Bogoslav Šulek – nekemičar koji je zadužio hrvatsku kemiju

Bogoslav (Bohuslav) Šulek (1816. – 1895.), hrvatski jezikoslovac i leksikograf slovačkog podrijetla (Gostl, 1995; Raos, 2025) poznat je kemičarima po prvoj hrvatskoj sustavnoj kemijskoj nomenklaturi iz Hrvatsko-njemačko-talijanskog rječnika znanstvenoga nazivlja (1874./1875.). Stručni termini (terminologija) u Rječniku, a još više imena kemijskih spojeva (nomenklatura), bili su više od stoljeća poslije njegova izlaženja predmet mnogobrojnih kontroverzija, od suzdržanog prihvaćanja do oštrog napadanja (Raos, 2015). Naročito se na »šuvarovštinu« obrušio Vladimir Njegovan (1884. – 1971.), profesor na zagrebačkome Tehničkom fakultetu (danas: Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije): »Kod nas se pokušavalo (Šulek), po češkom uzoru kovati ‘narodna’ imena i za ostale elemente, napr. jedik za fluor, solik za hlor, smrdik za brom, svjetlik za fosfor. Torbar je fosforu nadenuo ime pranik (?). Ta imena nisu nikada bila prihvaćena nego su se zadržala internacionalna imena kao i u drugih naroda« (Njegovan, 1965, str. 111).

Njegovanu se ne sviđaju ni druge Šulekove riječi: »Namesto pritisak čuje se u nas često i (češki) tlak (Šulek). Tlačiti znači gaziti, a to ne možemo upotrebiti za pritisak gasova (Maretić)« (ibid., str. 115). Iz tog se citata može vidjeti da je sukob oko riječi bio mnogo širi od sukoba jezikoslovca (Šuleka) i kemičara (Njegovana). Riječ je o sukobu dviju lingvističkih škola: zagrebačke, koja je inzistirala na hrvatskim riječima, pa bile one i neologizmi, i beogradske, koja se povodila za Vukom Karadžićem, prihvaćajući samo riječi koje su zaživjele u narodu (»Piši kako govoriš«). Taj je sukob imao, razumije se, i političke konotacije, pa su se kroz stoljeće dugo razdoblje vodile rasprave oko hrvatskih imena kemijskih spojeva te predlagale i uvodile nove nomenklature (Raos, 2015). Posebno su bila agresivna unitaristička nastojanja da se uvede »jugoslavenska« kemijska nomenklatura i terminologija. Spomenuti profesor Njegovan predlagao je da se napravi nomenklatura izborom riječi iz oba jezika, no ipak tako da se praktički sve preuzme iz srpskog: »Tako je kod nas Vuk Marinković, 1851. skovao: kiseonik, vodonik, ugljenik, dok je Šulek prosto preneo iz češkog: kisik, vodik, dušik, ugljik (v. njegov Rječnik znanstvenog nazivlja, Zagreb, 1874). Te reči nisu sve sretno skovane u duhu našeg jezika. Naši jezični stručnjaci kažu da je ispravno samo ugljenik, a da bi možda bilo bolje kazati kiselik (kojeg upotrebljava J. Torbar u svom Životinjarstvu, Zagreb, 1863) i vodenik (kojega ima R. Milošević u svojoj Hemijskoj terminologiji, Beograd, 1889« (Njegovan, 1965, str. 110).

Drugim je putem krenuo Hrvoje Iveković (1901. – 1991.), profesor na zagrebačkom Farmaceutskom fakultetu. Budući da nije htio prihvatiti »bolju« srpsku nomenklaturu (na kojoj inzistira Njegovan), a kako nije moguće od dva jezika napraviti jedan (vodik/vodonik, kisik/kiseonik, dušik/azot), Iveković uvodi »internacionalna imena«, pa kisik zove oksigen, vodik hidrogen, dušik nitrogen, željezo ferum, a bakar kuprum. Služeći se tom novom nomenklaturom, preveo je Wibergov udžbenik anorganske kemije, u kojem nalazimo i ovakve himere: »Ferum(II)-hidroksid Fe(OH)₂ taloži se u odsutnosti uzduha kao bijeli pahuljasti talog ako se otopinama soli dvovalentnog željeza dodaje lužine« (Wiberg, 1967, str. 618). Ta je nomenklatura kodificirana (Iveković, 1966), ali nije zaživjela. Problem hrvatske kemijske nomenklature konačno je riješen u samostalnoj Republici Hrvatskoj, ne samo zbog razlaza sa srpskim jezikom, nego i zbog težnje da se hrvatska, nacionalna nomenklatura što bolje uskladi s međunarodnom normom, naime s nomenklaturom Međunarodnog saveza za čistu i primijenjenu kemiju (International Union for Pure and Applied Chemistry, IUPAC), kojeg je član i Hrvatsko kemijsko društvo (HKD).

