Antun Branko Šimić: smrt je samo agonija cvijeća

Mi ubili smo noćas staru
od vjekova mrsku
Smrt

»Hercegovačka brda. Još kao dijete imao sam tamnu tjeskobu kad bih gledao hercegovačka brda, ono golo kamenje koje je sraslo u brda, tek na površini odijeljeni kamenovi, veći koji stoje uvijek na istom mjestu, ili manji koji se premještaju. Nikakvih šuma, nikakvih stabala koja bi u tu mrtvu brdsku pustinju umiješala život – što je ona pokoja ljubica ili travka koja je u slučajnoj šačici zemlje, sakrita između kamenja našla mogućnost za svoj korijen? Golotinja, ova težina koja ništa ne olakšava, pustoš tvrdog kamenja otuđivala me je od sebe.«¹⁾

Premda geografski krajolik, kako piše Jure Kaštelan, ne oblikuje Šimićev pjesnički krajolik, jer dva su to »različita tla«, pjesnik ipak raste iz svoga krajolika, posvećujući mu stihove. Nalik na mladog dubrovačkog plemića Nikšu Ranjinu, koji je prikupljao pjesme svojih suvremenika, samo mlađi od njega, Šimić je u pučkoj školi marljivo zapisivao u bilježnicu priče o vilama, vilenjacima, bogatom Gavanu, o jezerima, mjesečini, pomrčini, neke od njih i jezovite, što bi ih slušao od drugih dječaka, koje bi njima pričali njihovi djedovi i očevi. Najskloniji je bio pričama dječaka koji bi svoje pripovijedanje uvijek završavao usklikom Sve vam je to živa istina! Žurio bi u školu samo da čuje što više priča od Žive istine. No ne znamo imena dječaka čije je priče s takvom radošću slušao i zapisivao, nekad i nadodavao zaboravljene dijelove. Uplakana majka s ozbiljnim ocem, dobrostojećim posjednikom, ispratila ga je u kolima što ih je vukao dorat na daljnje školovanje u franjevačko sjemenište u Široki Brijeg. Tu Šimić bilježi vrlo dobar uspjeh i nešto slabije ponašanje. Praznike provodi kod kuće, u Drinovcima. Čita »dopuštene« knjige u samostanskoj biblioteci i uskoro, u četrnaestoj godini, počinje pisati pjesme. Nekako u doba prvih pjesama bježi iz širokobriješkog internata u Mostar (majka opet plače, otac se ljuti), potom u Vinkovce, gdje upisuje gimnaziju, i vraća se kući kao vrlo dobar gimnazijalac te zamišlja svoj prvi književni časopis i piše svoj prvi feljton, Slike sa sela. Onižeg rasta, dulje, crne kose, zamišljen i tih, predan pisanju, takvoga ga pamte vršnjaci. Sa šesnaest već objavljuje pjesme u književnim časopisima, pa tako i u »Književnim novostima« M. Marjanovića, gdje svoj dramski prvijenac (Legendu) iste godine objavljuje Krleža. Posvećuje se učenju jezika, osobito francuskog i njemačkog. Šesti razred gimnazije upisuje u Zagrebu, oduševljava se Matošem, njegovom poezijom i feljtonistikom. Rani su njegovi stihovi matoševski, slikama i ritmom. Smrt spominje već 1916. u pismu prijatelju, žaleći se na veliku slabost i strah. U Zagrebu ga privlače kavane (»Na stropu faun rutav frulu svira / i mami k sebi gole tuste nimfe / Dim se od duhana diže sve više u sfere / Kavana lebdi šareno fantastična i šumi i sanja«)²⁾ te nemoguć spoj »poganstva« i »katolicizma« kojima je težio u životu i pisanju. Ljetuje u Drinovcima, objavljuje pjesme i nemilosrdne kritike u Matoševom stilu, hvaleći, poput Učitelja, samo Ivanu Brlić Mažuranić, da bi odjednom od matoševca postao nešto sasvim drugo, pod utjecajem njemačkog Sturma raskinuo s vlastitom lirskom prošlošću i, još maloljetan po tadašnjim zakonima, pokrenuo vlastiti časopis »Vijavica« – prvi u nizu – u kojem je urednik i jedini autor. Od »Vijavice« piše ekavicom, koju će prigrliti i neki drugi hrvatski književnici, pristaše raspada »mrske Monarhije«, moda koja će potrajati do kraja dvadesetih godina prošloga stoljeća. Zbog časopisa napušta školu, gubi očevu potporu, živi u podstanarskom sobičku, smišlja drugi broj, gdje će uz članke objaviti i nekoliko pjesama. I u drugim će časopisima objavljivati pjesme i tekstove, kao i posebno istančane likovne oglede, polemizirat će, poput Matoša, s »dragim svojim savremenicima«, kritizirati Vidrića, Nazora, Andrića i Krležu, ne plašeći se otvorenih sukoba unatoč krhkome stasu, lupajući po potrebi šakom o stol u kavanama. Gladovat će u svojem sobičku, baš kao Matoš u pariškoj radničkoj četvrti Saint-Antoine, no nije se predavao očaju, svjestan da bi mu otac slao koliko god novca treba samo da je maturirao. Nakon četvrtog broja »Vijavice«, pokreće novi časopis, »Juriš«, s Miličevićem i Krklecom, koji će izići u tri broja. Objavit će u »Jurišu« i ugledne autore: Nazora i Krležu, dok će on sam pisati programatske tekstove i uvodnike oduševljene ekspresionizmom. U drugom broju »Juriša« likovne radove objavit će Anka Krizmanić, a tekstove Krklec i Miličević, dok će Šimić skandalizirati građanstvo ulomcima iz autobiografskog romana Dvostruko lice, gdje raskrinkava Donadinija i kavanski zagrebački život. Surađuje s Krležom u »Plamenu«, a treći broj »Juriša« potpisuje sam. U Kazališnoj kavani upoznaje Tatjanu, učiteljicu i predanu članicu Socijalističke radničke partije, s kojom će do smrti biti u vezi. U svibnju 1920. objavljuje jedinu pjesničku zbirku za života, Preobraženja, posvećenu Tatjani, u kojoj »kose moje drage duboko šumore / kao more«. Ljubav i smrt, zamjećuje Kaštelan, duboka su kretanja istoga mora, njegove plime i oseke.³⁾ Iste godine Šimić pokreće još jedan književni list, »Kritiku«. Razmišlja o pisanju proze, osobito novela, za koje mu nedostaje »potpuna vizija«. Piše dnevnik, strasno čita, osobito u Tatjaninu požeškom kraju. U antologiji je hrvatskih pjesnika prevedenih na francuski, no nije zadovoljan prijevodima svojih pet pjesama i ljut je na prevoditeljicu. Neko vrijeme uz Milana Begovića uređuje »Savremenik«, časopis Društva hrvatskih književnika, gdje mu, između ostalih, izlazi tekst o Proustu. Kraće vrijeme boravi u Beogradu. Svakako, vijugav ga i krivudav put nakon dugog vremena prilično oslabljena dovodi kući, u Drinovce, otkamo piše Tatjani da se dobro hrani i da mu otac daje crnoga vina kako bi ga oporavio. Po povratku u Zagreb pokreće časopis »Književnik«, ali 1924. već je ozbiljno bolestan. Zbog upale pluća završava na oporavku u Dubrovniku, zatim u sanatoriju u Cavtatu, gdje čita talijanske i francuske pjesnike iz biblioteke svoga liječnika. »Oh, divno ovo sunce, ali ja bolestan! Da si ti barem ovde! (1 sat je popodne i ja sam, meni se čini, malko, ali samo malko pjan, pio sam vina, cavtatskoga.) Da znaš kako se odavde vidi Dubrovnik i još neka manja mesta unaokolo po obali. I iz Dubrovnika se vidi Cavtat (...) Izmerili su me ovde kad sam došao. 50 kg u meni. Ako se sećaš, tek sam u Požegi kad smo tamo bili, imao nešto više. Nisam dakle bogzna koliko izgubio od težine«⁴⁾, optimistički piše sablasno mršav pjesnik svojoj djevojci. U godini svoje smrti piše nekoj gospođi kako nema tuberkulozu, već samo pleuritis kao posljedicu upale pluća, zbog čega mu je temperatura stalno lagano povišena. Misli na budućnost i o tome kako će zarađivati od književnog prevođenja. Zimi se iz Cavtata vraća u Zagreb, no već na proljeće bolestan na smrt završava na Zelenom brijegu, na Mirogojskoj cesti. Dijagnoze su mu brojne, tuberkuloza zahvaća kosti i mozak, djelomično je oduzet, vidi dvoslike. Piše i u bolnici, zadnje su mu pjesme Smrtno sunce i Vraćanje suncu. Ruga se vjeri, no kad uvidi da mu je kraj blizu, moli svećenika. Umire u subotu 2. svibnja, oko podne, pokopan je za dva dana na Mirogoju. Antun Branko Šimić mrtav je u 27. godini.

