Dvije priče

Kopanje po kantama

Stanujem na četvrtom katu višekatnice. Dovoljno visoko da s terase vidim i čujem ono što se događa na klupama u parkiću pred zgradom i na parkiralištu i odlagalištu smeća oko njega. Ne dopada mi se pogled ni na poredane kante za otpad ni na parkirane ljepotane, pa rijetko kada gledam s terase. Jučer sam izišao da me rashladi povjetarac. I što vidim, a što čujem, dok me vjetrić hladi?

Nigdje nikoga! Samo se neka žena nadnijela nad kantu i uporno po njoj kopa, ne mareći za smrad što ga mora udisati. Pa koliko dugo! Toliko da sam i sam osjetio smrad u nosu i pokušao ga se osloboditi, povući se s terase. To bih i učinio da se žena ne uspravi držeći u rukama i naručju nekoliko boca različite vrste. Visoka i mršava žena! Dok prilazi praznim dječjim kolicima i u njih smješta ono što je iz kante izvadila, zapažam – živahna žena!

U tri je navrata prenijela u kolica sve boce što ih je u kanti našla. Staklene, za vino i rakiju; plastične, za mlijeko, jogurt i vodu; od tetrapaka, za bilo koje napitke! Prenoseći ih iz kante, boce je u kolica nasumce ubacivala, a kad ih je prenijela, počela ih je jednu po jednu u kolicima slagati. Da pri vožnji ne bi odveć šuškale, a pri jačem potresu iz kolica ispadale. Ništa neobično! Takve prizore mogao sam s terase u jednom danu vidjeti više puta. Neviđeno je bilo što je žena s bocama činila otkako bi ih uzela u ruke, dok ih ne bi u kolica složila.

Prinijela bi bocu uhu i dobro je protresla, da bi – pretpostavljao sam – čula je li u njoj nešto ostalo. Nešto od vina, rakije, soka, vode, mlijeka i jogurta! Ako u njoj ne bi čula mućkanje, složila bi je u kolica; ako bi ga čula, odvrtala bi čep i ispijala bilo što da se mućkalo. Mućkale se i samo dvije kapi!

Neka je vruće, neka joj je potrebna tekućina, ali s tim kapima i oblizivanjima žeđu tažiti znak je velike neimaštine. I ta me je misao nagnala da obratim pažnju na ženinu odjeću i obuću... Odjevena je u haljinu od jednog komada, koja po njenu tijelu nije krojena. Preširoka i predugačka joj je! Na njenu su plavkastom tkanju otisnuti crveni makovi. Obuvena je u sandale bar tri broja veće od njenih stopala. Na glavi je nosila neočešljanu periku s crvenim vlasima!... Ta u kantama za otpad nalazi ne samo boce za ispijanje ostataka i prodaju, nego i odjeću, predmete za uljepšavanje, a bit će i koješta drugo... Potaknut viđenim u mislima sam se našao pred kipom svetog Martina, u crkvi na groblju gdje su ukopani svi moji predci.

Martin, vojni časnik u sedlu, mačem reže skut svoje kabanice, da bi ga dao polugolom prosjaku, neka pokrije golotinju i zaštiti se od zime. Martin je naredne noći usnuo Nazarećanina, koji mu je rekao: »Što si učinio onom prosjaku, meni si učinio!« Od onih koji počivaju na tom groblju naučen sam da u svakom siromahu prepoznajem prerušenog onoga iz Nazareta. Zato, ne mogu proći pored prosjaka da mu milostinju ne bih udijelio. Odlučio sam sići do žene. I sišao bih da se nije pojavila Gertruda, ugledala me i mahnula mi s obje ruke. Bio sam uvjeren da će ona napraviti isto što bih i ja učinio, pa sam, s Martinom u mislima, ostao gledati s terase.