Uvođenjem međunarodne kemijske nomenklature (Simeon, 1996) suzbijena su i pretjerivanja u kovanju novih hrvatskih riječi koja se vezuju za Šuleka. No je li opravdano sve neologizme pripisivati Šuleku, kako to čini Njegovan? Odgovor na to pitanje možemo pronaći u predgovoru Rječnika znanstvenoga nazivlja.

Skupljač i tvoritelj riječi

»U našem knjižtvu je lučba [kemija] dosada slabo zastupljena, a ono malo, što se je o lučbi pisalo, udešeno je prema češkoj lučbenoj terminologiji. Nu ova nedolikuje sasvim hrvatskomu jeziku, jer akoprem su hrvatski i češki narod sinovi jedne majke slave, opet ima znatne razlike među njihovima jezicima«, piše Šulek u predgovoru Rječnika znanstvenoga nazivlja (Šulek, 1874./1875., str. XV), kao da odgovara na Njegovanove objede. No to je tek jedna neistina koja se širi o Šulekovu leksikografskom djelu, naime da je hrvatsku kemijsku nomenklaturu jednostavno preuzeo iz češkog jezika. Da nije tako, imamo i drugih svjedočenja u spomenutom uvodu. Šulek jasno daje do znanja da je naveo riječi koje već postoje u hrvatskome standardnom jeziku, a ako ih ne bi našao, onda ih je potražio u dijalektima, pa tek onda u srodnim, slavenskim jezicima (češkom, slovenskom, ruskom i crkvenoslavenskom). U kovanje novih riječi nerado se upuštao, a kad je to činio, vodio se načelom da riječi moraju biti izvedene iz hrvatskih korijena. Barbarizama, riječi preuzetih iz neslavenskih jezika, klonio se koliko je god mogao, jer ih je smatrao gorim rješenjem od hrvatskih neologizama, ma kako nezgrapni bili. Smatrao je, naime, da će se loše skovana riječ izgubiti iz jezika, dok je stranu riječ gotovo nemoguće iskorijeniti. Strana riječ može poprimiti bilo koje značenje, to više što većina govornika ne zna jezik iz kojeg je izvedena. To vidimo i danas: riječi sitnozor, samovoz i samokres izgubile su se iz jezika, dok se strane riječi, čak i u javnom govoru, krivo izgovaraju (»originalno«), a još više krivo upotrebljavaju (najoptimalnije, prvi prioritet, potencijalno moguće i sl.).

Druga je zabluda da su sve nove riječi u Šulekovu Rječniku Šulekova tvorba. Istina je, međutim, da niti je Šulek inicirao pisanje Rječnika niti ga je sam pisao, naime bez konzultacija sa stručnjacima. Inicijator pisanja Rječnika bio je Franjo Rački (1828. – 1894.), glavni školski nadzornik za Hrvatsku. Nakon pada Bachova apsolutizma hrvatski se 1861. ponovno uvodi u škole pa se ukazala potreba za pisanjem rječnika jezika koji su se tada govorili u Hrvatskoj (njemački u sjevernim i talijanski u južnim krajevima), kako bi se omogućila nastava na hrvatskom jeziku. Šulek je prihvatio ponudu za pisanje rječnika 1865. godine, no rad na njemu otegnuo se devet godina, kako zbog vanjskih okolnosti tako i zbog njegove kronične bolesti (osteogensis imperfecta tip 1; Raos, 2025, str. 12).

Stručni konzultant za kemiju bio je Pavao Žulić (1831. – 1922.), autor prvog originalnog udžbenika kemije na hrvatskom jeziku (Paušek-Baždar, 1980). Njegova je Obća kemija za male realke izdana u Zagrebu 1866. godine, pa su mnoge Šulekove riječi zapravo Žulićeve. No bez obzira na podrijetlo riječi u Šulekovu rječniku, treba jasno reći da ta knjiga nije kemijska nomenklatura, nego baš rječnik. Tako je za Šuleka Kupfer i »mjed« i »bakar«, a Kupferoxyd (CuO) i »mjedun« i »mjeden kis«. To opet ne znači da kroz Rječnik nije progurao i svoje originalno nazivlje kemijskih spojeva, npr. »sumporovina« za sumpornu kiselinu, »soliš« za klorid, »smrdiš« za bromid, ili »jediš« za fluorid. To se nazivlje nije održalo, a sličan prijedlog purističke nomenklature krajem 20. stoljeća ostao je na razini igre riječima (Raos, 2021).

