Pohvala tihom radu: Uz 84 godine Dunje Detoni Dujmić

U kulturi kratkog pamćenja, u koju se hrvatska voljom svojih društvenih elita sve više pretvara, 84 godine Dunje Detoni Dujmić prigoda je da se podsjetimo na njezin osobito prepoznatljiv književni doprinos, trajno upisan u nacionalnu književnu memoriju. Tim više jer je, unatoč vrijednosti i književno-znanstvenoj poticajnosti, ostao u sjeni medijski eksponiranih imena (preplaćenih)/pretplaćenih na književna priznanja i nagrade, neovisno o činjenici da ni autoricu nisu mimoišle ni nagrade ni književna priznanja, među kojima su i ona visoke specifične težine.¹⁾ Dojam je, naime, da kulturna i književna javnost nije u cijelosti osvijestila značenje njezina snažnog autorskoga glasa u našoj književnoj stvarnosti, kojoj je medijska slika jedina legitimacija i mjera kulturne i književne prepoznatljivosti. U kulturnoj zbilji kojom, nažalost, dominiraju glasovi medijskih miljenika, sve je manje mjesta za istinske stvaraoce i pravu književnost, kakvu Dunja Detoni Dujmić godinama ustrajno – samozatajno i nenametljivo – piše, neovisno o tome jesu li posrijedi izvorno književne/pjesničke ili kritičko-esejističke, znanstvene ili uredničke stranice njezine osobite biografije.

U kulturnoj zbilji u kojoj su odabrani pojedinci pretplaćeni na (uglavnom nezaslužena) priznanja, a drugi »osuđeni« na samozatajnost, svojim »tihim poslom«/»tihim obrtom«, malim noćnim čitanjima i mikročitanjima, svakim novim naslovom Dunja Detoni Dujmić iznova legitimira svoju književnu vrsnoću. Bilo da piše monografske studije (koje pripadaju ponajboljima u našoj književnoj znanosti) ili pak kritički i esejistički svjedoči o poznatim ili manje poznatim (ženskim) imenima, novim knjigama i slično, ona uvjerava da traje, Tenžera bi rekao preživljava, dobro pisanje, da samo riječ otporna na koroziju vremena može računati na književno uvažavanje. Bez obzira hoće li to suvremenici prepoznati i primjereno se odužiti, po mjeri stvarnih književnih zasluga. Svakako je to bio razlog da joj je (tek) nedavno dodijeljeno veliko priznanje Drenovačkih književnih susreta »Visoka žuta žita« za »sveukupni književni opus i trajni doprinos hrvatskoj književnosti«, pri čemu istaknuta stvaralačka lucidnost »vrijedna bespogovornoga divljenja« ima snagu poticaja »za revalorizaciju autoričina pjesničkoga pisma«, koje ju smješta u »red najznačajnijih pjesničkih imena hrvatske književnosti posljednjih pedesetak godina.«

U biografiji Dunje Detoni Dujmić mnoštvo je stranica koje, s pravom i s razlogom, računaju na trajno književno pamćenje. Spomenimo tek njezin visoko honoriran urednički rad, uzorne monografske studije o Galoviću, Šimunoviću, časopisu Krugovi i Ladanu koja, držim, pripada ponajboljim stranicama o ovom velikom i prezaslužnom hrvatskom imenu. Pišući o autoru koji je obilato zadužio svekoliku hrvatsku kulturu kao književni kritičar, polemičar, vrsni prevodilac s mnogih živih i »mrtvih« jezika, esejist i povjesničar književnosti, erudit i enciklopedist, ali i kao pisac izvornih naracija, među prvima sam istaknuo da je upravo Dunja Detoni Dujmić prepoznala kako su Ladanov svjetonazor, duhovna otvorenost i svestranost podjednako do izražaja došli u svim stranicama njegove književnosti i u njima apostrofirala snagu stvaralačkog programa kojega će se dosljedno pridržavati cijeloga života.

Tijekom devedesetih Dunja Detoni Dujmić objavila je nekoliko, zapravo devet knjiga pjesama i lirskih proza, osobita kolorita i poetičke uzbudljivosti. Iako se pjesmama sporadično javljala i ranije, tek je Ujevićevom nagradom ovjenčana Tiha invazija otkrila istinske intonacije pjesništva iznimna leksičkog bogatstva kojim pjesnikinjin glas otkriva široka polja svoje nutrine. U knjizi je mnoštvo antologijskih slika koji njezin »tihi glas« čine rezonantnim u našoj suvremenoj poeziji, što noviji naslovi (Svjetski dan samoće, Arhipelag Galešnjak...) čine dodatno uvjerljivim. Iz sličnih su izvorišta i stranice nedavno objavljene lirsko-prozne ispovijedi Ako sam ikada postojala (2022.) u kojima, poput junakinja svojih knjigā, iskreno i nenametljivo, ispovijeda o sadržajima uzbudljivog, često teškog i egzistencijalno dramatičnog života u kojem je pisanje imalo snagu sudbinskog utočišta, utjehe i spasa!

Po prirodi svojega posla, povjesničara hrvatske književnosti i sveučilišnog profesora, za knjigama Dunje Detoni Dujmić posezao sam često, preporučivao ih studentima kao obvezno štivo o mnogim temama književne naravi. Neka od njezinih čitanja i danas su nezaobilazna u razumijevanju slojevite slike hrvatske književnosti, posebno kada je riječ o njezinoj ženskoj/ljepšoj stranici.

Evo kratkog podsjećanja.

Objavljena 1998. godine, autoričina Ljepša polovica književnosti uživa status ključne knjige o hrvatskom ženskom pismu i tematizira, kako sam pisao, »rad onih spisateljica koje su odigrale znatnu ulogu u razvoju hrvatske književnosti i čiji se prilog, neovisno o veličini i specifičnoj težini, nipošto ne može svesti samo na razinu povijesnih pojavnosti. Štoviše, književnim svojstvima vrijedan je priziva i književnog bavljenja, uvažavajući i obogaćujući u svakom svojem dijelu«, ne samo iskustvom razlike, nego i dubokim pitanjima rječitim podjednako i ljudskim i književnim intonacijama. Ljepša polovica književnosti Dunje Detoni Dujmić, znanstveno uvjerljivo i esejistički privlačno, progovara o pojavama i osobnostima u novijoj hrvatskoj ženskoj književnosti sa stajališta njezina prinosa razvitku hrvatske književnosti 19. i prve polovice 20. stoljeća. Sastavljena od nekoliko dijelova, knjiga tematizira rad onih spisateljica koje su odigrale znatnu ulogu u razvoju hrvatske književnosti i čiji se prilog, neovisno o veličini i specifičnoj književnoj težini, nipošto ne može svesti samo na razinu povijesnih pojavnosti. Uz dio u kojemu se pregledno i sažeto iznosi povijest hrvatskoga ženskoga pisanja i poglavlja o udjelu žena književnica u preporodnim zbivanjima, kada su svojom suradnjom u časopisima i ukupnim radom pridonosile jačanju nacionalne (samo)svijesti i ponosa, te prilog o ženskom pisanju od vremena moderne pa do Prvoga svjetskog rata, najviše je mjesta posvećeno ženskim portretima. Aktualizirajući prilog svake autorice napose, temeljne karakteristike djela i vrijednosne dosege, Dunja Detoni piše o: Ani Vidović, Dragojli Jarnević, Jagodi Brlić, Milki Pogačić, Jagodi Truhelki, Antoniji Kassowitz-Cvijić, Gjeni Vojnović, Kamili Lucerna, Mariji Jurić Zagorka, Ivani Brlić-Mažuranić, Zofki Kveder, Adeli Milčinović, Vilmi Vukelić, Zdenki Marković, Mari Ivančan, Verki Škurla-Ilijić, Zlati Kolarić-Kišur, Dori Pfanovoj, Mili Miholjević, Mari Švel-Gamiršek, Boženi Begović, Sidi Košutić, Fedy Martinčić, Zdenki Jušić-Seunik, Ivanki Vujčić-Laszowski, Mirjani Matić-Halle.

