Zbogom i doskora

Svaki je pokušaj životopisa tek mozaik panoa i draperija poslaganih
uokrug jedne male scene na kojoj leži čovjek – kao mrtav.
Slobodan Novak

Ne bih se usudio pisati o rastanku sa Slobodanom Novakom na samrtnoj postelji, da se u knjizi San u zavičaju njegov sin, Javor Novak, nije kratkom crticom osvrnuo na taj događaj. Sjećanja su varljiva, zaokružena hirovitim pamćenjem uporno svjedoče našu težnju za nepromjenjivim, a kad im pođe za rukom dodirnuti našu samodopadnost ostajemo u bolnom zanosu sami sa sobom.

Bio je to naš prvi zbogom, najavljen rastanak lišen prenemaganja. To jedan od drugog nismo krili, previše smo dobro znali tko smo da bismo u trenutku oproštaja poželjeli biti netko drugi ili naizgled drukčiji. Živjeli smo iste svjetove različitih književnih krajolika, ali smo jednu veliku dionicu rada na Sabranim djelima prošli zajedno.

Bilo je to jedno kasno popodne posve običnog i po nelagodi pamtljivog dana. U Zagreb sam stigao samo s jednim razlogom: došao sam se oprostiti s hrvatskim književnim klasikom. Njegov sin prenio mi je poruku, ja sam doputovao mlačnim jutrom i da skratim čekanje obavljao sam neke nevažne poslove, potom se gubio po štekatima i čekao dogovoren sat da me Javor automobilom odveze do Novaka, jer više nije bio na svojoj staroj adresi.

Previše sam toga želio upamtiti, upiti utiske svjestan da nema ponavljanja, jer ovo nije generalna proba ili filmski set... i nema sutra za nas dvojicu. Na koncu su od sparnog zagrebačkog dana ostale zapamćene posve nevažne potankosti i krhotine razgovora neodvojivo pomiješane s prijašnjim razgovorima na njegovoj zagrebačkoj i rapskoj adresi: sad je to sjećanje sjećanja i jasna slika vrlo prisebnog starca tamnih očiju podbočenog velikim jastucima. Gasi se za ovaj svijet i otvara mu se beskraj, no Novakovo spokojno lice nije tražilo utjehu.

Doveden sam po njegovoj želji s razlogom koji ni jedan od nas nije želio izustiti, a samo je o tome sve vrijeme bila riječ. Zato »i nikad više«, kako je običavao reći, smo od prvog trenutka pokušavali razgovarati uobičajenim načinom, kao i svaki put prije, kao da ćemo već sutra ili nekom drugom prigodom nastaviti s našim poslom. Naravno s pisanjem, objavljivanjem i razgovorom telefonom pa se malko dotaknuti politike i dnevnih novosti. A ovo popodne, nakon dužeg vremena kako se nismo vidjeli, želimo gledajući se licem u lice istresti domoljubnu dnevnopolitičku misao i uroniti u nama drage naslove, spomenuti važne nam autore i one kojima ipak nešto zamjeramo, jedan drugome preporučiti naslove i rastati se ispunjeni zadovoljstvom ugodna razgovora.

Ipak, nelagoda trenutka omotana neuvjerljivošću i uljudnom vedrinom ne da se ničim poništiti pa pošalice zapinju, a sleđeni nam se smiješak teško probija kroz lice zapečeno iskrenom nelagodom. Novak je starački nagluh i u tim glasnim ponavljanjima i nesporazumima ima nekakva nespretnog humora; sve nekako šepa i smijeh je pristojan, mrvu usiljen i zapravo žalobnički. Kazališni, kao da smo na probi?

Pita me za knjigu o Grgi Gamulinu, je li pri završetku i na čemu sada točno radim. Digresija je dobrodošla i prihvaćam ponuđeni izlaz za nuždu. Spašeni, i već smo u nevidljivoj zbilji naših književnih razmišljanja. Iz riječi u riječ uranjamo u iste teme i nelagoda kopni. Opet smo u poznatom ozračju neiscrpnih razgovora o pogubnim ideologijama i o već brendiranoj hrvatskoj šutnji. Ne smeta nam nepoznati interijer na privremenoj i posljednjoj Novakovoj zemaljskoj adresi niti nedostaju police knjiga; privremenost osjećamo kao zajednički kućni prag i šutke prihvaćamo opipljivu prolaznost umirališta na nepoznatom kućnom broju. Zato blažene knjige i ljekovit razgovor o književnosti.