Prva hrvatska popularna kemija

»Može biti, da će se tko primiv ovu knjigu u ruke začuditi, što sam ja dospio medju lučbare«, prva je rečenica iz »Pripomenka«, što ju je Šulek napisao u knjizi Lučba za svakoga ili popularna kemija (Šulek, 1881). I s pravom će se začuditi, jer Šulek nije bio kemičar, dapače po naobrazbi je bio vrlo daleko od te prirodne znanosti. Završio je, naime, teologiju, filozofiju i pravo u Požunu (Bratislavi), nakon čega se vraća u rodno selo, Subotište kraj Trnave (tada dio Mađarske). Još ga je na evangeličkom liceju u Bratislavi privukao hrvatski ilirski pokret, pa kad je zbog svoje bolesti 1838. posjetio brata Michala, vojnog liječnika u Brodu na Savi (danas: Slavonski Brod), odlučio je ostati. Brat mu nalazi posao (ručnog) slagara u Zagrebu, gdje malo-pomalo upoznaje članove ilirskoga pokreta, posebice Ljudevita Gaja. Godine 1841. počinje pisati za ilirske časopise »Croatia« i »Danica«, 1846. preuzima uredništvo Gajevih »Narodnih novina« (1835. izlaze pod naslovom »Novine horvatzke«, od 1836. do 1843. pod naslovom »Ilirske narodne novine«, od 1843. do 1847. pod naslovom »Narodne novine«, od 1847. do 1849. pod naslovom »Novine dalmatinsko-hervatsko-slavonske«, od 1849. pod naslovom »Narodne novine«), a 1849. »Slavenskog juga«. Međutim, časopis »Slavenski jug« 1850. biva zabranjen.

(Bachov apsolutizam!), pa se Šulek, ne mogavši se više baviti politikom, okreće prosvjeti. (Zbog nagluhosti nije se mogao baviti politikom drukčije nego pisanjem.)

Ono što bi za čovjeka slabijeg karaktera značio kraj, za Šuleka je značio novi početak. Piše udžbenike i knjige iz popularne fizike, a potom tri rječnika: Njemačko-hrvatski rječnik (1860.), već spomenuti Hrvatsko-njemačko-talijanski rječnik znanstvenoga nazivlja (1874./1875.) i Jugoslavenski imenik bilja (1879.). Godine 1866. postaje članom Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (JAZU, danas HAZU), a godinu dana kasnije brani u Rostocku doktorsku disertaciju na latinskom jeziku o Ruđeru Boškoviću. U Jugoslavenskom imeniku bilja sakupio je sva imena biljaka što ih je mogao pronaći u narodu i starim ljekarušama, a usto ga je obogatio narodnim poslovicama, zagonetkama te prigodice pjesmama o biljkama. (Pridjev »jugoslavenski« proizlazi iz toga što je sakupio i imena biljaka na slovenskom jeziku.). No vratimo se Lučbi za svakoga.

»Evo kako se to dogodi«, piše Šulek nakon spomenute prve rečenice pa nastavlja:

»Za mladosti učio sam vrlo marljivo lučbu, al mi sreća nedade, da bih se mogao posvetiti toj znanosti; nego i ono od lučbe, što bijah naučio, koristilo mi je sto i sto putah u svakdanjem životu. Videć pako, kako našim ljudem, a osobito našim ženskinjam, neznanje s te strane neprilikah zadaje i štete nanosi, pomislih, da će jim dobro doći knjiga, koja sadržava toliko lučbe koliko zasieca u svakdanji život. Obično se kod nas misli, da je lučba znanost namienjena samo učenim ljudem, a kad tamo, a ono mora svatko ponešto lučbe znati, da se sretno kroz život provuče. Upravo toliko toga znanja naći ćeš u ovoj knjizi; a meni će se trud obilato naplatiti, ako knjiga udovolji onolikoj potrebi hrvatskoga naroda.«

