Ujna Janica – sjećanje

Na grobnoj ploči ujne Janice položen je križ na kojem piše Anka Lisak 1937. – 2020. Cijeli život bila je Ana ili Janica, a kod zadnje promjene osobne karte neki službenik napisao je Anka. Našoj obitelji uvijek će ostati Janica, ma što rekla osobna ili nadgrobna ploča.

Uz križ je venulo cvijeće i vijenci. Ujnina duša oprašta se s voljenima koji su nadživjeli njezino smrtno tijelo. Običaj kaže da njezinoj duši moramo dati 40 dana mira da se oprosti s voljenima. Ne smijemo dirati cvijeće na grobu, treba ga pustiti neka vene dok ujna u miru napušta zemaljski svijet i odlazi u svoj spokoj. Živi su se oprostili od nje na sprovodu i karminama, a sad, nakon 40 dana, njezine kćeri, moje sestrične, okupile su se da počiste grob i još se jednom zajedno prisjete svoje mame. Ja i moja sestra tog smo dana bile na grobu naše mame, ona i ujna leže jedna uz drugu, čuvaju se uzajamno. Uz njih je pokopana i moja baka, ujča i naš brat. Obitelj je zajedno, pomirena sa svim nedaćama koje su ih pratile kroz život.

Do ujnina groba prva je stigla Mirjana, najmlađa od pet sestara. Penjala se polako strmom stazom, a u ruci je nosila rezano cvijeće. Ispred ulaza na groblje počeli su se parkirati automobili; Biserka, Snježana i Bosiljka izašle su iz jednog, a Gordana iz drugog. Sve su sestre bile na okupu. Isprva smo se moja sestra i ja osjećale kao smetnja, ali one nas nisu tako doživjele. Bila sam sigurna – da je ujna tada bila s nama, sve bi nas htjela odjednom zagrliti.

Kao djevojčice, često smo boravile u njezinoj kući. Nas sedam curica danju je lutalo po livadama i močilo noge u potoku Piškurici, u kojem smo rukama pokušale hvatati male ribe. Noću smo spavale u istoj sobi, četiri u velikom bračnom krevetu, a ostale tri u manjem smještenom ispod prozora spavaće sobe. Prije sna uvijek sam proučavala leptire na zastorima, njih je ujna jako voljela. Bili su veći od mog dlana, tanka najlonska tkanina nategnuta oko žice savinute u obliku leptira; s nekoliko šara ili točkica na najlonskim krilima, zataknuta zihericom za zastor. Leptiri su bili najljepši ukras u ujninoj sobi. Lijegala sam i budila se s njima. Navirala su sjećanja. Ujna nas je jednako pazila, nikad nije pokazala da joj je teško prirediti sedam šalica čaja, sedam šnita kruha s pekmezom ili sedam bijelih kava s udrobljenim kruhom. Jednako nas je i špotala kad smo mrtvu ribicu zakopale u vrtu i postavile joj križ. Bila je ljuta što smo kršćanski znak stavile na mjesto gdje smo zakopale životinju. Za nas je to bio oproštaj od ribice s kojom smo, neuspjelo, namjeravale započeti kućni akvarij, a za nju svetogrđe. Draga ujna, bila je ljuta, ali nismo dobile batine, samo špotancije.

Po odlasku s groblja otišli smo u njezinu kuću na kavu. Imala sam čudan osjećaj sreće da smo nas sedam cura opet zajedno. Sramila sam se pokazati tu radost makar i osmijehom; nije bilo primjereno nakon posjeta groblju, ali bila sam sretna da smo opet skupa.

Ujnu nikad nisam zvala ujnom, nego teta sneha. Taj nadimak dao joj je netko iz obitelji jer je bila prva snaha kod Lisaka, žena najstarijeg brata. Morala je biti sneha; a mi, deca k’o deca, zvali smo je teta sneha. Nikad nije pokazala da joj to smeta.

Ujna je bila stup svoje obitelji, a svoje kćeri čuvala je pod krilom kao male piliće. Bosiljka mi je pričala da je ujna srela njezinog tatu, mog ujču, na groblju. Ona je došla na grob bake Hren, a on na grob djeda Lisaka. Ujča je vidio da je donijela vjenčić od papirnatih ruža. Bila je majstorica izrade papirnatih ukrasa pa je ujča mislio da je bi razgovor o njezinim ukrasima za grob bio dobar početak upoznavanja.

