Antun Branko Šimić – nemirna duša u potrazi za smirajem

Javio se i nestao kao meteor. Ostala je samo svjetlost.
Jure Kaštelan

I.

Kaštelanova ocjena o Šimiću prikladan je šlagvort za ovaj miljokazni osvrt na Šimićev život i djelo. Žalimo, razumije se, što je prerano podlegao tuberkulozi koja je na početku 20. stoljeća značila sigurnu smrt, ali neka ne bude neumjesno reći da je ta bolest upravo poslužila kao konačni pečat njegovu meteorskom statusu. Nezahvalno je i nemoguće razmišljati o tome što je Šimić mogao još ponuditi da je bio boljega zdravlja. Usudio bih se reći i da je suvišno o tome spekulirati jer Šimić je bio meteor ne zbog prerane smrti, nego zbog onoga što je uspio postići u svojih dvadeset i sedam godina života. Kao mnoge pojave na početku prošloga stoljeća, taj hercegovački pjesnik javio se kao raskorak u odnosu na dotad uvriježene koncepije, ostavivši nam svjetlo jedne nove poetike koja, da se okoristim Matoševim riječima, mrzi sve što sliči frazi i pozi. Iako je pjesnički u mnogočemu raskinuo s prijašnjim tradicijama, njegov je metafizički ekspresionizam bio duboko ukorijenjen u naslijeđene sentimente tradicije. Da mu je bilo dopušteno poživjeti i teoretski do kraja sazrijeti, vjerujem da bismo jasnije uočili sličnosti s velikanima modernizma poput Eliota. Unatoč toj nesreći, Šimić stoji rame uz rame sa svojim suvremenicima, Ujevićem i Krležom, kao i sa svojim prethodnikom, učiteljem Matošem, ne samo kao velikan hrvatske književnosti, nego kao jedan od utemeljitelja njezinih suvremenih paradigmi.

II.

Usporedba s Eliotom koji redak prije nije tek pretenciozna replika bez ikakva uporišta. Ono što je krasilo obojicu pjesnika bila je iznimna posvećenost pjesničkom zanatu, i s obzirom na to, obojica su bili pjesnici snažnih i beskompromisnih načela. Kod Eliota ta načela (uz određene nedosljednosti) jasno prepoznajemo i pratimo. S druge strane, djeluje nam krajnje kontradiktorno pripisati Šimiću takvu vrstu principijelnosti. Bacimo li samo letimičan pogled na njegov pjesnički opus, vidjet ćemo pjesnika koji je nekoliko puta prolazio kroz korjenitu reinvenciju, prelazeći tako put od zanesenog matoševca, preko buntovnog ekspresionista do razočaranog realista, dočekavši konačni kraj u istoj žustroj radišnosti kojom je i započeo vlastiti pjesnički pothvat. Osvrnemo li se na njegove esejsko-programatske uratke, uočavamo intelektualca koji se hrve s idejom i poetikom koju pokušava artikulirati. Od mladenačke impulzivnosti poput njegove ne možemo očekivati sustavno razrađenu estetiku, ali zato možemo prepoznati konkretna načela i stremljenja koja (iako nisu razrađena u dovoljnoj mjeri) upućuju na pjesnika koji je s iznimnom ozbiljnošću i s(a)vjesnošću pristupao pjesničkom zanatu, podigavši ga do religijskih razmjera.

Čitajući Šimićeve eseje, kritike i polemike, možemo se upoznati s mladićem iznimnog samopouzdanja, koji je precizan i britak u analizi književnih pojavnosti. To što je otvoreno kritizirao te »udarao« na veličine poput Krleže, Andrića, Krkleca i Nazora, dovoljno govori u prilog činjenici da Šimiću nisu previše značila uvriježena mišljenja ako je u njima vidio manjkavosti, i u tom smislu uvijek je bio bez dlake na jeziku, zahtijevajući uvijek iznimnost, istančanost i preciznost u izričaju. Naravno, Šimić nije bio tek kritizer koji se isključivo bavio nedostatcima svojih kolega, nego je intenzivno promišljao o svojoj poetici, ali i o svom pristupu umjetnosti općenito. Tako njegovo pjesničko uvjerenje možemo pročitati iz tri znamenita programatska teksta koja u bitnome zaokružuju bit njegova djela.

