Zagonetni promicatelji hrvatskoga jezičnog jedinstva iz 17. stoljeća

Ove se je godine 10. veljače navršilo 350 godina od dana kada je preminuo Ivan Bilostinac, svećenik Reda svetoga Pavla Prvoga Pustinjaka, koji nas je zadužio prvim općehrvatskim enciklopedijskim rječnikom Gazophylacium (1740.).

O Bilostincu je puno pisano, a opet tako se malo o njem može reći sa sigurnošću.

Sigurno je to da je sâm sebe zvao »Byllostinacz«, kako se je potpisao u zbirci tijelovskih propovijedi 1672. godine. Pavlini su njegovo ime na latinsko-hrvatski rječnik 1740. godine zapisali »Bėllosztėnëcz«, čime je zapisana dvostruka mogućnost čitanja imena: kao Bilostinac i kao Belostenec. Najvažniji povjesničar pavlinskoga reda Nikola Benger u prvoj polovici 18. stoljeća zapisivao je njegovo ime »Belosztenecz«, pa je do danas ostalo uobičajeno zvati ga Belostenec.

Ivan Bilostinac za života je objavio dvije knjige: zbirku pjesama Boghomila szlatkopopeuka (1665.) i zbirku tijelovskih propovijedi Sacri sermones in sacratissimum festum Corporis Christi (1672.). U rukopisu je ostavio veliki općehrvatski rječnik, koji su patri pavlini objavili 65 godina poslije njegove smrti pod naslovom Gazophylaczium (1740.). S Bilostincem se također povezuje rukopisni Pavlinski zbornik, koji je datiran u 1644. godinu.

Mnogi su kroničari i bibliografi kao Bilostinčevo djelo spominjali zbirku pjesama posvećenu sv. Pavlu Pustinjaku pod naslovom Boghomila. Do danas nije pronađen ni jedan primjerak te knjižice, i dugo je vremena jedini podatak o njezinu postojanju bio zapis Nikole Bengera sredinom 18. stoljeća: da je objavljena 1665. »typis Graecensibus« te da sadržava popijevku od 113 stihova (prema broju godina sv. Pavla) i 12 himni istomu svetcu. Na temelju toga bibliografskoga podatka knjižicu su dalje spominjali Ivan Kukuljević Sakcinski i drugi kao Bilostinčevo autorsko djelo. Hrvatska je filologija od tada o toj publikaciji nagađala u raznim smjerovima, a Bilostinac je proglašen uz ostalo i pjesnikom. Bilo je tumačenja također da »typis Graecensibus« znači da je objavljena ćiriličkim slovima.

Međutim, uočen je u popisu inventara samostana Novi iz 1722., koji se čuva u Hrvatskom državnom arhivu, zapis o knjizi sličnoga naslova i sadržaja: saznajemo da je stanoviti pater Adam Carusi, prije nego je otišao u samostan Lacense, posjedovao knjigu koje naslov počinje s »Bogho-Mila«.

Dvoje je filologa, Vladimir Horvat i Ivana Klinčić, pokušalo utvrditi što više podataka o zagubljenoj zbirci na temelju tih dvaju izvora.¹⁾ Na temelju podataka u Altum Inventarium et Regesta Terrena – Convictus Novi (1722.)²⁾ analizirali su naslov zbirke i njegovo značenje, a na temelju Bengerova rukopisa Catalogus authorum seu scriptorum (1766.)³⁾ razmatrali su Bilostinčevo autorstvo.

Altum Inventarium et Regesta Terrena – Convictus Novi (1722.) je, kako je zapisano na njegovu početku, »inventar stvari samostana Blažene Djevice Marije pod imenom Novi godine Gospodnje 1722., dan prije izbornoga kapitula«.⁴⁾ Zabilješka koja govori o knjižici koja nas zanima na 18. je stranici: »6. Bogho – Mila 1 Szlatko Popeuka od SHika S. Paula«. Horvat i Klinčić zaključili su da prvu riječ u naslovu Boghomila ne treba razumijevati u nominativu jednine ženskoga roda, nego kao genitiv jednine muškoga roda, pa osnovni naslov glasi: Boghomila 1 [jedna] szlatkopopeuka. Tu je potrebno dodatno protumačiti koje značenjske opcije otvara takvo čitanje: 1. Boghomila može biti (posvojni) genitiv jednine pridjeva boghomil, koji znači ‘pobožan’, u imeničkoj sklonidbi (kao neodređeni pridjev). 2. Boghomila može biti (posvojni) genitiv jednine poimeničenoga pridjeva boghomil, koji znači ‘zavjetovani (redovnik)’, u imeničkoj sklonidbi. 3. Boghomila može biti (posvojni) genitiv jednine osobnoga imena Boghomil.