– Si sama napravila venčeka? pitao je. Samo jedno skromno: Jesam. I opet tišina. Istovremeno su završili kićenje grobova i krenuli prema izlazu. Stazom koja je vodila do ceste silazili su polako i u tišini dok je ujča nije pitao hoće li te večeri na lupitvu¹⁾ kod Haramusteka. Rekla je da bu došla.

Na lupitvu su prvo stigle cure i počele raditi, a onda su polako kapali dečki. Ujna je odmah na vratima uočila ujču, ali držala se po strani. Znala je da je bio pred ženidbom još prošle godine u siječnju. On i njegova sestra Mira planirali su svoja vjenčanja istoga dana. Veselje se trebalo održati kod njih doma. Kuća braće Lisak bila je velika,²⁾ a Lisaki su bili dobrostojeća familija. Prema onom što se pričalo po selu ujčino vjenčanje otkazano je zbog neslaganja s ocem njegove zaručnice. Presudilo je njegovo pijanstvo. Samo nekoliko dana prije vjenčanja u gostionici ga je vidio budući tast, slušao je kako galami i pravi se važan. Nikad nismo saznali što je tako strašno govorio i zamjerio se ocu svoje zaručnice. Moja mama i ujna nisu htjele nikada pričati o tome.

Ujna nije bila sigurna koj³⁾ može očekivati od njega, a kasnije je bilo teško priznati da možda nije dobro promislila. Ujča nije bio obiteljski tip. Činilo se kao da ne mari za dom, ženu i djecu. Prema van se uvijek činio veseo, druželjubiv i zabavan, a doma je volio glumiti despota. Teško je znati je li to bio znak nesigurnosti ili nesretni trag djetinjstva, odrastanje bez oca, koje ga je žderalo cijelo vrijeme. Vjerojatno od toga svega pomalo. Meni se uvijek činilo da je ujna spasila ujču, jer da je ostao bez nje, možda bi se njegov život strmoglavio u ponor već u mladim danima.

Kod Haramusteka joj je počeo hofirati. Uhvatio je njezinu pažnju svojim zafrkavanjem s drugim dečkima. Nasmijavao je društvo šalama, prepričavanjem dogodovština iz lova. Za lupitvu je obukao lovački kaput. Govorio je da je lovac gospon čovek; bilo mu je važno da ona vidi kak je zgodan i zabavan. Te večeri dečki su se uhvatili zafrkancije s mladim Jožom iz Slanoga Potoka. Dečki iz drugih zaselaka dolazili bi na lupitve i čehatve⁴⁾ da upoznaju mlade cure pa je tak i Joža došel, ali su ga mam zeli zrende. Na takvim okupljanima ujča Toma uvijek je bio najglasniji, a njegove šale su ponekad bile okrutne. Te večeri poslao je Jožu do obližnje mlake sa zadatkom da prebroji žabe koje najglasnije krekeću. Kad se nakon nekog vremena vratio u kuću Haramusteka i priznao da nije mogao izbrojiti žabe, ujča Toma i njegovi dečki su ga, za kaznu, polili kantom vode.

Ujčine šale bile su uvijek okrutne; svojom grubošću skrivao je vlastitu nesigurnost. Još kao dijete (koliko je mogao imati godina, mislim devet) nakon gubitka oca⁵⁾ borio se sa strahovima, osjećajem boli i osjećajem želje za osvetom. Često je bio spreman povrijediti i vlastitu obitelj. Družio se s huliganima i sve im više počeo sličiti. Alkohol je bio najteži porok koji ga je povukao u ponor bezumlja i grubosti. Ujna Janica slušala je priče o njemu kako je jednom pretukao vlastitog brata Ivicu da bi huliganima s kojima se počeo družiti dokazao da je jak i neustrašiv. A koj je dokazal? Ništa, baš ništa. Nakon gubitka oca, umjesto da bude mamina desna ruka, postao je obiteljski nasilnik. Ujna ga nije tako doživljavala, pa čak ni kad je pao prvi šamar, uvijek je bila spremna oprostiti i razumjeti.

Te večeri kod Haramusteka ujča je osvajao lijepu Janicu šalama, osmijehom, lovačkim kaputom i šnalom za kosu koju joj je stavio u ruke kad su se rastali ispred njezine kuće. Postali su par.

