Antun Branko Šimić: Izbor iz djela

Šimić o Matošu

Matoš
(Djela 1, str. 508-515)

Matoš je bio književnik, i još borben, u zemlji u kojoj se talent nekomu oprašta samo onda ako je koliko treba nekarakteran i u kojoj se genij ne može ni zamisliti.

Nije za čudo što je ovaj jedini kritik i polemik svoga doba bio onako mrzak gotovo svim svojim literarnim vrsnicima – ali kadšto i simpatičan, jer je imao i slabosti – i što su se bezbrojne žrtve njegove kritike onako dizale na njega. Kritika je dovoljna sama po sebi da se vidi je li prava ili nije, ali u nas se kritika pobija na kojekakve druge načine. Ja ne znam da je itko ikada analizirajući Matoševu kritiku dokazao da je rđava, nego su ga napadali kao čovjeka, kako možda nijedan hrvatski pisac nije bio napadan.

Gdjekoja se žrtva Matoševe kritike javi i dandanas protiv njega. Ja ne tvrdim da je on mrtvi lav, ali prosudite sami što je onaj koji desetu godinu njegove smrti slavi ovakim riječima: Matoš je bio prostački napadač, čovjek koji se najradije rugao svojim dobročiniteljima, blatom se bacao na ruku što mu je dan prije pomogla, osvećivao se za svoje poraze, gonio druge, jer su i njega gonili; ali se onima koje bi napao kasnije ispričavao, kajao, kleo da ne će više. To će reći da je bio pisac najniže vrste, antipatičan i onda kad je svom protivniku bio najsimpatičniji, kao u časovima toga lažnog kajanja.

Mjesto da te poškaklje, razbio ti rebro. Sve je to iz neopreznosti, a ne iz zloće, tvrdio je. Nit mu je protivnik vjerovao nit Matoš sam sebi, a ipak bi se na koncu pomirili. Pri tom je i puna čaša pomogla. U tim trenutcima bio je najsimpatičniji i kao čovjek i kao novinar.

Zar nisam malo prije rekao da je Matoš bio i simpatičan literatima oko sebe, jer je imao i slabosti. Sad vidimo kad je netko kao čovjek i kao novinar najsimpatičniji. Da je Matoš tako kao pijući bio dobroćudan i pišući, pa makar mu ne vjerovao ni onaj o kome piše ni on sam sebi, onda bi sigurno bio uvijek simpatičan.

Kleo se da će te od sada na rukama nositi. Obješenjak, dobro je znao ćud svojih zemljaka. Udri ga malo, pa prolij radi toga jednu suzu da vidi kako se kaješ i dat će ti srce iz njedara.

Ja ne znam je li istina ili nije što priča ovaj feljtonist; ali po svoj prilici ne će biti istina, jer to govore i neki drugi. Što tvrdi jedan, ne mora biti istina, ali ako što tvrdi više njih, odmah sumnjaj. Osim toga, ja rđavu piscu ne vjerujem ništa, a kamoli da se Matoš kajao pred onima koje je napadao, ne bi li što dobio od njih.

No sve kad bi od toga bilo štogod i istina, što se hoće postići tim pričanjem po novinama što je Matoš govorio pokraj pune čaše? Nezgoda je da je on morao živjeti u blizini ljudi koji ga kojekakvim pričanjem o njegovu privatnom životu hoće da prikažu nekarakternim i tako umanje snagu njegove kritike i polemike. Da, za Matoša govore da nije imao karaktera. Poznajući ga samo po njegovim literarnim djelima – što mi je sasvim dosta da vidim kakav je kritik, dobar ili rđav, pravedan ili nepravedan – ne znam koji bi od ondašnjih pisaca bio karakterniji od njega, koji je živio boreći se. Da je bio neiskreniji, pomirljiviji, podložniji, da je imao te i druge građanske kreposti, bio bi »pošten čovjek«. Pa ako je, kako govori taj feljtonist, danas napao i one koji su ga jučer pomogli, to možete nazvati nezahvalnošću, ali to može biti vrlo karakterno. Tužno je da je jednoga Matoša mogla pomoći i kakva ništarija – zar je to argumenat protiv Matoša, a nije protiv ništarije protiv zemlje u kojoj se to događa? – ali on bi bio baš onda nekarakteran kad ništariju i poslije toga ne bi nazvao pravim imenom. Matoš je, istina, pisao i u različnim listovima koji su bili protivni jedan drugome. Ali, osim što je to morao činiti radi zarade, zar to u nas nije gotovo jedini način da kritik koji nije frazer, lažac, glupan štampa svoj sud. Ja mogu razumjeti onoga tko tako čini; samo ako on može svladati osjećaj svoje bijede i gađenje prema ljudima koji se tako njime služe. Kad u nas pisac hoće da bude najslobodniji, može da bude doista samo »jaki pas u službi nekih kržljavih gospodara«. Osjećaj takve funkcije sigurno je i gonio Matoša da pokreće svoje listove, kao naprimjer Kokot, Crni petak, koji nisu nikad izišli. No ako i jest pisao sad ovdje, sad ondje, ipak nije bio žurnalist koji vrši što mu se naređuje; i tko da usporedi njegovu pečalbu s pečalbom onih drugih naših književnika, koji su morali otići u novinske redakcije i kojima znamo što se događalo i događa. Sudbinu im je vidio već Balzac. »Eno tamo sjedi jedan mladić... Lijep je, pjesnik je i, što mu još više vrijedi, duhovit je. Što će biti iz njega? Unići će u koji duševni bordel, koji se zove novinska redakcija, gdje će prosuti svoje najljepše ideje, gdje će mu se osušiti mozak, gdje će onečistiti dušu, gdje će počiniti bezimena nevaljalstva. Kad, kao i tisuću drugih, potroši svoj jaki talent za korist akcionara, pustit će ga ti trgovci otrova da umre od glada, ako je žedan, i da umre od žeđi, ako je gladan... Ispit će nam mozak i još će nam reći da smo se ružno vladali.« Naravno, rijetko koji osjeća to što osjeća Balzacov žurnalist koji govori te riječi; ne, oni se obično drže za nemoćnike, a ne za izvršitelje tudih zapovijedi i želja, kao uopće što građanska inteligencija lakajski opsjenjuje samu sebe.