»Umro je godinu dana poslije Lenjina, godinu poslije pojave prvog Manifesta nadrealizma i godinu prije Rilkea, kao i ruski pjesnik Sergej Jesenjin. Pripada generaciji Krleže, Pasternaka, Majakovskog, Bretona, Eluarda, Aragona, Lorke, Maxa Ernsta, Goerga Grosza, Miroa, Tzare, Eisensteina i Henryja Moorea. Živio je u vrijeme nijemog filma, agonije Austro-Ugarske Monarhije, balkanskih ratova, Prvog svjetskog rata, Oktobarske revolucije i početaka kraljevsko-vidovdanske Jugoslavije. Ostao je čudesno dijete poezije.«⁵⁾ Sjetimo li se Đure Sudete, Slave Raškaj, Vladimira Vidrića ili nešto starijih Vatroslava Lisinskog i Stanka Vraza, možemo s tugom ustanoviti kako je smrt rado grabila mlade i nadarene ljude, ubijajući ih najčešće tuberkulozom, ali i drugim, nekad psihičkim bolestima. (»Mene jedu bakterije / Trune trune jadno meso / Bože, zar ti nije žao? / Ja sam dijete. Bože! Dijete!«⁶⁾) Biografske činjenice, napuštanje škole, pokretanje brojnih književnih časopisa, žuran put od »matoševca« do »ekspresionista«, žanrovska raznovrsnost u kritičkim, polemičkim, analitičkim tekstovima, pjesme siromasima, svjedoče o nesvakidašnjoj književnoj pojavi: poput munje ili krvavog sumraka u vrtu, potrajao je Šimić kratko, ali dovoljno da bude zaokružen, cjelovit te unatoč mladosti – dovršen. Jure Kaštelan usporedit će ga s meteorom – ne bez razloga, jer za pjesnikom ostaje svjetlost, nakon kratkog životnog puta koji započinje u Drinovcima 1898., a završava u bolnici na zagrebačkom Zelenom brijegu 1925. U mjesecu svibnju, u šarenilu mistična paunova repa, kad vlada »ljubav cvijeća, miris jak i strasan«, kako je u svojoj posljednjoj pjesmi zapisao Matoš, premda on umire u ledeno hladnom ožujku bez strasnog cvjetnog mirisa, dok Šimić svojom predsmrtnom patnjom doista svjedoči proljetnom slavlju. Kaštelan će zapisati: »Biografija svedena na činjenice i datume ne samo da malo pomaže razumijevanju njegove poezije nego upravo njezinu pojavu čini još apsurdnijom.«⁷⁾ Cesarić će o njemu napisati: »Šimić je volio jednostavnost. To se vidi u njegovom stilu, ali to se očitovaše i u sobi u kojoj je stanova.«⁸⁾ Tri i pol desetljeća pjesnikovo djelo objavljeno je tek u fragmentima. I prije nego što se razbolio, osjećao je smrt u sebi, ona je u njemu »rasla u svakom času«, gotovo cvala, prelijevala se, poput vlastite poezije, preko njegova ruba, sve dok ga nije cijeloga prožela. Ili joj se on predao, prepustio joj kraljevstvo vlastitog života, kako bi ona dalje »kraljevala sama«.⁹⁾ Šimić je pjesnik kojega privlače kontrasti, poput njegovih europskih suvremenika, a najveća je od svih suprotnosti – ona rilkeovska, života i smrti. Njegov odnos prema kraju života deromantiziran je, smrt ne dolazi kao »lijepa dama bez milosti«, devetnaestostoljetna fantazija, ni kao Proustova »gospođa u crnom«, nema u njoj ničeg uzvišenog, zastrašujućeg ili divnog. Ona će preobraziti živog čovjeka u predmet, koji je donedavno »hroptio«, »smalaksavao«, »stenjao«, a potom stao »Ko kad mašina stane. I stoji. Ni makac.« Potom, u istoj pjesmi, slijedi gotovo ravnodušan opis sluškinja koje se »uprav tad najviše uzrade«, majčinog krika, očeve šutnje.¹⁰⁾ U drugoj pjesmi o umiranju, pisanoj potkraj života, vrućica pjesnika trese »žestinom jula«, on gori bez glasa u tjeskobi, »vraćam suncu sve što od njega dobih«.¹¹⁾ Još od modernističkih trzaja poezije u Baudelairea i Apollinairea, s čijom knjigom na bolničkom ormariću pjesnik umire, kao da nestaje utjeha za smrtnike, blijede nebesa, anđeli, kerubini, serafini, Krist Pantokrator iz kakve zlatne bazilike, već »k bogu izgubismo pute«, »pjesnici stoje pred ništavilom, i ćute«.¹²⁾ Šimić će zapisati kako s ruba svijeta »gledamo u zapadanje zadnjih zvijezda u dubljine noći« te »naš je put bez dna i padanje bez glasa«.