Ujna je voljela plesati, a te se večeri naplesala s ujčom do mile volje. Uvijek je bila vesela, spremna za društvo i smjeh.

Brzo su se vjenčali; rodila se Bosiljku. Ujča je bio sretan, ali malo razočaran jer je očekivao sina. Koj je to u muškim glavama? Strah od nestanka obiteljskog prezimena? Strah od nesnalaženja sa ženskom djecom? Ne znam. Ubrzo se rodila Gordana. Opet cura! Dobro, ići ćemo na treće, to mora biti sin! Rodile su se još tri kćeri: Snježana, Biserka i Mirjana. Tri ujnine tuge i velike radosti. Ujča se nikada nije pomirio s time da neće dobiti sina. Poludio je na vijest kad se rodila Biserka, još jedna pišulja. Tomina sestra Mira to mu nije mogla prešutjeti. Umarširala je u njegovu kuću, bijesna, ljuta, razočarana: Primitivac... budala... svinja, da si mi brat sto puta..., vikala je nepovezane riječi i šakama mahala bratu pred očima. Najradije bi ga izudarala samo da nije bila slabija od njega. On je bazdeći na znoj i vino sjedio i buljio u sestru. Otišao je u bolnicu i doveo i petu pišulju kući. Po dolasku kući odmah je otišao van.

Ako prije nije htjela znati, ujna je tada postala svjesna da je njezin život nezadrživo krenuo nizbrdo. Da gubi oslonac u mužu, ako ga je uopće ikad i imala, da gubi sigurnost doma i suprugovu podršku. Ili je bio na poslu, ili u lovu, ili ga je društvo zadržalo u gostionici. Ali nije bilo vremena za očaj. Trebalo je odgojiti i školovati kćeri. Zaposlila se u restoranu u Gupčevu domu.⁶⁾ Ujča je bio ludo ljubomoran, branio joj je odlazak na posao, prijetio da će otići od doma.

Ipak, život se vratio u kolotečinu, a ujna je čvrsto primila vojske svoje sudbine u vlastite ruke. Nastavila je raditi u restoranu, brinula je da cure idu u školu i da imaju sve što im treba. Na vrtu ispred kuće sadila je krumpir i zelenjavu, hranila je kokice da bi bilo jaja, uz kuću je posadila lozu izabelu koju ni galicom nije trebalo špricati, a u čijem je hladu ponekad odmarala. Veselila se probama u folklornoj grupi. Još uvijek je voljela plesati. Ljubav prema ujči Tomi nikad nije nestala, ali je polako blijedjela. Istovremeno je sve više rasla ljubav prema njezinim kćerima.

Briga za zdravlje njezine djece bila je uvijek najvažnija. Jako bi se ljutila kada bi zimi nakon sanjkanja došle doma mokre. Brzo ih je presvlačila, sušila noge i kosu, samo da se ne razbole. Nije ih nikad puštala očevim psima (kao lovac, ujča je uvijek imao pse) da ne poberu neku bolest ili, ne daj Bože, parazite i gliste.

Obitelj je teško živjela s malo novca. Kad su se Bosiljka i Gordana zaposlile, pomagale su koliko su mogle, još su tri sestre morale završiti školu. Štedjelo se, kombiniralo i preslagivalo. Ujna je bila čarobnica u svojoj snalažljivosti. Nešto je naučila od svekrve Barice koja je rano ostavši bez muža svaki novčić okrenula pet puta prije nego što ga je potrošila. Svekrva je bila majstorica kod pripreme hrane: kosti pilića prokuhale su se, onda su se izvadile iz vode i oprale. Osušene su se spremale u palnicu za sutrašnju juhu. Svaka vrsta mesa brižno se strugala s kostiju nakon prvog kuhanja. Čuvalo se za kasnije ili za sutra. Žganci na sto načina bili su uvijek na stolu, a jaja se nisu jela jer su bila preskupa. Služila su za plaćanje šećera i soli u dućanu kod Mihelčića.⁷⁾ Ujna Janica usvojila je mnoge tajne štedljivosti od svoje svekrve, ali nikada nitko nije bio gladan.

Gordana je prva napustila dom. Udala se rano, odselila se u Donju Stubicu i zaposlila u tamošnjem dućanu. Na početku je redovito dolazila doma, a onda je rodila pa su se viđenja s ujnom Janicom prorijedila. Ujna nije bila sretna. Svoju je kćer htjela uz sebe, sve je kćeri htjela zadržati uz sebe. Jedino se uz njih osjećala sigurnom i sretnom, a one su polako gradile svoje živote dalje od njezina krila.