Već i površan uvid u predstavljenu žensku književnu baštinu pokazuje bogatstvo razlika; uz poznata imena, čije se knjige mogu pronaći i sresti na književnim policama, u knjigu su uvrštena i ona gotovo zaboravljena, gurnuta izvan književnih interesa, poznata tek dobrim književnim znalcima; one kod kojih je pisanje makar dijelom odjeknulo sudbinskim naglascima, ali i usputnice književnih događanja. Uz preporodnu Anu Vidović, pjesnikinju romantičarske osjećajnosti, koja je stihovanim pripovijestima na tragu tadanjega popularnog fabuliranja pridonijela hrvatskoj sentimentalno-pustolovnoj novelistici, ali koja je ostala u granicama konvencionalnoga ženskog statusa, posebno mjesto u toj bogatoj tradiciji Detoni Dujmić pripisuje Dragojli Jarnević; ona je jedna od rijetkih hrvatskih žena koja se zabrinula nad svojim ženskim statusom i nad pripadnošću drugome spolu. Iako je u stihovima nasljedovala znane preporodne obrasce, njezin Dnevnik, kao napadno traganje za glasom ženske prirode u sebi, autorica doživljava kao najsubverzivniji tekst u našoj književnosti 20. stoljeća. »Pišući o vlastitim tjeskobama, nadama pa i o erotskim maštanjima«, Jarnević je, ističe autorica, »prva progovorila o krizi osobnog ženskog identiteta; istodobno je tematizirala vlastitu bolno neispunjenu osjećajnu vezanost uz preporodnog pobratima Ivana Trnskoga, zacrtavši motive ženskog traganja za drugim«. Iako je naznačila tri velike, ne i jedine, teme u književnosti koju su pisale njezine sljednice: »traganje za ženskim građanskim identitetom, traganje za ženskom osobnošću, žensko viđenje metafizike spolova«, Jarnević nije imala tako glasnih nastavljačica, jer nadolazeće (Šenoino) doba nije pokazivalo većeg sluha za žensko pismo; u modernoj će doći do obilne crtičarske proizvodnje, u kojoj će nastojanje na autonomiji ženskog identiteta biti gotovo sporadično. Razdoblje između ratova, prema autorici, naglasit će socijalnu mimezu i jačanje linearne fabulacije i narativnosti (čemu će neke autorice ponuditi svoj odgovor), a na pozornici književnog vremena, uz mnoge usputnice, javit će se dva velika, rekao bih najznačajnija imena: Marija Jurić Zagorka i Ivana Brlić Mažuranić; prva kao rekorder u proizvodnji štiva, a druga kao jedan od najprevođenijih hrvatskih pisaca na strane jezike. Uostalom, podsjetimo se samo Pavličićeva rukoljuba navedenim damama hrvatskih slova!

Iskušavajući svaki pojedinačni prilog i na razini ženskog pisanja i na razini doprinosa ukupnoj hrvatskoj književnoj slici, Detoni Dujmić apostrofira biografske naglaske svakoga pojedinog imena, njegove tematske i stilske karakteristike, oživljava atmosferu književnog i ukupnog društvenog vremena, i od brojnih silnica oblikuje rječit i zavodljiv književni portret, istovremeno naglašavajući bogatstvo i značenje hrvatske književne slike pisane ženskom rukom. Pri tome očituje iznimno poznavanje predmeta, ali i rijetku sposobnost da sve te elemente oživi rečenicom čiju individualnu aromu i prepoznatljivost jamče podjednako i književnica i znanstvenica od formata! Ako i prihvatimo misao da ljepša polovica književnosti (možda) i nije i bolja polovica književnosti, time se nipošto ne umanjuje vrijednost ženske dionice hrvatske književnosti, na čijim su davno zacrtanim dobrim krojevima svojih prethodnica nastavile mnoge naše suvremenice. Naravno, ova knjiga nije samo dug imenima i tradiciji ženskog pisanja; »otkrivajući slabo poznata i gotovo zaboravljena područja književne slike, otkriva nam se jedan slojevit i bremenit književni svijet itekako poticajan za čitanje i književno bavljenje«.

Ženskim književnim temama i njihovim svjetovima autorica je posvetila esejističku knjigu Lijepi prostori (2011.). Riječ je o knjizi u kojoj Detoni Dujmić, na tragu aktualnih Foucaultovih, de Certauovih, Merleau-Pontyjevih, Gremsovih, Augeovih, Grgasovih i drugih istraživanja antropologije prostora, propituje načine na koje su hrvatske spisateljice »zaposjele ili doživjele prostore svoje književnosti i kako su mu one uzvratile«. Prostorni ustroji pri tome su pokazali »višestruku pojavnost«, što se manifestiralo u »tipološkoj diferencijaciji između zbiljskih, fantastičnih i virtualnih prostora«. Za razliku od poratnog mimetičkog odnosa, hrvatske su spisateljice s vremenom pokazivale drukčiji senzibilitet »pri odabiru prostornih okvira; upisujući njihove morfološke i semiotičke posebnosti u značenjske strukture svojih tekstova, utjecale su na oblikovanje njihovih (književnih) identitetā«, pri čemu su naslutile »kako se smještajem protagonista u tekstom oblikovani prostor ocrtavaju neke odredbe njegova identiteta, kako njegova usidrenost unutar empirijski predvidljivih prostornih granica, kao i premještenost na nadiskustvena područja nezbiljskoga pa i virtualnoga – pridonose naslućivanju načina na koje se postvaruju život i svijet u fikciji«.

Svoja istraživanja Detoni Dujmić temelji na reprezentativnom broju tekstova i autorica, od Ivanke Vujčić-Laszowski i romana Vranjara 1949. do Lade Žigo i romana Rulet 2010. godine. Uz njih su i: D. Popović-Dorofejeva, M. Matić-Halle, T. Arambašin, L. Nučić-Gudelj, V. Stahuljak, J. Melvinger, M. Čudina, B. Slijepčević, S. Škrinjarić, I. Lukšić, D. Ugrešić, V. Biga, I. Vrkljan, Lj. Domić, S. Drakulić, B. Slijepčević, M. M. Blažević, J. Kodrnja, M. Šur-Puhlovski, M. Paprašarovski, L. Damjanov-Pintar, N. Prkačin, M. Gjerek-Lovreković, E. Kovač, D. Robić, S. Petlevski, Z. Dirnbach, J. Matanović, A. Mirković, D. Drndić, S. Lovrenčić, E. Rehak, I. Supek-Tagliafero, M. Vuković-Runjić, A. Čulina, R. Jeger, D. Kinert-Bučan, V. Rudan, I. Šojat, S. Bukovac, J. Čarija, Đ. Knežević, T. Gromača, L. Stamać, A. Kardum, I. Sajko, Lj. Filpović, N. Gašić, A. Horvat, S. Bilić, S. Bukovac, M. Kolanović, N. Nekić, L. Žigo, T. Benčić-Rimay, J. Horvat, J. Domaš, M. Dugandžija, M. Gotovac, B. Primorac, O. Savičević-Ivančević, I. Simić-Bodrožić, M. Vujčić... U promatranom vremenu, podsjetimo, neke su od navedenih autorica napisale po nekoliko knjiga, neke možda i svoje ponajbolje. Iako svaka od spomenutih autorica predstavlja zaseban književni svijet ostvaren elementima prepoznatljivih spisateljskih postupaka i strategija, kada je riječ o ulozi prostora u oblikovanju njihova književnog identiteta, Detoni Dujmić ustanovljuje nekoliko modela. U starijih književnica, podsjeća, tako prevladavaju primjetniji ruralni prostori i mjesta odvojenosti od tjeskobne zbilje, a krajolik mjestimice živo sudjeluje u identifikacijskim traženjima lika. Autorica ističe kako je takav genius loci generirao pojedince »vulnerabilne osobnosti (žene, djeca, adolescenti, umjetnici), kojima je godila okrjepljujuća moć prostora, čija je funkcija bila pribježišna i smirujuća«. S vremenom su idilični prostori sve više izmicali pred prostorima ispunjavanima »zbunjujućim, tjeskobnim, paradoksalnim ili pak klaustrofobičnim uznemirujućim suznačenjima« uvjetovanima »diskrepancijom između (najčešće ženske) nemirne duševnosti i naoko idilične prostorne tipičnosti«, o čemu svjedoče Vranjara I. Vujčić-Laszowski i Močvarni lovac i Zlatna vuga V. Stahuljak, ali i Lipe Matić-Halle s elementima »svojevrsne psihotopoanalitičnosti, kodificirane u raskošnom rasponu od ekstatičnoga podavanja prirodi do erotskih varka« ili pak u romanu Labud L. Stamać kao »feministički prerađene paradigme ženskoga ‘kozmičkog’ junaštva u mediteranskom krajoliku s likom raspetoga ženskoga Krista«.