¹³⁾ Premda je nada posljednja napustila Pandorinu kutiju, on motri beznadni svijet, hoda neizvjesnom tamom, gdje su duše bolne »kao zdenci vode«. U pjesmi u kojoj se donedavno veselilo i plesao se »crven ples« crven ples, u ponoć u grad stiže smrt: tišina, nijemost. »Smrt redom gasi gradske lampe.«¹⁴⁾ Pojavljuje se nokturalno biće, koje svojom tamom prekida zabavu živih. Još je jača smrt u podne, dok je nebo plavo, dok »U vrtovima sunčaju se gole djevojke / i plavi mlaz visoka vodoskoka / u plavu prazninu / šumi«. Naglašena je karnalnost djevojaka naspram bolesnika što umire u društvu »crne tice«, koja nestaje čim on postane »predmet pokraj predmeta u sobi«, dok u nebeskom plavetnilu »rep pauna ogroman svjetlucav / sa oblaka visi u vrtove«. Kontrast podneva, ljepote, šarenila paunova repa, bijele bolničke sobe, »tice«, bolesnika u hropcu te njegova postvarenja u smrti, mučna borba, jer umire čovjek mlad, čovjek uzburkanih osjećaja, stvorenje strasti i biće ljepote, podnevnom smrću, koja kao da je posvađana sa samom sobom u liku »crne tice«, ostavljajući za sobom kitnjasti paunov rep i šarenilo.¹⁵⁾ Toliko je Šimić o smrti pjevao, pisao i mislio, da nije ni čudo što ju je preduhitrio stihovima, nagovijestio je grafičkim oblikom svojih pjesama, jezgrovito, šturo, katkad grubo prema vlastitom izmučenom tijelu. Poeta vates, vidoviti pjesnik, jasno vidi svoj kraj u bijeloj bolničkoj sobi usred dana, gdje će doista ležati njegovo izmučeno, oslabljeno tijelo, s užasnom maskom smrti na licu. I neće biti utjehe prijateljima koji će ga takvoga gledati. »Otišli smo dva sata poslije njegove smrti nas trojica, da ga vidimo posljednji put, u bolnici na Zelenom brijegu, odakle se vidi groblje i kamo bolesnici ulaze s teškim predosjećajem. Kad sam ugledao s vrata bjelinu kreveta, učinilo mi se, kao da i nema ništa pod plahtom, a ipak je tu ležalo od bolesti strašno utanjeno tijelo pjesnikovo, maleno, toliko izmučeno tijelo jednog jakog duha. Pogledao sam uzbuđen, kao ne vjerujući, da nikad više neće progovoriti to žuto izobličeno lice, s tragovima očajne borbe, a odmah zatim opazio sam strelovito jednu knjigu na stoliću do uzglavlja: Le Poète assassiné od Apollinairea.«¹⁶⁾ Tako je svjedočio Frano Alfirević, a slika mrtvog pjesnika kao da je preuzeta iz neke od njegovih pjesama. Kao što Matoš umire s knjigom Gjalskoga na uzglavlju, čijim se romanima u djetinjstvu divio, čak i posjetio književnika u njegovoj kuriji, da bi ih poslije s poznatim okrutnim cinizmom »secirao« iz retka u redak, gotovo zaključivši kako je Gjalski nepismen, Šimić se na samome kraju odlučuje za Apollinairea, pjesnika zastrašujuće mašte i sposobnosti da grozne ratne prizore pretvara u vatromete ljepote za »svoju Lou«, brinući se uvijek i o grafičkom izgledu svojih pjesama; ukratko, odlučuje se za lirskog buntovnika kakav je bio i on sam. Matoš umire tek nešto više od desetljeća prije Šimića, u ništa manjoj agoniji, u Bolnici milosrdnih sestara, premda je na svome grobu dao zapisati »pjesnik, putopisac, fejtonista«, najvrednije od sebe daje upravo u stihovima, obesmrtivši se njima baš poput mlađeg pjesnika te ponudivši generacijama na dolasku ljepotu pjesničkih slika, očaj egzistencije, željeznicu koju guta daljina, začinjen s tek malo mirisnih secesijskih đurđica i gospodična što nisu dorasle ni za prvi bal. Na prijelazu stoljeća Matoš još nije avangardan poput onih što će tek stupiti na pjesničku scenu, no on je miljokaz budućim pjesnicima koji će ljepotu stihova miješati s onom krajolika te očajem, siromaštvom i samoćom, i neizbježnom opsesijom smrću. Već legendaran po svome siromaštvu, jer ne jednom u Parizu je gladovao, Matoš je taj kojeg Šimić spominje u svome tekstu »Umjetnik i publika. Priča o gladnom hrvatskom književniku ili Matoš i sentimentalno potomstvo«¹⁷⁾, ne bez mladenačke drskosti, jer i sam je gladan; u svome eseju autor piše: »Najviše mi je bilo stalo do toga da se jedanput već prestane s nesnosnim ponavljanjem, kroz godine uobičajenim, o gladnom hrvatskom književniku i o nezahvalnosti naroda.