Znanstveno-popularne knjige namijenjene su, samo ime kaže, svakome. Ipak, očito je da Šulek u Popularnoj kemiji cilja na ljude najnižeg obrazovanja, jer kemija u to doba nije bila posve nepoznata znanost, s obzirom na to da se od 1836. učila u realkama, a od 1874. na zagrebačkom Mudroslovnom fakultetu. No većina je ljudi u to doba imala završenu samo »pučku školu« (četiri razreda), što znači da su jedva naučili čitati, a mnogi su ljudi, posebice žene na selu, bili posve nepismeni. Takvoj se čitalačkoj publici prije svega Šulek obraća, pa u knjizi o kemiji nema – začudo – nijedne kemijske formule, dok je imena kemijskih spojeva autor sveo na minimum: »Ovakve formule imaju lučbari za svaki slučak [kemijski spoj]; ja sam ovdje naveo posve jednostavan primjer, samo da štioci znadu, što će to reći: nu više putah su slučci vrlo sastavljeni, pa su jim onda i formule vrlo zamršene i imena strašno razvučena.« Nakon toga navodi formulu i ime, na njemačkom jeziku, konjugata karbamida s amidom diklornog derivata mliječne kiseline (Dichlormilchsäurediamidocarbamid), od čega je još »strašnija« ova njemačka riječ: Parabrommetasulfophenylpropionsäure. Zbog takvih riječi, kaže Šulek, običan puk »zazire od lučbe«. Nisu to jedini primjeri! U spomenutom uvodu Rječnika znanstvenoga nazivlja Šulek redom navodi ravno 32 takvih riječi, uz nezaobilazno »itd.«, da bi ih potom proglasio »pravim filologičkim nakazama«. Očito su mu takve »nemoguće« riječi bile poticaj da pokuša izvesti kemijsku nomenklaturu koja će biti više u skladu s hrvatskim jezikom, ali, nažalost, manje u skladu s kemijskom strukom.

Da je knjiga namijenjena laicima, dakle svima i svakome, jasno je iz svake rečenice te knjige. Mnogo puta Šulek naglašava da se kemija ne sastoji samo od čudnih imena i još čudnijih formula, nego je lučba svakome korisna znanost: »Dapače može se reći, da svaki stališ, svaki zanat, da svaki posao potrebuje sad više sad manje lučbarskoga znanja« (Šulek, 1881, str. 12). Štoviše, Šulek kaže (ibid., str. 171):

»Na prvi pogled čini se nekako čudnovato i nevjerovatno, da i kuharica treba da bude donjekle kemik; nu kad stvar malo bolje izpitamo, onda razabiremo, da je to zbilja istina. Što nas uči kemija? Uči nas poznavati, iz kakvih su tvarih tjelesa sastavljena; kako se tjelesa mienjaju, kad se sastavljaju ili slučuju; i po kakvih regulah i zakonih se tjelesa mienjaju. – Sve ovo mora znati i kuharica, naravno samo za one stvari, s kojimi ima posla, to jest koje su za jelo. U tom pogledu je kuhinja prava lučbarska radionica, prava lučbarnica (chemisches Laboratorium).«

U skladu s navedenim, organiziran je i sadržaj knjige. Ona se naime sastoji od tri dijela. Prvi je dio (str. 3 – 78) Obća lučba u kojoj autor nakon navođenja osnovnih pojmova (»Postanak lučbe«, »Današnja lučba«, »Slučivanje i razlučivanje«, »Sklonost i voljnost«, »Počela«, »Atomi i trošice«, »Jezik lučbe«, »Korist lučbe« i »Razredba lučbe«) govori o tri klasična elementa (»Zrak ili uzduh«, »Voda« i »Oganj«). U drugom dijelu, Lučba gospodarstva (str. 79 – 168) piše poglavito o poljoprivredi, ratarstvu (str. 87 – 143) i stočarstvu (str. 144 – 168). Tu je riječ o fiziologiji bilja, o kemijskom sastavu biljaka i tla, o gnojenju i pripravi tla, o hranjenju stoke i njezinoj probavi, a potom o varenju vina, piva i octa te vrstama šećera (»sladora«), pa i onih dobivenih od drva i javora.

