Kako baštiniti Gotovca?

Na stolu, pred nama, knjiga je jednostavna naslova: Vlado Gotovac. Na naslovnoj korici, diskretnije, samo su još dva podatka – ime autora: Slobodan Prosperov Novak i ime izdavača: Matica hrvatska. Na lijevoj strani, a u dvosmislenu okviru vrata kroz koja Gotovac izlazi (staklo plus rešetke) okomito piše: Biographia. Na ukupno 207 stranica traga se za odgovorom na prividno jednostavno pitanje: Kako (danas) baštiniti Gotovca? Pitanje naoko može zazvučati ignorantski, čak i bedasto. Jer u javnom hrvatskom znanju poznata su barem tri kruga baštinjenja Gotovca.

Prvi krug baštinjenja je, znamo, književni. Gotovac je, treba li ponoviti, nezanemarivim sudionikom krugovaša. K tomu, po ocjeni nekih kritičara, i svojevrsnim pretkom kasnijeg, razlogaškog poetičkog modela. Prisutnost njegovih tekstova u različitim antologijama pokazuje da nije »otpisan«: njegov se književni opus kao sastavnica hrvatske modernosti – baštini. Da nije posrijedi tek poštovanje u granicama »lirskog rezervata« za nepoćudne dokazuje i izdavanje njegovih sabranih djela u 7 svezaka, godine 1995.

Drugi krug baštinjenja je, i to se dobro zna, politički. Gotovac je među osnivačima Hrvatskog socijalno-liberalnog saveza, »prve političke stranke osnovane u Hrvatskoj« još u vrijeme komunizma, 1989. godine. Godine 1998. utemeljuje i Liberalnu stranku. Biran je u više navrata, od 1990. do 2000., kao zastupnik u Hrvatskom državnom saboru. Ugledna je politička osoba. Godine 2022. F. Zoričić objavljuje i Gotovčevu cjelovitiju političku biografiju pod naslovom: Vlado Gotovac, prva politička biografija.

Treći krug baštinjenja očituje se u radu u Matici hrvatskoj. Godine 1990., na obnoviteljskoj skupštini Matice, izabran je za predsjednika. Tu ostaje do 1996., kada podnosi ostavku na dužnost predsjednika jer drži, uostalom ispravno, da je ta dužnost nespojiva s dužnošću čelnika jedne političke stranke, tada Hrvatskog socijalno-liberalnog saveza, koju je prihvatio iste, 1996., godine. Iz »njegova doba« pamte se dvije »obnove« u Matici: obnova mreže ogranaka i obnova izdavačke djelatnosti.

Nešto odlučniji »pogled izbliza« pokazuje, međutim, kako se u ta tri baštinska kruga Gotovac baštini »odjelito«, podređeno unutrašnjoj »gramatici« spomenutih sektora: književnom, političkom, kulturnom. Pa se može govoriti o tri Gotovčeva lika u hrvatskom javnom znanju među kojima se dublja veza ne nazire, ili jedva naslućuje osloncem na Gotovčev temperament, habitus i govornički dar. U ovoj knjizi, a to držimo njezinom jezgrenom intencijom, autor traga za manje očitim, povezujućim, nitima između njih. Riječ disident javlja se tu kao svojevrsni zajednički nazivnik.

Nagovještaj »disidentstva« moguće je nazrijeti već u prvim Gotovčevim pjesničkim tekstovima. Po akademskoj inerciji Gotovac se svrstava u »pjesnike egzistencije«. Kao referentna imena spominju se tu češće Jean Paul Sartre i Martin Heidegger. Sartre, poznato je, po očekivanim učincima razlikuje pjesništvo i prozu. Potonja je, po njegovoj ocjeni, prikladnija za egzistencijalističku književnu radionicu: u nju se lakše ugrađuju po korijenu izvanknjiževne intencije. Iliti: težnje autora »angažmanu«. Gotovčev »metodologijski« stih/aforizam: »Stihovi su najpodesniji za pisanje eseja«, može se držati srodnim, ali »disidentnim« (metodologijskim) uvidom. Traži se prostranija književna forma za artikulirati intencije kojima je »konvencionalni« pjesnički tekst – pretijesan. Spomenuti stih/aforizam Gotovac objavljuje godine 1961., u drugoj pjesničkoj zbirci naslovljenoj Opasni prostor. Tekst prožimlje zaokupljenost trojstvom: strahom, rizičnošću, slobodom. Po Gotovcu, ono se bolje »utjelovljuje« u – eseju. Ovdje je podsjetiti da je svojedobno Ivo Pilar, pišući jedan svoj opsežni rad (Borba za vrijednost svoga »ja«, iz 1922. godine), taj rad podnaslovio pokusom (slavenskog individualizma). Pokus je, znamo, istraživačko pitanje svijetu, prirodi, bez zajamčena odgovora. I esej se definira pokušajem, pokusom. Pa očito, pisanje eseja, pokradimo S. Mallarméa, »ne ukida slučaj«. Ali, očito, bolje priprema egzistencijalističkog autora Gotovca na pisanje Principa djela (iz 1966. godine), ili – na angažman. Gotovac je pjesnik.