– Aaaa, Bodule, nikome ne trebam i sebi sam višak. Cijeli se život mučimo s jednim te istim štivom, bilo da ga čitamo ili pišemo... na koncu sve je isto da li krnjutcima našeg nadahnuća pokušavamo gricnuti vječnost ili kao čitatelj provjeravamo koliko je autoru uspjelo u svom štivu priskrbiti nam odgovore na nikad glasno postavljena pitanja.

Šutim, ne želim prisvojiti mrvice preostalog vremena i upitnim pogledom čekam nastavak.

– Ponekad je lakše nepoznatom čitatelju izreći ono što od velikog opreza i stida ne želimo ni prijatelju šapnuti; kao da nam je lakše urbi et orbi otkriti ono što nam najviše nagriza spokoj i pojačava nemir, što nas sve jednako mučno pohodi, priznali mi to ili prešutjeli. Djeca smo neoprezne ambicije, stoga ne bismo nikad trebali imati ono što poželimo, lakše bismo otputovali i taj bi rastanak s više ravnodušnosti prihvatili.

Kasno proljeće neugodno je zagrijalo popodnevni zrak i u sobu se kroz otklon na balkonskim vratima ulijeva neugodna sparina. Na Novakov znak rukom uslužno zatvaram balkonska vrata i petljam po daljinskom. Provjeravam kako radi klima uređaj, ukapčam i učas zrak u sobi postaje ugodno svjež.

Javor nas želi ostaviti same, na naše negodovanje samo odmahuje rukom i diskretno za sobom zatvara vrata. Prvi put doista osjećam tremu i Novak mi razgovorom pomaže prebroditi nelagodu. Istovremeno želi potisnuti djetinju strepnju rastanka:

– Gamulin je neobična figura, veliki zalogaj hrvatske tragedije i ništa manji zalogaj prokletih vremena ovog našeg nesretnog prostora. Nismo se dobro poznavali, ništa više od pozdrava na ulici i uljuđenih rečenica kad bismo se ponekad zatekli u istome društvu. Nisam nikad na Vaš način čitao njegov Ilarijin smiješak, doista neobičan pogled na zlo s tisuću maski. I sve bez jecaja i napora zataškavanja. Nije mi jasno njegovo duhovno očinstvo, Partija bi više bila majčinstvo... Vrlo smjelo, ludo... Bogorodica da, jer je zarana ostao bez majke... A opet, kao da je svojim putopisom po Italiji vabio najavljeno zlo... gledao i vidio znakove njegova primicanja. I nije ustuknuo, spremno je našiljio olovku kao glogov kolac i čekao. Strašno, ne bih se nikad usudio dodirnuti ni usnule okrajke takve nemani... ne znam treba li za to biti hrabar, bezobziran ili lakomislen?

Uživam u melodiji izgovorenih rečenica, čaru opuštenosti kao nekad na njegovoj rapskoj terasi i ne želim ga cijediti pitanjima o njegovoj vlastitoj tragediji s Barbom. Nastavljamo s Gamulinom:

– Nakon preživjelog logora stvorena je neizlječiva ravnodušnost. Gamulin namjerno... čak prkosno otvara vrata paklena. Zato savjest traži spas u trajnom mraku zaborava, a ono što ostane postaje opsjena iskustva. Pamćenje nas podsjeća na još žive tragedije, zaborav nudi iluziju da se vječnost može preležati kao gripa. I tko zna što nas još čeka, Jugoslavija u Hrvatskoj još nije izdahnula, zato je i Lasić otputovao, napustio Zagreb. Nije se do kraja razočarao u Krleži i ostao je vjeran mladenačkom zanosu Partijom... sam je sebi priuštio veliko razočaranje. A opet, dobro je reagirao na vašu molbu da o meni napiše kraći tekst koji smo u jednoj knjizi Sabranih djela otisnuli na poleđini...

Zaustavlja misao i rukom mi nestrpljivo daje znak da se nečeg sjetio:

– Da, o tim Gamulinovim vizijama primicanja nesreće nešto više i podrobnije mogla bi znati Vera Horvat, oni su u vrijeme Dafnine smrti bili bliski... recimo prisni u dijeljenju raznovrsnih tajni. Ako je od volje, imala bi Vam što reći.