No ja ovdje ne mislim braniti Matoša. On se je sam jače branio no što su ga njegovi suvremenici mogli napasti, premda je bio u drukčijoj situaciji od njih, uvijek u bijedi i često u bolesti. On je doista od svih hrvatskih pisaca što ih je dosad bilo, imao najviše prava da kaže:

»Ja znam što to znači: borba jednoga protiv svima.«

Studija o borbi Matoša s tima svima bila bi vrlo poučna. I Matoš bi sigurno ostao simpatičnija pojava od onih koji su ga nazivali plaćenikom, ucjenjivačem, robijašem, nalazeći protiv njega argument i u njegovu siromaštvu i bolesti. Dakle sasvim neki nježni ljudi, medu kojima su i oni neki pjesnici što su onoliko uzdisali za markizicama, arkadijskim pastiricama, zvjezdicama i uvjeravali nas da mogu živjeti samo u eterskim visinama.

U nas pisac, i kad ga proglase vrlo velikim, kao naprimjer Nazora ili Vojnovića, nema obično nikakva utjecaja na literaturu koja nastaje oko njega ili poslije njega. Matoš se i u tome razlikuje od drugih naših pisaca: on je imao i svoju skupinu, bio učitelj gotovo cijelog jednog literarnog naraštaja.1) 

Najparadoksalnije je da je on imao više učenika i u poeziji nego oni njegovi pjesnički vrsnici, s kojima bi ga po vrijednosti i danas malo tko usporedio. (Istina, oni se nisu ugledali na njega samo kao pjesnika nego i na njega kao pjesničkog teoretika i na one francuske pjesnike na koje im je on pokazivao.)

[...]

U Matoševoj se prozi često opaža da ju je pisao pjesnik zato nije za čudo što je on, iako dosta kasno, stao pisati stihove. I njegova poezija ima doista iste odlike i iste mane kao i proza mu.

Jedna je od najočevidnijih Matoševih mana, i u prozi i u poeziji, ono preveliko pokazivanje erudicije. On pušta na papir suvišne asocijacije koje mu se rađaju u mozgu iz pročitanih knjiga. »Pisac koji se ne može čitati bez leksikona, ne vrijedi ništa«, misli Goethe. Pjesnik još manje.

No ako nam kad čitamo Matoševe pjesme, ne treba baš leksikon, ipak nam se kod dosta njih čini kao da ih je pisao kakav polihistor: junaci iz historije ili literature, imena pjesnika, slikara, gradova, i najčešće mitološka bića. Gdjekoje su pjesme pričice u stihovima, gdjekoje opisi slika.

[...]

Matoš je gotovo jedini od naših pjesnika kušao pjevati satiričke i humorističke pjesme. No u tim pjesmama najčešće nema dubljeg satiričkog ili humorističkog doživljaja nego samo kakav vic, obično na kraju pjesme. I ne bismo kadšto ni opazili komičnog efekta da nas on pauzama ne pripravi na iznenađenje, koje ne bude ne znam koliko.

[...]

No sigurno ni sam Matoš nije, po svoj prilici, drukčije mislio o takvim stihovima, ako ih i jest štampao. Ipak nema možda ni jedne njegove pjesme koje ne bismo radi ovog ili onog voljeli.

Među najbrojnijim Matoševim pjesmama svakako su one koje je napisao kao Hrvat (i koje je i štampao gotovo sve u političkim novinama Hrvatsko pravo, Hrvatska sloboda). Ja bih ih nazvao patriotskim, da odmah čim čujem patriotski pjesnik, ne vidim filistra što frazira; i da se Matoš prilično ne razlikuje – i to ne samo po umjetničkoj jakosti – od uobičajenog hrvatskog patriotskog pjesnika. Bio je starčevićanac, ali ne slavi toliko hrvatsku prošlost, hrvatske kraljeve, koliko osjeća hrvatsku mizeriju, sramotu, ništavost.

[...]

Matoš je, kao francuski učenik, najviše od svih hrvatskih pisaca gledao na ritam i rimu i kad je pisao svoje i kad je kritikovao tude stihove. U ono doba dok je on bio u Parizu, bio je već tamo vers liberé i vers libre, ali on je više pristajao za onim starijim naraštajem pjesnika i donio kasnije u Zagreb parnasovačko shvaćanje o stihu. Nije bilo baš velike razlike izmedu toga parnasovačkog stiha i stiha kakav je bio u običaju i u drugih ondašnjih naših pjesnika. Matoš i oni njegovi učenici samo su se strože držali nekih pravila i najviše pisali sonete. Osobito im je bilo stalo do rime.

[...]

U ovakvoj literaturi kakva je naša, mnogo je da kad uopće netko misli o umjetničkim problemima o kojima je mislio Matoš. I ja sam mu sam posebno zahvalan što me je, već u onoj ranoj dobi u kojoj sam ga čitao, naučio da je literatura umjetnost u riječi.

Učitelj Matoš
(Djela 2., str. 334-335)

U ovo posljednih nekoliko godina nije se u našoj literaturi bogzna što dogodilo, ali se ipak promijenilo.

Još od 1914, pa i nešto poslije, glavna pjesnička imena na ovoj strani, kojoj je centar Zagreb, bila su Vidrić, Nazor i Domjanić, a na onoj, kojoj je centar Beograd, imena Dučić i Rakić.

