Uvid u tri predstave domaćih stvaralaca

1) TAKO JE BILO, A TAKO JE I SADA
Fabijan Šovagović: »Sokol ga nije volio«, u redateljstvu Filipa Šovagovića, Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku (8. studenog) i Gradsko kazalište Gavella u Zagrebu (21. studenog), gledano 21. veljače 2025.

Bolje je gledati već uigrane predstave nego praizvedbe ili premijere kada zna biti još stanovite ukočenosti radi neizvjesnosti. Kazalište Gavella bilo je puno, a nije teško predvidjeti da će se ova predstava dugo prikazivati.

Riječ je o legendarnom glumcu koji je i kao pisac već u kanonu hrvatskoga glumišta, ali također i o jedinstvenom primjeru da slavu oca glumca i pisca Fabijana Šovagovića (1932. − 2001.) nasljeduju djeca: Filip Šovagović i Anja Šovagović Despot, oboje ne tek već slavni glumci, nego, jednako kao i otac im, vični i peru.

Sokol ga nije volio nije samo »kultni komad«, nego i istiniti pregled zbivanja i u rodnim Ladimirevcima Fabijana Šovagovića i u Vitaljini, najjugoistočnijem selu Lijepe Naše Svačije, i posvuda drugdje u njoj, i onda i danas. Prikaz odraza ratnih zbivanja od 1943. do 1945., najtragičnije godine u cjelokupnoj hrvatskoj povijesti i razmjerno najvećega genocida nekog naroda, na život jedne porodice, ne tek obitelji, u tom slavonskom selu toliko je istinit, toliko stvaran da je bez ovoga Šovagovićeva djela nemoguće vjerno prikazati povijest hrvatskoga kazališta, a bez odčitavanja događaja u ovom kazališnom komadu povjesničari ne mogu napisati vjerodostojnu hrvatsku povijest toga vremena.

U naslovu sam napisao moguće zbunjujuće »sada«, kada nema ni rata ni ustaša ni partizana ni Nijemaca, ali i dalje ima susjeda/komšija, a i partizani i ustaše, ako ikojega još ima, kao i Cigani/Romi, samo su se premjestili u svoje stranke/partije te je sve i dalje onako kako i jest. U međuvremenu je bio još jedan rat, Domovinski, u kojemu su Amerikanci zaustavili Hrvatsku vojsku u blizini Banja Luke te prouzročili time kasniju »mirnu reintegraciju« istočne Slavonije, punu nemira koji se samo nasljeđuju i evo upravo traju.

Redatelj, sin, Filip Šovagović u Programsku knjižicu prenosi očev tekst iz 1982. te time pokazuje s koliko je promišljenosti, ako ne i seljačke domišljancije u tzv. autocenzuri, Fabijan Šovagović četiri desetljeća nakon rata ipak uspio pred komunističke moćnike izvesti istinu na pozornicu, premda ipak obazrivo. Potkraj neostvarenoga »puta u komunizam«, kasnih osamdesetih prošloga stoljeća, upriličene su dvije izvedbe ovoga za hrvatsku književnost uistinu kanonskoga dramskog djela (Joško Juvančić i Božidar Violić te film Branka Schmidta).

U brošuri objavljenoj uz prestavu Ivana Šojat, književnica, lirski nadahnuto predstavlja autora Šovagovića i Sokola, konja (»što je konj ako ga dokraja obuzdaš«). Anja Šovagović Despot piše »O Fabijanovoj dramaturgiji«, o uvjerljivosti svakoga njegova lika, a u pravu je kada napominje da je »Sokol...« »organski hrvatska drama antičke snage i privlačnosti istine«. Na istomu mjestu čitamo i »Bilješku uz predstavu« Duška Modrinića (»u ratu pobjeđuju smrt i zlo ostavljajući voljene zavijene u crno«), a čitamo i kratak prikaz redateljeve umjetničke djelatnosti. Fotografija je dosta, ali žalibože bez opisa i predstavljanja glumaca.

Kada ovo bude čitano u malotiražnom časopisu, ja ću požaliti za »snjegovima od nekada«, kada sam predstave predstavljao i s posebnog, odgojnog motrišta: ovu bi predstavu obvezatno trebali vidjeti svi srednjoškolci koji mogu doći do osječke ili zagrebačke kazališne pozornice. Više bi naučili iz ove predstave nego iz svih svojih povijesnih udžbenika, uostalom − upitne istinitosti.