I tada je prvi put spomenuta kći noći i sestra sna, ali ne i umiranje. Stolicu sam privukao Novakovu uzglavlju i s Gamulinom kao temom za trenutak smo odjedrili na uobičajena književna putovanja, a naše su misli sve vrijeme ostale prikovane uz prva i posljednja pitanja, uz razloge našeg današnjeg rastanka što samo sliči susretu. Izgubili smo pojam o vremenu, a neprestano smo osjećali kako nam ono dašće za vratom. Nismo ni primijetili Javora koji se vratio u sobu i prati našu želju da se razgovor nikad ne završi. Sada znamo da se pražnjenje pamćenja privodi kraju i prepuštamo se nužnom. Predajemo se bez borbe i ostavljamo dio prostora koji još nismo osvojili. Shrvani s nemoći mirimo se s dosuđenim granicama života. Ono što je još prije koji mjesec bilo nadomak postalo nam je nedohvatno. Novaku biološkim ograničenjem, meni navalom tuge. Plašim se da me otupjelost prisili zastavu borbe spustiti na pola stijega.

Kraj našeg posljednjeg razgovora na samrtnoj postelji ipak smo završili dodirnuvši prekogrobno. Novakova bi se religioznost mogla izreći jednom rečenicom – živom nadom kao začinom bez kojeg ne bismo preživjeli misao na neizvjesnost budućnosti i iskra bi u nama utrnula. Ali tajnu Boga Novak se ni u trenutku odlaska nije usudio dotaknuti, slutio je da se Boga ne možemo riješiti bez štete po čovjeka.

– Za života raspolažemo svijetom, i on nama, a onda ga smrću povlačimo u svoj nestanak, lošu beskonačnost... ili tako nekako. To sam pročitao u nekoj knjizi, nedavno, i upamtio... ne znam autora, čak se ni naslova knjige ne sjećam, ali fascinantna i neutješna misao, kao i ona da Bog nikog ne zaboravlja ako nije bio zaboravljen ili spomenut makar i krivom željom, zato jedva da imam ikakvu želju... Da se ponovno rodim, ne bih tražio ništa i sve se više uzalud pitam je li ova gnjavaža vrijedna trpljenja i koliko je do nas, a koliko je providence? I što je naš temelj, jer razum to nije niti je konac svih stvari. Možda sloboda da stalno počinjemo ispočetka, ili je to ipak samo kušnja? To najbolje vidim ovako vodoravno položen okružen utišanim glasovima skrivanog sažaljenja. Što god rekao o životu samo je sjena istine, manje znam nego kad sam počeo. Sve manje sanjam i sve brže zaboravljam snove, gdje su ti nepoznati svjetovi najavljeni snovima? Pospan sam, a bdijenju nema kraja.

Sjetio sam se citiranog autora i prešutio. Cioran prihvaća teror logike i porazom želi doći do pobjede, tako postaje nabijen revolver nadohvat ruke. Umjesto da spomenem autorovo ime, prislonio sam se na uzglavlje i, pazeći da ga ne poškropim suzom, zagrlio sam prisebnog starca. Jer zagrljaj raspoređuje srca simetrično na lijevu i desnu stranu, stoga nam je srce pomaknuto ulijevo da bi nam zagrljajem drage osobe naša srca bila postavljena u ravnopravnosti i ravnoteži. Zagrljajem ispraćamo i dočekujemo ljude koji nas upotpunjuju. Istinsko zajedništvo ne ide za međusobnim stapanjem dva čovjeka, već za dovršenjem jednog čovjeka po drugom.

I Duh je pristao uz duh i poljubac u čelo bila je sva moja milost, moj viaticum i moj osobni čin; lunula puna dobrih želja i znak najdubljeg poštovanja, podređenja i ljubavi. Vjerojatno i pokušaj isprike uzaludne solidarnosti, jer ne mogu s njim preko praga života.

Novakovo lice mirno je prihvatilo zbunjenu iskrenost onog koji ostaje da bi još neko vrijeme obdržao sjećanje na jedan život i njegovo djelo, sve dok na mene svjedoka ne dođe red, a kad pomru djeca njegove djece više se nitko neće sjećati živog Slobodana Novaka i ostat će nijeme fotografije i digitalni zapisi, samo književna djela i uspomene na autora. Ili će zaboravu doskočiti nekakvi budući tehnološki napredni memo zapisi o kojima još ne znamo ništa?