Na mlade zagrebačke pjesnike Nazor, premda vrlo slavljen, može se reći, nikako nije utjecao, a Domjanić vrlo malo. Jedini je Vidrić od te trojice utjecao. No još više nego i sam Vidrić bio je toj mladoj generaciji pjesničkim učiteljem čovjek koji kao pjesnik nije imao ime kao ta trojica, kojega začudo nisu gotovo ni ubrajali među lirske pjesnike – možda stoga što je više bio priznat i slavljen kao esejist i feljtonist, Matoš. Tomu što nije ubrajan medu pjesnike možda je razlog i to što nikad nije izdao svoje pjesme u knjizi, pa ni danas ta knjiga još nije izdana.

Neki mladi lirici su drukčije gledali na Matoševu liriku; te je Matoš svojoj literarnoj skupini bio učiteljem i kao pjesnik i kao teoretik. Njegove pjesničke teorije su bile u njegovim kritikama i esejima, a sigurno je na te pjesnike, s kojima se družio, djelovala i njegova razgovorna riječ.

Što je Matoš govorio tim mladim pjesnicima?

On ih je uglavnom upozorio na francusku liriku, osobito na Baudelairea i Verlainea, pa na nekoje parnasovce (Herediju) i neke simboliste (Samaina, Henri de Regniera). Naravno, pored ovih bilo je i drugih pjesnika i uopće pisaca koje je Matoš volio i na koje je direktno ili indirektno upozoravao. Naprimjer, Barrès.

Matoš i njegova skupina su uveli u pjesništvo većinom pejzaž, pa i baudelairesku ženu. (Ja ne znam što si: žena ili sjena il sirena il hijena.) Zajedno s pejzažom (zagorskim i oko Zagreba) došle su u tu liriku crkve, samostani, zvonici, zvona, angelusi. Stoga ta lirika ima u sebi nešto katoličko, ali taj katolicizam nije nikako osjećaj ili vjera. Mnogo im je bilo stalo do čistoće jezika, muzikalnosti u ritmu i rimi. Naročito se bila pojačala ljubav prema rimi. Riječi koje su se sricale morale su po mogućnosti imati isti naglasak. Mrzili su banalne rime, to će reći one koje su najčešće bile upotrebljavane i koje je najlakše bilo pronaći, a cijenili su rijetke, dotad neupotrijebljene, pogotovu one od tri ili više slogova. Stoga je sonet, kao najteži oblik pjesnički, u kojem je najviše jednakih rima, u ono doba i čest i ugledan. Te zvonjelice zbilja su zvonile svojim trosložnim rimama, koje su često bile sastavljene od vrlo čudnovatih riječi. Naravno, kad je neka riječ izazivala drugu ni po čemu drugome nego po sličnosti zvuka.

U tomu lovu za što čudnijim što dužim rimama – mislim da najduža rima, koju su bili pronašli, ima deset slogova (evolucionirajući se – revolucionirajući se) – bilo je dakako i šale, sporta, ali su nekoji, i to najbolji iz te skupine, shvatili to rimovanje vrlo ozbiljno. To se može vidjeti i po tomu što se ta rima mogla i ukrasti – a to pokazuje da je ovo dobro bilo teškom mukom stečeno. Jedan iz te skupine još i danas piše pjesme pune nečuvenih rima, mada se odmetnuo među verslibriste.

Ipak, Matoš i njegova skupina znače svakako napredak prema pjesništvu prije njega: po tom što su radikalnije nego drugi suvremeni pjesnici oslobodili pjesništvo didaktike i retorike, i još više po tom što su djelovali da se u Zagrebu, gdje je literatura bila pisana u nekom žargonu u kojem nikad nitko nije govorio i u kojem je tek nekoliko ljudi pisalo, počelo paziti na jezik.

Šimić o Domjaniću

Lirika Domjanića
(Djela 1, str. 419-422)

Ja ne mogu nikako da započnem ovu malu, nepretencioznu uostalom, studiju o lirici g. Domjanića a da ne navedem neka, suvišna možebit, sjećanja moja na ovu liriku. Imao bih, štoviše, da pričam cijelu priču jednu; priču o dijetetu od četrnaest ljeta, to će reći priču o jednom djelu moga djetinjstva, o jednom prošlom, skromnom, sirotnom meni. No bojim se sentimentalnosti i raznježivanja, i stid me je pomalo (navlastito kad se spomenem da pročedih iz jednoga hercegovačkoga živca kamena i da moj praotac jedan – o zemanu slavni! – na kobnom Kosovu spasavaše carstvo, gazeći do svilena pasa u rujnoj krvci slavne pogibije one). Ipak, moram ispovjediti da sam nekada, u djetinjstvu, mnogo volio liriku g. Domjanića; i sada u nakani da pišem, prigodom nove publikacije one iste knjige, jednu malu studiju o toj lirici, osjećam da mi je teško, nešto teško. Jer ima stvari, često vrlo običnih, i nerijetkih, i ne mnogo vrijednih, koje je čovjek nekada volio, te one i poslije imaju za nj jedno dublje značenje, kao simboli su neki, doista. Lirika ta g. Domjanića je za mene kao neka stvar iz djetinjstva draga;

[...]

Odatle teškoća na srcu radi sadašnjeg uvjerenja da ta lirika nije za mene više ono što je nekoć bila. Istina, volio sam je nekada; volim je i sada; ali je danas ne volim toliko kao umjetnost koliko kao dragu stvar iz djetinjstva: to je razlika. Nije, naravno, ni moguće da ta lirika bude za mene danas ono što bijaše za jedno četrnaestljetno ili petnaestljetno dijete, koje je do časa kad se upoznalo s versima g. Domjanića čitalo našu stariju poeziju samo i koje je mnogo tlapilo u samotnoj sobičici, u jednom ćorsokaku šehera Mostara. Poslije su došli novi dani, novi ritam života, nova intelektualna i lična poznanstva; i u mom su sjećanju utonuli g. Domjanić i njegove strofe, plemkinje te i markizice te sa chigno- nima i krinolinama, sva ta tankokrvna i beskrvna erotika, i sav taj svijet romantike i noblese. I danas, ja bih veći dio g. Domjanićeve lirike nazvao imenom jedne njegove pjesme: Otmjena dosada (ako bih to smio).