«¹⁸⁾ Šimić se ruga svome kolegi Gustavu Krklecu koji piše o Matoševu teškom životu, pitajući se, ne bez ironije, ako je »pokojni davni« (mrtav tek koju godinu u vrijeme nastanka teksta!) Matoš bio larpurlartist i pisao za »uski aristokratski krug«, može li se od šire i manje suptilne publike očekivati da takvo pisanje plaća? Isto tako, treba li Augustin Ujević živjeti »od kafanskih kava i žemničaka«, umjesto da »negdje u širokom svijetu troši dane poslom«, a »ne razmišlja o sutrašnjem ručku«? Drži kako je priča o »gladnom hrvatskom književniku« nepotrebno »ukorijenjena u novinarskim mozgovima«. Treba li nam takav književnik, to »plašilo u po bijela dana«? Napokon, ima li se književnik pravo u ime umjetnosti žaliti na narod? Za Šimića, umjetnik je rapsod, trubadur, minnesinger, koji je možda lakše »funkcionirao« na srednjovjekovnim dvorovima ili u renesansi, gdje su o njemu brinuli mecene. Današnja, raznolika publika, uglavnom ima potrebu za zabavom, razbibrigom, a tek manjina za pravom umjetnošću. Takvih je u svakom narodu »mali broj«, zaključuje. Kako umjetnik nije zabavljač, stoga ga publika i ne plaća. »Tko je kriv«, piše autor, »da ovaj hrvatski narod nije velik i bogat, da bi njegov umjetnik mogao da od svog stvaranja učini i svoje ‘zvanje’ koje bi mu donosilo novac. Ima li on dovoljno jak umjetnički nagon, stvarat će neovisno o tome koliko od svoga djela zarađuje. Umjetnost je za najhrabrije, a ne za diletante! Gladni hrvatski književnik je taj mekušni diletant koji se našao na jednoj cesti po kojoj je njemu vrlo teško stupati. Jaki i hrabri gaze k svojim dalekim ciljevima.«¹⁹⁾ Komešajući u tekstu Krkleca, »davno pokojnog« Matoša te Ujevića, Šimić, živeći u svojoj skromnoj sobici, proziva umjetnike koji se žale na bijedu svojih egzistencija, zanemarujući pritom da, birajući umjetnički poziv, oni istodobno programatski odbacuju ugodan građanski život. Je li se u tom tekstu posredno obratio i samome sebi? I nisu li misli zapisane o umjetniku i njegovoj »nezahvalnoj« publici svojevrsni zrcalni odraz teksta o anarhiji? »Anarhija drma temeljima konvencionalnosti. Rušeći konvencionalnost, anarhija ruši najmoćnijega i najpraznijega boga zemlje. Anarhija proti konvencionalnosti, to su rijetki proti mnogih. Ako ne nosim sa sobom svoju anarhiju, ne nosim ništa onda. Ako ne nosim sa sobom svoju anarhiju, figura sam, ili kakav mirni građanin što se diči svojom prazninom i drži se morala iz bontona.«²⁰⁾ Na dnu anarhije, piše Šimić, viši je, vječni red, a ne onaj »kojeg ljudi zovu redom«. Prosječni je red »jedno mrtvo stanje«. Vodeći svoje uredne živote, iz svojeg »reda«, »smirenosti«, građani ne mogu stvoriti ništa. Samo anarhija, nalik Empedoklovoj kozmičkoj mržnji, stavlja stvari u pokret, za razliku od kozmičke ljubavi, koja sa sobom donosi mirovanje – stagnaciju. »Razderimo uniforme i možda ćemo otkriti dušu.«²¹⁾ Nakon što je do dna uronio u ideologiju Sturma, Šimić će, sklon naglim preobrazbama, pisati o ekspresionizmu kao o »najnovijoj duhovnoj pometnji«, »njemačkoj modi«, dodavši kako se u njegovo doba svaki mladi, pa i stariji, umjetnik naziva »ekspresionistom«, pa taj pojam postaje izlizan od uporabe te istodobno znači – svašta i ništa.²²⁾ Stigavši 1915. u Zagreb, bio je, kaže, do svoje šesnaeste godine »matoševcem« – možda do sedamnaeste. Potom je sretao vjernu Matoševu sljedbu, što su se zvali boemima, »(...) jer Matoš ima i danas dva-tri vjerna učenika, preostala od one prave Matoševe skupine.« Ti su »matoševci« samo književni epigoni, jer pravih »bohema« više nema – preobrazili su se »u ono što su prije tobože toliko prezirali i izrugivali« – u filistre.