Detoni Dujmić ističe da su pripovjedni glasovi »zaigraniji« kada je riječ o interijerskim prostorima gdje su metonimizirane individualna patnja, bol, bijes, anksioznost, žudnja pa i samodestrukcija. Prostor kao alternativu ugroženoj ženskoj egzistenciji Detoni Dujmić odčitava u Svakodnevici T. Arambašin, kao mjesto za sofisticiranu duhovnost u romanu J. Domaš Nebo na zemlji, kao pohod na društvene, rodne manipulacije i tabue (Uho, grlo, nož V. Rudan), a kao bijeg od duhovno prazne zbilje u kreativne prostore jezika u Nesanici M. Šur-Puhlovski. Interijere ispunjene bolešću i metaforama drugosti Detoni Dujmić odčitava u Fridi ili o boli S. Drakulić, a susretište erosa i smrti u Nesvjestice T. Benčić-Rimay...

Posebno mjesto u hrvatskoj književnosti, pa tako i kod ženskih autorica ima otočnost, inzularnost. »Kao zaobljeno i izolirano mjesto u okružujućem morskom bespuću« otok, piše Detoni Dujmić, kod naših autorica potiče dvije žudnje; s jedne je strane skoro »djetinja potreba za bijegom u osamu, u pregledni i prisni svijet autentičnih prapočetaka«, a s druge je potreba da se pobjegne s otoka kao uvjet opstanka, uvjetovana »slabljenjem vlastita identiteta u (...) izoliranoj otočnoj zajednici koja ne dopušta osebujnost, pa ni osobnost i pravo na intimnu ili individualnu slobodu«. Različite intonacije i modifikacije takvih stanja Detoni Dujmić prepoznaje u Svečanostima trgova i stepenica A. Nučić-Gudelj, u romanu koji naziva i prvim ženskim inzularnim romanom, Baladi o morskom konjicu T. Arambašin, Pustolovki V. Stahuljak, Ljubavi M. Šur-Puhlovski, Hope bleu I. Supek-Tagliafero, Kući Raffaelli D. Kinert-Bučan.

Kao i u svjetskoj književnosti, i u hrvatskoj je grad prisutan kao topos na »kojemu pripovjedački glas otkriva mnogobrojne fizičke i emotivne tragove interakcija između intimnog i javnog prostora«. Ovdje samo podsjećam na Nemecovu knjigu Čitanje grada koja također, na drugi način, tematizira djeliće navedenih iskustava! Sa svojim kulturnim, povijesnim, gospodarskim, ideološkim i sličnim društvenim dispozicijama, gradska je topografija uporabljena kao medij za upisivanje autobiografski relevantnih sadržaja vezanih uz osobnu, obiteljsku pa i nacionalnu povijest. Detoni Dujmić navodi, pozivajući se na Larsena, da je istinski identitet grada omogućio književnicama sklapanje »autobiografskog ugovora« i bilježenje kulturne projekcije u zrcalu izmišljene/istinite individualne sudbine. Isprepletenost osobnih iskustava s povijesnokulturnim urbanim identitetom Detoni Dujmić čita na različitim razinama u Sjećanjima V. Stahuljak, Kazališnoj kavani S. Škrinjarić, Zašto sam vam lagala J. Matanović, Glasom protiv topova A. Mirković, Legendi i zbilji L. Damjanov-Pintar, U potrazi za Ivanom S. Lovrenčić i u romanu Az Jasne Horvat. Elemente pak različitog »imaginiranja rasapnog urbanoga tkiva« Detoni Dujmić iščitava u Noćnim pticama D. Popović-Dorofejeve, Čahurama I. Vujčić-Laszowski, čiji je roman Sjene, Ništariji M. Šur-Puhlovski, Rio baru I. Sajko, Adio kauboju O. Savičević-Ivančević, Nekoliko dana u kolovozu M. Dugandžije, Ruletu L. Žigo, Divljim godinama B. Primorac, Mirnoj ulici, drvoredu i Vodi, paučini N. Gašić.

Prostorni obzori u književnosti hrvatskih autorica često su prožeti elementima iracionalnoga, nesvjesnoga, nadrealnoga, fantazmičnog, očuđenog i uznemirujućeg sadržaja. U njima se pojavljuju i »tjelesno i duševno izobličeni pojedinci« i groteskne figure. Detoni Dujmić u tome prepoznaje »nadrealne upade u zbilju« s različitim funkcijama, a čita ih u romanima Vrijeme koje ne može prestati i Močvarni Lovac V. Stahuljak, u Dvoglavoj Agnezi B. Slijepčević, Iz druge ruke V. Bige, Trojanskoj kobili M. Šur-Puhlovski, Francuskoj suiti S. Petlevski, Seusu M. Vuković-Runjić, Amsterdamu i Noći punog mjeseca M. Čudine, Šest smrti Veronike Grabar Lj. Domić i Kolhidi S. Lovrenčić... Ta su iskustva hrvatske prozaistice znale izraziti i tako da su posezali za elementima stilizirane sentimentalnosti, humora, ludizma, paradoksa i dvosmislica u maniri campa, što je vidljivo u D. Ugrešić (Štefica Cvek u raljama života), Bilješci o piscu J. Matanović i Filmu koji sad vrtiš u glavi S. Bilić...

Egzil je itekako prisutna tema u književnosti hrvatskih autorica, a manifestira se u identitetskoj drami pojedinca, ali i samoga prostora. Navedena iskustva Detoni Dujmić razmatra u djelima I. Vrkljan (Svila, škare; Marina ili o biografiji; Pred crvenim zidom; Posljednje putovanje u Beč), D. Ugrešić (Muzej bezuvjetne predaje; Ministarstvo boli), S. Drakulić (Kao da me nema), S. Bukovac (Putnici), I. Simić-Bodrožić (Hotel Zagorje) i D. Drndić (Totenwande; Zidovi smrti; Leica format).

U djelima hrvatskih spisateljica Detoni Dujmić evidentira i baudrillardovske prostorne simulakrume, mjesta kao nemjesta, »na kojima je pojedinac u prolazu prepuštenoj samotnoj individualnosti koja klizi prema odumiranju u zbilji«. Evidentira to u knjigama Tko se boji lika još J. Matanović, Duše od gume D. Kinert-Bučan, Hologramima straha i Božanskoj gladi S. Drakulić, Babetini L. Žigo, Ulici nevjernih želja M. Vuković-Runjić te u romanu Baba Jaga je snijela jaje D. Ugrešić. Slično iskustvo vidljivo je i u Klizalištu S. Lovrenčić, Pratim A. Kardum i Kloniranoj J. Čarije.