Prvim dvama značenjima idu u prilog dvije potvrde riječi bogomil u Bilostinčevu rječniku, koje su suznačne riječima oblyublyen /obļubļen/, zagovoren, pobosen /pobožen/ i zavetan (s. v. addictus) te poboſen /pobožen/ i bogoſtovni /bogoštovni/ (s. v. pius). Bilostinec je bogomil označio dalmaticè, s čim je u skladu to da te riječi nema ni kod Habdelića ni kod Jambrešića, a potvrđena je u Mikaljinu rječniku u nizu rječničkih članaka povezanih s riječju Bog, u istom značenju koje navodi Bilostinac.

Posebno je pitanje što znači »Szlatko Popeuka«. U Habdelićevu, Bilostinčevu i Jambrešićevu rječniku nema potvrde za riječ slatkopopevka, no posredno je vidljivo da je suznačna latinskoj riječi melodia, koju Bilostinac u rječniku opisuje kao »vugodno, y szladko popevanye« (s. v. melodia, popevànye). Riječ je, dakle, o popijevki namijenjenoj pjevanju, a ne o pjesmi u širem smislu, tj. samim stihovima. To otvara mogućnost da je u toj publikaciji bio i notni zapis.

Dalje se postavlja pitanje u kakvu je stanju bio primjerak knjige patra Adama Carusija. U inventaru je navedeno da knjiga sadržava jednu pjesmu (slatkopopevku) sv. Pavlu Pustinjaku, a Bengerov četrdesetak godina mlađi zapis tvrdi da je u knjizi još dvanaest himni istomu svetcu. Ako prihvatimo mišljenje da je riječ o istom izdanju, Carusijev primjerak vjerojatno nije bio cjelovit. Knjige s crkvenim popijevkama bile su predmeti stalne uporabe, te stoga podložne trošenju.

Tako na temelju jednoga kratkoga zapisa u popisu inventara filološkom analizom možemo doći do vrijednih podataka čak i o predmetima koji nam više nisu dostupni.

Sljedeći izvor kojemu su se posvetili Horvat i Klinčić Bengerov je zapis o zbirci u katalogu pavlinskih pisaca: »P. Belosztenecz Ioannes, po narodnosti Hrvat, nekoć lepoglavski prior do 1651. godine, zatim istarski provincijal, a poslije se vratio u rodnu provinciju, umro je u Lepoglavi 1675. Napisao Riznicu hrvatskog jezika ili Rječnik hrvatsko-latinski i latinsko-hrvatski, tiskan u Zagrebu 1740. godine. Također Deset propovijedi o Presvetom Tijelu Kristovu, hrvatskim jezikom, prešutjevši svoje (autorsko) ime, o kojima obavještava lepoglavski album, 1672. godine. Zatim različite pjesme o svetom Pavlu Prvom Pustinjaku hrvatskim jezikom, pod naslovom Boghomila, objavljene u Grazu 1665. godine, među kojima prva popijevka, koja sadržava 113 kvadrimetričkih stihova, prema broju godina života svetoga otca Pavla, čiji slavni životni put opjevava. Ostatak je 12 himni o istom velikanu« (preveo Vladimir Horvat) (HR-MP-127, 3v). Dakle, protumačeno: zbirka je napisana idiomate Croatico, što tada znači hrvatskim jezikom kako se govori u sjeverozapadnoj Hrvatskoj i njegovim specifičnim slovopisom; naslovljena je Boghomila te tiskana u Grazu 1665. godine; prvi napjev (melodia) ima 113 stihova, prema broju godina života sv. Pavla Pustinjaka; ostatak zbirke čini 12 himni u slavu istoga svetca.

Bilostinčevu ulogu u nastanku zbirke Benger opisuje na sljedeći način: »Item Varia poëmata [...] edita«. Za razliku od toga, za Gazophylacium Benger kaže da ga je Bilostinac napisao (conscripsit). Dakle, Benger pripisuje Bilostincu autorstvo rječnika, ali ne i zbirke pjesama, koju je samo objavio. S time je razriješeno pitanje Bilostinčeva autorstva zbirke pjesama.