Gertruda dolazi pješačkom stazom preko ulice, koja dijeli njenu zgradu blizanku mojoj. U njoj stanuje na istom katu na kojemu i ja u svojoj. Kad sam se u svoju doselio, ona je završavala gimnaziju i živjela s majkom, čistačicom u državnoj banci. Završila je ekonomski fakultet i zaposlila se u banci, u kojoj joj je i majka bila čistačica, istovremeno kad joj je i majka, slabašna i boležljiva, otišla u invalidsku mirovinu.

Ni dok je bila gimnazijalka, ni dok je studirala, ni kad se zaposlila Gertrudu se nije moglo vidjeti u pratnji mladića ili u bilo kakvu provodu. Viđalo je se samo na poslu, srdačnu i nasmijanu! Ali samu! Prolazila je mladost! Nama, koji smo je držali djevojkom u redu, učinilo se da to što sebi čini, nije u redu – ostat će neudana – a kao stvorena je da se uda, da bude supruga i majka... A onda je otišla nekamo na duže vrijeme i vratila se noseća. Rodila je dvojke, muško i žensko dijete. Nikomu, ni majci, nije otkrila tko je otac njenih blizanaca. Sad su u petoj godini života... Prije nego će sjesti u auto, pješke ih je odvela u vrtić, a sad odlazi na posao!

Njena su kola parkirana u blizini žene i nije mogla ne vidjeti kako ta žena ispija ostatke pića iz boca. Istovremeno je izvadila iz torbe i novčanik i ključeve kola. Ključ je od vrata gurnula u bravu i ostavila ga u njoj, a iz novčanika je izvadila novčanicu od dvadeset eura i s njom u ruci krenula prema skupljačici boca. Skupljačica je, pak, primijetila što Gertruda namjerava i, kad je došla do nje s novčanicom u ruci, oba je raširena dlana ispružila prema njoj, pa rekla: »Ne prilazi mi! Ne treba mi tvoj novac!«

Posramljena i začuđena, Gertruda joj odgovori: »Oprostite! Mislila sam da vam treba! Kad boce skupljate! I kad iz njih ispijate ostatke pića! A dućan je tu, u prizemlju susjedne zgrade! Pa biste piće tamo mogli kupiti!« A žena joj s crvenom perikom na to odgovori: »Novac mi treba, zbog novca kopam po kantama za smeće! Ne primam ga iz ruku takve gospode, kao što si ti, iz principijelnih razloga!« »Zbog čega to?« pita Gertruda. »Zbog principa, ako znaš što je to!« Reče žena, popravi crvenu periku i nastavi: »Ne želim te za sitan novac osloboditi zaslužene kazne! Želim da izgoriš u plamenu gnjeva onih koji po kantama kopaju; i, ako to ne doživiš, da te onaj na nebu, komu vjeruješ, strpa u pakao, kad kod njega dođeš!«... Gertruda se prekriži kao da joj se Sotona ukazao i križanjem ga se želi osloboditi. Pogleda na mene, slegnu ramenima u znak »što se tu može«, sjede u kola i ode za svojim poslom.

Čim se s njom susretnem, reći ću joj da se zbog te neugodnosti ne sekira. Meni su se događale i gore stvari... Prosjak, sklon alkoholu, kojemu sam na ulazu u crkveno predvorje svake nedjelje davao milostinju u papirnatoj novčanici, u susjednoj me je krčmi, kamo bi se preko mise otišao počastiti lozom, hvalio što sam mu papirnatu milostinju dao, pa može ne samo jesti, već i lozu piti, a kad bi milostinju popio, grdio bi što vrijednost novčanice nije bila veća da i dalje loze može ispijati. U grdnji mi je proricao da, zbog toga što novca za još veću milostinju imam, raja neću vidjeti. Ja sam mu davao obilnu milostinju, a on mi je iza leđa plazio jezik i pružao rogove!... Ulični pjevač, koji je radno mjesto imao na stajalištu tramvaja središnjeg trga, povjerio mi se da i sam piše roman, pa je od mene, osim novca koji sam bacao na prostirku ispred njegovih nogu, tražio primjerak svake moje nove knjige. Ni jednu nije pročitao. Preprodao bi je za upola njene cijene i usput me ogovarao. Da ja nisam pisac tih knjiga, da mu je to u povjerenju rekao neki kritičar Arežina, da te knjige za mene pišu petorica ljudi za sitne pare, a ja zgrćem veliku lovu, dok ti što pišu pjevaju po trgovima kao što i on, istinski pisac, čini!... Svašta sam doživljavao od prosjaka i pjevača, kojima sam dijelovima svoje kabanice pokrivao golotinju, samo nisam doživio ono što je doživio Dostojevski. Da ga je prosjak, koga je susretao na šetnji i redovno mu udjeljivao rublju, jednom, kad u džepovima nije našao ništa više od kopjejke, opalio takvom pljuskom po obrazu da je pao u blatnjav snijeg i sam se morao podizati na noge! Jer se prosjak, odbivši milostinju, čim ga je u blato oborio, udaljio.