Prvi je od njih uvodnik njegova časopisa »Vijavica« – Namjesto svih programa, u kojem afirmira vlastiti ekspresionizam. Šimić svoj programatski proglas započinje tvrdnjom kako i dalje ne znamo što je umjetnost, odnosno da premalo o njoj znamo, praveći pritom razliku, odnosno dihotomiju između umjetnosti i estetike. Dok se s jedne strane obrušava na estetiku, osporavajući joj bilo kakav kvalitetan doprinos razumijevanju umjetnosti, Šimić s druge strane mistificira fenomen umjetnosti. Pri toj mistifikaciji on odbacuje kategoriju lijepog, koja je tijekom cijele povijesti proučavanja umjetnosti kao takve bila neizostavna, ističući pritom ekspresiju kao ključnu odrednicu umjetnosti. Šimićevim riječima: Umjetnost je ekspresija umjetnikovih osjećanja; ovaploćenje umjetnikove unutrašnjosti zvucima, bojama, linijama ili riječima; stoga, u ekspresiji. Umjetnost se dakle otkriva u ekspresivnosti, ne u ljepoti.¹⁾ Stavimo li pojmove »ljepota« i »ekspresija« u kontekst ovdje izrečene ideje, postaje nam jasno da nije riječ tek o relativizmu pjesničkog izričaja. Šimić je itekako imao rigorozne standarde za kvalitetu umjetničkog teksta. Odmak od lijepog ne znači odmak od skladnog, doličnog, preciznog, istančanog ili emotivnog, nego tek odmak od onoga što bi se u građanskom smislu moglo zvati »ugodno ili fino«; drugim riječima, zaziranje od isprazne konvencije. Sva je umjetnost dakle u ekspresivnosti; u ekspresivnosti, ne u ljepoti,²⁾ veli Šimić zazirući od kiča ili retorike koji bi sputao autentičnost umjetničkog izričaja. Primjenu tog principa vidimo u Šimićevoj osudi Krležinih Simfonija u člancima Novo sunce i Prazna retorika Miroslava Krleže. U njima Šimić spočitava Krleži nesmotreno i besmisleno gomilanje fraza i boja koje ispraznošću zatrpavaju svaku umjetničku vrijednost. Već spomenuta fraza i poza bili su temeljni neprijatelji Šimićeve poetike, stoga je bio nedvosmislen u njihovoj osudi. Afirmirajući načelo ekspresije, on nije dalje ponudio svoju definiciju umjetnosti, nego je ustvrdio: Mi ne znamo, ni poslije ovoga svega, šta je to umjetnost. Ali, možda, Mi osjećamo šta je to umjetnost.³⁾ Kasnije će biti riječi o tome kako je Šimić objašnjavao otajstvo umjetnosti, ali je zasad dovoljno zaključiti da nije promatrao umjetnost kao područje koje neka egzaktna znanost može osvojiti.

Drugi bitni tekst, koji možemo čitati kao dodatak prethodnom, jest Anarhija u umjetnosti. Kao i kod prethodnog eseja, valja istaknuti da načelo koje Šimić ovdje zastupa nije relativističko ili prevratničko. Šimićev je nastup u ovom eseju revolucionaran, ali je njegova srž reformatorska. Kao što smo prije istaknuli, Šimić je snažan protivnik puke konvencionalnosti, pa u tom smislu traži slobodu koju anarhija nudi. Drugim riječima, anarhija nije cilj, nego sredstvo. Ona, prema Šimićevu stajalištu, ne podrazumijeva kaos i nedostatak normi, nego upravo otvaranje vrata za njihovu pluralnost. Šimić nije htio robovati jednoj konvenciji jer je smatrao da ljudska osjećajnost traži pluralnost kako bi se do kraja izrazila. Anarhija drma temeljima konvencionalnosti. Rušeći konvencionalnost, anarhija ruši najmoćnijega i najpraznijega boga zemlje,⁴⁾ tvrdi Šimić, naglašavajući dalje sljedeće: Na dnu svake anarhije je jedan red; jedan viši red; vječni.⁵⁾ Evidentno je da je Šimić zastupao postojanje nepromjenjivih načela koja uvjetuju umjetnost. Anarhija (uvjetno rečeno) oblikā, izričajā i osjećajā zapravo je neumorni pothvat za postizanje toga vječnog reda. Ne dopuštati takvu fluktuaciju za Šimića znači predati se smrti, jer život nastaje iz kretnje, odnosno Šimićevim riječima: Samo iz anarhije, koja je sva kretnja, i koja je sva život, može da se rodi život.⁶⁾ »Ljepotu« koju je Šimić odbacivao jasno se može dovesti u vezu s ovdje osuđenim konceptom »konvencionalnosti«, jer udovoljavanje ijednoj od njih izdaje istinu i autentičnost umjetničkog stvaranja, koja ne traži isprazne sljedbenike građanskog morala, nego istinske ljubitelje vječne umjetnosti.