Ivan Kukuljević Sakcinaki te potom Đuro Šurmin, Branko Vodnik i drugi, prepisujući slobodnu Kukuljevićevu interpretaciju, prozivali su Bilostinca pjesnikom. To ga je pak svrstalo među moguće »autore«, sastavljače ili redaktore Pavlinskoga zbornika (1644.), koji sadržava liturgijske tekstove na latinskom i hrvatskom jeziku te zbirku crkvenih pjesama s notnim zapisima, koja se obično naziva Pavlinska pjesmarica. Sredinom 17. stoljeća Bilostinac je bio u najaktivnijoj dobi te je obavljao visoke službe u svojoj redovničkoj zajednici, što znači da je mogao ili morao znati na čemu sve radi redovnička zajednica pavlina.

Vladoje Dukat pripisao je taj rukopis Belostencu jer je 1653. postao provincijal istarske provincije, sa sjedištem u samostanu u Sv. Petru u Šumi, a rukopis je godinu kasnije upisan u katalog knjiga toga samostana. O nastanku Pavlinskoga zbornika Franjo Fancev, Dragutin Kniewald, Ladislav Šaban i Antun Šojat i drugi imali su drukčija, pa i međusobno različita mišljenja. Šojat je otklonio mogućnost da bi Bilostinac sudjelovao u nastanku Pavlinskoga zbornika jer su jezični elementi u njemu i u rječniku Gazophylacium u nesuglasju.

To da Belostenec nije sudjelovao u izradi Pavlinskoga zbornika potvrđeno je i na zapisu riječi Bog. Sâm je zapis te riječi imao teološko značenje. Naime, u židovskoj tradiciji Božje ime zapisuje se četirima slovima, što se naziva tetragrammaton. Sljedbenici te tradicije u svim jezicima paze na to da ime Bog zapisuju četirima slovima, a tomu je teološkomu tumačenju bio priklonjen i Bilostinac, što je opširno obrazložio u svojem rječniku: »Buduči da Bogh osobite vu sebe od veka ima kreposti, najmre, da je vsemoguč, muder, pravičen i dober, kojega vsemogučnost kaže se vu stvorjenju, mudrost vu ladanju, pravica vu pokaranju zleh, a dobrota vu plače dobreh, radi keh (mene se vidi) ovo ime Bogh, vsakem jezikom četiremi slovi piše se: židovski JEOA, i zato ga zvahu tetagramaton, tj. ime od četireh slov ili liter; diački DEUS; grčki TEOS; slovinski BOGH; nemški GOTT; španjolski DIOS; francuski DEUS; turski ALLA. Vredno je da i mi po horvatski pišemo literami ili slovi BOGH, ter reč ovu vu ov red položimo« (s. v. Bogh, transkripcija autora članka).⁵⁾

U Pavlinskom zborniku nije primijenjena ta tradicija, nego je zapis uvijek troslovni, primjerice »Ia veruiem ű Boga Otcza uſzemogzchega«, »Iaſzem Gozpon Bog tvoi«.⁶⁾ Iz toga slijedi da Bilostinac ne bi prešao preko toga da se tako bitan element teksta zapisuje suprotno njegovim teološkim uvjerenjima. To ne znači da nije bio upućen u zapisivanje Pavlinskoga zbornika ili da nije znao za njegovo postojanje.

Recimo još ponešto o jezičnim promišljanjima i okolnostima u 17. stoljeću te kako se u to uklapa Bilostinčevo djelovanje. U to vrijeme mnogi redovnici revno rade na objavljivanju vjerskih djela na hrvatskom jeziku, u čem prednjače isusovci. Njihova su promišljanja o jeziku najviše usmjerena na slovopisna rješenja. To je stoljeće prvih pokušaja širih slovopisnih reformi zapisivanja hrvatskoga jezika latiničkim slovima. Prvi je tu najplodniji hrvatski pisac toga vremena isusovac Bartol Kašić, koji je prvi definirao pojam jednoznačnoga slovopisa te ga je dosljedno primjenjivao u svojim publikacijama. Isusovac Jakov Mikalja dao je tomu svoj doprinos, iako se nije odlučio slijediti sva Kašićeva rješenja. U sjeverozapadnoj Hrvatskoj pokušao je Nikola Sartorius Krajačević za veće područje dati jedinstvena slovopisna rješenja. Dolazimo tu do pavlina Ivana Bilostinca, koji je prvi uveo jedinstveni zapis za fonetske opreke.