Otišla je i Bosiljka, a onda Biserka, Snježana i Mirjana. Ujna je silno željela pomagati svakoj od njih: odjeća za djecu, mlijeko u prahu, mrkva iz vrta, čuček za nedjelju kad su dolazile doma. S vremenom je i ujča smekšao, i sam je počeo kupovati lizalice i žvakače unucima. S godinama se pomalo topila njegova grubost, a sve se više pokazivala ljubav i briga za kćeri. Zvao ih je moje male zebice⁸⁾. S posla je žurio kući dok je zadnja zebica Mirjana još prebivala u njihovu domu. I ujna je postajala mirnija i sigurnija u sebe i svoj brak, ali nikada joj nisu prestale faliti djevojke. Samo dvije godine nakon udaje najmlađe kćeri Mirjane umro je ujča. Usamljenost se uvukla u njezin dom, žudila je za obitelji, žudila je za kćerima koje bi najradije držala pod svojim krilom i nikad ih ne pustila. Svake nedjelje čekala je njihov dolazak. Ti su joj posjeti značili više od bilo čega, postali su okosnica njezina postojanja. Uvijek je bila okružena dobrim susjedima, prijateljicama iz restorana, kasnije umirovljenicima s kojima bi znala otići na izlet, ali ništa joj nije ispunjavalo i usrećilo život kao njezine kćeri.

Polako je odustala od hranjena živine, od njiva, a naposljetku i od vrta. Teško joj je padala nemoć, mrzila je starost i bolest koja ju je odvela do staračkog doma i bolnice. Iako sam često mislila na nju, nisam je vidjela kad je boravila u bolnici. Na bolničkim prozorima sigurno nije bilo ukrasnih leptira ni udrobljenog kruha za doručak. S mojom ujnom umrla je priča o životu kakvog smo nekad imali, ali nije umrlo sjećanje na nju i život s njom.

Pet sestara o mami Janici

Polako sam pila kavu i slušala razgovor koji su vodile moje sestrične. Moje misli bile su isprekidane njihovim sjećanjem na pokojnu ujnu. Dugo ih nisam vidjela na okupu, bila mi je novost što se međusobno oslovljavaju skraćenicama vlastitih imena, bilo ih je lijepo slušati. Bosiljka je postala Bo, Gordana Go, Snježana Snje, Biserka Bi, a Mirjana Mi.

Kavu smo pile polako, čulo se samo potezanje šalica po tanjurićima. Je li ujna voljela kavu? Ne sjećam se. Pijemo polako, svaka u svojim mislima na ujnu.

Imela nas je pet, nije joj bile lehke. Sjećate se kad se odlučila zaposliti iako joj tata nije dol. Bilo je joj teške ostaviti nas same doma, ali morala je delati da bi nam više mogla privuščiti. Bila je to teška odluka, ali htela je da imame se koj i ostala djeca: obleku, knjige, hranu, da moreme na školske izlete. Čak i uz sve obaveze, a posel joj je bio i obaveza i veselje, stigla se brinuti za nas, ništa nam nije falele. Osim posla našla je veselje s folkloraši. Voljela je pjevati i plesati stare plesove, čak i u mirovini. To društvo i susedi su je posjećivali dok nas nije bilo. Znam da nije voljela biti sama, stalno je iščekivala da ju nazovemo ili dojdeme doma. Radila je vrt, dugo je održavala gredice. Mi smo vikendima pomagale. Nekad nismo sve mogle doći. Posel, vrt i osamljenost ostavili su traga na njoj. Sustigle su je godine i bolest.

Bo, Go, kako se vi sjećate mame i tate?

Bosiljka je kod štednjaka kuhala drugu džezvu kave pa je Gordana prepričala svoju priču o susretu mame i tate na groblju: Mama je radila lijepe vijence od papirnatog cvijeća, a tati su se njene papirnate ružice jako dopale. Počeli su pričati o izradi vijenaca i buketa, možda bi tata kupio jedan mali vjenčić od mame. Tako su se upoznali, na groblju na Dan mrtvih.

Mirjana, najmlađa seka nije znala kako su se sreli mama i tata, ali je znala da je mama radila rožice od papira.