²³⁾ Matoš se, kao »čovjek koji je došao iz Pariza« ugledao u francuske pjesnike, parnasovce, simboliste, zalagao se za čisti jezik, ritam, rimu, poznat po svome »pejzažizmu«, no – bio je slab učitelj, smatra Šimić, više zbog svojih besplodnih učenika, nego što bi svoju sljedbu on sam krivo podučavao. Jer pisao je on »(...) najboljim, najjasnijim stilom onda. Matoš je bio duhovit, goleme erudicije, pročitao mnoštvo knjiga, putovao mnogo, proživio mnogo. Matoš je bio napadač, polemik, uvijek pobjednik. Matoš je, napokon, bio za sve slobode koje su drage mladosti; i zar on nije bio uvijek mlad, uvijek protiv roditelja, učitelja, filistara, mrzio ono što smo mi mrzili. Dakako, ja tako govorim samo kako nam se Matoš prikazivao nekad, a ne kako ga danas gledamo.«²⁴⁾ Između Šimićevih nekad i danas zapravo je tek malo vremena, u kojem će se pjesnik okrenuti nečem zbog čega će mu se »Učitelj« učiniti stari(ji)m i ponešto dotrajalim. Upoznat će se, vlastitim riječima, s ekspresionizmom iz Sturma, premda se i sam »ne sjeća« kako je od matoševca nenadano postao ekspresionistom, pronašavi novi eliksir umjetnosti, novo slikarstvo, novo pjesništvo: »(...) stihovi koji nisu imali nikakve vidljive veze između sebe: bili su to većinom infinitivi, ili nekoliko riječi sastavljenih u jednu, pa uzvici, uzvici, uzvici.«²⁵⁾ No i ekspresionizmu će Šimić zamjeriti što će se reformirani matoševci preko noći preobraziti u ekspresioniste, prihvaćajući dotični izam poput mode, a o pomodnoj brojnosti izama pisat će, ne bez ironije, Hugo Friedrich u svojoj Strukturi moderne lirike, kanonskome djelu 20. stoljeća o lirskoj poeziji, navodeći najviše primjera iz francuske, njemačke i španjolske lirike. Kao što je Matoš već mrtav i svojevrsna legenda kad Šimić dolazi u Zagreb, tako je Šimić mrtav kada izlazi Friedrichova knjiga, no živ je u vrijeme kad autor još kao gimnazijalac zamišlja svoje djelo o pjesništvu, ne školničko, još manje antologijsko ili enciklopedijsko, već dohvaćajući poeziju kao neko čudnovato živo biće svojevrsnim skalpelom i prodirući duboko u tajanstvene, izmijenjene, nekad izvitoperene vizije onih što su stigli na ispražnjenu pozornicu starinskog doživljaja pjesme i stiha. Naravno da će u temelju Friedrichova djela biti Rimbaud, Baudelaire i Mallarmé, kao i brojni mlađi pjesnici, a po brojnim odredbama pjesništva i pjesničkog, jasno je da se A. B. Šimić, koji će nakon ekspresionizma prigrliti impulse francuske poezije, Baudelairea i Apollinairea, glatko mogao zateći na stranicama Strukture moderne lirike, no poznata nam je sudbina malih naroda i neprepoznatih nadarenih pojedinaca, jer pripadaju slabije osvijetljenoj intelektualnoj polutci Europe.²⁶⁾ Prema Friedrichu, »Za antičku i postantičku kulturu života pa sve do osamnaestog stoljeća, radost bijaše vrhovna duševna vrijednost, koja je odavala nadolazeće savršenstvo mudraca, ili pak vjernika, viteza, dvorjanina i obrazovana čovjeka iz društvene elite.«²⁷⁾ Potom se događa novi impuls, onaj modernosti, koji autor poistovjećuje s »disonantnom ljepotom«, »uklanjanjem srca iz subjekta pjesništva«, »abnormalnim stanjem svijesti«, »tajanstvenošću postignutom magičnim silama jezika i apsolutnom maštom«, približenoj »apstrakcijama matematike i pokretnim lukovima glazbe«.²⁸⁾ Na tu bi se misao mogao nastaviti Šimić sa svojim ogledom O muzici forma: »Ima mistična korespondencija božanskoga koje je u stvari odjek božanskoga koje je u čovjeku. Nema dakle nijedne mrtve forme (...) Sve forme govore. Svaka ima svoj unutrašnji glas, zvuk, krik, koji ne moraju da čuju moje tjelesne uši, čuje ga duša u velikim časovima. U formama je muzika. Kad doživljujemo forme, duša čuje njihov unutrašnji glas, njihov krik, njihovu muziku. Kako bi ih drukčije mogli da doživimo! Linije ženina tijela, grudi, ruku, nogu, zvone, otkrivaju u svojoj muzici savršeno božansko. Ženine kose zvuče, pjevaju, kriče iznutra: unutrašnja muzika beskraj otvara.«²⁹⁾ Ono što će Friedrich napisati za Rimbauda, mogao je i za A. B. Šimića: »(...) on je došao i utonuo poput meteora, no njegova vatrena pruga još uvijek stoji na nebu pjesništva.