Struktura i stilistika baroknih propovijedi Ivana Bilostinca /Belostenca

Biografski podatci

Ivan Belostenec/Bilostinac rođen je 1593. ili 1594. u varaždinskoj okolici ili možda i u samom Varaždinu, a u skladu sa sviješću o potrebi povezivanja tadašnja tri hrvatska književna jezika (čakavskog, kajkavskog i štokavskog) potpisivao se na području sjeverne Hrvatske kao Belostenec, a na području Istre i Vinodola kao Bilostinac te je nastojao približiti i ujediniti tadašnje hrvatske književne jezike, današnje dijalekte. Budući da je rođen u kajkavskim krajevima, gdje je i umro, ustalilo se pisanje njegova imena u kajkavskoj inačici (Belostenec), što je postalo općeprihvaćeno, ali svakako treba poštivati i autorovu volju da svoje ime potpisuje u skladu s ikavskom varijantom. Danas smatramo uvjerljivim zaključak Franje Fanceva da je Belostenec rođen u Varaždinu ili njegovoj okolici, iako ikavski oblik prezimena – Bilostinac ima i svoje davne povijesne ličke korijene.

Godine 1616. Ivan Belostenec položio je svečani zavjet u pavlinskom samostanu u Lepoglavi, a 1618. poslan je u isusovački kolegij u Beč na usavršavanje, gdje je boravio tri godine studirajući filozofiju. Nakon toga 1621. odlazi na studij teologije u Rim, na Collegium Germanicum, a tri godine kasnije vratio se u Hrvatsku i iste godine održao svoju prvu misu u Lepoglavi. Godine 1627. vršio je dužnost predstojnika lepoglavskog samostana. Krajem iste godine odlazi u novoosnovani pavlinski samostan u Sveticama kraj Ozlja, gdje je uskoro postao prvi prior i ostao na toj dužnosti sve do 1644. Belostenec je znatno unaprijedio u gospodarskom i kulturnom pogledu ozaljski samostan, a upravo iz tog samostana održavao je prijateljske odnose s ozaljskim velikašem Petrom Zrinskim. U crkvi u Sveticama pronalazimo izrezbarene drvene klupe i prekrasno ukrašen barokni oltar u desnoj pokrajnjoj kapeli od ulaza gdje je upisano Belostenčevo ime kao priora, zaslužnog za izradu i postavljanje tog umjetnički vrijednog oltara. U pavlinskim kronikama nalazimo podatak iz 1636. godine, da Bilostinac pored priorske ima i funkciju »definitor generalis«, što svjedoči o njegovu ugledu i zalaganju za napredak kao i organizaciju djelovanja pavlina. Kao izaslanik svoga reda Belostenec je 1641. boravio u Istri zbog određenih povreda propisa pri izboru tamošnjega poglavara. Iduće godine, 1642., postaje usporedo sa Sveticama prior nekadašnjeg pavlinskog samostana Sveta Jelena pokraj Čakovca, pa i tu dužnost obavlja sve do 1644. Iste je godine ponovno izaslanik reda u Istri, gdje je na zadovoljstvo članova istarske pavlinske provincije sredio nesuglasice, pa je čak i sam bio jedan od kandidata za tamošnjega vrhovnog poglavara. Od 1652. do 1656. stalno je boravio u lepoglavskom samostanu, ali i ponovno vršio službu priora u Sveticama. Godine 1656. bio je izabran za provincijala u Istri, gdje je djelovao do 1659. Od 1659. do 1662. nalazi se, prema Hadrovicsu, na dužnosti priora samostana Sveta Jelena. Iste godine posljednji je put boravio u Istri, a potom se vratio u samostan Svetice. U lepoglavski samostan prešao je 1663. i u njemu je 1674. proslavio svoju zlatnu misu. Godinu dana nakon jubileja zlatnog misništva umro je 10. veljače 1675. u lepoglavskom samostanu.

U povijesti hrvatske književnosti i jezika Ivan Belostenec ostavio je najsnažniji trag na području jezičnoznanstvenog istraživanja te njegov latinsko-hrvatski i hrvatsko-latinski rječnik Gazofilacij ostaje jedinstven pokušaj da se u 17. stoljeću zbliže i ujedine tri hrvatska književna narječja: štokavsko, kajkavsko i čakavsko. Belostenec se u svom svećeničkom djelovanju i stvaralaštvu uspješno služio svim trima hrvatskim narječjima, ali analiza njegova djela ipak odaje da mu je zavičajni jezik bio kajkavski.

Belostenčevo umijeće propovjedništva u zbirci »Sacri sermones«

U ovom radu Belostenčev će rad u prvom redu biti promatran u sklopu njegove propovjedničke djelatnosti. Međutim, i njegova zbirka propovijedi Sacri sermones sastavljena je u povezanosti s navedenom idejom Gazofilacija, tj. mješavinom triju hrvatskih govora. Taj svoj osobito važan pokušaj Belostenec je uspio ostvariti zahvaljujući svojim putovanjima po Hrvatskoj (samostani Lepoglava, Svetice, Čakovec, Istra, Vinodol), te kroz svoju ustrajnu leksičku filološku aktivnost. Pored toga i praćenje književne i duhovne djelatnosti na cjelokupnom hrvatskom području doprinijelo su Belostenčevoj spoznaji da su »kajkavski, čakavski i štokavski govor dijalekti jednoga istoga jezika«.¹⁾ Boravak u ozaljskom, pokupskom, dijalekatski miješanom kraju pružio je Belostencu mogućnost da u praksi zapazi korisnost i mogućnost dijalekatskog bilingvizma za kojeg se opredijelio pri stvaranju svojih propovijedi. Uostalom, i svoje vlastito prezime Belostenec je potpisivao dvojezično: u Gazofilaciju – Belostenec, a u djelu Sacri sermones – Bilostinac.