Ne sam od papira, rekla je Snježana, sjećate se viljuškastih jastučića s rožicama od satena. Bile se u raznim bojama, uvijek okružene zelenim satenskim listićima. Punila ih je slamom. Se sećate? A jaslice za Božić. Išla je u šumu po mahovinu koja je bila ispod bora da bi na nju posložila jaslice.

Gordanino sjećanje nije sezalo tako daleko; činilo se da je zahvalna što se ovako zajedno sa sestrama mogla prisjetiti mame. Sinulo joj je da je mama išla u Zagreb, na neki tečaj izrade jastuka i satenskih ružica. Bosiljka misli da se radilo samo o maminu talentu, a nije išla. U Zagreb na tečaj nego samo po konce i materijal. Kupovala ih je u Nami⁹⁾. Ideju za jastuke dobila je kad je kod nekoga doma vidjela ukrasni jastuk po čijem je uzorku i sama počela izrađivati slične. Punila ih je slamom.

Prodala je po koji jastuk, ali jako malo. Nije od toga mogla puno zaraditi. Konac i svila puno su koštali.

A sjećaš se ukrasa od tila i svile, pa njenih ukrasa za Božić, heklani anđeleki i ukrasi za bor? Pečeni janjček od tijesta za svaku priliku. I ja danas radim ružice k’o ona. Mislim da su joj svilene bile draže nego one friške rezane.

Možda se u životu najviše veselila folkloru. Upisala se u KUD Matija Gubec¹⁰⁾, vodila me stalno sa sobom, a imala sam samo pet godina. Ona je razlog koj i danas plešem u folkloru. Plešem od kad znam za sebe. Mama je voljela i pjevati. Sjećam se da me nosila na rukama i pjevala:

Lijepa moja ruža rumena, rumena
Po njoj teče voda studena, studena.
Rad’ bi se junaku napiti, napiti,
Al’ ne more leda probiti, probiti.
Pod ledom je trava zelena, zelena,
A u travi ruža rumena, rumena.¹¹⁾

Mami su uvijek govorili da su njene čeri lijepe kak črljene jabuke, možda zbog te pjesme.

S tom nas je pjesmom uspavljivala. Nunala me u krilu i pjevušila.

A tek božične pjesme. Pjevala ih je s toliko žara da ju je bilo milina slušati.

Rado se smijala. Moja dece vele da ju po tem najviše pamte. Nije bila ljuta baba nego vesela bakica. Voljela je i svoj biciklinek, kak ga je od milja zvala. Sve do zadnjeg je na njemu bila. Žalila je samo za jednom stvari, nije znala voziti auto, a to si je jako željela. Kao mlada si je znala sesti za volan tatinog auta i zamišjati da vozi.

Uvijek je izgledala mladoliko. Sjećam se jednom je neki čovjek došao tražiti tatu za električne radove. Mama je bila na dvorištu pa ju je pital: E tvoj tata doma? Valjda je znao da tata ima pet kćeri i pomislio da je mama najstarija. A kad se Go udavala ljudi na svadbi su rekli da mama i Go izgledaju kao da su sestre.

Kosu je posebno njegovala. Uvijek ju je prala žumanjkom, a ispirala toplom vodom u koju je stavila malo octa. Frkala se sa starim limenim viklerima.

Kad sam s njom spavala, sjećala se Mirjana, budilo me njeno mljackanje dok je viklere skidala s glave. Prste u usta pa odfrkni vikler, prste u usta pa odfrkni vikler. Još ju i danas čujem. Čak ni k’o starica nije bila sijeda. Valjda zbog octa i jajca. Često je prstima prelazila po kosi i frkala uvojak jednim prstom. Moja Janica, kao odrasla nisam ju zvala mama nego moja Janica. Kad bih došla k njoj pozvala bih ju: Di si moja Janica?

Na trenutak sve su sestre zašutjele. Ni zvuk disanja nije poremetio našu šutnju. Prebirale smo po mislima i pile kavu.