«³⁰⁾ I kada se Šimić »srdi« na one koji bi od poezije zarađivali, ili se žale na težak »kafanski« život, on pridaje poeziji magijsku snagu, a sam pjesnik time postaje mag, kojeg ne bi trebale zamarati sitnice poput stanja na računu – premda se sam Matoš, kao što vidimo iz njegovih pisama, angažirano bavio »utjerivanjem« autorskih honorara. Friedrich pjesničkoj riječi dodjeljuje poseban status, ona naime »(...) nije slučajan ljudski proizvod već potječe iz kozmičkoga Pra-Jednog; njeno izgovaranje uspostavlja magični kontakt govornika s takvim iskonom; (...) umjetnički rukovati jezikom, to znači vršiti neku vrst čarobnog zaklinjanja.«³¹⁾ Svjestan ništavnosti svijeta, eksplicira Friedrich, pjesnik ritmizira i raščlanjuje vlastitu bol. Ništa nije preciznije nego odrediti Šimića kao pjesnika boli, gotovo hladno izložene čitateljevu oku. Friedrichovim riječima: »(...) ni sunca, ni zvijezda, tek neka crnina što iz sebe same sja; sve to bez ljudi, bez mjesta, bez vremena, bez zvuka.«³²⁾ Šimić će pisati o Proustu, kojeg će nadživjeti za svega nekoliko godina, kao o magu riječi: »Odmah čim stanemo čitati ovog pisca, zapažamo da on vidi vrlo mnogo ondje gdje mi vidimo tek nešto ili ne vidimo ništa. Što je za nas jedna boja to je za njegovo oko prelijevanje boja (...) Proust ima osobito oko i za unutrašnji i za vanjski svijet.«³³⁾ Izazovno je čitati Prousta, veli Šimić, njegove rečenice duge su i zapletene, no u njima je skrivena posebna poezija. Ono bitno u romanu, za kojeg je sam Proust izjavio kako ga je »gradio kao katedralu«, mladom se kritičaru ukazalo u svojoj jasnoći. Pjesnik u čijem »društvu« Šimić umire, Guillaume Apollinaire, za sobom ostavlja programatski tekst L’esprit nouveau et les poètes, objavljen 1918. u časopisu »Mercure de France«, gdje se zalaže za »novi duh« i »apsolutnu slobodu« pjesnika. Pjesništvo se smije zalijetati među zvijezde i tonuti u oceane, istodobno boraveći u odbačenoj papirnatoj maramici ili ugašenoj cigareti. I sam je Matoš u dnevnik zapisao kako ne zna hoće li, jednom, zamišljen, u Senu baciti opušak ili sebe. Zadatak je pjesništva da iz najvećih i najnezamjetnijih stvari izvlači ono bitno, vidljivo, ono što uzbuđuje, izaziva radost ili mučninu. Ono boravi u svijetu u kojem plamte vatre mnogostrukih značenja, bivajući istodobno portalom u sumrake nesvjesnoga. U novo pjesništvo, piše Apollinaire, slobodno prodiru realije svakodnevice: telefoni, avioni, brzojavi, miješajući se slobodno s mitskim prizorima. Poeziji ne treba uzvišen, govornički stil ni lažna pozlata, već oštre i precizne formule, po čemu pjesnik sliči kakvom matematičaru ili mehaničaru, koji se, pak, u paradoksu vlastita bivanja i pisanja bavi »pra-lirskom alkemijom«.³⁴⁾ Za njega će Šimić napisati: »Guillaume Apollinaire! – to je ime koje se najčešće čuje kad je riječ o modernim pokretima u umjetnosti. Smrt koja ga je jednoga dana 1918. maknula između živih, odnijela je njegovu pojavu u legendu. Apollinaire je danas legendarno ime, makar je još prije tri godine koračao pariskim ulicama, neprekidno u društvu prijatelja, bez kojih ne mogaše živjeti (...) Kad čovjek čita poeziju Apollinairea, osobito onog iz posljednje dobi (...) onda ima osjećaj da je to jedan od onih pjesnika ‘koji pišu kao što dišu’; da je njegova poezija napisana bez muke, kao od šale (...). Život prenesen u pjesmu – takva je neka blizina njegovih pjesama životu.«³⁵⁾ Ne čudi stoga što progovarajući o Apollinaireu, koji je umro od posljedica ranjavanja u Velikom ratu, Šimić govori o sebi: pisanje kao disanje i život prenesen u pjesmu. »Pred smrću ja se skrih (koliko mogoh) / U stihove«, pisao je Cesarić u Pjesmi mrtvog pjesnika. Nije li to nagonski čin svakog pjesnika iz redova onih što »pišu kao što dišu«, skloniti se u jedino živo što će ostati nad njihovim samrtničkim posteljama kad disanje stane?