Dok je drugi dio knjige namijenjen muškarcima, koji su radili poljske poslove, treći dio knjige, Lučba kućanstva (str. 169 – 304), namijenjen je ženama. U njemu se govori o osnovnim namirnicama, mlijeku, jajima i mesu, o vrstama brašna i pečenju kruha te čuvanju i konzerviranju hrane. Nakon toga piše o higijeni (»Čistoća«), kako o čistoći odjeće (»ruha«) tako i o čistoći kuće (»Zdrava kuća«, »Čišćenje stana«). Govori o pranju (str. 264 – 278) i čišćenju odjeće (»Čišćenje mrljah (maćah, flekah)«, str. 279 – 287). Među sredstvima za čišćenje mrlja nalazi se alkohol (»vinova žest«) i benzin, eter, »čipavac« (amonijak), potom više kiselina te klor (»solik«), no i sredstva koja se danas ne koriste za čišćenje – žumanjak i volovska žuč. Usto na više mjesta savjetuje domaćicu da ne troši nepotrebno drvo, jer kada juha u loncu zakuha, ona ima točno 100 ^oC, pa je nakon toga loženje – da se juha što bolje skuha – samo rasipanje ogrijeva.

Knjiga je očito okrenuta praktičnim potrebama običnih ljudi, koji su u to vrijeme većinom živjeli na selu. Rekao bih, međutim, da je knjiga imala i drugu, skrivenu namjeru, o kojoj Šulek ništa ne govori, no koja je ipak vidljiva gotovo na svakoj stranici te prve hrvatske znanstveno-popularne kemije. Šuleku kao da je stalo da uvede kemijsku nomenklaturu i terminologiju u svakodnevni život, u svakodnevni govor. To se vidi po tome što gotovo uz svaku novu riječ navodi sinonime, npr. već spomenuti naslov poglavlja Zrak ili uzduh ili spomenuta tri izraza, od kojih jedan na njemačkom jeziku, za kemijski laboratorij. Ponekad Šulekov tekst djeluje poput rječničke natuknice, npr. »Kisik, latinski oxygenum (Sauerstoff, ossigeno), vrlo je znamenit diel uzduha«, pa čak i kao jezikoslovna rasprava, primjerice o riječi zrak:

»Sjeverni Hrvati tome kažu zrak, što dalje na jugu znači sunčani trak, svjetlost. Drugi upotrebljavaju rusku rieč vozduh, vazduh, koja bi se prema duhu našega jezika imala prekrojiti na uzduh. Duhanje ili duvanje vjetra jeste gibanje uzduha. Zato zovu Česi uzduh povětří, odkuda je postala u dalmatinskih pisacah rieč povjetarce; jer se vjetrom najbolje očituje djelatnost zraka iliti uzduha. Drugi Dalmatinci služe se latinskom rieči ajer, a Slavonci i Slovenci njemačkom luft« (str. 16).

Drugi poticaj Šuleku da piše knjigu o popularnoj kemiji možemo potražiti u činjenici da je od 1865. godine uređivao »Gospodarski list«, što ga je nesumnjivo dovelo do toga da upozna djelo Justusa von Liebiga (1803. – 1873.), začetnika poljoprivredne kemije.

Šulek i Liebig

Utjecaj Liebiga na Šuleka vidi se već u Rječniku znanstvenoga nazivlja. Iz njegova uvodnog dijela, »O hrvatskom lučbenom nazivlju«, saznajemo da mu je Liebig bio uzor:

»Ima jih, koji misle, da bi po nas najbolje bilo, kad bismo prigrlili obću evropsku hemičku terminologiju (...) Kad ovako govori sin kojega romanskoga ili baš englezkoga naroda, neima mu prigovora; jer mu se jezik neodlikuje podobnošću za razvitak, nego samo assimilacijom tudjih elementah. Niemci su odprije takodjer onako umovali; al u novije doba okrenuše drugčije, i osobito pod vodstvom Liebiga, poniemčiše malo po malo gotovo svu lučbenu terminologiju (...) Nebi-li se i mi za Niemci poveli?« (str. XII–XIII).

Koliko je pak Šulek bio ne samo intelektualno nego i emotivno vezan za Liebiga najbolje se vidi iz članka koji je pola godine nakon Liebigove smrti o njemu napisao (Šulek, 1874). Nakon što je izrazio čuđenje što svi znaju za Atilu, a gotovo nitko za Liebiga, postavlja retoričko pitanje: »Pa zar je Attila, onaj bič božji, svojim krvoločtvom, svojim žarenjem i paljenjem više zavriedio da mu pamtimo ime i zloglasna djela, nego Liebig, koji svojom radnjom nikomu nije nahudio, a svemu svietu koristio?« Kada čitamo uvodni dio tog članka koji dužinom (51 stanica!) daleko nadmašuje prigodu, ne možemo ne osjetiti neku tajnu vezu koja je spajala ta dva čovjeka razdvojena i strukom i nacijom:

