupacijom, sve do Beograda. S Osmanlijama se povukao i dio stanovništva pa su krajevi uz Dunav, nizvodno od tadašnjeg Požuna, posebno kasnija područja južne Ugarske postali slabo naseljeni. Dio tih područja uz Dunav bio je nepogodan za obradu, opterećen boleštinama i gospodarski nekoristan. Bečki dvor donio je odluku o naseljavanju Nijemaca na ta područja. Prvo su u područja uz gornji tok Dunava poslani agenti, agitatori koji su siromašne seljake nagovarali da se presele u bogatu Transilvaniju. Za njima su dolazili tesari koji su na području Ulma gradili jednostavne brodove za plovidbu nizvodno Dunavom. Ti su se brodovi nazivali ulmskim kutijama – Ulmer Schachtel. Obučeni lađari ili brodari, valjda i kormilar, peljari i kapetani vodili su te brodove uspješno niz Dunav. Sve je bilo dosta usklađeno i sistematizirano, uključujući i karantenu za došljake u Somboru.

U svom romanu Šnajder zalazi tako daleko u povijest, odnosno prošlost, tada budućih podunavskih Švaba da opisuje austrijske agitatore koji obilaze seoske krčme i govore o obećanoj zemlji Transilvaniji. Prema Šnajderovu opisu neki ih njemački seljaci doživljavaju kao Sotonine sluge ili čak sam vragove, ali obećanje o bogatoj zemlji, o vlastitom posjedu za mnoge je siromašne seljake neodoljivo privlačno. Šnajder također opisuje kako su putnicima na ulmskim kutijama nakon prelaska Dunavom u Austriju otimali njihove protestantske Biblije i bacali ih u Dunav. Očigledno, primjenjivao se princip cuius regio, illius religio, i doseljenici su već na putu ostajali bez dijela svoga identiteta.

Na kraju plovidbe ne čeka ih obećana Transilvanija, nego karantena u južnoj Ugarskoj odakle će biti preseljeni na nezaposjednuta ili napuštena močvarna područja u kojima vlada malarija. Šnajder prenosi i ključne pojmove koji su obilježili život došljaka u novu zemlju. Ti su pojmovi TOD – NOT – BROT, odnosno smrt koja je vrebala prvu generaciju došljaka, nevolja koja je obilježila život druge generacije i kruh koji je uspio nahraniti tek treću generaciju.

Na sljedećoj razini fabule povijest odijeva književnog junaka – koji je romaneskna inkarnacija autorova oca – u uniformu njemačkog esesovca. U nešto više od dva stoljeća došljaci su unaprijedili zemljište, organizirali poljoprivredu i gospodarstvo, pridonijeli razvoju nizom znanja i alata koje su donijeli sobom, od pravljenja kobasica do pila da se stabla više ne obaraju samo sjekirama, a pritom su dijelom sačuvali svoj identitet, ili se asimilirali sa slavenskim stanovništvom. Konkretni junak više nije Nijemac ni po čemu osim po prezimenu, ali je ta oznaka podrijetla osvajačkim vlastima dovoljna da ga mobiliziraju kao pripadnika Schutzstaffela, zaštitnih odreda nacističke stranke koje je osnovao sam Hitler, a svrha im je bila zločinačko, terorističko djelovanje protiv svih koje su nacisti smatrali neprijateljima.

Osjećaj za pravdu, otpor prema zločinu, nepristajanje na ideologiju nacizma učinit će Šnajderova junaka buntovnikom i dezerterom. Glavninu romana predstavlja njegov ratni put među poljskim borcima pokreta otpora njemačkim okupatorima, dijelom i u suradnji s ubačenim sovjetskim partizanima. Prvom dijelu posvetio sam ovdje više prostora jer sam želio prikazati kako daleko, a funkcionalno, ide autor u prošlost koja definira sadašnjost i budućnost njegova junaka.

U kasnijem razdoblju svoga života Šnajderov lik ne ubire previše plodova od toga što je bio na pravoj strani. Ratne traume predstavljaju preveliko opterećenje te će dovesti do njegova loma, bračnog brodoloma, alkoholizma i prerane smrti. I politički ideali koje je prihvatio preko svog angažmana u ratu tragično ga iznevjeravaju. To ide tako daleko da romaneskni Šnajderov otac podere karakteristiku koju mu je kao preporuku bio napisao sovjetski oficir, suborac u Poljskoj. Vremena su se toliko promijenila da ono što je donedavno bila preporuka odjednom može biti inkriminacija i povod za odlazak na robiju.