Naspram smrti ostaju Baudelaireovi stihovi: »Ja bih crvenih livada, plavo obojenih stabala.« Takvim će se slikama, »blještavim za oko«, »nemilim za dušu«, okrenuti sam A. B. Šimić, nastavljajući se na tamnu pjesničku matricu o kojoj je prvi u Hrvatskoj pisao A. G. Matoš u svojim pariškim feljtonima, na disonantnu francusku liriku sredine 19. stoljeća, svedenu na ogorčenu borbu ljubavi, života i smrti. Niz Šimićevo će se zapadno nebo »cijediti krv« u pjesmi Gorenje koja hladnoći smrti podmeće vrelinu strasti: »Zašto ti je tijelo odjedanput plamen? / O kako šipci prskaju / i s nama gore! / Ni zvijezde neće da se jave / da jače bude ovo nijemo gorenje u vrtu«.³⁶⁾ Sve što je Šimić činio u Zagrebu, Sarajevu, Dubrovniku, Cavtatu, Drinovcima, Beogradu, njegove proze, dnevnici, zapisi, časopisi, sve je to u jednom trenu utihnulo, no sjenoviti paun i dalje šarenilo svojih krila dobacuje u vrtove, i dalje je podne, makar je pjesnik umro i nestala je »crna tica« – jer njegovo je pjesništvo besmrtno. Poput renesansi milog mitološkog lovca Akteona³⁷⁾, koji je, ugledavši golu božicu Dijanu pri kupanju, stradao pretvoren u jelena pod ugrizima vlastitih lovačkih pasa, i Šimić u vlastitoj apoteozi postaje lovcem koji je platio životom jer je ugledao Ljepotu u svojoj nagosti, istu onu koja je oduševljavala i uništavala generacije umjetnika. Umire mlad, dijeleći hercegovački kamen s premalim mu Zagrebom: »Visoko iznad zemlje lebdim lagan kroza sfere.« Jer Hrvatska jest zemlja pjesnika, silno bogata zemlja, u kojoj se svijest o važnosti pjesničkog identiteta svako malo gubi, na štetu svijesti o sebi. Zato ne smijemo zgasnuti žutu lampu.