Za sobom smo zatvorili vrata i šutke se popeli stepenicama prema parkingu, sjeli u auto i tuga je moje misli prignječila bolnom tišinom sve vrijeme povratka u Zagreb.

Već sljedeći dan nazvao sam Veru Horvat Pintarić. Odmah sam rekao da sam se vidio sa Slobodanom Novakom, i to je uz nešto usputnih pitanja kako i zašto pristojno odšutjela, no čim sam spomenuo Grgu Gamulina vrisnula je kao oparena i zaprijetila mi spuštanjem slušalice ako još samo jednom spomenem njegovo mrsko ime. A onda mi je dugom šutnjom ipak dala do znanja da je znatiželjna i želi čuti što me zanima. Kad je shvatila da pitam za okolnosti Dafnine bolesti i smrti, učas me prekinula i kratak razgovor završila ukornim savjetom:

– Ostavite se tema koje Vam ne pripadaju i nisu za svakog. Tragedija je podsjetnik na našu krhkost, opomena, ali Grgo je odbijao prihvati sve osim svoje pameti. Bio je štićenik Revolucije i žrtva svoje želje da jednom potragom obuhvati svoju prošlost, sadašnjost i budućnost... opijen sobom htio je postati sfinga, a ostao je samo rob prezirne strogosti i akademske ukočenosti. Pravi slijednik slutnji, a onda mu se jedna proročki ostvarila.

Bez pozdrava je prekinula vezu i više se nikad nismo čuli.

*

I uskoro, već za koji mjesec sa zgužvanim papirom u ruci i službeno sam u ime DHK ispratio Slobodana Novaka. Otok je čekao udomiti svog sina. Ispred Krematorija na Mirogoju skupila se tek šaka ljudi, rekao bih ne više od pedesetak duša i odslušala prigodne govore. Kolovoška vrućina i vrijeme godišnjih odmora odsutnima su dali bijednu izliku, recimo razumljiv alibi za njihov nedolazak. Velik prostor neugodno je zjapio prazan i to više nisam doživio kao sramotu, već stanjem stvari, našu odvratnu zbilju i dijagnozu bestidne (ne)kulturne javnosti. Jer bilo je i bit će tropski ljetnih dana kad su svi na moru, ali će isto tako Mirogoj biti svjedokom velebnih ispraćaja, pravih »funeralnih eventa« kojima je usprkos nesnosnim vrućinama i sezoni kupanja nazočila tzv. hrvatska politička i kulturna krema.

I to je histološki nalaz hrvatska zbilje i anamneza civilizacijskih izopćenika, zapravo ološa okupljenog oko pohlepe, jer ima li mjesta za književnost u vremenima duhovne oskudice?

Znaju me pitati kakva je recepcija Novakovih Sabranih djela? Već sama naklada od tisuću primjeraka dovoljno govori koliko je umjetnost samo pokriće društvenopolitičkoj opscenosti i sveopćoj pohlepi. Dakle nikakva, i čemu književnost u društvu izdaje i pakosti gdje je pravo na prijezir postalo legitimno. Slobodan Novak rodio se u krivom narodu! I pisao je za sve manju nekolicinu, a biološkim odumiranjem čitateljstva ta se nekolicina svela na apostolski broj učenika.

I možda se na koncu ipak razlikujemo samo po brojčanom stanju na sprovodima i »sirovinskom sastavu« pogrebnih uzvanika, njihovim fotografijama s posljednjeg ispraćaja i sveopćoj medijskoj popraćenosti? Na prostorima duhovnih trapljenja, podmuklosti i neprestane izdaje umjetnost je bila i ostala dekoracija usukanih birokrata i nužno zlo u proračunu, a opseg »ugledne« javnosti zaokružen je malograđanskim političkim vodviljem na uskom prostoru nekoliko metropolskih ulica uokolo spomenika našeg dičnog Bana. Država, prenatrpana primitivnim oblicima idolopoklonstva (kreacijama vlastitih želja) i nezasitnom političkom ambicijom, a lišena nazočnosti duha, ...samo je horda i takva država, čak i ako ima svu političku moć, ubrzo će se raspasti na svoje komponente. Država može uništiti umjetnika, ali bez njega ne može opstati, kako o odnosu umjetnosti i države razmišlja Sándor Márai. Književnost samo ponekad donosi savršenu naknadu za nevolje koje autor trpi. Zavist nepozvanih tek je slabašna naknada za pretrpljenu muku.