»Takav tihi genij bijaše i Liebig, najslavaniji lučbar našega vieka, reformator ratarstva, jedan od riedkih veleumah, koji umiju svesti u sklad znanost i život, koji plodom učenosti umnožavaju čovječju sreću i socijalni napredak. Zato je bio Liebig iza Aleksandra Humboldta najčuveniji, pa i najštovaniji učenjak u svemkolikom obrazovanom svietu. Svaki umni gospodar i ljekar, dapače mnoga brižljiva gospodarica i nježna mati spominje zahvalno u Njemačkoj, pa i drugdje, Liebigovo ime.« (str. 1–2).

Ljepše nije mogao napisati, a vjerujem da je njegov članak – kao uostalom i Lučba za svakoga – bila objavljena u vrijeme kada kemija još nije nosila negativan predznak (Raos, 2021a). Tko je bio Justus von Liebig? (Plemenitaški predmetak von stekao je za svoje zasluge u kemiji.)

Liebig nije bio najveći (»najslavniji«) lučbar 19. stoljeća, ali je sigurno spadao među deset najvećih. Kemičari ga poznaju po uređaju za elementarnu analizu organskih spojeva, posebice po ingenioznoj cjevčici s kalijevom lužinom, zvanom Kaliapparat (ili, kolokvijalno, Fünfkugelapparat), koji je deseterostruko ubrzao analizu i uvelike smanjio količinu uzorka potrebnu za njezino obavljanje. Poznat je i kao osnivač moderne nastave kemije, putem pokusa i praktikuma, a i kao kemičar koji je istražujući fulminate pridonio uočavanju pojave izomerije. No teško da bi zbog toga itko osim kemičara zahvalno spominjao njegovo ime, kao što kaže Šulek.

Liebig je donio dobrobit čovječanstvu prije svega kao osnivač znanstvene poljoprivrede, ratarstva i stočarstva. Kao što je Lavoisier postavio zakon neuništivosti mase u kemijskoj reakciji, a Lagrange i Helmholtz zakon o očuvanju energije, tako je i Liebig – zahvaljujući iscrpnim analizama tla te biljnih i životinjskih tkiva – postavio »Liebigov zakon minimuma«. Taj zakon kaže da će biljka rasti onom brzinom koju dopušta kemijski element kojeg ima najmanje u tlu. Nedostaje li biljci kalija, ništa joj neće pomoći obilno i preobilno gnojenje dušikom. U to se Liebig uvjerio iz poljoprivredne prakse: nakon što se urod šećerne repe poboljšao poslije gnojenja guanom, sve se vratilo na staro i još gore stanje, jer je repa imala »samo polovicu bivše slasti«. »Sad su se gospodari sjetili Liebigove opomene, počeli na svoja polja navažati pepeo i druge stvari, u kojim ima puno lužine ili pepeljike (Potasche), i doista su do mala polja svoja opet popravili«, nastavlja Šulek. »Ova očevidna posljedica mineralnoga gnoja otvorila je napokon oči Liebigovim protivnikom, te su jedan za drugim progledali, tako da dan danas neima više učitelja gospodarstva, koji nebi izpoviedao i učio Liebigova nauka« (str. 16). Istu je zakonitost uočio i kod životinja, za koje je preporučio hranjenje ne samo ugljikohidratima (»hrana za disanje«) nego i proteinima (»plastička hrana«). No ne samo životinja. U svom ležernom, popularnom stilu Šulek objašnjava Liebigovu teoriju tako da je svatko može razumjeti: »Ima doduše i u pivu hrane, al od nje nedobivaš snage nego samo topline; pa kad piješ više piva nego što možeš disanjem potrošiti, dobit ćeš od onoga viška više sala, al ti mišice neće ojačati, jer u pivu neima plastičke hrane« (str. 21).