Svima je njima zajedničko to što su po službi (putujući ili na jednoj lokaciji) bili u doticaju s hrvatskim govornicima iz različitih krajeva, te su stoga imali širu sliku o hrvatskom jeziku. Kašić, osim što je bio u misijama na turskom području sa slavenskim stanovništvom, bio je ispovjednik za Hrvate i druge slavenske hodočasnike u Rimu i Loretu. Bilostinac je po službi obilazio pavlinske samostane, kojih je tada bilo mnogo u svim hrvatskim krajevima, te je, prema vlastitomu svjedočenju, tim prilikama prikupljao jezično blago: »što god sam mogao na plodnim obalama Ilirije, po Dalmaciji, Hrvatskoj, Slavoniji, Istri i njima bližnjim otocima (kojih sam velik dio proputovao [...] radi većeg upoznavanja jezika i ne bez velikih po sebe neprilika), što god sam, kažem, mogao skupiti, obilato sam u ovaj Gazophylacium sabrao, sabrano u ovom obliku sredio, sređeno pred tvoje oči izložio.«⁷⁾

U svojem prikupljanju bio je Bilostinac sistematičan, pa je za svoj rječnik prikupio podatke i o području na kojem se pojedina riječ rabi, što je označavao D. za Dalmaticè, Scl. za Sclavonicè, Cr. za Croaticè, Turc.Scl. za Turcico-Sclavonicè, Crniolicè. Uzeo je u obzir i to da ima riječi koje su iste u svim krajevima, ali se u njima različito čita pojedini samoglasnik. Tako je uspostavio fonetsko-slovopisnu opreku za refleks jata pomoću slova ė, što je moguće čitati ili /i/ ili /e/, te fonetsko-slovopisnu opreku za refleks poluglasa pomoću slova ë, što je moguće čitati ili /a/ ili /e/. Taj model primijenjen i na zapis njegova imena na naslovnici rječnika: Bėllosztėnëcz.

Uz opisane istražene teme o Bilostincu i njegovu djelovanju, ostalo je još nedoumica, nejasnoća i nepoznanica, uglavnom onih koje se odnose na životopis. Primjerice, nedostaju podatci o njegovu podrijetlu i datumu rođenja, a tvrdnje o školovanju nedostatno su ovjerene. Tako su poticajna za nova istraživanja i njegova djela i on sâm.

___________________
1) Vladimir Horvat i Ivana Klinčić, »Belostenec i enigma zagubljene zbirke pjesama o sv. Pavlu Pustinjaku«, Filologija: časopis Razreda za filološke znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti 67 (2016): str. 49–64.

2) HR-HDA-652. Pavlinski samostan Novi Vinodolski, sv. 36, spis br. 1/33: Altum Inventarium et Regesta Terrena – Convictus Novi.

3) HR-MP-127. Catalogus Authorum Seu Scriptorum Ex Religiosis ordinis S. Pauli primi Eremitae, Qui aliqua Doctrina aut pietatis monumenta Scriptis ediderunt. Collectus per P. T. Nic. Ben. eiusdem Ords.

4) Horvat i Klinčić, »Belostenec i enigma zagubljene zbirke pjesama o sv. Pavlu Pustinjaku.«

5) Vladimir Horvat i Ivana Klinčić, »Pavlinski glazbeni priručnici«, Kaj: časopis za književnost, umjetnost i kulturu 50, br. 3–4 (2017): str. 153–164.

6) Pavlinski zbornik 1644: Faksimilni pretisak (Zagreb: HAZU i Globus, 1991).

7) Ivan Byllostinacz, Admodum reverendi patris Joannis Bėllosztėnëcz, e sacra D. Pauli Primi Eremitae religione Gazophylacium, seu Latino-Illyricorum onomatum aerarium (Zagrabiae: Typis Joannis Baptistae Weitz, 1740). [Faksimilno izdanje: Zagreb: Stari grad, 1998.] Prijevod Vladimira Vratovića.