I reći ću Gertrudi neka se oslobodi privida kako se ljudi dijele na one koji kopaju po kantama i na one kojima novac, hrana, odjeća i sve drugo padaju u ruke kao mana s neba. I prihvati mišljenje kako svi ljudi, da bi došli do dobara, kopaju po kantama, jedni doslovno kopajući po kantama i nalazeći u njima boce, nošenu odjeću i crvene perike, a drugi »kopajući«, teže nego kopaju oni prethodni, »po kantama za smeće«, u kojima je i više smrada i smeća nego ga je u kantama za smeće bez navodnih znakova... Graditi svijet na mržnji onih koji kopaju po kantama za smeće, što je već isprobano, vodi u krvavi sukob, u pustošenje i spaljenu zemlju, a graditi ga na skutu Martinove kabanice i Gertrudine novčanice vrijedi truda, jer ulijeva nadu u smirivanje strasti i udovoljenje temeljnih potreba svih ljudi!

Krivokletnici

Prorok Zaharija u svojim proročanstvima piše kako se pred njim otvorilo nebo. Ugledao je anđele koji međusobno nose knjigu deset lakata široku, dvadeset dugu i dva lakta debelu. Upita ih čemu tako debela knjiga služi. Anđeli mu svi uglas odgovoriše da u tu knjigu ruka pravednog sudca bilježi imena svih onih koji su se lažno zaklinjali u ime njegovo, nanoseći time zlo drugim ljudima, i pedepse, kazne, kojima ih je nebeski sudac pedepsao. Kazne koje su prema težini krivokletstva namijenjene svim krivokletnicima!

U Zaharijinu viđenju pažnju izazivlju otvorena nebesa, velika knjiga, anđeli koji knjigu pokazuju i ono što je odgovoreno na prorokovo pitanje čemu knjiga služi. Kolika god je bila, ta je pažnja sitnica prema radoznalosti što je u velikoj knjizi rukom pravednog sudca o krivokletnicima bilo napisano. Čitanje knjige proroku nije bilo omogućeno i njegovi su sljedbenici počeli nagađati što bi u knjizi moglo pisati. Počeli su pisati o zlodjelima krivokletnika i čudesima koja im se događaju, dok ih nebo kažnjava za krivokletstvo!... Kad njihova čudesa čitaš, slobodno ti je vjerovati – uzorak uz obrazac isto je što i uzorak po obrascu – i da su čudesa iz nebeske knjige prepisana i da je to onaj što piše na zemlji vidio i napisao, a na nebo poslao da se u knjigu o krivokletstvima unese.

Pročitao sam sva čuda o krivokletnicima koja su mi došla pod ruku, a za ovu sam priliku odabrao samo dva. Jedno u kojemu pravedni sudac čini čudo kako bi maloumnog blesana spasio od kazne za krivokletstvo i drugo u kojemu pravedni sudac surovom pedepsom kažnjava okorjelog krivokletnika!