Apostrofiranu uvodom, na čije smo sadržaje i djela ukazali, svoju interpretaciju, potkrijepljenu dubokim i lucidnim čitanjima, autorica zaključuje poticajnim riječima: »Dakako da se u djelima naših prozaistica s kraja 20., odnosno na početku 21. stoljeća ponajprije primjećuju traženja i ‘napipavanja’ načina kako zbilju prenijeti u hiperzbilju, kako identitet prenijeti u protuidentitet – te pritom znatnu ulogu ima metatekstualno balansiranje na granici disparatnih svjetova. Ipak, tu je još uvijek u prvom planu teleološka dramaturgija života pristigla iz standardnoga iskustvenog sloja, odnosno, još uvijek žive znakovi nostalgije za starim vrijednostima, za pouzdanim referencama na neki ograničeni ali svrhoviti životni prostor i iste takve identitete, koji se doduše miješaju s naznakama nekoga mogućeg postpostmodernističkoga svijeta/prostora bez prošlosti i bez budućnosti, tj. onoga koji bi bio (ali još uvijek nije) samosvrhovitiji i zbiljskiji od svake zbilje.« Otvoren je njima prostor za nove uvide i nova promišljanja hrvatske ženske geografije i na drugim razinama reljefne književne slike, što je prepoznala i književna znanost nagradivši Dunju Detoni Dujmić uglednom Nagradom »Zvane Črnja« za 2012. godinu. Tom je prigodom istaknuto da knjiga predstavlja »ugaoni kamen koji svojom solidnošću pridržava sveukupno književno zdanje ili produkciju u vremenskom odsječku« te da »posloženi u skladnu cjelinu i sagledani s jednakom pomnjom, ne ističući autoričine preferencije (...) tekstovi Dunje Detoni Dujmić zasigurno pripadaju i esejistici, i to onoj ponajboljoj u ovome književnom trenutku, kada u ozbiljnoj konkurenciji ravnopravno djeluje i piše dvadesetak uspješnika u rečenomu žanru.«

S podnaslovom Hrvatski roman 2011. – 2015. autorica 2017. godine objavljuje Mala noćna čitanja. Iako naslov sugerira kako je možda riječ o usputnim čitanjima, posrijedi su uistinu duboki i uvjerljivo argumentirani uvidi u hrvatske prozne naslove u navedenom vremenu. Predmetom autoričinih interesa sedamdesetak je naslova hrvatskih autora, kako onih već etabliranih tako i onih koji se pokušavaju nametnuti snagom pripovjedačkih iskustava i postupaka. Uz Pavličića, Tribusona, Bauera, Mlakića, Barbierija, Vladovića, Valenta, Ferića, Jergovića, Aralicu, Cvetnića, Drakulić, Šojat..., podjednaku pozornost autorica je posvetila i imenima bez značajnije recepcije i odjeka (Pisac, Bodrožić, Vujčić, Kardum, Gašpar...).

Hrvatsku proznu produkciju u navedenom vremenu po autorici karakterizira primjetna žanrovska razvedenost s raznolikim stilskim, tematskim, narativnim i drugim posebnostima. Unutar samoga žanra također su primjetne podudarnosti, ali i razlike između pojedinih autora te više ili manje naglašena odstupanja od žanrovskih konvencija.

Hrvatsku prozu u navedenom vremenu Detoni Dujmić razvrstava u pet skupina. U prvoj su romani detekcije (Zagonetači i njihova djeca), u drugom su djela egzistencijalističkog predznaka (Štemeri, desperadosi, tragači), u trećem djela (auto)biografskog sadržaja i obiteljske tematike, četvrtu skupinu čini (poslije)tranzicijska proza, dok su u petu skupinu uvršteni romani ljubavne tematike.

Među romanima detekcije, koje u navedenom vremenu karakterizira znakovita ekspanzija, Detoni Dujmić – analizirajući romane Propali kongres G. Tribusona, Muzej revolucije P. Pavličića, Skriveno D. Milinovića, Božji gnjev J. Mlakića, Iskra N. Orhela, Rez B. Brkan, Nije ovo Twin Peaks K. Špoljarić, Sarina druga ljubav K. Mujičića Artnama, Rat za peti okus V. Barbierija, Žena s drugog kata J. Pavičića, Faraon iz Ilice je mrtav M. Vuković-Runjić, Drenje, Viljevo i Policijski sat L. Bekavca – ističe kako tradicionalni detekcijski roman sve više u žanrovsku zadatost propušta elemente aktualne društvene zbilje. Za Tribusonov roman tako će reći da ga karakterizira »naglašenija kontekstualizacija enigmatske krimipriče u politički i socijalni prostor«, za Pavličićev Muzej revolucije da je »temeljna intriga preorijentirana na nepredvidljivu, zamućenu, farisčnu i mističnu Povijest, neosjetljivu prema pojedincima«; Skriveno Dine Milinovića primjer je »ezoterična ogranka povijesnog antikrimića«, a Mlakićev Božji gnjev ratni je krimić. U Orhelovu romanu Iskra Detoni Dujmić odčitava »ratno-detekcijsku priču s elementima melodrame«. Za Barbierijev roman Rat za peti okus, koji je prošao ispod primjerena kritičkog interesa, autorica ističe da je farsična distopija uključena u središte detekcije, dok Bekavčeve romane naziva metatrilerima.

U promatranom vremenu, navodi Detoni Dujmić, i egzistencijalistička proza doživljava svojevrsnu ekspanziju. Uz teme koje pripadaju tradicionalnom korpusu (tjeskoba, praznina i pustoš okružujućeg svijeta...), naglašena je i tema identiteta (Bauer u Karuselu), a kao jedna od crta svakako je i primjetno situiranje djela u drukčije zemljopisne kontekste (npr. kod Lukšić ili Radović). U egzistencijalističkom okviru vidljive su i natruhe hibridizacije žanra koji iščitava u strategijama karnevalizacije Karakaševa romana Blue moon iz kojeg progovara »urbana tranzicijska depresija i identitetska nesigurnost«, ili pak u Ferićevu Na osami blizu mora koji se može iščitati kao »skup ulančanih narativa ne samo o adolescentima u ozračju neobveznih ljubavnih susreta u inzularnoj osami ljeta, nego i njihovim egzistencijalnim prijeporima u kasnijem sudaru sa životnim apsurdima i nepredvidljivostima urbanih bespuća iz kojih sustavno vreba smrt«. Autorica upozorava i na »trivijalizirani odvojak proze egzistencije«, a čita ga u Brodu za Lajku T. Šćavine i Seks, domovina i rock’n’roll M. Horkić u kojima se »adolescentske nesigurnosti bruse u sukobu s hipokrizijom odraslih uz odgovarajući jezični dekor«.

U poglavlju Junaci svojih povijesti autorica razmatra o (auto)biografskim tekstovima hrvatskih autora u navedenom vremenu. Riječ je o nizu naslova u kojima hrvatski autori iz osobne perspektive progovaraju o događajima i životnim situacijama koji su oblikovali njihov svijet i životni svjetonazor. (Auto)biografsko pismo u hrvatskoj se književnoj praksi javlja u različitim pojavnim oblicima, među kojima su najučestalije obiteljske kronike i povijesti, dnevnici i memoari, putopisno-autobiografsko pripovijedanje, a posljednjih godina napose autobiografska fikcija i žensko pismo. U široki nazivnik autorica je, uvažavajući specifičnosti djelā, pozornost usmjerila na postupke kojima se (auto)biografsko realizira, uvažavajući socijalne, političke, ideološke i druge aspekte naracija. Neki od autoričinih uvida pripadaju najpoticajnijim čitanjima djela S. Drakulić, I. Šojat, M. Jergovića, J. Mlakića, I. Aralice i D. Pavelića i nepreskočivi su u svakom ozbiljnom razumijevanju književnosti našega vremena.