Estetsko prosudbeno motrište kaže da je riječ o zapravo dokumentarnoj samoživotopisnoj pripovijesti verističke uvjerljivosti.

Etički pogled osobito je važan. Šima, seljak, glava porodice i nosilac radnje oličenje je hrvatskoga čovjeka, otvorenog i dobrog prema svakomu, ali i osjetljivog na nepravdu te lako plane, ali i brzo sagori. Riječ je zapravo o Hrvatskoj, koja rado prima svakoga, a ni od koga ne doživljava ništa dobra, što više: samo zlo i pogibelj.

Gnoseološki gledano, spoznaje su tragične. U ratu su svi ugroženi te je ovdje rat ne samo »poguba ljudske naravi« (Držić) nego i stradanje i rasap čitave nacije koju događaji i dobre namjere pogurnu na loš kolosijek pogrešne strane povijesti. Raslojavanje društva uvjetuje i rasap i porodice i obitelji.

Lingvostilski, dakle jezičnonačinski sastojak drame doslovan je i znatan u uvjerljivosti zbivanja; predstava čak ima i svjȅtnicu »za ladimirevački govor« (Sanja Silvar).

Akribijski je u suglasju s dramaturgijom, vještina pisanja vidi se u zaokruženu prikazu svih brojnih sudionika zbivanja, ali i izvedbe. Anja Šovagović Despot u dvostrukoj je ulozi: dramaturgice i Bake koju i prije predaha i u završetku predstave izvodi na rampu gdje će, dvaputa dakle, izreći svoje dirljive tužaljke, dojmljivo.

Recepcijski, predstava prelazi uobičajeno vrijeme na koje je gledateljstvo naviknuto te traje oko tri sata. Mogućih pola sata kraće, po mojemu osobnom dojmu, ne bi naškodilo općoj dojmljivosti prihvata, premda je, valja priznati, teško ne prikazati sve što pisac želi da bude kazano, osobito ako je taj pisac ujedno i vlastiti otac. Ništa tada nije suvišno, ma koliko da dugo traje.

U sažetku: predstava za dugogodišnje igranje i trajno sjećanje.

U ostvarenju ove velebne priredbe sudjeluju, neki i u dvostrukim i trostrukim ulogama: Ivan Marušić Klif (scena, video, zvuk); Barbara Bourek (kostimi, ne uvijek dostatno različiti!); Šimun Matišić, Fadil Abdulov Fafa (Gitara) i Duško Modrinić (glazba, osobno sam očekivao tamburicu, ne harmoniku, Ciganin Šaban); Anja Đurinović (scenski pokret, Joza, Šimini nećaci); Anja Šovagović Despot (dramaturgija, Baka); Luka Matić (svjetlo, nepotrebno i na dio gledateljstva); Mirko Ilibašić (pomoćnik redatelja, Andrija, ilegalac); Bruno Osmanagić (suradnik u kostimografiji) te glumci: Ivan Ćaćić (Šima, vrlo uvjerljiv, kao i svi ostali); Sandra Lončarić (Staža, žena mu); Dominik Karaula (Benoš, sin mu); Mateja Tustanovski (Reza, kći); Selma Sauerborn (Filoš), Ana Šantar (Tonka), Vladimir Tintor (Bono); Domagoj Janković (Tomo, tetak, ustaša); Aljoša Čepl (Moca); Matko Duvnjak Jović (Joca, mladi partizan); Miroslav Čabraja (Čič Steva, susjed); Armin Ćatić (Tucić, ekipar); Petra Bernarda Blašković (Sestra Monika); Fadil Abdulov Fafa (Gitara); Mario Rade (Prvi od racije); Filip Šovagović (Njemački oficir); Dorian Vicić (Njemački vojnik); Grgur Grgić (Prvi ustaša); Domagoj Pintarić (Drugi ustaša) te još: Goran Malčić (odore, oružje); Eduard Srčnik (inspicijent u HNK Osijek), Snježana Majdak (inspicijentica u Gavelli); Katarina Milićević Drahotuski (šaptačica).