Rekonstrukciji Belostenčeva životopisa znatno je doprinio László Hadrovics, koji je u Budimpešti pronašao rukopis pavlina Ivana Krištolovca Brevis relatio (1722.) sa životopisima najistaknutijih pavlina iz druge polovine 17. st. i cijelog 18. st. Na spomenute rukopise nastavlja se i djelo pavlinskog povjesničara Nikole Bengera, koji u svom radu Annales (1743.) također govori o Belostenčevoj djelatnosti. Iz Belostenčeva životopisa doznajemo da se posljednjih godina života provedenih pretežito u miru lepoglavskog samostana pisac posvetio objavljivanju svojih djela, od kojih je zbog nedostatnih novčanih sredstava veliki rječnik Gazophylacium tiskan tek 1740., tj. nakon Belostenčeve smrti.

Postojanje drugog važnog djela – Belostenčeve zbirke propovijedi, književnoj je javnosti dugo bilo poznato isključivo prema navodu pavlinskog kroničara Nikole Bengera, koji je u svom rukopisu Catalogus autorum seu scriptorum ex Religiosis ordinis S. Pauli primi Eremitae... spominje riječima: »Item conciones decem de SS. Corpore Christi idiom(ate) croatico (tacito suo nomine editas), de quibus refert Album Lepoglavense ad a. 1672.« Prilikom ukinuća pavlinskog reda 1786. godine imovina lepoglavskog samostana prenesena je u Mađarsku te je u sklopu nje i Belostenčeva zbirka Sacri sermones ostala zagubljena. Tek tridesetih godina našeg stoljeća Hadrovics je pronašao koligat, tj. uvezanu knjigu male četvrtine iz lepoglavskog samostana sa sedam različitih djela, ponajviše pavlinskog porijekla. Danas se taj poznati primjerak Belostenčevih propovijedi objedinjenih u zbirci Sacri sermones nalazi pohranjen u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, u koju je vraćen 1961., a danas je označen signaturom R II D-8°-291. Na prvom listu koligata rukom je zapisan sadržaj svih djela, a na prvom mjestu se nalazi rukopisni zapis: »Eucharisti Sermones decem, ab Admodum R. olim. P. Joanne Belosztenecz Ordinis S. Pauli I-mi Erem(itae), compositi. (Na Telovo.)« Nažalost, tom primjerku knjige nedostaje prvi arak s naslovnim listom, pa književnoj javnosti dugo nije bilo poznato kako je glasio njezin izvorni naziv. Na posljednjoj stranici ovog primjerka knjige drugim rukopisom je nadodan podatak: »Concinnavit supra adductos 10 sermones A. R. P. Joannes Beloztenecz O. S. Pauli p. E.«, koji je potvrđivao Belostenca kao autora djela. Pored toga na prvoj stranici zabilježena je i pripadnost lepoglavskoj knjižnici: »Bibliothecae Conventus Lepoglavensis ordinis S. P. p. E. procuratus ab A. R. P. Nicolao Benger, Provinciali«. Izvoran latinski naslov djela srećom je sačuvan u primjerku knjige koji je pronađen prilikom sređivanja i suvremene kataloške obrade Franjevačke knjižnice u Zagrebu, nakon Domovinskog rata.²⁾ Na sačuvanoj naslovnici tiskan je izvorni naslov djela u kojem se autor potpisuje inačicom Bilostinac, a puni naslov zbirke glasi: SACRI SERMONES In sacratissimum Festum CORPORIS CHRISTI Idiomate Illyrico compositi ac editi Opera A. R. P. F. Joannis Byllostinacz Ord. S. Pauli Primi Eremitae Provinciae Istriae & Vinodol bis Emerito Provinciale. (Bibliotheca PP. Franciscanorum, Zagrabiae, tiskano u Grazu, 1672.). U franjevačkom primjerku Belostenčevih propovijedi također je sačuvana i autorova latinska posveta djela meceni grofu Ivanu Draškoviću od Trakošćana.

Dragocjen podatak o postanku svoje zbirke pruža sam Belostenec u osmoj propovijedi, navodeći da se duše kršćanske krijepe euharistijom već 1636 godina, što zajedno s godinama Kristova života određuje dovršetak knjige oko 1669. godine: »Jer ovom se presvetom jestvinom, jur skoro jezero šest sto trideset i šest let, u svete materi Czirkvi, duše kerščanske po vsem okruglom svetu hrane, vzderžavaju, krepe i ufanje stanovito i tverdno imaju, da po jakosti i zmožnosti nje, u raskoš, nasladnost i veselje nebesko priti hote, Boga odičena lice videti i k tomu blaženstvo vekivečno u veke vživati.« (str. 52) Hadrovics je prema tim podatcima datirao godinu 1669. kao vrijeme postanka svih deset propovijedi. Josip Vončina u svojoj raspravi »Leksikografski rad Ivana Belostenca« oslanja se na ključnu oznaku namjene svake propovijedi za blagdan Tijelova te smatra da je svojih deset propovijedi Belostenec sastavljao postupno kroz deset godina, od 1662. do 1671., a tiskao ih je 1672., nakon posljednje održane propovijedi na Tijelovo.