Poglavlje Odred za ljubav interpretacija je nekolicine romana s ljubavnom tematikom. Naglašavajući da je sudbina ljubavnog romana u hrvatskoj književnosti »odjek njegova statusa u okvirima svjetskog književnog kanona«, Detoni Dujmić apostrofira da se uključivanje ljubavnog romana u književni mainstream odvijalo oprezno i najčešće kao odvojak »ženskog pisma« zaokupljena posebnom vizurom na žensku emocionalnost u složenim rodnim odnosima. Pri tome »pitanja ženskog senzibiliteta, ljubavi, seksualnosti, intime, tijela, metafizike braka, društvene emancipacije i slično, predočuju se često s iskustvenih stajališta (slabog) ženskog subjekta koji s više ili manje uspjeha pokušava otkriti granice svojih emotivnih potencijala«. Analizom ljubavnih romana O. Runjić, A. Pisac, M. Bodrožić, S. Drakulić, I. Sajko, K. Vujičić i M. Vujčić autorica Detoni pokazuje kako se žanrovski okviri ljubavnog romana »oplođuju mnogobrojnim dodatnim motivima uz kojih se pročišćuju polja ženske osjećajnosti i bruse obrisi ženskog identiteta«. Tako Runjić u romanu Auf Wiederschen, Mustafa povezuje »transkulturne i transprostorne sadržaje s tjelesnom i ljubavnom boli«. U romanu Hakirana Kiti, žanrovski opisanu kao znanstveno-ljubavni, A. Pisac »ludistički preslaguje slojeve erotike, cyber komunikacije, virtualnih identiteta, kulturnih kodova s drugih prostora i znakova efemerija iz svakodnevice te autoironijski vodi osobni rat na ljubavnom, znanstvenom i književnom planu«. U Baladi o zvjezdanom moru pak M. Bodrožić iz ženske gubitničke perspektive ispovijeda o strastvenoj vezi dvoje mladih koji dijele istu biografsku nesigurnost zbog gubitka korijena, dvostruke jezične pripadnosti«. S. Drakulić, u romanu Dora i Minotaur, »rekonstruira pogubnu ljubavnu vezu Picassa i njegova modela, umjetnički nadarene žene koju je oblikovala pariška nadrealistička scena i boemsko ozračje između dvaju svjetskih ratova«, dok je svoj Ljubavni roman I. Sajko zamislila kao »antiljubavnu priču koja proizlazi iz emotivne i socijalne disfunkcionalnosti«. U romanu Susjed Marine Vujčić na djelu je »žanrovsko zavaravanje« u kojem se prepleću elementi ljubavnog žanra, kriminalističke napetosti, horora i chick lita, a K. Vujičić romanom Knjiga izlazaka s humornim aspektom ispisuje mušku inačicu ljubavnog romana.

Pozorniji čitači i tumači recentne hrvatske proze, u knjizi opisanoj s osloncem na temeljne intonacije Detoni Dujmić, lako će prepoznati kako su navedena djela različita po svojim estetskim vrijednostima, književnom odjeku i čitateljskoj recepciji. Uvažavajući svu njihovu raznolikost, Detoni Dujmić ističe da joj nije namjera bila ponuditi cjelovitu sliku, nego pak kontekstualizirati »simptomatičnu sliku žanrovske, poetološke ili vrijednosne raznolikosti određenoga trenutka«. Polazeći od postavki – karakterističnih i za njezina druga čitanja hrvatske književne topografije – da ni jedno djelo »nema jedinstveno ni konačno značenje« te da su potrebna »višestruka, zamalo ‘beskrajna’ pa i proturječna čitanja kako bi se otkrila njegova tajna«, s tekstovima je, kako sama kaže, »svaki put iznova sklapala ‘izmišljeni’ sporazum u čitanju, sporazum koji mi je dopustio privremeno ući u njegov unutarnji prostor, u ‘šumu’ značenja, kako bi za svakog stvorila poseban književnokritički i interpretativni model čitanja, zatim izišla iz njega s namjerom da otkrijem ne samo ono što je u tom fiktivnom svijetu obećavajuće, nego i kako taj svijet korespondira s iskustvenim područjima, znanjima i estetskim parametrima, duhom, kulturom te drugim životnim i civilizacijskim oblicima naše suvremenosti«. Takva joj je pozicija omogućila da otkriva i da otkrije dijelove »raskoši tekstovnih značenja i njihovih književnih izvedaba« i podastre reljefnu (žanrovsku) sliku hrvatske prozne prakse u navedenom vremenu, bez koje svako buduće čitanje hrvatske proze neće biti uvjerljivo.

U višedesetljetnom predanom i samozatajnom književnom radu Dunja Detoni Dujmić iskazivala je interes za najrazličitije aspekte hrvatske književnosti. Iako je ponajviše vezuju za interpretacije njezine ženske dionice, podjednako su znakovita i poticajna njezina čitanja hrvatskoga romana s kompleksima narativnih postupaka, kulturoloških, prostornih i drugih oblika i modela. U opusu Dunje Detoni Dujmić značajan dio zauzimaju interpretacije opusa pojedinih pisaca i komparativna, znanstveno-esejistička istraživanja (su)odnosa hrvatske književnosti i njezina europskog konteksta, odnosno utjecaja europskih književnosti u hrvatskom kontekstu. Iz tih je uvida nastala knjiga Susreti u kontekstu (2020.) u kojoj se bavi i opusima pojedinih autora, ali i problematiziranjem pojedinih aspekata njihove književne pojave i doprinosa ukupnom literaritetu, kao i nazočnošću stranih autora (Poea, Stearna i Eliota) u našoj književnosti i njihovim utjecajem, poglavito Eliota, na oblikovanje književne slike kroz usvajanje »njegova kritičarskog instrumentarija kao i motivskih te stilotvornih odjeka njegova pjesništva u nas«.

O tome pobliže s nekoliko usputnih impresija.

U poglavlju Pjesnici i piloni autorica se bavi pojedinim aspektima djela D. Šimunovića, napose prostornim perspektivama u njegovim novelama. Ističe da je Šimunović, o kojemu je napisala do danas svakako najbolju znanstvenu studiju, imao »imanentan smisao za predočivanje te da je štovao ugled i korist optike u smislu baconovskog stava prema vidu kao možda najplemenitijem od svih čula«. To se ponajprije primjećuje »na neposrednom vizualnom kontekstu, koji sustavno prati cjelokupni diskurs pripovjedača-promatrača«. Autorica navodi da se u Šimunovićevim pripovijestima deskripcija temelji na »likovnom kodu«, pri čemu ga nije zanimalo obično oslikavanje Dalmatinske zagore. Štoviše, njegov postupak, o kojemu je ostavio i vlastitih refleksija, karakterizira koncept umjetničkog »transponiranja iskustava uz pomoć osjetilnosti«, dakle »impresionistički književni koncept s naglaskom na prikazu vizualnih osobitosti pojavnoga svijeta, dakle, osjetilnih podataka iz neposrednog iskustva s težnjom prema mimetičkoj preciznosti u detaljima«. Šimunovićevu pripovjedaču to je »pružalo ‘različite rakurse’ i perspektive koje se prepoznaju na različitim razinama njegovih novela, bilo da je riječ o oblikovanju scena, različitog poimanja razina stvarnosti, relativiziranjem daljine, otvorenim krajolicima, nadasve pričinima«, prostornom i vremenskom nedefiniranosti, mozaično komponiranim opisima, tehnici obrnute perspektive, ukidanjem linearnih odnosa između površine i dubine slike, očuđivanju prostora, »erozivnom psihizmu na podlozi folklorne fantastike«, anamorfiziranim slikama prirode i njihovim refleksima na urušenu psihičnost likova, ikonizaciji ili petrifikaciji itd. Ti postupci Šimunovića situiraju postrance većine hrvatskih prozaista navedenog vremena i priskrbljuju mu gotovo izdvojen književni status. Osim perspektivama »Šimunovića slikara«, autorica se pozabavila i Šimunovićem glazbenim umjetnikom apostrofirajući »tragove intermedijalne organizacije njegovih proza, tj. sustavniju naklonost prema postupcima i konvencijama tipičnima za slikarstvo, pa i glazbu«. Kreativno prožimanje književnog teksta i glazbenog medija autorica prati u Tuđincu (1911.) i Porodici Vinčić (1923.) i navodi da je »intermedijalna poticajnost potekla iz središnje pojave europske opere 19. stoljeća – iz glazbene drame R. Wagnera«. Manifestirajući začudno poznavanje glazbenog jezika, Detoni Dujmić navodi da Šimunović u Tuđincu strukturira »naracijsku građu po uzoru na wagnerijansku lajtmotivičku melodioznost, odnosno sklonost »lajtmotivičkom pripovijedanju«. Podudarnosti u strukturiranju glazbene i književne građe autorica prati i na tematskom planu Šimunovićeva obiteljskog romana Porodica Vinčić čija se tema razvija na principu fuge gdje »narativni fragmenti izmiču pred digresivnima«, čime je autor »obznanio problematiku žanrovske, ali i medijske otvorenosti, zapravo presezanje granica književnih rodova i vrsta te medijskih isključivosti«.