Na sprovod svoga fiktivnog oca Šnajder u romanu dovodi i bivše esesovce. Očito dobrostojeća gospoda stižu u skupocjenim automobilima, izriču lojalnost i solidarnost prema bivšem kolegi i suborcu, a sinu nude pomoć u slučaju potrebe.

Na taj način definiranje prošlošću značenja i sudbine Šnajderova junaka ne prestaje ni nakon njegove smrti. Značajno je za ovaj roman da definiranje lika i sudbine lika počinje u prilično dalekoj prošlosti, već u osamnaestom stoljeću.

U svom romanu U sjeni fantoma Ivan Lovrenović ne odlazi tako daleko u prošlost koja će nesumnjivo definirati sudbinu i oca i sina, likova romana koji su čvrsto povezani autobiografskom osnovom. Za razliku od prva dva romana o kojima je ovdje riječ, u Lovrenovićevu je romanu pažnja više usmjerena na sudbinu sina, odnosno mutatis mutandi na sudbinu autora. S njima sam na neki način bio tijesno povezan u vrijeme studija na Filozofskom fakultetu u Zagrebu šezdesetih godina prošlog stoljeća. To se odnosi na činjenicu da smo se družili uglavnom u vezi s našim studijem slavistike, iako sam sve vrijeme tada Ivana Lovrenovića smatrao svojim najboljim prijateljem. I kasnije smo bili nekako prijateljski povezani, usprkos činjenici da smo živjeli, ili bolje rečeno – da nas je život odveo na različite krajeve Europe. Kada sam se nakon petogodišnjeg boravka u Pragu vratio u Zagreb i postao glavni urednik izdavačke kuće koja je tada upravo izrastala iz nekadašnje birotehničke firme, angažirao sam Lovrenovića za prijevod s francuskog jedne knjige iz našega širokog programa. Meni je tada u Zagrebu trebao prevoditelj s francuskog, a njemu, ako dobro pamtim, u Sarajevu neki prihod. Bio sam siguran da će to sjajno uraditi, što se pokazalo točnim. U tom svom izboru prevoditelja rukovodio sam se činjenicom da je Ivan Lovrenović nakon studija bio proveo duže vrijeme u Parizu, a i ja sam nešto kasnije učinio slično, već nakon njegova povratka. Otišao sam u Pariz, i to s nadom da ondje provedem ozbiljan dio života, ali poslije višemjesečnoga klošarskog preživljavanja u bijedi razbolio sam se i vratio u Zagreb.

Kada smo na početku poznanstva naletjeli u razgovoru na temu odrastanja bez oca, spomenuo sam da se moj otac bio pridružio partizanima i ondje zaglavio. Lovrenović je kratko rekao da je njegov zaglavio kao ustaša. Bilo je gorčine u tonu njegovih riječi, ali objašnjavao nije pa ga nisam ni pitao dalje. U romanu U sjeni fantoma romaneskni se otac pridružuje ustašama u posljednjim trenutcima rata. Može se zaključiti da je naivno povjerovao u propagandu prema kojoj su se ustaše trebale vratiti u Hrvatsku nakon 48 sati, pod pokroviteljstvom Engleza koji neće dopustiti da Jugoslavijom ovladaju komunisti. Poginuo je na blajburškom maršu među onima koje su upravo Englezi vratili u Jugoslaviju i predali partizanima.

Ustaštvo je za mene tada imalo onakav stravičan oblik kako se to opisuje u slavnoj poemi Jama Ivana Gorana Kovačića. Nisam nikako mogao prihvatiti da moj novi prijatelj ne osuđuje tu vrstu zločina, a naravno da ga je osuđivao jednako kao i ja. I ovaj roman to dokazuje. U njemu je pripovjedač u konfliktu s majkom koja pokušava opravdati izbor svoga pokojnog muža. Za pripovjedača, njezina sina, to je neprihvatljivo – on se ne koleba u pogledu toga da se otac opredijelio za Zlo.