Budući da sve Belostenčeve propovijedi kroz bogate nizove simboličnih slika, govore o istom misteriju sakramenta euharistije vezanim uz blagdan Tijelova, bilo je teško u svakoj idućoj propovijedi donijeti novu motiviku. Sam autor je bio svjestan da se poneki poučni motivi ponavljaju, pa je to u svom tekstu i naglasio, tako npr. u prodečtvu petom vraća se liku Mifibožeta uz napomenu »od koga jur gore u drugom prodečtvu govorjahi«, a u šestoj propovijedi pripovijeda o obraćenoj bludnici »u Turingije« (...) »od koje jur zgora u tretjem prodečtvu, Exemplo 1. govorjahi«. Moguće je također pretpostaviti da je Belostenec želio da se njegove propovijedi čitaju zajedno u cjelini, bez obzira što svaka od njih može zasebno poslužiti za govor na blagdan Tijelova. Usprkos teškoći sastavljanja zbirke posvećene samo jednom blagdanu, Belostenec je ustrajno nastojao stalno kognitivno produbljivati i novim usporedbama približiti svoje slušateljstvo veličini proživljavanja toga najsnažnijega kršćanskog sakramenta.

Prema uzoru na europsku propovjedničku praksu poslijetridentskog razdoblja kompozicijska struktura Belostenčevih propovijedi građena je prema shemi klasične antičke retorike. Kompozicija propovijedi započinje latinskim citatom iz Biblije koji simbolično označava temeljni zadatak slijeda retoričke strukture. Na primjer, prvo prodečtvo nastalo je inspirirano geslom iz Ivanova evanđelja »Qui manducat hunc panem vivet in aternum« (Tko jede ovaj kruh živjet će u vijeke). Potom u obliku egzempla, parabolične priče, ili odlomka iz evanđelja slijedi uvodni dio tzv. exordium, koji nagovještava ili sadrži analogno zbivanje povezano s razmatranjem euharistije. Potom u obilnom narativno-govorničkom toku rečeničnih perioda slijedi razlaganje teme tzv. expositio. Pored toga Belostenec dokazuje pravovaljanost misli, što odgovara kompozicijskom dijelu confirmatio, a pritom se često poziva i na autoritete patristike (testimonium). S ciljem teološke potkrijepljenosti Belostenec iskazuje svoju naobrazbu citiranjem brojnih teologa i crkvenih otaca (npr. citira Ivana Zlatoustog, Tomu Akvinskoga, Augustina, Guillaumea, Ambrozija, Hilarija biskupa, Huga kardinala, Bernarda, Bonaventuru i dr.), ali se koristi i djelima antičkih pisaca (Plinija, Nicefora, Plutarha, Horacija, Tita Livija, Theofilakta, Eliana itd.). U svrhu što zornijeg potvrđivanja i razjašnjavanja temeljne teze, autor često interpolira omiljeni barokni oblik exemplum, tj. kratak narativi primjer realističke ili još češće alegorične naravi. Belostenec najčešće naziva egzemplum peldom i sam mu definira njegov poučan karakter i cilj: »Vnogi Navučiteli sv. Matere Cirkve i pisci, vnoge pelde, čuda i kaštige na navuk nam daju« (str. 17). Međutim, pod terminom pelda Belostenec podrazumijeva i znakovita zbivanja Božje prisutnosti te u desetoj propovijedi tumači: »Po keh dob, da kako sv. Pavel Apostol svedoči i vsa puku onomu ili ljuctvu Izraelskomu činila su se i pripečala u figurah i peldah« (str. 69). U završnom obliku propovijedi (epilogus, conclusio) autor se služi oblicima opomene, ili poticanjem slušateljstva na obnovu zaspale duhovnosti, na ispovijed, pokajanje te obnovu kršćanske snage preko pričesti. U nekim primjerima služi se i vlastitom ekshortacijom koja, pored manifestacije oduševljenja prema sakramentu euharistije, nadahnuto pobuđuje prisutne vjernike ili čitatelje djela na ispravnost kršćanskog života.

Kad analiziramo stilsku strukturu svih propovijedi Ivana Belostenca, nameće nam se kao opće obilježje jedno zapažanje. Kao što je kasnosrednjovjekovni dekorativni reljef razvio bogatstvo figura i ornamentike na crkvenim zdanjima, čiju zasitnu gustoću nazivamo »horror vacui«, upravo tako je stil Belostenčeve barokne propovijedi svoju temeljnu misao kitio elokventnom bujicom riječi i širio u bogatu lepezu značenja i ukrasnoga stilskog dojma. Kao što u baroknom iluzionizmu bujaju ukrasne vitice biljnih i arhitektonskih ornamenata, tako i vitice ukrasnih atributa, pa i cijelih rečeničnih nizova, uokviruju srž autorove teze. Poput baroknog slikarstva ili glazbe, struktura Belostenčeve stilistike puna je motorike, tj. uznemirene egzaltirane rečenične pokretljivosti. Barokna poetika i stilistika Belostenčevih propovijedi temelje se na bujnom dugačkom retoričkom izrazu i na naglašenoj uporabi stilskih figura.

U propovijedima nalazimo kao autorovu stalnu stilsku karakteristiku uporabu čitavih rečeničnih usporedbi između starozavjetnih i novozavjetnih zbivanja, koje se nižu u gradaciji. Ove usporedbe strukturirane su prema primjeni kršćanskoga figuralnog tumačenja biblijske povijesti u kojem su oba člana starozavjetnog i novozavjetnog lika usporedbe ostvarena i proreknuta objavljenjem. Figuralno tumačenje uspostavlja vezu među osobama ili događajima pri kojem prvi član veze označuje sebe, ali podrazumijeva i drugog, a drugi član obuhvaća i ispunjava prvog.³⁾ Primjerice, u trećoj propovijedi Belostenec ističe sljedeći komplementarni figuralni paralelizam: kao što Izraelci prolaze Božjom milosti pred progoniteljima kroz Crveno more, tako i kršćani otkupljeni Isusovom krvlju, prisutnom u euharistiji, izmiču neprijateljima svoje duše.