»Bačenost« egzistencije u svijet i u »oskudno vrijeme«, što se adresira na Heideggera, nije pomagalom samo u Gotovčevoj književnoj radionici: njezina uporaba vidljiva je u više autorskih opusa i izvan krugovaškog kruga. Iz labirinta te bačenosti izlazi se potragom za autentičnom egzistencijom, kao »otiskom« svojevrsnog »junačkog« individualizma. No u Gotovca ta potraga uključuje i jednu sastavnicu koja nije organički prisutna u tekstovima egzistencijalističkih klasika: spomenuti princip djela. Negativno promatran taj je princip oslonac egzistencijalnog otpora bezličnoj masovnosti modernog društva. Pozitivno promatran, isti je princip oslonac ostvarivanju vrijednosti. Prosperov Novak u više navrata ističe zaokupljenost Gotovčevu etičkim posredovanjem slobode i suočavanja s rizicima egzistencije. I za pojedinca i za zajednicu sloboda je središnja intencija. Ali tek njezin etos konkretno određuje životnu zbiljnost te slobode. Tu, očito, Gotovčevo referiranje na Heideggera ne pojašnjava sve. Uočava se »disidentski« trag šire personalističke baštine, a posredno i njezina prvaka, Maxa Schelera (1874. – 1928.). Vrijednosti su, po njemu, neodvojive od unutrašnjeg osjećaja tih vrijednosti, pa se takve javljaju kao »objektivni materijalni principi morala«. Dodati je još kako Scheler po okomici razlikuje vrijednosne modalitete: ugoda – neugoda; plemenito – prosto – prostačko; lijepo – pravedno – istinito; sveto – nesveto. Osloncem na takve modalitete moguće je jasnije odrediti i obrise etičke prakse i pojedinca i zajednice.

Čitajući na tom tragu Gotovčeve pjesničke knjige objavljene šezdesetih godina, Cvjetko Milanja opravdano upozorava kako na te tekstove nije »pravocrtno« primjenjiv egzistencijalistički obrat po kojemu egzistencija prethodi esenciji. Ustrajavanje na etičkim vrijednostima kao uporištu egzistencije, i njezine preobrazbe u osobu, bliže je svojevrsnom ustrajavanju na prvosti esencije. No motri li se sama dinamika Gotovčeva pjesničkog teksta, manje je pogrešno ustvrditi kako je na djelu »blizanački« odnos, gdje egzistencija ne može bez esencije, a ova bez egzistencije.

Samom Gotovcu oslonac na to stajalište omogućuje »disidentski« dovesti u pitanje pjesničke, i autorske, prakse zaokupljene, ponajviše, tehničkim, metodologijskim novitetima. Nisu oni po književnu modernost, dakako, nevažni. Ali odvoje li se od apriornosti vrijednosti, pretvaraju se u tehnički manirizam bez autorske odgovornosti. Takvi i srodni Gotovčevi iskazi postaju čitljiviji uzme li se u obzir da je Gotovac, sada posve sukladno egzistencijalističkoj poetici, zaokupljen – svakodnevicom. Ona je labirintski, bezlični SE (radi SE, postoji SE, govori SE) egzistencije. Ali je, u isti mah, izazovom upućenim egzistenciji da se autentičnom individualizacijom, točnije: personalizacijom, njezina zloćudnost nadmaši. Na tu činjenicu Prosperov Novak višekratno ukazuje, kao i na njezinu važnost u Gotovčevoj poetici, neovisno o tomu što se njezini obrisi u Gotovčevu tekstu javljaju pretežno »apstraktno«, bliže mjerilima filozofijskog esejizma nego očekivanim pjesničkim slikama. No i u tom autorskom obzoru, bez izravna »sudara« s nacionalnom i političkom zbiljom hrvatskog društva kasnih šezdesetih godina, jezgra Gotovčeva vrijednosnog apriorizma je »disidentska« – sloboda: pojedinca i zajednice. Nema jednoga bez drugoga. Pri tome, sukladno egzistencijalističkom, a i personalističkom modelu, sloboda pojedinca je »prva na potezu«.