U nekom selu zamomči se siromašan mladić male pameti, nedovoljne shvatiti kako je željeti jedno, a imati drugo. U njegovu slučaju konja i sedlo, pa ne odlaziti na prela i sajmove pješke, već jašući konju u sedlu! Iz kola Cigana čergara, dok su im konji bili rasedlani, a oni zauzeti krpanjem lonaca, ukrade sedlo i strpa ga u naprtnjaču. Naprtnjaču natovari na leđa i krenu na put. Putovao je šest dana hoda i došao do livade na kojoj je pasla ergela bez čobana. Odabra vranca, osedla ga i vrati se kući konju u sedlu. Tamo ne zateče Cigane čergare! Jer su konje u kola prezali, a ne sedlima sedlali, odoše mirno i ne primijetiše da im je jedno sedlo ukradeno... S konjem takvu sreću nije imao!

Nakon godinu dana, na nekom sajmu, dok je bio u sedlu i imao dizgine u rukama, priđe mu snažan čovjek, zgrabi konju uzdu blizu žvala i reče: »Da mu pogledam desno uho s unutarnje strane!« Kad je konju uho pogledao, nastavi: »Sjaši! Idemo na sud. Jašeš konja iz moje ergele. Nisi ga od mene kupio. Od mene si ga ukrao.« Čovjek je na sudu optužbu dokazivao otiskom vatrenog žiga s unutarnje strane uha. Otiskom, zapravo brazgotinom što je nastala spaljivanjem dlake i kože, u obliku omege, posljednjeg slova grčkog alfabeta, kakav postoji na desnom uhu svih konja njegove ergele. Pa i na ušima onih konja koji su njegovu kočiju dovezli na sajam! Mladić se, pak, od optužbe branio tvrdnjom da je konja i sedlo kupio od čergara i to dokazivao time što je isti znak, koji je u konjskom uhu otisnut vatrenim žigom, otisnut i na unjkašu sedla uz ime čergara s kojim je trgovao. Ne kao znak omege, već potkove, koji omegi nalikuje, a simbolizira čergarsko putovanje po svijetu. Toga je čergara bilo nemoguće dovesti na sud svjedočiti! I sudac reče mladiću neka prizna krađu konja, priznanje se krađe sedla od njega i ne traži. Konja neka vrati vlasniku, a sam ode na izdržavanje jednogodišnje robije. Ako mu se to ne dopada, neka se podvrgne pravdi nebeskog sudca. Mladić na potonje pristade, a vlasnik je ergele bio od sudca na to prisiljen pristati. »Neka se zakune«, reče, »pa neka ga jaše! U pakao dojahao!«

Mladić klekne pred raspelo. Umjesto da izrekne zakletvu, da nije konja ukrao, on je zašutio i okamenio se. Sva sudčeva nukanja da sa zakletvom krene bila su uzaludna! Odjednom se podignuo na noge i, kao iz sna probuđen, rekao: »Ukrao sam i sedlo i konja. Vraćam ih vlasnicima i odlazim na jednogodišnju robiju. Dosta mi je jahanja!« »Što je bilo?« pita ga sudac. »Imao sam viđenje pedepse kojom ću biti kažnjen budem li se krivo zakleo. Ovako! Ja u sedlu konja, nailazim na strminu i padam u provaliju! Dok padam, mislim, iz zatvora ću se vratiti kući do godinu dana, iz provalije nikada. Trgnem se iz sna i izgovorim ono što sam izgovorio!«

A sad čudo o okorjelom krivokletniku!... Siromašni vinogradar na Korzici oboli od neizlječive bolesti i upade u tešku brigu, kako će, kad njega ne bude, živjeti njegova supruga i osmogodišnja kći s desnom nogom dvanaest centimetara kraćom od lijeve. Supruga će se baviti imanjem i živjeti od uroda njiva i vinograda. A što će biti s kćeri? I da su joj obje noge jednake, bez miraza bi mogla ostati neudana, a bez miraza, ovako hromu, nitko je neće oženiti. Sretnom je držao okolnost da je njegovoj kćeri krsni kum bio bogati mjesni trgovac, a njegova supruga kćerina krsna kuma. Uštedi, koje je skupljao otkako je kći prohodala i on vidio koliko hrama, pridodao je novac od onoga što je mogao unovčiti, dobio tri stotine zlatnika i odnio ih kumu i kumi, neka ih oni obrću u zaradi, a kad mu se kći bude udavala, neka joj zlatnike uruče kao miraz pokojnog oca. Istovremeno reče supruzi da proscima, kad ih kći bude imala, dade znati kako je njena kći bogata udavača – osigurao je nju njen pokojni otac! Kod kuma i kume, čije je kumstvo jače jamstvo od jamstva bilo koje banke u velikim gradovima – mislili su, ali znali reći nisu zbog neukosti. Supruga poživi da to jamstvo iskuša, a muž joj ode na onaj svijet opušten kao da u kćerine svatove odlazi.