Liebig je bio Šuleku uzor i u popularizaciji znanosti, u širenju kemijskog znanja u narodu, u pučkom prosvjećivanju. »Ima učenjakah, koji pronašav kakvu nepoznatu istinu zatvore ju pod sedam ključevah, i kad bi mogli, izvadili bi na nju privilegiju, samo da se tom istinom nebi tko na svoju korist poslužio«, piše Šulek (str. 29), da bi potom pohvalio Liebiga jer on nije bio takav »učenjak«. Njega se može smatrati i ocem popularizacije kemije u Njemačkoj, jer je »lučba bila njekoč znanost otajstvena, samo riedkim adeptom pristupačna; pa sve do Liebiga bijaše znanost abstraktna, nit je komu na um palo uporavljati ju za svagdanji život« (str. 31). To se promijenilo s Liebigom koji je 1843. počeo u dnevnim novinama (»Allgemeine Zeitung«) objavljivati kemijska pisma (Chemische Briefe), koja su se poslije pojavila u obliku knjige. Knjiga je doživjela mnoga izdanja i bila prevedena na mnoge jezike. Upravo Liebigov rad na popularizaciji znanosti, poglavito kemije, dala je Šuleku priliku da i on kaže što o tome misli:

»Svi ovi [protivnici popularizacije znanosti] nisu poznavali prave razlike medju knjigom strogo znanstvenom i popularnom, misleć, da je ovaj potonji izraz istovietan s riečju ‘priprost’, ‘površan’, a ono ga Niemci vrlo shodno prevedoše sa ‘gemeinverständlich’ [općerazumljiv]. – Popularnost se dakle odnosi samo na način pisanja; nemora biti knjiga baš samo na poglavlja i paragrafe podieljena, da steče glas temeljita djela, dapače se više putah upravo pod ovom formom skriva samo površnost ili pedanterija, te je ovo puno laglji posao nego pisanje knjige svakomu razumljive.« (str. 31).

S ovim bih se posljednjim sasvim složio, jer za pisanje stručnog rada treba samo dobro poznavati struku i proučiti literaturu, dok je forma više-manje zadana. Najteže je pak u pisanju znanstveno-popularnih djela pronaći pravu formu, pravi način približavanja čitatelju dalekih znanstvenih koncepata i njihovo povezivanje sa svakodnevnim životom. Upravo je takvim talentom i umijećem raspolagao Šulek pri pisanju Lučbe za svakoga, no i pri predlaganju kemijske nomenklature koju je pokušavao što više približiti svakodnevnom govoru.

Zaključak

Kada nestručnjak ulazi u struku, ili kada iz svoje struke ulazi u tuđu, on unosi nove vjetrove, novo viđenje, donosi ono na što stručnjaci možda nisu obratili pozornost. Takvi izleti, bilo da donose dobro ili zlo, uvijek donose pometnju. Tako je i s kemijom. Kada nekemičar piše o kemiji, on je često vidi iz samo jednog ugla, ne nužno pogrešnog, ali u svakom slučaju ograničenog. Tako je za fizičare kemija samo grana fizike (fizika molekula, molekulska fizika), a za arhitekta i izumitelja Richarda Buckminstera Fullera (Raos, 2022) kemija je gotovo pa grana arhitekture (»Chemistry is the basic structure, ergo architecture.«). To je istina, kemija se ne može zamisliti bez atoma, molekula i njihove strukture, no time se ne iscrpljuje sva kemija. Kemija je i praksa, kemijski obrt i kemijsko inženjerstvo, a ako zavirimo u kemijski laboratorij, posebice biokemijski, vidjet ćemo da se posao kemičara po malo čemu razlikuje od posla kuhara. Vodeći pak razgovore sa svojim čitateljima, stekao sam dojam da su za običnog čovjeka danas kemija i prirodne znanosti, općenito govoreći, samo ono što se može primijeniti u praksi, ono što vodi do novih proizvoda ili, kako se to danas voli reći, do »dodane vrijednosti«. Nije tako, dakako. Osnovna zadaća znanosti jest sakupljanje znanja, a ne njegova primjena. No kako je danas znanstveno istraživanje skupo, a njegovo financiranje birokratizirano, istražuje se samo ono što bi se kad-tad moglo ekonomski isplatiti. To je razlogom što još mnoge tajne spavaju u krilu Prirode.

Šulek je bio, najkraće rečeno, jezikoslovac koji se igrom slučaja počeo zanimati za kemiju. Ne bi se, međutim, moglo reći da ju je dobro poznavao. To se primjerice vidi u poglavlju o kisiku u Lučbi za svakoga (str. 16 – 24), iz kojeg je razvidno da ne razlikuje kiselinske okside (anhidride kiselina) od kiselina, npr. sumporni trioksid (SO₃) od sumporne kiseline (H₂SO₄), što se vidi i u Rječniku znanstvenoga nazivlja (natuknica Schwefelsäure). Štoviše, kaže da »stvari u kojih ga [kisika] ima, zovu se kiseline«, (str. 18) no tu je riječ o tada već pobijenoj Lavoisierovoj teoriji, prema kojoj sve kiseline moraju sadržavati kisik. Isto tako u istom poglavlju kaže da je uzrok kvarenja hrane kisik, ne znajući da hranu kvare bakterije, i to posebice one kojima kisik za život ne treba (anaerobni organizmi).