Neshvatljivu skrovitost hostije Belostenec uspoređuje sa starozavjetnim gorućim grmom kupine koja ne izgara (str. 34), te u toj usporedbi vidi Kristovu kipuću i neiskazljivu ljubav, dok »trni koji pamet i razum bodu« predstavljaju nedokučivu tajnu da se u svakom najmanjem dijelu hostije nalazi cijeli Krist. Komplementarni figuralni paralelizam Belostenec također uspostavlja između starozavjetne mane i samog Krista koji kršćanima ostavlja sam sebe u liku hostije (prop. X., str. 70). Na stranici 69. autor vrši usporedbu između arke Noina spasenja i hostije kao lađe vječnog spasenja. U desetoj propovijedi Belostenec pronalazi oprečnu usporedbu između starozavjetnog stabla života koje naziva »Drvo prepovedano«, tj. drvo unutar Edena s kojeg je bilo zabranjeno jesti voće (str. 75) i po kojem dolazi zlo i grijeh ljudske oholosti i bahatosti, dok u Novom zavjetu Bogorodicu titulira kao »Drvo od življenja«, jer po njoj na svijet dolazi Krist koji donosi ljudima otkupljenje.

Kontrastni, tj. konverzivni figuralni paralelizam primijenjen je u desetoj propovijedi na usporedbi Eve i Marije: »Po Evi smrt je vlezla na ov svet« – »A Marija pako je zrok žitka i živlenja.« (str. 76)

Pored toga osobine starozavjetnih likova (primjer starozavjetnog mudrog izraelskog kralja Salomona) služe i u funkciji usporedbe; tako na stranici 29. Belostenec potiče vjernike prema pristupanju k pričesti sljedećim riječima: »Pohodite pravoga onoga mirovnoga Salomona Kristuša Jezuša.«

Tekstovi Belostenčevih propovijedi tako su usustavljeni da svoj potpuni učinak postižu u usmenom činu, tj. u njima su primijenjena stilistička sredstva govornog jezika. Na usmenu govorničku interpretaciju i praksu Belostenčevih propovijedi upućuje sljedeća rečenica: »I doklam od toga dvojega budem govoril, ne dvojim, tiho i marlivo, na slavu Božju hočete poslušati.« (str. 69)

Svojstva govorne stilizacije zamjetna su u autorovim postupcima koji impliciraju: raznoliku intonaciju, usklike ili eksklamacije, uporabu retoričkog pitanja, nabrajanje ili kumulaciju sa svrhom postizanja akustične ukrasne dinamike zanosa, uporabu opetovanja ili ponavljanja u funkciji pojačavanja učinka te uporabu apostrofiranja i opominjanja, apela ili čak preklinjanja slušateljstva.

Navedimo nekoliko primjera Belostenčeva ostvarenja navedenih stilskih postupaka. Primjerice u drugoj propovijedi Belostenec prikazuje Isusa kao pticu Pelikana (koja u nedostatku hrane vlastitom krvlju hrani mladunce). Krist se vlastitom žrtvom vezao uz čovječanstvo, a zauzvrat traži ljudsku kršćansku ljubav pa te Belostenec retoričkim pitanjem provocira auditorij na preispitivanje vlastite vjerničke vjerodostojnosti: »O duša kerščanska, kervjum živoga i pravoga Boga odkuplena i od grehov oprana, ter telom njegovim presvetem napitana i nahranjena, nećeš li se i ti tako njemu zavezati i obećati?« (str. 7)

Vrlo učestalo Belostenec svojem slušateljstvu pruža poticaj, u jednom primjeru potiče na proživljavanje i na iskazivanje euharistijske radosti te savjetuje kako je dobro zapjevati nakon primanja hostije: »Ako hočemo delnici njegoveh neizgovorneh koristi, kripostih i miloščah biti, imamo taki i on čas početi milahno zimboriti z pticami i prelepo popevati.« (str. 64). Svoj nagovor autor ponekad daje i u poticajnom imperativnom tonu, s primjenom figure ponavljanja – epifore: »I zato hvali ga, slavi ga, diči ga, ljubi ga z vsega tvojega serca!« (str. 35)

Radi jačeg dojma zanosni poklik nebeskim dobrima spaja se često s figurom kontrastnog opisa zemaljske grešnosti: »O ljubav Božja jedinoga i svemogućega i suproti nam nevolnem i nezahvalnem, neizgovorna.« (str. 72)

Belostenčeve dugačke rečenične periode u kojima se tumači misterij hostije često su prekidane umetcima govornih usklika, baziranih na kontrastnoj dihotomiji, kao npr.: »O, ti duš naših brašno! Mlahavih jakost, slepeh svetlost, nevoljnih traplenih veselje, betežnih likarija i vračtvo!« (str. 12)

U odlomcima hvale ili eksklamacije Belostenec se često služi parafraziranjem zanosnih misli iz riznice srednjovjekovne himnodije. Tako npr. parafrazira himan Jesu dulcis memoria: »Zač ovako sveti Bernard poje: Ne mogu vsi jeziki nebeski i zemelski povedati i izgovoriti i ne mogu vse knige izpisati i iztolnačiti, nego samo on koji kuša pravo, on sam more spoznati i povedati; kakova je slast, preslatkoga i preljubljenoga Jezuša ljubiti i njemu verno služiti.« (str. 8). Potom na stranici 15. umeće stihove pjesme O salutaris hostia, a na stranici 34. parafrazira himan sv. Tome Akvinskoga Adoro te devote itd.