Tu vječnu umjetnost Šimić objašnjava u svom eseju O muzici forma, otkrivajući nam ne samo svoj pogled na umjetnost nego i na sveukupnu stvarnost. Početne paragrafe ovoga eseja možemo čitati kao kozmološko objašnjenje stvarnosti. Šimić imenuje stvaralačkog Duha kao počelo cijele stvarnosti, koji se, htijući se utjeloviti, zaodjenu u neizbrojive forme stvari.⁷⁾ Nije do kraja jasno zastupa li Šimić ovdje panteizam ili određeni oblik emanacije, ali u svakom slučaju nam je jasno kako forme o kojima govori predstavljaju stvarnost prije svega duhovnog reda, odnosno Šimićevim riječima: Nema dakle nijedne mrtve forme: sve žive. Sve žive životom svojim i životom Duha koji se očituje u njima.⁸⁾ U Šimićevoj kozmologiji ne postoji nikakva mogućnost za objektivizaciju, nego se čitava stvarnost odvija u susretima i interakciji subjekata. Objektivizacija i kada se dogodi, događa se kada zamijenimo znanje o stvarima i znanje stvari. Prvo predstavlja opredmećivanje stvari, udaljavanje od njihova unutarnjega glasa, a ovo drugo jest intimni doživljaj stvari, odnosno, Šimićevim riječima, mistična korespondencija duša. Šimić odlučno odbacuje pristup filistra i naučnika u čijim su rukama stvari izgubile djevičanstvo prvih dana svojega nastanka i okreće se umjetniku koji vraća djevičanstvo stvarima te otvara vrata njihova unutrašnjeg života ljudima.⁹⁾ Umjetnost u tom smislu za Šimića nije tek jedna od zanimacija čovječanstva, nego krajnji cilj ljudske djelatnosti, odnosno najintenzivniji doživljaj svijeta. Forma nije samo u prirodi, nego i u umjetničkom djelu koje predstavlja uskrsnuće stvari. Najveći čovjek, prema Šimićevu mišljenju, jest osoba koja je sposobna biti u interakciji s unutrašnjim životom svih stvari, odnosno onaj koji ne čuje samo muziku svih umjetničkih nego i svih prirodnih forma. Prema Šimiću, duša je takva čovjeka u korespondenciji s cijelim kosmosom.

Njegov se duh utopio u vječnu muziku, u Sve.¹⁰⁾ Spoznaja svake muzike, odnosno duhovna korespondencija s cjelokupnom stvarnošću jest krajnji cilj postojanja. Stoga Šimić stavlja umjetnost iznad religije, držeći kako religija zamagljuje onaj odnos sa stvarnošću koji umjetnošću postaje konkretan i neposredan. Premda to stajalište iskazuje gnostičke prizvuke, Šimić nije imao isključivo stajalište o postizanju te spoznaje. Kako je sȃm zapisao: U svakom čovjeku postoji mogućnost da umjetnost doživljuje. U svakom čovjeku dakle postoji mogućnost najviše spoznaje. Najviša čežnja naših duša je čežnja umjetnosti. Toj čežnji nema imena.¹¹⁾ Umjetnost je ono čemu ljudska duša u konačnici teži, jer se po njoj u potpunosti ostvaruje unutarnja muzika stvari, a samim time i punina njihova bića. Stoga za Šimića poezija nije običan pothvat, nego djelovanje na razini rituala; načela koja slijedi nisu tek estetske upute, nego dogme vječnoga načela, te svi koji se ogrješuju o umjetnost nisu tek neuki diletanti, nego bogohulnici prve klase. Taj esej kao kristalizaciju dobivamo u srpnju 1918. godine, pa je zato pitanje kada su klice tih uvjerenja posijane. Ono što sigurno možemo zaključiti jest da Šimić sebe nije promatrao kao običnog literata ili kulturnog aktivista. Beskompromisnost i upornost koje su uvjetovale obiteljske turbulencije, samostalno i skupo pokretanje časopisa i konačno narušavanje zdravlja zbog teških životnih uvjeta ne mogu biti ništa drugo nego ishod Šimićeva uvjerenja da posjeduje poziv koji nije od ovog svijeta. Religijski vokabular jedini je prikladan za tu situaciju, jer Šimić nije bježao od Boga i transcendentnog (hrvajući se do kraja života s pravim identitetom tih onostranosti), nego im je upravo podređivao svoj pjesnički zanat. Zato nam se valja okrenuti Šimićevoj poeziji, u kojoj će nam njegova stremljenja postati još jasnijima.

III.