Sve smo slušale Mirjanu kako nastavlja: Mogla je puno trpeti i žvakati. Nikad me nije istukla, ali kad se rasrdila onda je bilo bežiiiiiiii. Zaprav, jedan sam put dobila po riti. To je bilo onda kad me Ruda Hren napil. Poslal me po vino, a onda se vino vadilo na šlauf, a ja se napila ko majka. Došla sam doma i zezala mamu i seku koja ju je frkala. Sto put mi je rekla: Mirjana, odi spat! Nisam htela nego sam počela pjevati: Dugo te, dugo očekujem¹²⁾.... Svaki put kad je mama rekla: Mirjana, hodi spat!, ja bih još jače zapjevala i zafrkavala nju i seku. Kad je zela kuhaču ja sam pobegla u krevet pod poplun. Tak me je stukla da je kuhača pukla, a ja sam se pod poplunom smejala, a ne plakala.

Sad su se cure već i smijale. Gordana se sjetila Dečki z bregov i njihove pjesme Voljelo se dvoje mladih... pa se čak i zapjevušilo. Imali smo i njihovu ploču: Da ni Zagorja, sjetile su se sestre.

Je li netko gladan? Sad ja skočim do dućana, pa bumo nekaj na brzinu. Mirjana i ja otišle smo po kruh i paštete. Čaja je bilo doma. Kad smo se vratile doma, cure su prepričavale mamine poduhvate u kuhinji.

Seke su se složile da je mama bila odlična kuharica. Voljela je kuhati za nas, stalno je gulila krumpire kad smo dolazile doma. Bili smo velika familija, ali nitko nije ostao gladan. Bučnica, štrukle, sirni na tenkem, štrudle. Rezance i mlince je sama delala. Naručivali su ljudi od nje za svadbe. Delala je dok je mogla.

Jele smo kruh i paštetu i gledale krpu na zidu. Ujna je izrađivala kuhinjske krpe koje su nosile poruke: Kuharice manje zbori da ti ručak ne zagori i slično.

Vino je pila samo za zdravlje, deci crnoga za krv, jer je doktor govoril da ima premalo željeza.

Šalile smo se: To koj nije pila bio bi joj veliki plus da je vozila. Uvijek trijezna mogla je prokrstariti zemlju uzduž i poprek. Još u starosti je mislila da si bu jedan dan kupila fičeka i položila vozački. Ne mogu a da se opet ne sjetim tatinog spačeka¹³⁾ u kojem je često sjedila i zamišljala da vozi. Nije se ostvarilo.

Dvorište je prazno. Nema maminih piceka i pajceka. Voljela je Jureka i Katicu¹⁴⁾, uvijek ih je imala. Naš sused Putak nije mogel podnesti da ga mamin kokot svako jutro budi ranom zorom. Rekel je mami ili ga zakolji il’ ga bum ja. Nije ga zaklala, dala ga je susedi Đurđi Knapić.

Sjećate se kad je u Stubicu dolazila nekakva vladina delegacija ili možda predsjednik. Dan prije zatvorili su cestu i postavili plastične trake da ljudi ne bi ometali prolazak kolone. Mama je išla biciklom, tko zna kud, a bila je već noć. Naišla je na trake u koje se uplela i pala s bicikla. Sva rebra je natukla. Morali smo na slikanje s njom. Drugi dan sam ju vodila doktoru kojeg je prvo pitala: Doktor moj lepi, recite vi meni e bum ja opet mogla na biciklineka? Kak’ se je doktor zabezeknul, nije pitala za rebra i natučena koljena nego samo za vožnju na bicikleneku. To je njoj bilo važno. I vozila je opet.

Mi smo joj branile voziti kad je već bila u visokim godinama. Jednom smo bili na Rebru, na nekom pregledu, a ona pita doktora, tak da i mi čujemo, može li voziti bicikleneka. Kad joj je rekao da može, samo nam je klimnula kao da nam daje do znanja da nije prestara.

Najviše sam se splašila za mamu one zime kad peć nije delala. Zima je bilo kak v kusnici, mama je bila trudna s Mirjanom. Osmi mesec. Zakurila je peć, a dimnjak nije htel potegnuti. Popela se na krov malo proroštati po dimnjaku da nam ne bi bilo zima. Poskliznula se i opala. Nije htela ni k doktoru ići, nego si je malo poležala i nastavila hasniti po kući.

Sve nas je jednako voljela. Nikada nije radila razliku među nama. Jednako nas je voljela i isto odgajala.

_____________________
1) Lupitva ili komušanje kuruze – čišćenje klipova kukuruza od suhog lišća. Tako očišćeni klipovi spremaju se za zimu, a nekoliko najljepših objesi se na trijem kuće kao ukras.