Međutim, u duhu kontrastne barokne chiaroscuro tehnike prikaza, Belostenec često opominje i kori svoje slušateljstvo: »O človeče, človeče grešni, dobro i marlivo premisli!« (str. 8) Na stranici 68. opomena je spojena sa zastrašujućim prizvukom: »Tako vsi nerazumni i nepobožni ljudi, ovu jestvinu žitka i življenja, nedostojno prijemljuć, vudicu smerti vekovične požiraju.« Na stranici 12. autor oštro prijeti eshatološkom vizijom posljednjeg suda, onim koji s lažnim pokajanjem i prijetvornošću idu na pričest: » (...) pošaljete ga i verzete u tmine, ondi bit će plač i škripanje zubno.«

Najvišu skalu glasovnog modusa pronalazimo u iskazu složenih umetnutih rečenica koje ujedinjavaju opomenu, molbu i preklinjanje: »Ada zaradi toga k ovomu Svetomu Sakramentumu vnogo krat rad pristupi, ali za prepetoga Boga, ne kako koja nima stvar i beštija, nego dostojno, ponizno, zavetno, Bogoljubljeno, čisto i prez vsakoga greha zkrune i madeži, koja vsa po svetoj zpovedi perule obriši i operi.« (str. 9)

Kao što se može uvidjeti u dosad navedenim primjerima, Belostenec neprestano navodi sinonimne ili analogne izraze kojima amplificira glavnu misao. Vrlo su dojmljivi stilistički primjeri ukrasne reduplikacije, amplifikacije i gradacije unutar cijelog sklopa rečenične strukture: »Jer znaj da ova nebeska jestvina, koliko godar se krat dostojno prijemlje, toliko krat gratiju i milošću Božju vnoživa ino povekšava i skupa vsi ostali Duha svetoga dari i kriposti po kojeh pobožneh i bojažljiveh, hotenje i pamet, iz dobrote u dobrotu napreduvanje i povekšavanje čini.« (str. 74–75)

U cilju postizanja emfaze ili govorničkog zanosa Belostenec majstorski isprepleće više stilskih postupaka unutar rečenice te spaja eksklamaciju, perifrastičan opis, uporabu kumulacije, hiperbolizacije, eksplikacije i retoričkog pitanja: »Ali niti to zadosti ne beše njegovi neizgovorne i goruće ljubavi, nego, o čudo prečudno, hotel je telo ono presveto iz Divičanske neoskrunjene polače močjum i jakostjum Duha svetoga prijeto, ne samo našu biti cenu i kûp, nego i Božanstvenu jestvinu i predragu krv svoju presvetu našu pitvinu, gdo je gdo kada čul ili mislil takova?« (str. 33)

Retoričko umijeće Ivana Belostenca temelji se i na obilježjima barokne slikovitosti, odnosno vizualnosti koja nipošto nije doslovna, već je u službi simbolike. Vizualna predočljivost zapravo predstavlja oznaku ili karakteristiku nadpojavne stvarnosti, a izbor tih vizualnih poredbi potječe iz biblijske, antičke ili bogate kršćanske srednjovjekovne baštine: Krist je »nebeski likar i vračitel«, dok je Nečastivi prikazan kao troglavi Kerber (str. 75); Božja milost prikazana je slikovito kroz element vode, tj. »velike dobrote studenac i vrutak, zdenac Paradižomski« (str. 37). Simbolična vizualnost strukturirana je i složenijim perifrastičnim rečeničnim sklopovima, među kojima ističemo primjer u kojem Belostenec vjernicima tumači kako niti njegov razum mislima ne može do kraja razložiti otajnost euharistije, već se u spoznaji nespoznatljivog potrebno prepustiti samozatajno vjeri: »Zač bi to bilo u preglubokoga morja, velike i pogibelne slape ino valove, karhek razuma mojega čunak, lađvicu ili plavčicu pustiti: nego se samo brega hoču deržati kako on koji nesam niti mornar, ali brodar, niti plovac dobar.« (str. 60)

Simboličan način izražavanja snažno je prisutan i u sveukupnoj žanrovskoj uporabi peldi (egzemplum). Takav primjer prisutan je u egzemplumu o ženi koja nije trebala hranu, već je živjela samo od nedjeljne pričesti. Ovaj egzemplum ne treba shvaćati u doslovnom, već u prenesenom značenju, a poanta naglašava kako u duševnom smislu hostija stvara potpuno ispunjenog i sretnog čovjeka, tj. čovjeka nasićena dobrotom.

Belostenec često uživa u navođenju zapanjujućih, bizarnih primjera, kojima privlači pozornost slušateljstva. Takav dojmljiv efekt sadrži pelda o kraljici Artemiziji koja je toliko ljubila svoga muža Mausola, da je kraj sebe držala pepeo njegova tijela u zlatnoj urni »ter po vse dni života svoga, jeliš i piliš svoj s njim je posipavala. A to je ona zato činila, da bi nigdar miloga svoga druga i predragoga Tovaruša ne pozabila.« (str. 26) Cjelokupni primjer zapravo potiče slušatelje da bi se s jednakom, štoviše i snažnijom gorljivosti trebali prisjećati Kristove žrtve i ljubavi i pristupati sakramentu euharistije.