Kad je pokojnikova kći postala punoljetnom i bila isprošena, njena majka, po želji zaručnika, koji je miraz htio vidjeti i prije nego s hromom zaručnicom iziđe pred oltar, ode kod kuma i kume s molbom da joj dadu trista zlatnika, što ih je njen suprug njima povjerio na čuvanje. Oni je uglas upitaše ima li ona nekakav papir na kojemu su oni potpisom potvrdili da su taj novac primili na čuvanje. Ona odgovori da papira nema, da je dvostruko kumstvo bilo jamstvo. »E, nije!« odgovoriše joj. Oni su polovini mjesta dupli kumovi i kamo bi ih odvelo kumstvo kao jamstvo u poslovanju s novcem! A na sudu, bez papira i svjedoka, završi na zakletvi kojom će se kumovi zakleti da nikakve zlatnike od ženina supruga na čuvanje nisu primili... Čim je spor na sud došao, zaručnik uskrati posjete zaručnici, a kad je zakazan dan zakletve, on razvrgnu zaruke i nekamo nestade, a krivokletstvo postade zlom, čija će se pedepsa ubilježiti u knjigu što je anđeli pokazuju prorocima.

Onoga dana kad su kuma i kum odlazili položiti zakletvu, kuma brigu o petomjesečnoj kćeri u kolijevci, na stalku u visini njena bračnog kreveta, povjeri osmogodišnjem sinu, a kum vođenje trgovine mješovite robe njihovu prvorođencu, koji je ušao u devetnaestu godinu... Pošto krivokletstvo položiše, klečeći oboje pred svjedocima i raspelom, pozivljući pravednog sudca na nebu da ih pedepše ako ne govore istinu, kum se žurno vrati u dućan da zamijeni sina na poslu i pošalje ga u susjedni grad, gdje će se radi trgovine zadržati nekoliko dana, a kuma se zadrža na trgu da okupljenima kaže kako ona i muž joj govore istinu, pa se tek onda vrati kući podojiti dijete.

U stanu, koji je bio iznad muževa dućana, nađe i stalak i kolijevku izvrnute na pod, ispod njih mrtvo dijete, a nad djetetom osmogodišnjeg sina kako plače. Ona se zaustavi kod kuhinjskog stola i upita sina što se dogodilo. Sin joj kaza: »U stanu se, ne znam otkuda, stvorio crni mačak vatrenih očiju. Ja sam otvorio vrata stana i namjeravao istjerati mačka na hodnik. Ali me mačak nije htio poslušati. Naumio je kroz otvor na tavanu pod krov kuće. Skočio je na kolijevku, a u odskoku od kolijevke do otvora na tavanu zadnjim je nogama oborio i kolijevku i stalak...« Je li smrću djeteta mačak vatrenih očiju dovoljnom kaznom kaznio krivokletnike? Nije!

Izbezumljena od srdžbe, ne gledajući što joj je u ruci, žena baci na sina ono što joj se u šaci našlo. Tek kad je šiknula krv iz dječakova grla, postala je svjesna da je to kuhinjski nož oštra vrha i počela zapomagati... Je li to bila dovoljna pedepsa za krivokletstvo? Nije!