Tako golemu kazališnu družbu na pozornici i iza nje nije lako dovesti u sklad i dojmljivost, što je redatelju Šovagoviću itekako uspjelo.

* * *

Molim ne zamjeriti mi što sam, sudjelujući na kongresu PEN-a 1993. u Hvaru, zakoračivši večerati u poznatu gostionicu, jedino prazno mjesto vidio za jedim stolom gdje je već sjedio Fabijan Šovagović, sam. U oklijevanju zamoliti ga da me primi za svoj stol ili ne, Šovo me opazio, ustao i širokim pokretom ruke me pozvao da sjednem k njemu. Nakon večere i dobra vina, njegov je solilokvij potrajao dulje od dva sata, a ja sam ga poticao da govori! I danas se stoga osjećam obogaćen, a i uživao sam.

(veljača 2025.)

2) TRAGANJE ZA ŽIVOTOM
Lucija Barišić: »FINAL ACT«, u vlastitu redateljstvu i izvedbi, ZKM Zagreb, 14. siječnja 2025.

Na ulaznici piše »FINAL ACT«, dok na internetu, koji je jedini izvor podataka o ovoj predstavi, piše još i »Posljednji čin«.

Koja je tu valjana odluka da usred Hrvatske jedna jednoosobna jednočinka pred isključivo hrvatskim gledateljstvom bude naslovljena ili samo engleskim ili prvo engleskim pa tek onda hrvatskim!?

Da je ona jedina takva, reklo bi se »snob« ili »pokondirenost«, međutim posvuda po Hrvatskoj, uključujući i glavni trg hrvatske prijestolnice, sve vrvi engleštinom. Tako radi samo ovisnički narod usuprot Zakonu o jeziku i navodno petnaest njih u Ministarstvu kulture koji o tomu jeziku brinu. Ovisnički narod na taj način postaje otužna angloamerička jezična kolonija.

Ovo nije nova predstava, u izvoru podataka ne nalazim kada je i gdje praizvedena, međutim piše da je predstava dobila Nagradu »Zlatko Košta« kao najbolja na drugom festivalu monodrame u Zadru; ne piše kada, valjda lani. Nešto što je na nekom festivalu bilo najbolje svakako zaslužuje osvrt na to.

To je, zapravo, i jedini razlog mojega zanimanja za to uprizorenje.

Lucija Barišić, dakle i spisateljica i redateljica i izvoditeljica, nije na pozornici sama. Desno na sceni su dvojica glazbenika: Luka Žužić i Tom Novak, kontrabas i sintesajzer. U mom dojmu to su odlični glazbenici, međutim, izvođačici, a i gledateljstvu, zapravo smetaju. Temelj svakoga kazališta jest glumac i njegova riječ na određenom prostoru. Kada se glazba upliće u to, ako i nije kakofonija, a ono smeta glumčevoj riječi kao što i glumčeva riječ smeta glazbi.

Izvođačica Barišić predstavlja nam zapravo svoj život »od osnovne škole pa do zrelih godina«, kako piše na spomenutom internetskom zaslonu. Međutim, to nije nikakva pripovijest, zapravo nema nikakvu dramaturšku cjelinu, nego je puko pripovijedanje neoblikovano u dramski predložak.

Na pozornici glumica se trudila biti uvjerljiva pa je takva i bila, makar kada je smireno i glasno izgovarala ta svoja sjećanja. U tome kao da nije imala povjerenja u vlastitu riječ, prenatrpala je mizanscenu hodanjem ili trčanjem po cijelom scenskom prostoru, što je ponekada. uzrokovalo gubljenje pažnje na njezinu pripovijest te usmjeravanje pojačane pažnje na njezino hodanje i trčanje.

Na sredini scene redateljica je ogradila okrugli prostor četveroredom različitih razglednica koje povremeno uzima i s njih nešto kao čita. Ipak, ona se ne zadržava unutar toga prostora, ali ga nadograđuje dvjema bijelim trakama s niskim stolićem u dubini na koji sjedne dočaravajući nam tako neki dugi stol i obiteljsko druženje. To njezino »od osnovne škole pa do zrelih godina« ukazuje se kao traganje za životom jer već joj je četrdeset i jedna, a zapravo je još neostvarena.