»Sudar« Gotovca sa zbiljom hrvatskog društva događa se, znamo, početkom sedamdesetih godina. Kako se on konkretno oblikuje, vjerojatno najpreciznije pokazuju Gotovčevi »disidentski« uvodnici objavljivani od desetog broja »Hrvatskog tjednika« dalje, kada je Gotovac postao njegovim glavnim urednikom. Prosperov Novak podsjeća kako Gotovca nije trebalo posebno nagovarati na prihvat uredničkog posla u listu: intelektualno i autorski bio je već – pripravan. Tu su, dakako, i dvije izvanjske olakšavajuće činjenice. Prva je poznata Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika iz 1967. Osim kao tekst obrane hrvatskog jezika, ona javno funkcionira i kao »marker« novih granica – građanske hrabrosti. Bez takve pripravnosti na ostvarivanje vrijednosti egzistencija ostaje praznim obrisom sebe same, zagubljenom u labirintu SE svakodnevice, nerijetko sugerira Gotovac. Druga olakšavajuća činjenica vidi se u odluci tadašnjeg Glavnog odbora Matice hrvatske da će se Matica baviti i društvenim pitanjima koja nisu sektorski kulturna, dakle gospodarskim, financijskim, političkim, nacionalnim... Stoga Gotovac nije imao uredničku zadaću iskoračiti iz, pokradimo Milana Mirića, »rezervata za riječ i akciju«. »Marker« građanske hrabrosti bio je već pomaknut. A nova programska širina Matice nije isključivala ni jedno, do tada, uglavnom prešućivano, pitanje o stanju u hrvatskom društvu. Gotovčev egzistencijalistički trokut: zagovor vrijednosti (slobode) – djelovanje – oponiranje »oskudnu vremenu« i njegovoj svakodnevici, prerasta ovdje u četverokut. Njegova četvrta stranica očituje se u suočavanju s drugojugoslavenskim totalitarnim političkim sklopom te s položajem hrvatske nacije u njemu, svedenim, kako i sam Gotovac zapisuje, na položaj trajnog, ako se hoće i neotkupljiva – krivca. Pa poredak značenje složenice hrvatski nacionalizam pretvara postupno u kontejner za raznoliko, a zloćudno, semantičko i povijesno »smeće«.

Kako taj koš za semantičko i povijesno »smeće« funkcionira, zorno pokazuje odnos skupine filozofa okupljenih oko časopisa »Praxis«. Gotovac je, znamo, po sveučilišnoj naobrazbi filozof. Članom je i strukovnog društva. Na drugoj strani skupina oko časopisa javno se legitimira odlučnom kritikom totalitarizma. Pa, ipak, kada je trebalo javno prosvjedovati protiv Gotovčeva zatvaranja godine 1972., s te adrese prosvjeda – nema. Šuti se, a kada se i govori, Gotovac se, dodatno, optužuje za obnovu »građanskih« vrijednosti i za, u svim protuhrvatskim optužnicama obvezujući – nacionalizam. Za pravo, ponavlja se optužnica pripremljena u ondašnjim radionicama totalitarizma slijeva.