Ekspresija, anarhija i stremljenje stvaralačkom Duhu temeljne su odlike Šimićeva pjesničkog djelovanja. Ta ocjena ne može se, naravno, primijeniti na sveukupno razdoblje Šimićeva stvaralaštva, ali rečene tri odlike prisutne su tijekom cijeloga njegova stvaralaštva. Kako smo prije rekli, Šimić je pjesnik koji je svoj rad vidio prije svega kao duhovni poziv kojem se u punoj predanosti morao odazvati, i pri pisanju je iznova težio izvrsnosti, istančanosti i preciznosti. Njegovi eseji otkrivaju strastvenog, otresitog i ponajprije nemirnog pjesnika koji je u potrazi za smirajem u Apsolutu. To nije nemir koji je karakteriziran rastresenošću i malodušjem. Naprotiv, to je nemir čeznutljive prirode, nemir koji se uporno i strastveno hrva s Apsolutom u nadi da će u toj borbi pobijediti. Šimić je imao metafizički uvjetovan pogled na stvarnost. Ruku na srce, Šimićeva metafizika ostala je nerazrađena i nedorečena, ali je hranila njegov stvaralački pogon. Tako pisanje za njega nije bilo tek pisanje, nego sudjelovanje u djelu stvaralačkog Duha i nastojanje da se u njega utopi.

Tankoćutnost i analitičnost osnovne su karakteristike ovoga pjesničkog tragača. Tankoćutnost je odlika njegova dubokog i burnog unutarnjeg života i njegove osobnosti koja nikada nije zdravo za gotovo uzimala svijet oko sebe. Već je od svojih matoševskih početaka promatrao stvari oko sebe velikim i nijemim očima, opčinjen stvarnošću koja mu je progovarala znatno više nego nekom običnom čovjeku. Od rane je dobi bio svjestan vlastite smrti i prolaznosti, te već od svojih početaka zaokuplja se vječnošću kao glavnom temom koja se razlama u više motiva (smrt, ljubav, žena, tijelo, pjesništvo itd.), od kojih je svaki upućivao na krajnju upućenost Apsolutu. Iako je Šimić duboko potresen Apsolutnim, on tu potresenost jasno i precizno kanalizira, ne dopuštajući u svojoj analitičnosti bilo kakvu lakomost pri govoru u Apsolutu. To je red stvarnosti protiv kojeg se ogriješiti znači učiniti hulu prvoga reda. Jasnoća, sklad, preciznost i cjelovitost – temeljni su kriteriji Šimićeva pjevanja.

Tankoćutnost i analitičnost, ta dva na prvu samoponištavajuća načela, zapravo u Šimićevu opusu žive u suglasju, premda u određenim fazama njegova pjesništva vidimo jednu istaknutu nauštrb druge. U tom bi smislu njegovu poeziju valjalo podijeliti na razdoblje prije zbirke Preobraženja (koja izlazi 1920. godine) i razdoblje poslije nje. U prvoj fazi istaknuta je Šimićeva tankoćutnost, i u njoj pratimo njegovo naglo pjesničko sazrijevanje. U drugoj fazi, s druge strane, prevladava analitički duh koji je odraz Šimićeva rastućeg razočaranja i pesimizma nad ranijim ekspresionističkim poletom, ali također i odraz njegove konačne borbe s bolešću i smrtnošću. I na kraju valja spomenuti Šimićevu jedinu za života objavljenu zbirku Preobraženja, koja nije bila tek nesuđena prekretnica, nego kulminacija Šimićevih stremljenja.

U toj epohalnoj zbirci sastali su se na najpotpuniji način Šimićeva tankoćutnost i analitičnost. Šimićeva anarhija prognala je interpunkciju, dajući povjerenje ekspresivnosti pomno probranih i složenih riječi, ostvarujući muziku pjesničkih formi koju i danas slušamo s jednakom svježinom i čuđenjem kao i prije stotinjak godina. Kada je objavljena, zbirka je djelovala kao slobodarsko iznenađenje, ali nakon pomnijeg pogleda postalo je jasno kako je riječ o djelu uzvišenog standarda. Šimićeva ostvarena sloboda jest sloboda onoga koji je svladao sve norme i naučio kako pomoću njih stvarati u najradikalnijem smislu, sloboda koja prodire do vječnoga reda. Tom zbirkom Šimić je dao primjer onoga za što se u svojim esejima zalagao te ih možemo čitati kao najavu i tumač njegova magnum opus.