2) Kuća (drveni dvor) braće Lisak spominje se u zemljišnim knjigama (povijesnom izvodu) iz 1910. godine (dokumentacija u zemljišnim knjigama prije toga vremena nije uređena ili je izgubljena) kao kuća braće Josipa, Ericha i Stanka Lisaka, k.č. 2842, na adresi Hum Stubički 177 (danas je to adresa Ljudevita Gaja 1). Dvor je 1880. godine, nakon velikog potresa, privremeno bio mjesto održavanja nastave pučke škole Gornja Stubica. Drveni dvor braće Lisak prvo je pripadao obitelji Praunšperger. Od članova obitelji Praunšperger vezanim uz stubički kraj poznat nam je Aleksa Praunšperger (1794. – 1877.), kapelan u Donjoj Stubici. Obitelj Praunšperger bila je rodbinski povezana s Anom Sermage iz Oroslavja. Sudjelovali su u kulturnom životu i stubičkog kraja i Zagreba (čitaonica u Zagrebu koja je kasnije prerasla u Narodni muzej, bili su aktivni u Matici ilirskoj). Po dolasku braće Lisak u dvor (točna godina je nepoznata), on postaje dom triju Lisakovih obiteljskih grana, ali i simbol razvoja poljoprivredne proizvodnje (uz dvor je bilo vezano veliko poljoprivredno, vinogradsko i šumsko gospodarstvo) te kožarskog obrta i trgovine proizvodima od kože Gornje Stubice. Obitelj Lisak, uz obitelj Mihelčić, krajem 19. i početkom 20. stoljeća bila je nositelji poduzetništva i razvoja Gornje Stubice.

3) U stubičkom i zlatarskom kraju se riječ kaj (na standardnom jeziku što) izgovara koj.

4) Čehatva – odvajanje (čehanje) i slaganje perja i paperja peradi (perje guske bilo je vrlo cijenjeno), kojim su se kasnije punili jastuci.

5) Ivan Lisak (otac Tomislava Lisaka) bio je načelnik općine Gornja Stubica. On i ostali zaposlenici općine umoreni su 1943. godine u šumi kraj Donje Planine. Na sam Badnjak 1943. godine partizani su zapalili općinu, a sve zaposlenike općine odveli su u šumu te nakon mučenja ubili i pokopali u šumi.

6) Dvorac Oršić u Gornjoj Stubici.

7) U Gornjoj Stubici prvi je dućan i gostionicu otvorila obitelj Mihelčić. Zgrada je sagrađena na Klenovu trgu (danas Trg svetog Jurja) i bila je mjesto okupljanja svih mještana. Kuća stoji još i danas, u vlasništvu je potomaka prvih vlasnika.

8) Zeba (lat. fringillidea) – ptica pjevica iz porodice vrapčarki.

9) Nama (NAMA) ili Narodni magazin, robna kuća u Zagrebu. Robna kuća bila je vlasništvo bečkih trgovaca Carla Kastnera i Hermana Ohlera. U Zagrebu je pod tim imenom (vlasnika) otvorena 1879. godine. Nakon Drugoga svjetskog rata robna kuća postaje narodno vlasništvo i mijenja ime u Nama. Tijekom godina otvara nekoliko podružnica u Zagrebu, Rijeci, Osijeku i Karlovcu.

10) Kulturno umjetničko društvo Matija Gubec iz Gornje Stubice osnovano je 1975. godine.

11) Tradicionalna hrvatska pjesma Visoka je gora zelena. Najpoznatija verzija bila je ona koju su izvodile Ladarice. Točan tekst pjesme glasi:

Visoka je gora zelena, zelena,
Po njoj teče voda studena, studena.

Rad’ bi se je junak napiti, napiti,
Al’ ne može leda probiti, probiti.

Pod ledom je trava zelena, zelena,
A u travi ruža rumena, rumena.

Ja otrgnem ružu od zemlje, od zemlje,
Pa ju dadem dragom od želje, od želje.

Na ti, dragi, ružu od mene, od mene,
To je naše prvo spoznanje, spoznanje.

12) Srpska novokomponirana narodna pjesma koju je pjevala Nada Obrić. Bila je popularna 80-ih godina 20. stoljeća.

13) Malo vozilo Citroën 2CV, popularno sredinom 70-ih godina 20. stoljeća.

14) Jurek i Katica – minijaturni kokot i kokica (pijetao i kokoš).