U ondašnjim hrvatskim prilikama totalitarizam slijeva ima dvije izrazite oštrice. Prva se očituje u njegovu revolucionarnu korijenu. Stoga je svaka razlika koju revolucionarni obzor ne obuhvaća neopozivo – neprijateljska. Druga oštrica ima korijen u drugojugoslavenskom državnom modelu. Njegovo imperijalno brisanje nacionalnih razlika ne dopušta prisutnost ikakve razlike, osim kao ornamenta. Pa je svaki pokušaj izlaska nacionalne zajednice iz takva ornamentalna okvira – politički nedopustiv. A sukladno revolucionarnoj gramatici poretka, neopozivo neprijateljski. Biti dakle zagovornikom obnove vrijednosti pojedinca i zajednice u obzoru slobode impliciralo se, iz perspektive poretka, biti neprijateljem. Godine 1972., poznato je, Gotovac se našao na tom životno rizičnom položaju. Rezultat: zatvor 1972. – 1976. (četiri godine) i 1981. – 1983. (dvije godine). Tu je i zadobio rizičan naslov: disident. Sabirući tekstovi iz toga razdoblja, podsjeća Prosperov Novak, jesu, Gotovčev samizdat iz godine 1981., u 3 sveska, naslovljen Slučaj. I Tri slučaja: Obrana, objavljen u Melbourneu iste godine. Te knjiga Moj slučaj objavljena u Ljubljani kasne 1989., u Zagrebu 1990. Objavljivanje dviju knjiga u sastavu spominjanih Djela, godine 1995., do tada neobjavljenih: Znakovi za Hrvatsku i Zvjezdana kuga dokazuju kako Gotovac, unatoč opasnostima kojima je izložen, ne odustaje od svojih izvornih stajališta. Pri tome se suočava, ne samo autorski nego egzistencijalno, sa stanjem – osame, Cvjetko Milanja bi rekao – samosti. Na isto stanje, koliko se može nazrijeti, upućuju u svojim bilješkama i drugi hrvatski disidenti, primjerice Franjo Tuđman. Na sudu godine 1981. Gotovac ustvrđuje: »Ja sam sam i spreman sam tu samoću podnositi sve dotle dok istina podrazumijeva samoću.« No izvanjska strana te »samosti« nije nimalo udobna. U hrvatskim prilikama od sloma hrvatskog proljeća do 1990. opisuje se – šutnjom. Nema javne potpore najhrabrijima kao što su zabilježene u, primjerice, Poljskoj, Mađarskoj, ondašnjoj Čehoslovačkoj... U Hrvatskoj se šuti. Oslonac disidentima je obitelj i malobrojni prijatelji te, s obzirom na policijski nadzor, sporadične i nestalne veze s pojedincima u hrvatskoj dijaspori. Gotovac djeluje iz sebe i o sebi. Stoga se može držati predšasnikom onoga dragovoljstva koje je godine 1991. stalo između hrvatske slobode i agresorske vojske. Budući da počiva na samopozivu, a oslanja se na buduće vrijeme, teško ga je odvojiti od svojevrsne utopijske koprene, i lucidnog sna. Pa ni Gotovcu nije stran usklik iz disidentske supkulture: književnost na vlast. Premda u njemu odzvanja šezdesetosmaški: maštu na vlast, nije dopušteno držati ga njegovom opreznijom inačicom. Posrijedi je ustrajavanje na obnovi vrijednosti, centriranih oko slobode pojedinca u slobodnoj zajednici, a ono se bolje situira u književnom tekstu negoli u političkim programima. Jer ga obvija značenjski i egzistencijalni višak neodvojiv od iskustva autonomna pojedinca. I, za razliku od šezdesetosmaške zgode, kada se njome pravdao totalitarizam slijeva, ovdje je središnja intencija opovrgavanje totalitarizma, dolazio on slijeva ili zdesna. I zahtjev da i pojedinac i zajednica preuzmu odgovornost za svoju »sudbinu«.

Imamo li te činjenice u vidu, dopušteno je zaključiti kako je vezivni lik u disidentskom, prije spomenutom, tropletnom djelovanju Vlade Gotovca lik nacionalnog tribuna. Riječ je o liku korijeni kojega su dvostruki: u zagovoru slobode za sve, kao univerzalne vrijednosti; i u težnjama konkretnoj hrvatskoj, socijalnoj i nacionalnoj, slobodi. Budući da se obje intencije u hrvatskom društvu strukturiraju u formi nacionalnog pokreta, najčešće autonomna u odnosu na institucije i njihove »gramatike«, a nerijetko u institucijama i osporavana, nacionalni se tribun javlja kao svojevrsni fluktuirajući lik, dragovoljački »ispred« i »povrh« zajednice, koji samom pokretu daje legitimaciju i obris. Treba pozorno poslušati govor Vlade Gotovca iz godine 1991., izgovoren ispred zgrade V. vojne oblasti JNA-a na današnjem Trgu Petra Krešimira IV. Nije tu, dakako, književnost na vlasti. Ali jest ona »igra razlika« koja »poprijeko« spaja život i slobodu. I bez koje demokracije nema. Zaključimo: Prosperov Novak napisao je izvrsnu knjigu.