Šulekovo se nerazumijevanje kemije vidi i u prijedlogu nomenklature, koji je bio vođen više brigom za ljepotu jezika nego za potrebe kemičara. Svakako ljepše i »hrvatskije« zvuči mjedun nego bakrov(II) oksid, no drugi je izraz mnogo određeniji, a osim toga općenitiji i jasniji. Jer ako usvojimo da se spojevi s elementima tvore s nastavkom -id (oksid, klorid, nitrid, karbid...), moći ćemo razumjeti ime svakog kemijskog spoja, pa makar to bio spoj s elementom za koji prvi put čujemo. Problem posebice stvaraju sustavna imena organskih spojeva. Ma koliko sustavno ime nezgrapno bilo, ono jasno i nedvosmisleno opisuje strukturu molekule, dok obična (»trivijalna«) imena jedva da govore o nekom svojstvu kemijskog spoja. Tako su imena mnogih organskih spojeva izvedena iz korijena gli (glicerol, glikol, glicin...), zato što su nekoć kemičari imali običaj jezikom kušati ono što su dobili u epruveti.

Kako bilo da bilo, Šuleku se mora odati počast kao prvom popularizatoru kemije u Hrvatskoj. To je još čudnije jer Šulek nije bio Hrvat (nego Slovak), a usto – što je mnogo puta rečeno – njegova struka i osnovno obrazovanje nisu imali ništa s kemijom, pa se čitetelj može s pravom čuditi što je Šulek »dospio medju lučbare«. Nije, istina, bio »lučbar« ali je unatoč tome, ili baš zato, postao vrstan popularizator »lučbe«.

Literatura

1. Gostl, I. (1995), Bogoslav Šulek: otac hrvatskoga znanstvenoga nazivlja, Zagreb, Matica hrvatska.

2. Iveković, H. (1966), Unificirana jugoslavenska nomenklatura anorganske kemije na osnovi preporuka Internacionalne unije za čistu i primijenjenu kemiju, Zagreb, Školska knjiga.

3. Njegovan, V. (1965), O hemijskoj nomenklaturi i terminologiji, u: Osnovi hemije, Beograd, Naučna knjiga, str. 110–116.

4. Paušek-Baždar, S. (1980), Analiza kemijskih spoznaja o strukturi tvari u prvim udžbenicima iz kemije na hrvatskom jeziku, u: Prirodne znanosti u Hrvatskoj u XIX. stoljeću: zbornik radova Drugog simpozija o povijesti znanosti, Zagreb, Hrvatsko prirodoslovno društvo, str. 217–228.

5. Raos, N. (2015), Kemijska nomenklatura i terminologija u svjetlu nacionalizma, Kemija u industriji, 64 (1–2), 19–25.

6. Raos, N. (2021), Bulcsú László: jezikoslovčev izlet u hrvatsku kemijsku nomenklaturu, Prirodoslovlje, 21 (1–2), 113–128.

7. Raos, N. (2021a), Zagovor i obrana kemije u djelu Frana Bubanovića, Kemija u industriji, 70 (1–2), 49–56.

8. Raos, N. (2022), Kemija i arhitektura, Kemija u industriji, 71 (3–4), 215–222.

9. Raos, N. (2025), Antologija hrvatske popularizacije prirodnih znanosti, Zagreb, In.Tri.

10. Simeon, V. (1996), Hrvatska nomenklatura anorganske kemije: preporuke IUPAC 1990., preporuke HKD 1995., Zagreb, Školska knjiga.

11. Šulek, B. (1874), Justus Liebig: nacrt njegove znanstvene djelatnosti, u: Rad Jugoslavenske Akademije znanosti i umjetnosti, 27, 1–51.

12. Šulek, B. (1874/1875), Hrvatsko-njemačko-talijanski rječnik znanstvenoga nazivlja, Zagreb (reprint Zagreb, Globus, 1990).

13. Šulek, B. (1881), Lučba za svakoga ili popularna kemija, Zagreb, Matica hrvatska.

14. Wiberg, E. (1967), Anorganska kemija (urednik prijevoda H. Iveković), Zagreb, Školska knjiga.