Govoreći o Galovićevim dramskim tekstovima, Detoni Dujmić ističe da je kroz njih »prohujalo sve što se nataložilo u razdoblju moderne«, tj. hrvatske inačice srednjoeuropske secesije, prepoznajući to u prožimanju težnjama od drame društvene korektnosti do pokušaja destrukcije aristotelovskih dramskih postupaka te traganja za novim senzibilitetom. Analizirajući njegov dramski rukopis, autorica ističe da se trudio »naslutiti izraz novih estetičkih čežnji i književno ih uobličiti«, dakle »zbilju predstaviti kao ne-zbilju, a san i snoviđenje kao realnost« i ponekad bio na pragu ekspresionističke dramaturgije, koja će u hrvatskoj književnosti zaživjeti nakon njegove smrti. Galoviću, piscu koji je za kratkoga života ostavio raznovrsno i poticajno književno nasljeđe autorica posvećuje poglavlje vezano uz njegov prostorni imaginarij koji se manifestira u »zbiljskim, iluzionističkim i iracionalnim« datostima.

Ladanovu djelu, a posebno romanu Bosanski grb, autorica je posvetila nekoliko nezaobilaznih stranica. Imenovat će ga i opisati »teškim tekstom hrvatske književnosti« i »neviđenim primjerkom otvorena djela, koje čini sve što se može zamisliti kako bi se suprotstavilo mimetičkoj pripovijedanoj tradiciji u hrvatskoj književnosti«. Štoviše, prema autorici riječ je o romanu »iznimne narativne svojeglavosti« i »posebne samosvijesti«, romanu teške prohodnosti, ludičke, nesputane, umalo drske slobode pri pripovijedanju..., »pravom joyceovski zaigranu tekstu, koji čas jedva čitljivim, a čas duhovitim i poetičnim; u svakom pogledu on je nekonvencionalan, prilično luckast, ironičan i žovijalan, povremeno bogohulan pa i seksistički uradak koji zna razljutiti čitatelja, posebno čitateljice«. Posrijedi je, s pravom se može reći, jedna od najuvjerljivijih definicija romana kompleksne i neuhvatljive književne naravi, koja nije imala značajnijih književnih predaka niti pak značajnijih nastavljača! Podjednako su zanimljiva i poticajna čitanja Ujevićeva ženskog imaginarija, gdje navodi da se kod njega »ljubav ne ostvaruje u sadašnjici, nego postaje potisnuta u žudnji«. Krsteći Ujevića »starim trubadurom«, apostrofira da je on ljubav »gurao u zalihe slavne tradicije i kulturne povijesti«, a novi ju je »trubadur naslućivao u neizmjernosti, u svemiru budućnosti«. Za Mihalića Detoni Dujmić, s pravom, navodi da je bio pjesnik koji je (u)brzo uhvatio korak s onima koji su u otporu prema književnom utilitarizmu pokazali nov odnos prema građi, obliku, jeziku te zaslugom kojih se most prema zapadnoeuropskom kulturnom krugu ponovno počeo podizati« te da je poezija u Krugovima dobila »borbu za slobodu književnog izražavanja« i mladima omogućio »pozivanje na hrvatsko književno zaleđe, tj. vraćanje nacionalnoj tradiciji kao izvoru modernih programa«. Štoviše, u »njegovim spoznajnim, egzistencijalistički orijentiranim pjesničkim konkretizacijama prevladavala je ideja o rasapu vrijednosti u sveopćem ontološkom ponoru, što je u ranjenoga lirskog subjekta budilo osjećaje izgubljenosti i progonstva, otuđenosti i neprevladivih životnih paradoksa; no istodobno su krugovaške sklonosti objektivaciji pjesničkoga materijala, oslobođenu jeziku, slikovnosti, sižejnosti pjesme, ekonomičnosti besjedovna stiha i slično omogućile, kako Mihaliću tako i nekim njegovim krugovaškim sudobnicima, pokazati svima kako poezija može sve te koliko je bilo duboko tadašnje povjerenje u vrijednost njezinih prenesenih smislova.«

Temi tjeskobe i »otuđenih junaka«, o kojima su hrvatski autori (Špoljar, Majdak, Cvitan, K. Novak...) ostavili vrijednih i pamtljivih stranica, posvećene su stranice poglavlja naslovljena Od bolesti do melankolije tijela.

Poglavlje Na izvorima ženskoga teksta posvećeno je djelima hrvatskih književnica. Detoni Dujmić piše o Vojači J. Truhelke te o nekim aspektima njezine tekstualnosti (sentimentalnosti, pustolovnosti, trilerizaciji, proturealističkim postupcima...), potom o autoricama koje su se, što je možda manje poznato, istakle pisanjem (i) dramskih tekstova (M. Matić Halle, D. Robić, V. Parun, I. Vrkljan, L. Kaštelan, I. Sajko). Podjednako intrigantan tekst je o pjesnikinji V. Krmpotić i njezinu djelu Brdo iznad oblaka (1987.), u kojem autorica govori o smrti djeteta i gdje je »uz pomoć uzastopnih bolno produbljivanih sjećanja/svjedočenja u porođajnim mukama ponovljenog materinstva« – jednom, uz pomoć svemirske energije, posmrtno rađala, poglavlje po poglavlje i na literaran način reinkarnirala život dječaka, koji je doduše fizički nestao iz njezina života, ali je u poetskoj inačici uskrsnuo »do vrha ispunjen čudestvom svoga i našeg postojanja«.

S proglasom »neka cvate tisuću cvjetova«, časopis Krugovi uza se je vezao i nekoliko značajnih ženskih imena koja su »imale sreću svjedočiti o postupnom hrvatskom književnom otvaranju prema svijetu« (I. Vrkljan, V. Parun, V. Krmpotić, M. Čudina, V. Stahuljak, L. Zečković, N. Iveljić, S. Adamić, M. Petričević). Vrsnim poznavanjem njihove pjesničke topografije, Detoni Dujmić osvještava njihov doprinos u emancipaciji hrvatskoga pjesništva od tadašnje utilitarističke zadatosti i hvatanju koraka s europskim pjesničkim modernizmom.