[...]

Karakteristika je za gotovo cijelu poeziju g. Domjanića slikarski impresionizam. Veći dio tih pjesama nije ispjevao pjesnik; nego ih je naslikao slikar impresionista. Samo što g. Domjanić još bira ljepše detalje iz prirode, poljepšava sliku. Kad bi vrijedila ona riječ impresionista da je umjetnost priroda gledana à travers un temperament, onda jedan dio te lirike ne bi bio samo slikarski impresionizam. Ali umjetnost nije ono što su mislili impresionisti i njihovi teoretici, niti je priroda važna u umjetnosti. Nije važan vanjski no samo unutrašnji svijet. Nije poezija slikarstvo prirode. Jedino kad vanjski svijet postane unutrašnjim svijetom umjetnika, onda je tek dopušten u umjetnosti.

Mi ne zatvaramo nipošto pred pejsažima vrata u umjetnost, u poeziju. Ima pjesnika koji su mnogo rekli o svojoj duši baš pejsažima. Ali ti pjesnici ne promatraju samo pejsaž; kao nedjeljni ili blagdanski šetači. Oni u pejsažu, u stvarima osjete sebe; oni dožive pejsaž i iznesu ga iz sebe kao jedno vlastito osjećanje.

Ja ne znam da li ima koji pejsaž u g. Domjanića što bi bio pjesmom. Ne osjećam, valjda, nijednoga kao pjesmu. Ja vjerujem više sebi nego g. Domjaniću. To mi je žao reći, ali moram reći. Kritika je umjetnost, a u umjetnosti je gadno lagati; gadnije nego igdje. Ja dakle ne smijem i ne mogu lagati; ma da mi je ovaj put žao da to ne smijem i da to ne mogu.

G. Domjanić nije ipak bez vrijednosti i bez značenja. Treba da se spomenemo u kojoj on zemlji živi; i kako se pjevalo onda kad je on napisao veći dio svoje lirike. Nedavno je bio Ivan Trnski velik pjesnik... I onda, kad se iz Domjanićeve poezije odbije ono što je Vidrićevo, Heineovo, Verlaineovo, Nadsonovo, Lenauovo, Vossovo, ostaje ipak dosta samoga g. Domjanića. Ma da ne dubljega, vrlo unutrašnjega g. Domjanića, ipak ga ostaje. Njegovu beskrvnu liriku mogu voljeti mlade sentimentalne duše. Uvjeren sam da će mnoga gospojica lijepo prosnivati zimu uljuljavajući se u te sanke i te tlapnje. Samotna koja institutka, čitajući ga u krevetu, osjetit će možda poslije u snu kako joj iz bijele, ponoćne topline jastuka udara o razbuktjelo lice bezbroj poljubaca slatkoga, maloga paža sa zlatnim uvojcima.

Šimić o Vidriću

Vidrićevi stihovi
(Djela 1, str. 444-455)

Vidrić je kroz ovo vrijeme, što je prošlo od njegove smrti, postao skoro legendaran. Njegova smrt (godine 1909) bila je za njegove drugove iz literature prilika da iskažu koliko su voljeli i cijenili Vidrića i kao pjesnika i kao čovjeka. Sam Matoš, koji je prigodom izdanja Vidrićevih Pjesama (godine 1907) bio nešto stroži prema tim stihovima, žalio je u svojoj retorskoj posmrtnici za mrtvim Hyperionom; za pjesnikom koji ga je sjećao na Teokrita i aleksandrijske dekadente, na Chéniera i pompejanske slikarije, na Samaina i Régniera. (Matoš ga je taj put usporedio i sa samim Nietzscheom i Stendhalom – što se, uostalom, može objasniti samo poznatom Matoševom manijom da uspoređuje svakoga sa svakim.)

Kasnije, kad je (godine 1914) izašla Hrvatska mlada lirika, knjiga u kojoj su većinom bile pjesme lirika iz takozvane Matoševe skupine, Ljubo Wiesner, prvak te lirske generacije, pisao je u predgovoru knjige da je uz Matoša, Domjanića i Nikolića, mnogima od tih (tadašnjih) mladih označio pravac i dao prvu pobudu »... naročito Vidrić genijalnom spontanošću nadahnuća... Slava nad slavama Vidrić, pjesnik zagrebačkog pejsaža i helenske životne radosti, smatran je od mladih i inače božjim pjesnikom, uzorom svih vrlina pjesničkih...«

I još nekoji iz te Matoševe skupine pisali su posljednih godina o Vidriću u zanosu hvalospjeva. Jedan od najmlađih lirika držao je o njemu i predavanje lani ili predlani.

Štaviše, Vidrića još i danas direktno ili indirektno imitiraju (Krklec, Prpić).

Taj pjesnik, dakle, značio je mnogo ne samo za svoju generaciju (Moderna) nego i za narednu (Matoševa skupina) pa, eto, i za ovu najnoviju koja je propjevala u posljednje godine.

Valjda ni o jednom našem pjesniku nije tako kao o Vidriću bio jednoglasno pohvalan sud svih onih koji su o njemu pisali.

Po pričanju, usmenom ili pismenom, Vidrić je bio aristokratski pjesnik, gospodin u literaturi, pjevajući pjesme jedino sebi i svojem krugu za radost i ne zapisujući ih uopće, niti se brinući da budu štampane po listovima ili u knjizi.

Meni je, naravno, sasvim svejedno koliko je to pričanje istinito. No, čitajući što se nekada pisalo o Vidriću, našao sam kod njegova prijatelja i pjesničkog druga Domjanića, da je Vidriću bilo mnogo stalo do pjesnikovanja, uz koje mu je njegovo građansko zvanje bilo sporedno. A njegov drugi prijatelj, Milčinović, piše da se Vidrić nećkao štampati svoje pjesme u knjizi iz bojazni pred kritikom (»Bu me kritika!«). Domjanić i Milčinović, iz čijih se riječi vidi samo silna simpatija za Vidrića, ne bi sigurno lagali nad svježim grobom prijatelja.