Umjetnički uvjerljiv prikaz složenih etničkih, odnosno vjerskih odnosa u ratnim okvirima može takvom izboru dati objašnjenje, ako mu i ne daje opravdanje. U jednoj zgodi koju književni lik opisuje u prvom licu suočavamo se s neočekivanim podjelama, grupiranjima i međusobnom netrpeljivošću i mržnjom. On se našao u okruženju okupljenih Srba pa želi iskoristiti nekadašnje dobre komšijske odnose s nekima od njih da se dokopa ljudi svoje vjere među kojima mu neće prijetiti opasnost. Ali među tim ustanicima nema onih na koje se mogao osloniti pa mu netko treći daje pratnju dvojice nepoznatih da ga dovedu među njegove. Putem ta dvojica razgovaraju samo o odjeći i obući, o satu čovjeka kojega prate. Shvativši što mu prijeti, on se na kraju skida, izuva, pruža i sat, poprativši to riječima da je sve njima potrebnije nego njemu, i bježi u sigurnost svojih. U takvim međusobnim odnosima moguće je razumjeti, iako ne i opravdati – da i to ponovim – zašto se netko priklonio drugoj fašističkoj formaciji. O pitanju izbora u ratnim okolnostima rekao bih još riječ-dvije pri kraju ovog eseja.

Velik dio ove umjetnički uvjerljive knjige, pisane tečnim privlačnim stilom koji podsjeća na Andrića ili Mešu Selimovića, posvećen je zapravo preživljavanju tog autobiografskog autorova dvojnika. Teško je pobrojati neprilike u koje je upadao ili od kojih se morao sklanjati jer su ga pravovjerni smatrali neprijateljem. Nisu ga uspjeli otjerati na neku stranu, ideologizirati. Niz neprilika koje je i sam autor doživio, a i znao sam o njima; znao sam za to kako je lako upadao u zatvor, znao sam za neprilike i šikaniranja koje je doživio služeći vojni rok. Znao sam kako je kroz sve to postajao mudriji i čvršći, nije se priklanjao ni jednoj od strana koje su se nudile, ostajao je tradicionalni humanist, vjeran prvenstveno hrvatskoj kulturi i odan hrvatskom jeziku kao temeljnim vrijednostima koje je uvijek zastupao i zbog kojih su ga prijatelji poštovali i voljeli.

U ovom slučaju jedan očev čin prouzročio je, možda i odredio, trnovit dio sinova sazrijevanja, ali i dragocjenog opredjeljenja.

Britanci prave zanimljive dokumentarne filmove, a u jednoj takvoj seriji pod naslovom Na Pirenejima s Michaelom Portillom naslovni se lik zaustavi na danas nevidljivoj graničnoj crti između Španjolske i Francuske i ondje se pita što bi njegov otac, koji je prije osamdeset godina kao komunist i republikanac ovuda pobjegao iz Španjolske, rekao na to da mu je sin ministar u engleskoj konzervativnoj vladi. Teško je reći što bi očevi ovdje spominjanih pisca rekli danas svojim sinovima na slično hipotetičko pitanje. Ali sinovi pisci uobličili su svoje viđenje na hipotetičko pitanje svojih očeva.

Dajući prilog razmišljanju kako prošlost utječe na budućnost i dio je svake sadašnjosti, valja upozoriti da rat u tim odnosima ima najveću ulogu. Rat je razoran, rat je gotovo bezgranično zlo. Rat donosi stradanja svima koje dotakne, ubija ili ranjava. Rane rata širok su pojam koji je vjerojatno nemoguće ograničiti. Ovdje sam pokušao pokazati kako rane i pogibija očeva stvara ožiljke na sinovima. Zraku nekog svjetla pruža činjenica da su ti ožiljci i konstruktivna književna građa, pa na taj način i otpor zlu rata.

Basil Davidson, britanski povjesničar, analizirajući iskustva Drugoga svjetskog rata, u svojoj knjizi Special Operations Europe (kod nas prevedeno kao S.O.E.: Između četnika i partizana, Zagreb, 1983.) osvrće se na to može li čovjek ili mogu li ljudi u okvirima ratnog kaosa izabrati da se drže po strani, odnosno izabrati da nemaju izbora strana i konstatira da to nije moguće. Dokazuje to primjerom talijanskih sela koja su pokušala ostati izvan ideološki motiviranih sukoba kada vlast preuzimaju nacisti i talijanski fašisti. Fašisti su nastojali takve neutralne skupine u potpunosti uništiti, ubijajući sve. Rat je zlo, ali su i neke druge pojave poput fašizma ultimativno zlo. Zlu se treba suprotstavljati, zaključuje Davidson, bez obzira na cijenu. Valjda se time misli i na ožiljke koje nose i sljedeće generacije.