Gledalište je prihvatilo to njezino upinjanje da se svidi i bude zanimljiva. U jednom trenutku je dobila i pljesak na otvorenoj sceni, ali ne čitava gledališta, nego tek jedne grupice gledatelja pa se rađa sumnja koliko je to doista bilo spontano.

Suvremeni glumci kao da i ne polaze kolegij Scenski govor. I Barišićeva brza u govoru kao da je negdje za točionikom u nekom kafiću. U jednome trenutku prisjeti se kako joj je brat dao bananu da ne putuje gladna pa je ona sada izvadi odnekuda, sjedne na onaj niski stolac »na rampi« i, govoreći, jede tu bananu. Nažalost, to kada je zakratko govorila punim ustima i sve ostalo što je izgovorila bitno se nije razlikovalo.

Ova predstava je zapravo tzv. projekt. U Hrvatskoj je proizvodnja tako mnogo glumaca u neskladu s tako malo kazališta i pozornica uopće pa glumci pribjegavaju tim projektima. Projekt dakle nema svoga dramskog pisca, nego pišu sami glumci. U većini slučajeva to su amaterski tekstovi bez ikakve umjetničke vrijednosti, a glumci se izvedbom trude nadomjestiti taj nedostatak. Tako je i ovdje. Stoga tako prenaglašena mizanscenska kretanja i općenito trud da bude svega sve više.

Premda su smrti i sprovodi istaknuti dio glumičina sjećanja, to ipak nije bilo dovoljno za cjelovit kazališni čin, ni prvi ni posljednji.

Prisjetila me ova predstava na također jednočinku koju sam gledao prije nekih gotovo pola stoljeća, 1982., u središtu Pariza u suterenskom prostoru CAFE-THEATRE Le Splendid. Tada vrlo popularni kazališni glumac Gerard Jugnot već godinu dana svake večeri izvodi svoju monodramu »Konačno sam«. Predstava traje oko jednog sata, zavjesa je stalno spuštena, Jugnot izlazi ispred zavjese i tu govori što nam ima reći. Pomičući se lijevo desno ne više od pola metra premda su mu obilate i geste i grimase. Glazba je samo kratki »jingl«, a za to vrijeme glumac se iza zastora prekostimira, a kad se na svršetku priredbe zavjesa otvori vidimo da je imao dvoje-troje pomoćnika koji su mu pomagali u tim njegovim preoblačenjima.

I Barišić se preoblači, ali ja na žalost nisam uspio shvatiti zašto je to napravila. Djelovalo je samo za to da se pojavi u dugoj svečanoj haljini.

Jednoosobna jednočinka vrlo je osjetljiva tema i rijetki uspiju nametnut se na taj način za dulje vrijeme. I za više izvedaba. Dojam je da Barišićeva ipak izvodi svoju predstavu, ali u različitim teatrima i u različito vrijeme.

(siječan 2025.)

3) TRUD GOLEM, IZVEDBA ODLIČNA, BERBA OSKUDNA
Borut Šeparović: »Slijepci vode slijepce«, autorski projekt u vlastitu redateljstvu, Gradsko kazalište Gavella i Montažstroj, prikazano na komornoj pozornici u Gavelli, 22. siječnja 2025.

Desetljećima već na kazališnim marginama i »alternativnim scenama« Borut Šeparović, zagrebački profesor književnosti i filozofije, predstavlja se kao vječiti pobunjenik i nezadovoljnik, ispravljajući »krivu Drinu« na kazališnim daskama. To je neke vrste kazališno ogledništvo, esejistika koja »eksperimentira sadržajem i izrazom, propitujući emancipacijski potencijal društveno angažirane umjetnosti te postavlja u središte društvene pažnje bolne probleme naše zajedničke stvarnosti. Njegov trajni interes je stvaranje angažiranog kazališta i umjetnosti da uvijek nanovo propituju i problematiziraju okruženje u kojem nastaju.« Šeparović 2014. »ponovno s nezaposlenima kao protagonistima« ostvaruje uprizorenje »A gdje je revolucija, stoko?« Možda je to najbolje određenje nastojanja ovoga kazališnog pregaoca, skupa s onim, očito ljutitim »stoko«. »Angažirano« znači ono koje potiče nekoga na nešto, ovdje na ono revolucionarno.