Ja sam iznio taj primjer da pokažem kako sve to što se priča o Vidriću ne će biti, čini se, sasvim istinito.

[...]

Poznavanje jezika još ne čini nekoga pjesnikom, umjetnikom u jeziku. Nepoznavanje jezika, naravno, još manje; jer ono potpuno onemogućuje čovjeku da bude pjesnik, pa makar on i imao pjesničkog talenta, mislim sposobnosti da doživljuje stvari intenzivnije nego drugi.

Da pjesnik kao umjetnik u riječi mora dobro poznavati jezik, to se razumije samo po sebi. Ali da bude umjetnik u jeziku, za to treba znanje i osjećanje riječi toliko da oni koji nisu umjetnici to i ne slute. Htijući izreći stvari, on traži onu riječ koja je ne samo po značenju nego i po slici i po zvuku najbliža stvari. Umjetnik koji živi s riječima upozna i dušu i tijelo riječi. Odatle ista riječ ima kod jednog umjetnika magično djelovanje, a kod drugog, koji to nije, nema nikakva.

Umjetnik zna da je realizacija u jeziku ne samo težak posao, nego da njegova volja nema ništa da određuje ondje gdje određuju zakoni. On ne može samovoljno da mijenja ili osakaćuje jezik, koji je stvoren genijem bezbrojnih kroz bezbrojna stoljeća i u kojem je svaki oblik riječi određen nekim zakonima. Te zakone nisu jeziku diktirali filolozi; zato oni koji samovoljno preudešavaju jezik neka ne misle da time povređuju samo filologe; oni osakaćuju nešto što živi.

Meni se stoga čini da Vidrić ne samo da nije znao i osjećao jezika, nego je, poput svih naših starijih pjesnika, imao prema jeziku premalo respekta – što nije dostojno pravog pjesnika.

Nevješt jeziku, Vidrić nije mogao biti umjetnik ni u ritmu; mada svi ističu baš taj njegov ritam, koji on tobože nije shvaćao kao školnik što broji stope nego kao pjesnik po sluhu i unutrašnjoj potrebi. (Jedini je Matoš u svom prvom članku prigovorio tom ritmu; ali samo kao školnik koji broji stope!)

[...]

VI.

Te moje napomene o Vidriću jesu kao neki mali odgovor na onu bombastičnu literaturu u slavu i pohvalu Vidriću. Stoga sam se više zadržao na onom što je loše, nego na onom što je dobro u ovog pjesnika; premda tog dobra ima vrlo malo.

Jedino u poredbi s pjesnicima prije njega i s njegovim vršnjacima Vidrić je jači; kao što je jači, naravno, i od onih jučerašnjih i današnjih njegovih imitatora, jer, barem u ovom slučaju nisu učenici nad učiteljem. Uostalom, meni je neshvatljivo što se ima da nauči a kamo li da imitira kod ovog pjesnika, čiji doživljaji dotječu jedva za nekoliko uspjelijih štimunga i čija je snaga realizacije u riječi i ritmu tako mala.

Pravdanje o Vidriću
(Djela 1, str. 456-460)

Na moj pred koja tri mjeseca objavljeni napis o Vidriću javilo se do sada nekoliko glasova. Ovdje ću se osvrnuti samo na Krklečevu obranu Vidrića.

[...]

Psovanje pokazuje obično samo jačinu afekta. Koliko je Krklec bio u afektu braneći Vidrića, moglo se vidjeti iz načina te »obrane«. Ja sam mu – citiram njegove riječi – u prvom redu slučaj jedne nezahvalnosti, kritičarske nesavjesnosti, zlobe, žučljivosti, jala, apsolutne neodgovornosti prema sebi i drugima, niske strasti uzdizanja sebe rušenjem boljih od sebe, jednom riječju slučaj integralne pakosti (koju Krklec još dijeli i na više vrsta). Moj napis o Vidriću mu je niz pakosti, zloradosti i jeftine želje za senzacijama, iz njega izbijaju jal i zloba. Pjesnička inspiracija mi je – veli – terra incognita, žalci su mi žučljivi, služim se nepoštenim sredstvima, govorim megalomanskom i kao »kugla od sapuna« naduvenom ignorancijom, kao da sam oslijepio od same pakosti i zlobe, nemam savjesti ni za lijek, a drskosti napretek. Dalje tvrdi, da ne razumijem njemački, da sam opojen niskom strašću, da mi zloba ide koji put do licemjerstva i farizejstva, da sam hercegovački deminutiv Don Kihota koji se podosta nakostriješio, da sam balkanac, lakaj, i da sam se naduo kao žabac.

Pobrojivši sve ove moje grijehe – za koje je Krklec našao riječi po političkim novinama -, bili bismo skoro gotovi s cijelom tom obranom Vidrića. Bilo bi nerazumljivo, zašto na ovakav način netko brani drugoga, kad ne bi bilo očito da Krklec, braneći Vidrića, brani zapravo sebe; jer naravno, s kraljem padaju i svi oni koji od njega žive. Instinkt samoobrane.

Pokušat ću ipak da između tih psovaka razaberem štogod što bi moglo da bude barem kakav takav pokušaj da se obrani Vidrić.