Zaključak

Razmatrajući u cjelini složenu sintaksu Belostenčevih rečenica, uviđamo da bi se dugački nizovi njegovih rečenica racionalno mogli reducirati ili podijeliti u više jednostavnijih rečenica. Međutim, stilistika Belostenčeve barokne dramatičnosti, perifrastičnosti i slikovitosti uživala je u raskoši prizora i vokabularnoj raznovrsnosti. Josip Vončina⁴⁾ uočio je važno obilježje Belostenčevih propovijedi – pojavu miješanja leksičkih osobina različitih hrvatskih narječja uporabom kontaktnih sinonima. Uporaba kontaktnih sinonima pojava je da pojedine izraze autor nadopunjava istovjetnom ili sličnom riječju uzetom iz drugoga hrvatskog dijalekta. Tako npr. pronalazimo istoznačne izraze: »glubina i propast, likarija i vračtvo, blaguvati i jesti, vredan i dostojan, primeran i priličan, arka i škrinjica, čalaran i himben, čemeran i jadovit, cirkva i tempal« itd. Međutim, uz prvotnu jezičnu funkciju, ovaj stalni postupak ima i svoju stilsku osobitost: on često produbljuje prvotnu riječ te ujedno i amplificira jačinu izgovorenog izraza. Taj stilski postupak odlično se uklapa u barokni perifrastični način izražavanja.

Uporaba kontaktnih sinonima, bogat vokabular i bujna stilizacija odražavaju da je Belostenec uložio umjetnički književni napor u retoričko oblikovanje svojih propovijedi. Njegove su propovijedi pravi primjer baroknog načela prema kojem je bilo od velike važnosti ne samo izreći misao, nego je izreći sa što više ukrasnog umijeća. Naravno da nam se iz današnje perspektive takve otežale ukrasne rečenične periode čine zasitnim, a suvremenim nestrpljivim pojedincima i teško razumljivim. Čak i unutar pojedinih kritičkih mišljenja nalazimo u istaknutim izdanjima poput Pet stoljeća hrvatske književnosti iskrivljena tumačenja Belostenčeva stila.⁵⁾ Kao primjer možemo uzeti odlomak o veselju starozavjetne Rebeke iz četvrte propovijedi, koja se diči zaručnikovim poklonima. Belostenčev opis Rebekina kićenja te iskazivanja radosti zapravo je tipičan primjer barokne elokvencije u funkciji svjesnog pokazivanja umijeća ornatusa, a kritičari su ga doživljavali kao nezgrapnost autora da nešto kaže jednostavnijim načinom. Međutim, barokni majstor govorništva nije htio govoriti i pisati jednostavnim načinom jer bi onda iznevjerio barokni stil; njegovo je umijeće bilo na višoj razini tek onda kad je u bogatoj ukrasnoj, iznenađujućoj maniri uspio predočiti svoje motive i misli. Pogledajmo Belostenčevu baroknu girlandu o Rebeki, tj. dugačak sklop umetnutih zavisnih rečenica i kontaktnih sinonima koji započinju bogatim nizom elativnih atributa: »Prevludna, prevredna, predobra, premudra, prerazumna, prekipna, prelepa i prečudna ona divojčica Rebeka, radujući se u veselju velikom cimelije, tj. narukve, kolanije, navušnice i ostale dari drage, vredne i plemenite, koje je njoj preljubljeni, premili i predragi nje zaručnik i ljub Ižak, a na to znamenje zaručenja prišesnoga i pridučega snubenja bil poslal, dal i daruval po Eleazaru, vrednom slugi; prijatelom svojim i prijatelicam, rodbine i bližnjem, poskakujuć po vulicah, kruto gizdavo i oholo kazaše hvaleč se, slaveči i dičeči.« Na semantičkom polju navedeni primjer se dalje razvija, i tvori majstorsku usporedbu starozavjetnog zbivanja s paralelizmom novozavjetnog značenja. U toj se usporedbi osobito uspjelo navodi lik Rebeke koja se raduje zaručnikovim darovima te, prema Belostencu, njezina radost nalikuje veselju crkvenih otaca i kršćanskog naroda kad se u tijelovskoj procesiji pronosi dar euharistije.

U ovom kratkom preglednom presjeku Belostenčeve stilistike u izabranim primjerima možemo uvidjeti bogatu primjenu stilskih figura i svečanu perifrastičnu razigranu konstrukciju Belostenčeve barokne retoričke manire. Belostenčeve propovijedi otkrivaju veliku erudiciju autora koji je kao neumorni leksikograf uživao u uporabi obilja riječi kojima je vladao i obilno ih koristio u svojim propovijedima. One su stoga zanimljivo vrelo za proučavanje baroknog leksika, ali su i zahtjevne za čitanje, upravo zbog osobine stila koji odražava piščevo uživanje u ukrašavanju, u složenom inverznom kićeno-uzvišenom stilu i pojačavanju dojma sinonimnim izrazima.

Kod Belostenčeva subrata pavlina Ivana Rangera pronalazimo u freskama veličanstvene iluzionističke dohvate otvorenih nebesa, ekstatičnost likova ozarenih nadnaravnim svjetlom, uskovitlanost kompozicije i dualizam iskustvenog i nadosjetilnog prikaza. Te iste umjetničke pojavnosti pronalazimo i u Belostenčevoj retoričkoj propovjednoj umjetnosti. U dinamičnoj, ukrašenoj, semantički uvjerljivoj propovjednoj zbirci Belostenac je retorički opjevao, argumentirao i protumačio temelje kršćanske vjere o sakramentu euharistije. Jednako tako je s gorljivošću, maštovitom slikovitošću, ponekad i s hiperboličnom dramatičnošću prikazao i sve moguće stranputice koje proizlaze iz nehaja, neznanja ili odbijanja kršćanskog života, te je stvorio djelo važno za razvoj hrvatskoga književnog jezika i za širenje obzorja književne izražajnosti. Iako je Belostenčev stil prvenstveno vjerni odraz europske barokne ushićene homiletičke ornamentacije, sam autor svojim gorljivim stavom i živom prisutnošću u djelu svjedoči jednu davnu Ciceronovu postavku koja kaže: bez aktivne zauzetosti čovjek ne može nikad postati velikim govornikom.