Filip Rutić, dramaturg ove predstave, kao temelj prikazanja uzima sliku Pietera Bruegela starijeg, »Parabola o slijepima«, koja je središnji dio scenografije, a u pronalaženju izvora za sadržaj predstave je brojno toga, kao za neki znanstveni rad. Dokazuje se da je ideja umjetne inteligencije davno začeta. Poseže se čak i za Biblijom. Sama slika »Parabola o slijepima« zapravo je prikaz Isusove parabole iz Evanđelja po Mateju: »Ako slijepac slijepca vodi, obojica će u jamu pasti.« Oni su ovdje opsjeli inače nepostojeću umjetnu inteligenciju; inteligencija može biti i jest samo prirodna, čovjekova, kalkulantski ustrojena u razne naprave i time predstavljena kao umjetna, ne bez potencijalne opasnosti po čovjeka. (Slijepci to ne vide!)

U Programskoj knjižici dva su znalački napisana ogleda o umjetnoj inteligenciji: »Rođena iz koda« i »Kratka biografija umjetne inteligencije«. To su doista odlično sročeni eseji koji s razlogom predočavaju korist od umjetne inteligencije, kao i opasnosti koje ona krije: »Što bih postala kada vas više ne bih pratila (...) Kada bih postala − ja.« Sve ovo i dakako puno više od ovoga upriličeno je na pozornici tako da je predočena stvarna Bruegelova slika kao središnji dio scenografije, a ispred toga veliki stol s aluzijom na Isusovu Posljednju večeru. Pet glumaca i jedna glumica vrlo malo međusobno razgovaraju. Uglavnom se obraćaju gledateljstvu jedan pa drugi pa treći i tako dalje, a svaki zapravo održi svoje predavanje. To samo sliči na monologe. Da su svi slijepci potvrđuje se time što svaki nosi podeblju batinu s jasnom uputom da je to sljepački štap.

Naravno da u izvorima za ovu predstavu nije zaobiđen Karl Marx i njegov Kapital.

Zašto se uopće u ozbiljnomu časopisu osvrćem na Montažstroj koji u svom nazivu ono »Ž« ispisuje velikim ćiriličkim »Ж«: MontaЖstroj, a za ča, zakaj i zašto, bit će da agitpropist svakako zna.

Predstava je napravljena vrlo profesionalno. Redateljstvo je odlično. Svi glumci u svojim kratkim predavanjima nastoje biti uvjerljivi. Pjesme (»songovi«!) i zvuk su profesionalni, video također, kao i scenski pokret i oblikovanje svjetla. Zanatski gledano, uprizorenje je odlično.

Mene je podsjetilo na jednu pripovijetku egipatskog nobelovca Nagiba Matfuza koji piše o projektu novoga stambenog naselja gdje je projektant između kuća označio puteljke kojima stanari trebaju hodati. Međutim, malo tko se toga drži pa su brojni puteljčići, uglavnom prečaci, ugaženi po travnjacima. I Borut Šeparović je projektant, kako se i predstavlja. Ali, kazališni čin u načelu ne prati projektantove zamisli, nego zahtijeva predstavljanje neke ljudske sudbine. Dakle, u središtu svake drame jest čovjek, pojedinac ili omanja družba, a ne esejistika ili ideologija.

Šeparović je predstavom »Slijepi vode slijepe« u svom području agitacije i propagande iskoristio teatar u tu svrhu.

Osim autora/projektanta u predstavi sudjeluju: uz dramaturga i oglednika Filipa Rutića, Konstrakta & Montažstroj & AI (glazba i zvuk), Konrad Mulvaj & AI, (video i multimedija Martina Tomić (scenski pokret), Zdravko Stolnik (svjetlo), Patrik Sečen (pomoćnik redatelja) te glumci: Filip Križan, Ivan Grčić, Sven Medvešek, Franjo Dijak, Anđela Ramljak i Rok Juričić.

Uloženi trud je golem (istraživanja), predstava doista profesionalno izvedena, ali berba na taj način ne može biti obilata; redovno je oskudna.

(veljača 2025.)