Krklec me odmah ispočetka nastoji dovesti u kontradikciju. Prekopavajući po svim mojim nekadašnjim radovima – kojih nema bogzna koliko, ali koji sežu sve do moje trinaeste godine namjerio se na jednu jedincatu rečenicu (iz godine 1917) u kojoj sam u poredbi sa stihovima jednoga drugoga pjesnika dao više vrijednosti Vidrićevim. Ta poredba još ne dotječe, naravno, za makar kakvu kontradikciju s mojim današnjim mišljenjem o Vidriću. No da Krklecu pomognem i da učinim ono što njemu nije uspjelo učiniti, izjavljujem, da sam ja u ono vrijeme i prije toga zbilja volio Vidrića... i dovodim se tako sam u kontradikciju s ondašnjim sobom. Ja nisam jedan od onih siromaha koji, kad ljubav prođe, tvrde da ljubavi nije nikad ni bilo, niti sam jedan od onih drugih koji lažu i sebe i druge da već davno mrtva ljubav još uvijek živi. Moje dječačke i mladenačke ljubavi, koja je jedino u ono vrijeme i mogla diktirati sud o Vidriću, više nema. Nestala je kroz vrijeme u kojem su se osjećaji za umjetnost i inteligencija pojačali i pokazali koliko Vidrić zapravo vrijedi. Stoga ne samo Krklecu, ili ikom drugom, nego ni samomu nekadašnjemu meni ne može uspjeti da pobije ono što danas mislim o Vidriću. Žao mi je samo što ovdje ne mogu našire govoriti o tom putu koji sam prešao od onda do danas, i da ne mogu razviti cijelu malu teoriju o toj vrsti »kontradikcije«.

[...]

Koliko Krklec ima pravo kad govori o mojim sredstvima kojima sam se služio protiv Vidrića, može pokazati ovaj tipičan primjer. Veli da sam se, kao nitko dosad, poslužio nedopuštenim, da ne kaže »nepoštenim sredstvima«, što sam iz Vidrićevih pjesama tobože »iščupao neke riječi i figure, koje same za se ne znače mnogo, ali koje su u kompoziciji pjesme apsolutno dobre i točne«.

Što sam to ja zapravo počinio da dokažem Vidrićevo siromaštvo izricanja? Citirao cijelu jednu pjesmu – (zapravo dvije, iako ovu drugu u drugu svrhu) -, što se rijetko čini, i uza nju dva tri stiha i tri fraze. Takvim sam se eto, »kao nitko dosad«, poslužio nepoštenim sredstvima. No da se takvim sredstvima služe svi koji su ikada pisali i koji pišu o pjesništvu, to zna svaki koji je ikad pročitao koju kritiku. Da se istim sredstvima služi u istom svom članku sam Krklec, koji naravno ne citira i ne može citirati svaki put moje radove u cijelosti, nego iz njih čupa riječi i »figure«, i to ne samo prema meni nego donekle i prema samom Vidriću, ne citirajući također cijele pjesme, nego samo pojedine strofe; i da se tim istim sredstvima služi i Krklečev veliki Matoš ne samo u svim kritikama, nego i u svojoj kritici o Vidriću, u kojoj na apsolutno isti način »čupa« (pored ostalih) baš one dvije fraze zbog kojih Krklec meni predbacuje nepoštenje sredstava, to kao da je sam đavao tako udesio.

Kao što mu se dogodilo tu da pokušavajući dokazati nepoštenje sredstava meni, pokušao je, logično, to dokazati i Matošu, a dokazao – ako se drži svojih riječi – upravo sam sebi; tako nešto slično dogodilo mu se i prema Ljubi Wiesneru. Nabrajajući neke sudove o Vidriću, bio sam citirao u svomu sastavu mišljenje Ljube Wiesnera, koji je napisao da je njemu i ondašnjim mladim pjesnicima Vidrić bio »božji pjesnik s genijalnim nadahnućima« itd. Pokazavši pri kraju svog sastava kakve je sve Vidrić pjesme pjevao, napomenuo sam, u misli na Wiesnerove riječi, kako Vidrić baš ne će biti neki božji pjesnik s genijalnim nadahnućima itd. Krklec, premda i sam citira taj Wiesnerov pasus, da mi kaže kako je sve u njemu »lijepo i točno«, zaboravlja do konca svoga dugog članka, da je »božji pjesnik« Wiesnerova riječ i, misleći da je moja, i izmislivši kao da ja tobože hoću nekog »božjeg pjesnika«, dovodi u kontradikciju taj pojam s mojim jednim citatom iz Savremenika. Htijući udariti mene udario je u neznanju Ljubu Wiesnera. To se češće događa kad netko ne vidi ili mu je tama oko očiju.

To je bio sav uspjeh te Krklečeve obrane Vidrića, – što znači da mu, u kojoj tisući njegovih redaka, nije uspjelo pobiti ni jedne jedincate riječi koju sam napisao o Vidriću (i njegovu predgovorniku Dučiću).

Štoviše, i sam taj branitelj morao je priznati da »Vidrićev jezik nije perfektan, u njemu ima pokadšto žargona«; dopušta »da u kojoj Vidrićevoj pjesmi ritam nije savršen«; za Dučića, kojega uostalom ne pokušava braniti, da je Vidrića krivo citirao. To je, pored svega nemoćnog opravdavanja, svakako dosta; i Krklecu zbilja nije bila potreba da to priznaje barem javno, kad je već htio da Vidrića obrani. Jednako što mu nije bila potreba da u obrani Vidrića, ne obranivši ga, okosi se na samog Matoša i Ljubu Wiesnera.

Inače, na Krklečevo ostalo psovanje nemam što reći. Ne ću se zaustavljati ni kod psihološke mogućnosti da Krklec u napadaju na mene može izustiti riječ nezahvalnost i ne ću objašnjavati, jesam li ja više nezahvalan prema Vidriću ili Krklec prema meni. Moglo bi mu se dogoditi da – kao što je ovaj put, ne stideći se, priznao Vidrićev utjecaj na svoje ranije stvari – prizna stideći se i jedan drugi utjecaj.

Jedino ću upozoriti na jednu psihološku i socijalnu mogućnost u isti čas, da se Krklec u demokratskim listovima prikazuje žrtvom protivne, hrvatske strane, a u hrvatskim listovima premda član političke demokracije – nastoji za sebe osvojiti hrvatske simpatije, ističući da brani hrvatskog pjesnika protiv mene, balkanca. Protiv mene koji sam po krvi također neki Hrvat, ali i u kritici o Vidriću i u cijelom svom životu čist od svih stranaka, svih politika i svih nacionalizama uopće.