Otprije je poznato da je Detoni Dujmić vrsna poznavateljica europskih književnosti, napose njezina anglosaksonskog dijela. Bilo da je riječ o autorskim prijevodima znakovitih stranica i djelā, bilo o poznavanju recentnih interpretacijskih teorija i kritičkih ideja. U ovoj knjizi značajne su esejističke, podjednako znanstveno utemeljene stranice koje tematiziraju različite (su)odnose hrvatske književnosti i njezina europskog konteksta, konkretno utjecaje pojedinih imena na književni razvoj naših značajnih imena. U knjizi se tako razmatra o Gjalskom i Poeu, Matošu i Poeu, Stearnu i hrvatskim manje utjecajnim pripovjedačima 19. stoljeća, Nemčiću, Jurkoviću, Korajcu, ali i o kvalitetama prijevoda Eliotove Ljubavne pjesme od strane hrvatskih autora (I. Slamniga, A. Šoljana. M. Šunjić i Z. Gorjana). O tome koliko je Eliot utjecao na hrvatsku književnost, kako na pjesništvo tako i na kritičku misao, svojim esejom Tradicija i individualni talent, Detoni Dujmić razmatra u prilogu Tragovi T. S. Eliota u hrvatskom poslijeratnom pjesništvu, dok u članku Strani pisci u »Krugovima«, podastire imena o kojima je na stranicama časopisa pisano te spominje njihova djela i hrvatske prevoditelje. O tome koliko je taj dijalog sa (ne samo književnim!) svijetom bio produktivan, najbolje govore riječi na kraju: »(...) Krugovi su uspjeli ispisati ljetopis svojega doba; otvorenom, omnibusnom strukturom i eklektičkim univerzalizmom ponudili su program širokih mogućnosti: od obnove nacionalnoga književnog identiteta do kozmopolitskog uključivanja u kulturni kontinuitet europske i svjetske književnosti.«

O vezama europskih književnih imena i utjecaju duhovnih/književnih strujanja na našu književnost i njezin razvoj pisano je dosta, i različito. Iako su osvijetljeni brojni aspekti, pod utjecajem tradicionalne komparatistike najčešće je apostrofiran, čak i prenaglašavan, presudan utjecaj europskih duhovnih i književnih ideja na razvoj pojedinih umjetničkih imena, pa i cijelih književnih dionica, pri čemu su se često zaboravljali autohtoni i autentični porivi i iskustva. Stoga se potreba da se kompleksni (su)odnosi i veze tog produktivnog dijaloga istraže i književno-kritički osvijetle i vrednuju u književnoj znanosti nametala nametala kao jedan od važnijih zadataka. Poglavito jer književna tumačenja, sukladno novim interpretacijskim uvidima i teorijskim razmišljanjima, otvaraju drukčije znanstveno-kritičke perspektive i otvaraju i nove uvide i nove mogućnosti. Dunja Detoni Dujmić svjesna je da složenost »zbilje teksta« isključuje svaku jednostranost i konačnost u razumijevanju i tumačenju njezina višeznačja. Iz novih perspektiva i s novim književnim/znanstvenim alatima, iz područja intermedijalnosti, naratologije, kulturologije, antopologije i dr., književno je djelo slojevita stvarnost brojnih, često najrazličitijih silnica i iskustava koje samo povlašteni čitatelj uspijeva prepoznati i osvijestiti u punini značenja, kako u djelu pojedinog imena tako i u slici nacionalne svekolike književnosti. A Dunja Detoni Dujmić ovom knjigom potvrđuje da je upravo takva čitateljica, idealna čitateljica, a ne samo vrsna anglistica i (uzorna) komparatistica. Štoviše, da pripada onom rijetkom, pa utoliko dragocjenijem, krugu naših znanstvenica, književnih teoretičarki i književnica zbog kojih se isplati pisati prozu/proznu književnost. Lišeni površnih impresija i novinsko-kritičkih klišeja, njezini prilozi u svakom djelu prepoznaju one vrijednosti kojima se književnost odvaja od ukoričene makulature kakvom se nemali broj literarnih nevježa legitimira.

Da navedene riječi nisu neobvezujuća impresija, nego najdublje iskustvo autoričine spisateljske legitimacije, knjiga Mikročitanja (2024.) itekako uvjerava. Posrijedi je knjiga od šezdesetak priloga o recentnim prozama hrvatskih autora posljednjih desetak godina, pa se i zbog broja promatranih imena i njihovih naslova može okarakterizirati i svojevrsnom kronikom hrvatske proze u navedenom vremenu.

U svojim čitanjima Detoni Dujmić podjednaku pozornost posvećuje knjigama koje su bile u središtu zanimanja i medijske eksponiranosti, kao i onima koje nisu zavrijedile čitateljsku pozornost. Njezinim izoštrenim kriterijima ništa nije promaknulo! U svakom od razmatranih knjiga Detoni Dujmić naime pronalazi dubinske/nosive strukture kojima je posredovan njihov fikcijski svijet, korespondentan »s iskustvenim područjima, znanjima i estetskim parametrima, duhom, kulturom te drugim životnim i uljudbenim oblicima naše suvremenosti«.

U središtu interesa, navodi u proslovu sama Detoni Dujmić, djela su autora srednje generacije, dakako uz nekoliko starijih i nezaobilaznih (Tribuson, Pavličić, Bauer, Hitrec...). Neki od autora u promatranom su vremenu objavili po nekoliko naslova (K. Novak, D. Karakaš, Z. Ferić, I. Prtenjača....). Njezina (mikro)čitanja stoga su rječitija od osvrta i prikaza knjiga i nerijetko su obvezujuće specifične težine, a u njima su naglašena ona književna svojstva koja prilog pojedinog autora čine znakovito prepoznatljivim u žanrovskoj slici književnosti našeg vremena.

Žanrovski višeslojna slika hrvatske književnosti u navedenom periodu oblikovana je govorom različitih književnih praksa; u Ciganinu, ali najljepšem, uspješnici i »sofisticiranoj, oštroj, pronicavoj, stilski, naracijski i jezično višeslojnoj prozi« K. Novaka, ljubavna se »priča spaja s detekcijskom pa udruženo oblikuju literarno sofisticiran tekst«. Roman pak Slučaj vlastite pogibije istog autora Detoni Dujmić krsti romanom koji »vrvi naratološkim poslasticama«, s jezikom kao »katarzičnim instrumentom koji leži tamo gdje smo najslabiji i najtanji i često je to duboko u nama«. I dok je Novak namah, kažimo to, poslije prvoga romana postao književna zvijezda s nesvakidašnjom medijskom potporom, svoj iznimno slojevit rukopis Karakaš je gradio postupno i ustrajno, dosljedan svojim ličkim ishodištima i različitim funkcionalnim naracijskim postupcima. I sam sam kod prvih naslova bio suzdržan, ne dvojeći da se pojedina narativna iskustva mogu preobraziti u nosive elemente zahtjevnijih naracija. Iako sam zbog drugih obveza prestao sustavno pratiti tekuću proznu produkciju, romani koji su objavljivani legitimirali su ga pripovjedačem vrijednih iznenađenja, što sam autoru i nekolikom puta naglasio, napose kada je objavio Sjećanja šume, Proslava i Okretište! Tih zadrški spram Karakaševa pripovijedanja Detoni Dujmić nije imala. Pišući u romanima onako kako su se pojavljivali, za Sjećanja šume ističe da je »izvrstan« roman te da su u ruralnim ličkim prostorima kao »metonimijskoj korelaciji s ljudima posebna mentalitetna kova« na djelu različiti žanrovski sastojci podvrgnuti autentičnoj temperaturi koju grade socijalni, fantazmagorični i hororni elementi. Ti elementi u autofikcijskom romanu Okretište svoje mjesto ustupaju nekoj vrsti suspensea. Visoke atribucije autorica pripisuje i »lirskom« romanu Proslava, kao i »bravuroznom« romanu Potop čiji je diskurs prošaran dijalektalnim minijaturama s ličkom čakavskom ikavicom kao autohtonim izrazom domicilnog stanovništva, što polučuje posebnu stilsku pregnantnost u kontaktu sa sofisticiranim asocijacijama kojima su zaogrnute umalo sve egzistencijalne traume protagonista.« Svojim čitanjem, na koje se autorici samo može zavidjeti, Detoni Dujmić u Karakaševu pripovijedanju prepoznaje rijetke spisateljske osobine koje ga izdvajaju među suvremenicima, ali i uprisutnjuju u same vrhove naše prozne književnosti zadnjeg desetljeća. U romanu S. Bukovac Stajska bolest Detoni Dujmić prepoznaje »autoritativna naratora« koji »britko esejistički i poetiziranim diskursom komentira pa i tumači situacije, postupke i značajeve«, a upozorava i na »intrigantne kriminalističke zagonetke« na rubovima događanja romana, dok u Pjevaču u noći O. Savičević Ivančević prepoznaje »svojevrsni stilski složenac, gotovo stilsku vježbu ispripovijedanu mjestimice dojmljivo poetiziranim jezikom o dekonstrukciji jedne ljubavi prožete ‘krpicama’ iz hrvatske stvarnosti«.