Belostenec za života nije ugledao tiskano izdanje svojeg Gazofilacija, ali rječnik je ipak ugledao svjetlost dana 1740. zahvaljujući njegovoj pavlinskoj subraći Jeronimu Orloviću i Andriji Mužaru. Belostenčeva zbirka propovijedi o euharistiji proživjela je svoje prisilno izgnanstvo iz domovine, a potom se vratila u NSK, ali i iskrsnula u cjelovitom izdanju unutar Franjevačke knjižnice u Zagrebu. Ukinućem pavlinskog reda 1786. hrvatska kultura podnijela je gubitak tolikih knjiga i važnih rukopisa. Međutim, danas bi Belostenec bio sretan nad činjenicom da su se pavlini od 1972. godine ponovno vratili u Hrvatsku i oživjeli pojedine svoje povijesne samostane, kao npr. Kamensko kod Karlovca, Svetice kod Ozlja, Sv. Petar u Šumi u Istri. Tako nam i književno djelo Ivana Belostenca danas, 350 godina od autorove smrti, oživljava kroz povijesno osviještene interpretacije koje polaze od obilježja njegova doba te nam se to djelo otkriva u raskoši svojega baroknog izražavanja kao iznova otkrivena svjetlost bogate barokne pozlate.

DJELA IVANA BILOSTINCA

Boghomila. Graz, 1665.

Trinaest pjesama u čast sv. Pavlu, prvom pustinjaku (koji je umro oko 341. po Kr., u dobi od 113 godina). Danas to djelo nije sačuvano te pretpostavljamo da je ili uništeno ili zametnuto. U 18. stoljeću izdanje je još postojalo, o čemu svjedoči zapis Križevčanina Nikole Bengera (1695. – 1766.), kroničara pavlinskog reda, iz rukopisa Catalogus authorum et scriptorum ex religiosis ordinis S. Pauli primi Eremitae(...): »Item varia poemata de S. P. Paulo primo Eremita, idiomate Croat(ico) sub titulo: Boghomila, typis graecensibus edita 1665. Inter quae prima Melodia, concinnata 113 versibus quadrimetris, juxta numerum annorum Vitae S. P. Pauli, eiusdem pangit gloriam vitae cursum. Alii sunt 12 hymni de eodem Divo.«⁶⁾

SACRI SERMONES In sacratissimum Festum CORPORIS CHRISTI Idiomate Illyrico compositi ac editi Opera A. R. P. F. Joannis Byllostinacz Ord. S. Pauli Primi Eremitae Provinciae Istriae & Vinodol bis Emerito Provinciale.

Primjerak sa sačuvanom naslovnom stranicom nalazi se u rijetkostima Franjevačke knjižnice u Zagrebu, Kaptol 9 (Bibliotheca PP. Franciscanorum, Zagrabiae), a tiskan je u Grazu 1672.

Jedan primjerak djela deset euharistijskih propovijedi pohranjen je u NSK-u u Zagrebu, sign. R II D-8°-291; sadrži 76 stranica, nedostaju stranice 41–48, a nedostaje i naslovni arak djela.

Admodum Reverendi patris Joannis Bellosztenecz, e sacra d. Pauli Primi Eremitae religione GAZOPHYLACIUM, seu Latino-Illyricorum onomatum AERARIUM, selectioribus synonimis, phraseologiis, verborum constructionibus metaphoris, adagiis abundantissime locupletatum, item plurimis authorum in hoc opere adductorum sententiis idiomate Illyrico delicatis illustrstum, penultimarum duntaxat syllabarum quantitatibus litteris i p. c. i.e. penultima correpta & p.p. i.e. penultima producta, ubique denotatis, signatum residuis ex Epitome in prosodiae speciales Regulas, Pantaleonis Bartolonaei Raverini, in calce libri apposito, colligendis atquae hactenus interclusum et nunc primum peculiarter Illyriorum hactensus interclusum et nunc primum peculiariter Illyriorum commodo apertum. – Zagrabiae. Typis Joannis Baptistae Weitz. Inclyti Regni Croatuae typographi. In Anno Domini M.DCC.XL. (1740.) NSK u Zagrebu, sign. R II D -8°-274a. Dio I. 14+(9)+1288 str., dio II. 650 +(42) str.

Važnija literatura o Ivanu Bilostincu

1. Ivan Kukuljević-Sakcinski: »Ivan Belostenec Orlović«, u: Književnici u Hrvatah s ove strane Velebita, Arkiv za povjestnicu jugoslavensku, IX, Zagreb, 1865., str. 184.

2. Pavel Josef Šafárik: Geschichte der illirischen und kroatischen Literatur, knj. II, Prag, 1865., str. 277.

3. Ivan Tkalčić: »O stanju više nastave u Hrvatskoj prije, a osobito za Pavlinah«, Rad JAZU, XCIII, Zagreb, 1888., str. 78–104.

4. Radoslav Lopašić: Oko Kupe i Korane: Mjestopisne i povjestne crtice. Dopunio Emil Laszowski, Zagreb, 1895., str. 139, 298–300.