Da sam Krklecu uopće odgovorio, i gotovo samo na ono što je trebalo da bude obrana Vidrića, učinio sam to stoga što je on ovaj put bio instrument naših minulih literarnih generacija i glas jednoga raširenoga mišljenja.

Oni koji misle da je moja ambicija toliko velika da samo »rušim« neke veličine, varaju se. Ona je još veća nego što oni misle, i podiže se dotle da hoću jedino: fiksirati na papir neke misli. Ako se dogodi da te misli nisu misli nekih ljudi, pogotovo ako su protiv njihovih interesa, oni počnu tvrditi, kao ovaj put, da sam hijena koja ne da mrtvim veličinama mira u grobu, i da u svojoj zavisti hoću za sebe slavu velikog pjesnika. Tko zna, kako se, recimo, u naše doba stvaraju neke veličine, taj ne može biti u sumnji da ne će i ubuduće biti ovakvih hijena i zavidnika. Svakako je paradoksalno da neki ljudi ogovaraju jednu čistoću koja bi – kad bi se mogla dijeliti – bila dovoljna da desetoricu takvih učini čestitima među ljudima.

Može mi se nevjerovati, ali ja bih volio biti sin naroda, pred čijim bih zbilja velikim pjesnicima morao imati poštovanje, nego sin ovog malog koji bi ipak htio biti kao i oni veliki narodi, i nemajući svojih velikih pjesnika, izmišlja ih.

Šimić o Nazoru

Utjecaj Nazora
(Djela 2, str. 333-334)

Nazor pjeva pjesme već 30 godina, objavio je dosad sijaset knjiga, pa i skupna djela, prije nekoliko godina.

O njemu se otpočetka pisalo sve više i više i najviše u tri godine prije rata, kad je o njemu nastala čitava mala literatura.

Interesantno da se prigodom izdanja njegovih skupnih djela pisalo o njemu vrlo malo; a sada, kad je publicirana njegova antologija i nova knjiga pjesama, o tomu, može se reći, nije pisano upravo ništa.

Osim drugih razloga tomu svakako je i taj što Nazor nije današnjem vremenu ono što je bio onom pred rat.

I ovo je karakteristično: taj naš najslavniji lirski pjesnik imao je utjecaj sasvim izvanumjetnički; jer sigurno nijedan naš pjesnik nije toliko djelovao na mladost oko sebe kao Nazor. On je bio hotice ili nehotice pjesnik predratne nacionalističke omladine. On je pjevao snagu, kao i Meštrović što je pravio junake. I zbog toga je njega ona nacionalistička omladina smatrala svojim bardom.

Tko bude jedanput pisao povijest te omladine, svakako ne će moći da ne spomene uz ime Meštrovića i ime Nazorovo. Meni je dosta reći samo to da je Nazora uzdigla uglavnom ta omladina, popularizirala ga, učinila ga bila za onda najslavnijim našim pjesnikom (kao što su nekad pravaši imali svoga Harambašića).

No taj naš najslavniji lirski pjesnik, koji je bio kao ni jedan drugi voljen od ondašnje mladosti, nije imao upravo nikakva utjecaja na našu literaturu; mislim na pjesnike oko sebe ili mlade od sebe. Sve do danas u cijeloj našoj literaturi jedva da se našao jedan, ili dvojica, u kojih bi se vidio taj utjecaj; a ti su sasvim bez talenta.

U one prve literarne generacije koja je došla za Nazorovom ima, kako sami vele, utjecaja Vidrića, Domjanića, pa i Nikolića, i najviše Matoša; ali Ljubo Wiesner, nabrajajući te učitelje svoje generacije, i ne spominje Nazora; i zbilja njima je Nazor bio isto tako tuđ, kao što je i nama koji smo se rodili otprilike zajedno s novim stoljećem (izuzev samo jednog jedincatog između nas). Istina, u literaturi kakva je naša – mala bijedna literatura, u kojoj se redaju male literarne ličnosti jedna za drugom, tako te bi doista bilo idiotski da jedan nastavlja drugog – i nema slučajeva da bi tko imao svoje učenike ili imitatore (kao na pr. Baudelaire nekada i Rimbaud danas u Francuskoj, kao Stefan George u Njemačkoj). Osim jedino Matoš, koji i po tom pokazuje da je jači pisac nego ijedan drugi hrvatski oko njega ili prije njega. No da je Nazor tako malo utjecao literarno, manje nego ijedan od nekoliko njegovih vršnjaka, a izvan literature utjecao više nego svi oni, – svakako je karakteristično i vrijedno spomenuti.

Šimić o Krleži

Beogradskoj Demokratiji
i
zagrebačkom Obzoru
(Djela 2, str. 351-352)

Savremenik je dobro započeo, a bila je učinjena i koncesija mlađim književnicima time što je ušao u redakciju jedan iz njihove grupe, g. B. Šimić, koji svoju zadaću nije umeo da shvati kako je trebalo. Tako je došlo do spora između njega i g. Miroslava Krleže, koji je urada (?) time da su nastale polemike i u javnosti. To je, svakako, samo škodilo i časopisu i književnicima, koji su se svađali po novinama.

To je štampano 7. oktobra 1924. u beogradskoj Demokratiji. Tko je to pisao, ne zna se, jer su potpisana tek slova: M. Vr.

Ponajprije dakle moramo čuti da je mlađim književnicima učinjena koncesija (ili hrvatski: milost) što je jedan iz njihove grupe ušao u samu redakciju Savremenika; iako se ne samo posljednje godine nego ni posljednjih godina svog života ne bi mogao ni zamisliti (Savremenik) bez tih mlađih književnika. Kad sam se ja primio da budem urednik Savremenika, nisam imao nikakvih osobitih namjera. To je bio list jednog starog društva koji ja niti sam htio niti mogao mijenjati. Sva moja zasluga ili krivica je u tome što sam primio u Savremenik stihove od nekoliko najmladih lirika. Inače sam nastojao da se što manje miješam u redakciju. Sav ostali moj rad je bilo hodanje u štampariju, korekture, revizije. To je sva historija mojega uredivanja Savremenika.