____________________
1) Antun Branko Šimić, Sabrana djela, sv. II. (prir. Dubravko Jelčić), August Cesarec, Zagreb, 1988. Iz: ABŠ, Curriculum vitae, str. 680, ur. Dubravko Jelčić.

2) Antun Branko Šimić, Pjesme i proza, Pet stoljeća hrvatske književnosti, knj. 99 (ur. Jakša Ravlić, prir. Jure Kaštelan), Matica hrvatska, Zora, Zagreb, 1969.; 55. pjesma Bog i gradsko popodne, posvećena Gustavu Krklecu.

3) Isto, str. 16.

4) Antun Branko Šimić, Sabrana djela, sv. II. (prir. Dubravko Jelčić), August Cesarec, Zagreb, 1988., str. 716.

5) Antun Branko Šimić, Pjesme i proza, Pet stoljeća hrvatske književnost, knj. 99 (ur. Jakša Ravlić, prir. Jure Kaštelan), Matica hrvatska, Zora, Zagreb, 1969., str. 9.

6) Isto, str. 44, pjesma Bakterije.

7) Isto, str. 7.

8) Isto, str. 8. Ovdje Kaštelan navodi Cesarića.

9) Isto, pjesma Smrt i ja, str. 135.

10) Isto, pjesma Smrt, str. 159.

11) Isto, pjesma Vraćanje suncu, str. 158.

12) Isto, pjesma Prazno nebo, str. 138.

13) Isto, pjesma Rastanak sa sobom, str. 110.

14) Isto, pjesma Radosna noć u gradu, str. 109.

15) Isto, pjesma Podne i bolesnik, str. 78.

16) Isto, str. 9 (predgovor Jure Kašetalana; ovdje se navodi Alfirević).

17) Antun Branko Šimić, Sabrana djela, sv. II. (prir. Dubravko Jelčić), August Cesarec, Zagreb, 1988., str. 145.

18) Isto.

19) Isto, str. 145–148.

20) Isto, Anarhija u umjetnosti, str. 109.

21) Isto, str. 110.

22) Isto, Ekspresionizam i svečovječanstvo, str. 316–322.

23) Isto, str. 318.

24) Isto, str. 318–319.

25) Isto, str. 320.

26) Rečenom se problematikom, naime »podjelom« Europe na osvijetljene i manje osvijetljene »polutke«, osobito pozabavio Slobodan Prosperov Novak u svojoj knjizi Slaveni u renesansi (Matica hrvatska, Zagreb, 2009.).

27) Hugo Friedrich, Struktura moderne lirike (prev. Truda i Ante Stamać, pogovor Milivoj Solar), Stvarnost, Zagreb, 1969., str. 20.

28) Isto, str. 46.

29) Antun Branko Šimić, Sabrana djela, sv. II. (prir. Dubravko Jelčić), August Cesarec, Zagreb, 1988., str. 117.

30) Hugo Friedrich, Struktura moderne lirike (prev. Truda i Ante Stamać, pogovor Milivoj Solar), Stvarnost, Zagreb, 1969., str. 49.

31) Isto, str. 40–41.

32) Isto, str. 43.

33) Antun Branko Šimić, Sabrana djela, sv. II. (prir. Dubravko Jelčić), August Cesarec, Zagreb, 1988., str. 189.

34) Hugo Friedrich, Struktura moderne lirike (prev. Truda i Ante Stamać, pogovor Milivoj Solar), Stvarnost, Zagreb, 1969., str. 130. Autor ovdje eksplicira Apollinaireov pamflet, nazivajući ga ponegdje zbunjujućim i kontradiktornim.

35) Antun Branko Šimić, Sabrana djela, sv. II. (prir. Dubravko Jelčić), August Cesarec, Zagreb, 1988., str. 336.

36) Antun Branko Šimić, Pjesme i proza, Pet stoljeća hrvatske književnosti, knj. 99 (ur. Jakša Ravlić, prir. Jure Kaštelan), Matica hrvatska / Zora, Zagreb, 1969., str. 81.

37) O Akteonu, v. Roberto Calasso, Svadba Kadma i Harmonije (prev. Tanja Čale), Vuković & Runjić, Zagreb, 2015.