5. Vladoje Dukat: »Tko je pisac pjesmarice od god. 1644?«, Sveta Cecilija, XVI (1922.) 4, str. 100–102.

6. Janko Barle: »O hrvatskoj crkvenoj glazbi«, Nova Evropa, VI (1922.) 3–4, str. 93–96.

7. Vladoje Dukat: »Izvori Belostenčeva ‘Gazophalacium latino-illyricum’«, u: Rad JAZU, knj. 227, Zagreb, 1923., str. 80–109.

8. Franjo Fancev: »O postanju iliričko-latinskog dijela Belostenčeva rječnika«, u: Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor, god. III, knj. 3, sv. 1–2, Beograd, 1923., str. 150–165.

9. Vladoje Dukat: »Latinska jezična građa u Belostenčevu ‘Gazophylacium-u’«, u: Spomenik Srpske kraljevske akademije, knj. LXXIV, 57, Beograd, 1933., str. 1–22.

10. Vladoje Dukat: »O kompoziciji i vrelima Belostenčeva ‘Gazophylacium illyrico-latinum’«, u: Rad JAZU, knj. 235, Zagreb, 1928., str. 1–25.

11. Vladoje Dukat: »Belostenec-Bilostinac«, Nastavni vjesnik, knj. XLII (1933./1934.), str. 306.

12. Stjepan Mihalić: »U sjeni fratra Belostenca«, Obzor, LXXV, br. 293, Zagreb, 1934., str. 34–35.

13. Ivan Esih: »200.- obljetnica Belostenec-Orlovićeva rječnika. Prvi hrvatski rječnik pod egidom kajkavštine«, Obzor, LXXX, br. 22, Zagreb, 1940., str. 1–2.

14. László Hadrovics: »Deset propovijedi o Euharistiji pavlina o. Ivana Belostenca«, u: Građa za povijest književnosti hrvatske JAZU, knj. XIV, Zagreb, 1939., str. 41–112 (prikaz i potpun tekst djela).

15. László Hadrovics: Zur Geschichte der einheitlichen kroatischen Schriftsprache. Budapest, 1942. (Preslik originala P.o. iz: Archivum Europae Centro-Orientalis, VIII, Band 1–2, 1942; Ostmitteleuropäische Bibliothek, Band 40).

16. Vladoje Dukat: Sladki naš kaj, Zagreb, 1944., str. 32–37.

17. László Hadrovics: Kajkavische Literatur: Eine Auswahl mit Einleitung, Anmerkungen und kurzem Glossar, Wiesbaden, 1964.

18. Đuro Novalić: »Književni krug oko braće Nikole i Petra Zrinskog«, Kolo, nova serija, V (CXXV) (1967.) 3, str. 212–221, Matica hrvatska, Zagreb, 1967.

19. Josip Vončina: »O jeziku ozaljskoga kruga«, Kaj, IV (1971.) 9, str. 61–66.

20. Josip Vončina: »Jezični razvoj ozaljskoga kruga«, Filologija JAZU, (1973.) 7, str. 203–238.

21. Josip Vončina: »Leksikografski rad Ivana Belostenca«, u reprint-izdanju Gazofilacija, Zagreb, 1973.; drugi dio, str. III–XLIII, Dodatak.

22. Olga Šojat: »Ivan Belostenec«, u: Hrvatski kajkavski pisci II – 17. stoljeće, PSHK, knj. 15/II, Zagreb, 1977., str. 247–291.

23. Olga Šojat: »Ivan Belostenec (1594. [1593.?] –1675.) kao pjesnik, pisac i leksikograf«, Kaj, X (1978.) 1, str. 61–91. Isto u separatu »Ivan Belostenec kao pjesnik, pisac i leksikograf«, posebno izdanje Kajkavskog spravišča – Mala biblioteka Ignac Kristijanović, Zagreb, 1978.

24. Josip Bratulić: »Ivan Bilostinac«, u: Hrvatska propovijed (od sv. Metoda do biskupa Strossmayera), knj. 19, Erasmus naklada, Zagreb, 1996., str. 48–51.

25. Mijo Korade: »Teološka i vjerska misao u hrvatskoj kajkavskoj književnosti«, u: Kajkaviana Croatica: hrvatska kajkavska riječ, Družba Braća hrvatskog zmaja, Kajkaviana, MUO, Zagreb, 1996., str. 91–119.

26. Alojz Jembrih: »Djelo Varaždinca Ivana Bilostinca«, u: Varaždinski književni zbornik, sv. 9, Varaždin, 2005., str. 200–207.

27. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 2013. – 2025.

____________________
1) Vladoje Dukat, »Jambrešićev ‘Lexicon Latinum’«, u Rad JAZU, knj.162, Zagreb, 1905., 204.

2) Raritetni primjerak Belostenčeva djela (Franjevački samostan, Kaptol 9, Zagreb) sa sačuvanom naslovnom stranicom i posvetom ustupljen mi je na uvid i mikrofilmiran dobrotom bibliotekara fra Vatroslava Frkina.

3) Figuralno značenje tumači u 17. stoljeću Mavro Orbini, a u 20. stoljeću ga razrađuje Erich Auerbach u suvremenoj arhetipskoj školi.

4) Josip Vončina: »Leksikografski rad Ivana Belostenca«, u reprintu izdanja Gazophylaciuma.

5) Vidi mišljenje Olge Šojat u radu »Ivan Belostenec«, u: Hrvatski kajkavski pisci II – 17. stoljeće, PSHK, knj. 15/II, Zagreb, 1977., 255.

6) Naziv preuzet prema predgovoru L. Hadrovicsa uz izdanje »Deset propovijedi o Euharistiji pavlina o. Ivana Belostenca«, Građa za povijest književnosti hrvatske, XIV, Zagreb, 1939., str. 42.