Kum začuje zapomaganje supruge, zaključa dućan i ode vidjeti zašto zapomaže. Kad je ugledao što se vidjeti imalo i spoznao da je crni mačak vatrenih očiju uzrokovao smrt dojenčeta, a supruga nehotice ubila sina i da se dogodilo čudo, koje će otkriti njegovo krivokletstvo, razgnjevi se i s dva uboda nožem u grudi ubije ženu... Je li to bila dovoljno velika kazna za krivokletstvo? Nije!

Mještani se pobuniše, da ne žele imati luđaka za susjeda, kojemu nisu bile dovoljne dvije čudnovate smrti, pa je treću svojim bijesom prouzročio, i odvedoše vezanog kuma pred sudca sa zahtjevom neka ga osudi na javno vješanje. Sudac posluša glas naroda. Narod sagradi vješala na trgu, ali ubojicu supruge ne objesiše. Mjesto nije imalo svoga krvnika. Tražili su krvnika na posudbu. Prije nego ga nađoše, vrati se ubojičin stariji sin i, da bi sa sebe sprao očev zločin, dobrovoljno se javi da on objesi oca... Je li to sada bila dovoljno velika pedepsa za krivokletstvo? E, pa još nije!

Sin, s kojim nitko nije želio imati posla, ni trgovati ni družiti se s njim, koga su zaobilazili u širokom krugu kao kugom okužena, nije mogao podnositi pogrdno ime ocoubojice, pade u tjeskobu i odluči zapaliti očevu kuću, uskočiti u vatru i u njoj se u pepeo pretvoriti... Je li to bila dovoljna pedepsa za krivokletstvo? Jest! Jer je bila u visini kazni kojima su kažnjavani svi krivokletnici – da ih se zbog krivokletstva briše s lica zemlje!

Posljednjih stoljeća krivokletstvo je polako nestajalo iz sudnica, iz čudesa i iz života, da bi ga u naše dane malne nestalo i iz javne upotrebe. Krivo bi bilo mišljenje da je to posljedica strogih kazni kojima je nebeski sudac krivokletnike kažnjavao, jer su te kazne viđene u čudesima što su ih ljudi pisali, a ne u viđenjima proroka koji bi ih pročitali u knjizi koju su im anđeli pokazivali i jer je krivokletstvo otporna biljka, sjemena koje preživljava suše, stabljike koja mijenja oblik i namjenu, a korijena uvijek ista – laž i samo gola laž!

To je posljedica poljuljane vjere u postojanje pravednog sudca i njegove knjige, što je anđeli pokazuju prorocima. Poljuljana je vjera u nebo zemaljske sudce navela na izmjenu sudske prakse da se priseže pred onim s nebesa i ponuđeno je – svima, pa i krivokletnicima – da se zaklinju na »govorenje istine i samo istine«, što su krivokletnici doživjeli kao mogućnost da sami sebi postanu bogovi, pa su se zaklinjali na »svoju časnu riječ«, »na časnu riječ partijsku« i svega onoga što su trenutno bili ili umišljali da su. Na taj su se način iz krivokletnika pretvarali u klevetnike!

Ako mi ne vjerujete, kupite sve tjednike od jednog tjedna i sve dnevne listove od jednog dana; donesite ih u sobu gdje su vam televizija i radio, pa naizmjenično slušajte, gledajte i čitajte, sve do pola noći, a onda aparate ugasite i novine bacite u koš. U mrtvoj tišini, iz sjećanja na čitano, slušano i gledano, javit će se glasovi onih koje ste slušali, čitali i gledali. Među njima i glasovi krivokletnika! Njihov ćete govor razlikovati od drugih govora po prizvuku režanja psa dok vreba na plijen i roktanja svinja kad se na ugrabljenom plijenu slade i tove. Ne kunu se krivo, prošlo je to vrijeme, ali kleveću li kleveću! Možda i vas dohvate!... Doduše, na njihove se klevete može žaliti! Ali, dok čekaš pravdu, u položaju si magarca komu su rekli da na jelo pričeka dok trava naraste. Magarac čekao i krepao prije nego je trava izrasla!

Mirne duše današnje bi se krivokletnike moglo zvati klevetnicima. Ali, neka im ostane staro ime! Dobro je znati njihovo podrijetlo!