Može dakle tkogod hoće misliti da ja taj svoj zadatak nisam umio shvatiti kako je trebalo. Ali ne može dokumentirati primjerom kako je između mene kao urednika Savremenika i g. Krleže došlo do »spora«. (Tko li je izmislio tu riječ »spor«?) Jer izmedu g. Krleže i mene kao urednika Savremenika nikada nije došlo ni do kakva »spora«.

Između mene i njega dogodilo se nešto što ne samo nije imalo ništa sa sudbinom Savremenika nego što ne bi trebalo uopće nikoga da interesira osim nas dvojicu (i o čemu uopće nije trebalo javno govoriti). On je adresirao meni jedno pitanje u najposljednjem svesku Savremenika, ja sam mu odgovorio u Vedrini – i time je bilo sve gotovo za me a, čini se, i za gospodina Krležu, koji na moj odgovor nije odgovarao ništa. Ali to nije gotovo za neke ljude koji najradije govore o onome o čemu nije vrijedno govoriti. Ni Obzor nije mogao mimoići moj odgovor, ali Obzor se pokazao ovdje više kritikom nego lašcem. »Prevario bi se tko bi mislio« – veli Obzor o meni – »da će on reagirati žestoko, s bučnim riječima, koje djeluju naglo, ali prolazno. Ne, njegova metoda je staložena i promišljena, prožeta paklenskom rafinovanošću, pa djeluje poput gnjavatorske galame zagrebačkih mašina za pilenje drva. »

Ovaj šupljoglav, koji između toliko mojih mana navodi i to što ne reagiram žestoko, bučnim riječima nego staloženom i promišljenom metodom, u kojoj šupljoglav vidi i samu paklensku rafiniranost (pa ona djeluje na šupljoglava poput gnjavatorske galame zagrebačkih mašina za pilenje drva. »Ona se uvlači« – dodaje šupljoglav – »u uši i mozak, i tko je pročitao tek nekoliko redaka takve književne polemike, ne može se više riješiti himbene opsesije«).

Prazna retorika Miroslava Krleže
(Djela 1, str. 412-418)

[...]

On uistinu zapanjuje svojom šareno neukusno praznom retorikom, i može lako zavesti neke ljude, koji nisu načisto s time, što je to poezija, a često ni sa sobom samima. Ozimus je publicirana u Savremeniku nekakva Podnevna simfonija toga retorika, i što se ni u Savremeniku nije dotada nikada dogodilo, napisao je g. Julije Benešić veliki članak u slavu te Simfonije i g. Miroslava Krleže. G. Miroslav Krleža, novi pjesnik dostojan g. Ive conte Vojnovića, nova zvijezda, novo sunce, literarni div... Hajde, de... Osokoljen izvanrednim uspjehom prazna ploda svoje nedarovitosti, publicirao je g. Krleža novo djelce Pan. Opet nekakva simfonija. Naravno, u zemlji, gdje je praznoglavost u većini, našla je praznoslovnost Krležina ljude, koji su odmah preda nju pali poklanjajući se duboko; bili su zavedeni g. dr. Prohaska (u Hrvatskoj njivi) i g. Lunaček (u Obzoru). Dalje, Društvo hrvatskih književnika misleći da mora dati potvrdu da se u Hrvatskoj gluposti najskuplje i najslavnije plaćaju, publiciralo je nedavno Tri simfonije toga g. Miroslava Krleže, kojega ovjenčaše vijencem svojih smiješno napuhanih fraza g. Benešić, g. Prohaska, g. Lunaček. Prva simfonija se zove Podne (to je ona iz Savremenika), druga Suton, treća Noć. O njima, osim od Društva književnika plaćenih novinskih reklama, nije ni u revijama ni u novinama rečena još dosad, srećom, nijedna riječ. Po svoj prilici pisat će g. Benešić o prvoj, g. Prohaska o drugoj, g. Lunaček o trećoj simfoniji: tri kritika, tri simfonije. Interesantno je za psihologe i za one koji vole psihologiju što će sve ta tri pisca napisati o pjesniku g. Miroslavu Krleži. Valjda će ga svojim pohvalama ponukati da poslije ovih triju simfonija, što se zovu Podne, Suton i Noć, napiše kakve četiri simfonije, koje će se zvati: Proljeće, Ljeto, Jesen i Zima ili možda i njih sedam s naslovima: Nedjelja, Ponedjeljak, Utorak, Srijeda... Vjerujem čvrsto da će g. Miroslav Krleža, slavan prazninom, marljiv u pisanju riječi, biti prvi od umjetnika primljen u Jugoslavensku akademiju.

Odličnu karakteristiku te svoje poezije daje g. Miroslav Krleža.

[...]

Ne, to nije poezija ni u smislu futurista Marinettija. To su riječi – ništa više. Ples, karneval, poklade, vašar riječi. Talambas boja i šarenih napjeva. Talambas, talambas. To je retorika u ekstremu; retorika koja se prebacuje preko glave i komedijaši sa samom sobom.

[...]

Poslije ovoga svega vidi se kolika je besmislica stavljati g. Krležu uz odličnoga i danas najboljega našega literata g. Ivu contea Vojnovića.

[...]

Moguće da g. Krleža i ima talenta, ali ga je bujica riječi, plesa, vrtoglavost boja zatrpala. Nismo mogli drukčije govoriti nego nam je diktirala naša unutrašnjost. Ako g. Krleža napiše dobro poetsko djelo, mi ćemo biti prvi koji će zanosno o njemu pisati u dosljednosti da volimo preko mjere pravu poeziju i pravu umjetnost, a mrzimo prazninu, praznoslovnost i sve ono što nam svojom nevrijednošću zaklanja samo lice čiste, vječne umjetnosti.

__________________
1) Ti su matoševci gotovo svi svršili u ludosti ili žurnalistici, ali to je druga tema.