Zbirka se sastoji od četrdeset i osam pjesma u kojima ne možemo uočiti namjernu tematsku ili fabulativnu povezanost. Njegovi klasični motivi pjesnika, smrti, ljubavi, žene, boja, zvijezda, Hercegovine itd. nalaze se i u ovoj zbirci, no sada uzdignuti na posebnu razinu. Figurativno rečeno, Šimić im vraća djevičanstvo prvih dana svojeg nastanka. To uzdignuće nije postignuto šarenilom i glomaznošću izraza, nego zgusnutom i reduciranom strukturom pjesama, u kojoj se Šimić potpuno pouzdaje u svoj jednostavno-složeni srok. Rezultat tog ogoljavanja paradoksalno je ponovno odijevanje svih fenomena o kojima Šimić pjeva. On nije išao pretencioznom putanjom verbalizacije mistične muzike forma o kojoj je pisao u prijašnjim godinama, nego je dopustio formama da u njegovu izričaju pjevaju same za sebe – i to s izvrsnim rezultatima na koje istančano uho ne može ostati ravnodušno. Vraćajući djevičanstvo fenomenima oko sebe, Šimić je nastojao pronaći i svoje mjesto u svekolikoj muzici forma. Kroz zbirku spoznajemo ono što smo u esejima mogli tek naslutiti, a to je Šimićev duboki egzistencijalni nemir koji je u vječnoj muzici forma htio smiriti. Dok je esejizam skrivao, Šimićeva poezija potpuno je utjelovila njegov vatreni nemir i osjećaj izmještenosti u svijetu, izmještenosti koja je u svojoj naravi skoro platonistička. Pjesma Moja preobraženja svjedoči upravo o tom sentimentu:

Ja pjevam sebe kad iz crne bezdane i mučne noći
iznesem blijedo meko lice u kristalno jutro
i s pogledima plivam preko polja livada i voda

Ja pjevam sebe koji umrem na dan bezbroj puta
i bezbroj puta uskrsnem

O Bože daj me umorna od mijena
preobrazi u tvoju svijetlu nepromjenjivu i vječnu zvijezdu
što s dalekog će neba noću sjati
u crne muke noćnih očajnika

Za razliku od vječnih formi, Šimić i stvarnost oko njega trpe stalne mijene koje u svojoj radikalnosti i učestalosti umaraju. Šimićeva astralna čežnja nije tek figurativna poza, nego ideal oslobođenja. Zvijezda je vječna i nepromjenjiva, ne trpi mijene i usred mraka neometano sjaji. Čovjekova astralnost (najizraženija u Šimićevoj Opomeni) priznanje je čovjekove posebnosti, koja teži za onim što nadilazi prolaznost svijeta. Pjesma Moja preobraženja nalazi se na početku zbirke odmah iza manifesta Pjesnici. Lako nam promakne ta pjesma pri prvom čitanju, posebice uzimajući u obzir druge značajne naslove te zbirke i njegova pjesništva uopće. Čak u svojoj maniri odudara od većine pjesama u zbirci, ali držim da je ključno uočiti tu pjesmu jer mnogo otkriva o ovoj zbirci, ali i o Šimiću samom. Šimić prvo afirmira kako su pjesnici vječno treptanje u svijetu, a odmah se u sljedećoj pjesmi obrušava na to treptanje.

To treptanje, titranje u stalnim mijenama pjesnikov je modus vivendi, ali ne i njegov telos. Telos je, naprotiv, u prelasku iz praha u zvijezde, u konačni smiraj. Šimićeva pjesnička i kritičarska djelatnost – obilježena obiteljskim, financijskim, zdravstvenim i duhovnim turbulencijama – upravo je imala cilj u tome konačnom smiraju. Unutarnji Šimićev nemir bio je radni motor koji ga je pokretao i držao u funkciji, čak i u posljednjim danima bolòvānja kada je više nego ikad pisao te skupljao i uređivao ono što je dotad napisao. Nadajmo se da je Šimić nakon ispovjedi kod svog prijatelja fra Martina Sopte dočekao smiraj i prelazak u zvijezde. Ono što možemo sigurno reći jest da je Šimićeva poezija i njegova muzika formi prešla u sazviježđe naše književnosti te da i dalje sjaji – jasna i neokrznuta.

__________________
1) Antun Branko Šimić, Proza II, prir. Vlado Pandžić, Matica hrvatska – FMC Svjetlo riječi, Sarajevo, 2009., str. 31.

2) Isto.

3) Isto.

4) Isto, str. 33.

5) Isto, str. 34.

6) Isto.

7) Isto, str. 36.

8) Isto, str. 37.

9) Isto, str. 37–38.

10) Isto, str. 39.

11) Isto, str. 40.