Elemente krimića Detoni Dujmić dekodira u romanu Omara Ive Ušćumlić i u »žanrovskoj slagalici« Crvene vode J. Pavičića; elemente pak autobiografskih memorabilija u Opsegu otpora N. M. Blažević Krietzman i u Igraču M. Š. Puhlovski; memoarsku dokumentarnost u romanu Šoferi L. Bauera (a piše i o Muškarcu u žutom kaputu!), dok u epistolarnom romanu Špilberg H. Hitreca apostrofira elemente povijesnog romana, ali i autobiografske elemente kojima »pošiljatelj gradi i vlastiti lik kontroverzne osobe baruna«. U romanu T. Radović Rent-a-talent Detoni Dujmić iščitava primjer koji u hrvatsku prozu unosi duh »nekonvencionalnog humornog promišljanja o našoj svakodnevici«, dok u Divljim guskama J. Adamović čitatelja spretno uvlači u »intrigantnu narativnu zamku« koja čitatelja – u intimnoj priči o odrastanju u ruralnim bačkim prostorima – vezuje do samoga kraja.

Za Ezan I. Šojat napisat će da je trebalo puno povijesnog i kulturološkog istraživanja, a »provodni motiv ezana u isti je čas poziv na čitanje, ali i univerzalan apel za spas ljudskosti, za skromnost i utjehu u intimi«, a za roman Sama da naracijom prepunom digresivnih skokova tematizira »pitanja ženskog identiteta i malograđanskih stereotipa«. U Skici u ledu napisat će da sažima najbolje osobine Mlakićeva pripovjedačkog umijeća, a prepoznaje ih u »zalihosti njihovih književno najprodornijih žanrovskih, motivskih, svjetonazorskih, naracijskih, a možda najviše – stilskih postignuća«.

U knjizi su dva priloga posvećena Z. Feriću i njegovim romanima Putujuće kazalište i Dok prelaziš rijeku. Za prvi, s temom povijesti svojih predaka s majčine i očeve strane, napisat će da je »poprište sustavne borbe Ferića protiv Ferića što se ponajprije očituje na stilskoj paradigmi naracije koja dijeli tekst na dva pomalo disparatna dijela«, dok će za drugi, označen kao »konceptualni postmoderni poetski roman umalo poema«, napisati da je »krajnje izazovna knjiga s elementima tvrde erotske proze prošarane lajtmotivskim poveznicama na osnovi tisućama puta tematizirane ideje o ljubavnoj požudi kao snažnoj konstrukcijskoj i evolucijskoj slici svijeta«.

U navedenom vremenu tri je romana napisao i Ivica Prtenjača i svakome od njih Detoni Dujmić poklonila je dužnu pozornost, baš kao i Perišićevu romanu Brod za Issu, za koji navodi da ga karakterizira »virtuozna narativna igra umalo na svim područjima njezine prezentacije: od fabularne matrice do strukturnih i stilskih bravura u tekstu«. Za nagrađeni roman Vošicki Marka Gregora navodi da je »sofisticirano ‘dvosložni’ biografski roman« u kojem je autoru pošlo za rukom »ispripovijedati o jednom biografskom liku umalo sve, od privatne i strukovne biografije do literarnog portretiranja političke, povijesne i kulturne scene omanjega podravskoga grada u razdoblju između dvaju velikih ratova kada su životi i gardovi tekli iscrpljujući tegobno ali i neraskidivo«. Za Đuretićev, četvrti po redu, roman Nevrijeme Detoni Dujmić reći će da je njegov inzularni prostor »metonimija šire društvene patologije« s elementarnim i neiskorjenjivim zlom u ljudskim naravima!

Nema nikakve sumnje da i ostali prilozi, koje nismo spomenuli, imaju svoje značajno mjesto u razumijevanju slike hrvatskog romana u navedenom periodu. Ali i u profiliranju pojedinih autora i njihovih narativnih poetika. Pišući tako o R. Baretiću i romanu Zadnja ruka, Detoni Dujmić s pravom zaključuje da je njegov podulji »stvaralački zastoj (...) bio ispunjen demonima različitih dvojbi i mučnim preispitivanjima vlastitih gabarita«, poglavito nakon »megauspjeha« romana Osmi povjerenik! U godini kada je roman pokupio sve moguće nagrade, moram spomenuti da sam imao zadršku spram hvalospjeva izrečenih na račun iznimne kulture romana. Kao član jednoga značajnog povjerenstva za nagrade, u dosjetki na kojoj je roman gradio svoj govor osobno nisam prepoznavao pripovjedački kapital dostatan za budući književni razvoj, što će kasnije autorove proze i potvrditi, ne doživjevši odjek kakav je publika zacijelo očekivala. Neki od kolega su mi to ozbiljno zamjerili pa mi je, čitajući osvrt na knjigu, drago da nisam bio jedini koji je možda naslutio djeliće razloga autorova zastoja! Baretić međutim nije jedini o čijem sam pisanju mislio drukčije od većine »povlaštenih čitatelja«, što s ove distance, moram priznati, više pripisujem sebi nego autorima!

Ova naša ograničena deskripcija nije obuhvatila sve sadržaje i smjerove autorskog rukopisa Dunje Detoni Dujmić. Izvan ovog posve prigodnog podsjećanja ostale su mnoge dimenzije njezinih izuzetno lucidnih čitanja (mikročitanja) i promišljanja hrvatske prozne književnosti, ali i pjesništvo čija su iskustva obilato znakovitija i rječitija od mnogih, glasnijih pjesničkih suvremenika. Razloge tome ne treba tražiti u njezinoj književnosti, nego u rasporedu medijske književne moći koja pojedince obilato nagrađuje, a druge je pak osudila na tišine svojega malog obrta, svoja noćna (mikro)čitanja! Iz čijih se tišina i samozataje rađaju pjesme, prozni zapisi, kritički prilozi, eseji i studije visoke vrijednosti i – trajnosti!

U ovom osvrtu najviše sam pozornosti, zbog prirode svojih interesa, posvetio kritičkom i esejističko-znanstvenom radu Dunje Detoni Dujmić. Njezina čitanja hrvatske prozne tekstualnosti, na čije sam intonacije opširnije podsjetio u prilogu, bilo da je riječ o kritikama ili pak esejima i opsežnijim studijama, u našoj književnoj znanosti i kritičkoj refleksiji o književnosti imaju postojano, trajno mjesto. Utemeljena na recentnim teorijskim i interpretacijskim spoznajama i alatima, čvrstim i jasnim estetskim kriterijima, ali ponajprije na sustavnim, dubinskim čitanjima svekolike žanrovske prakse hrvatske književnosti, brojna njezina nadasve obzirna čitanja imaju snagu gotovo povijesnog pravorijeka. Zahvaljujući uvidima u njihove tekstove i pripovjedačke prakse pojedinci su se prometnuli u velika, gotovo kanonska imena, dok su drugima njezine sugestije mogle poslužiti kao korektiv i putokaz u daljnjem razvoju. Stoga svaki pisac samo može poželjeti da ga (pro)čita Dunja Detoni Dujmić, kojoj ova deskripcija ne može dovoljno uzvratiti za sve čime je primjereno zadužila hrvatsku književnu kulturu!

____________________
1) Za pjesničku zbirku Tiha invazija dobila je Nagradu »Tin Ujević« (2011.), za knjigu eseja Lijepi prostori Nagradu »Zvane Črnja« (2012.), a za knjigu književnih kritika Mala noćna čitanja Nagradu »Julije Benešić« (2017.). Dobitnica je povelje »Visoka žuta žita« za sveukupni književni opus i trajni doprinos hrvatskoj književnosti (2020.). Autorica je više stotina natuknica o hrvatskim književnicima za domaće i strane leksikone i enciklopedije. Glavna je urednica Leksikona stranih pisaca (2001.; Povelja »Josip Juraj Strossmayer«), Leksikona svjetske književnosti – Djela (2004.; Povelja »Josip Juraj Strossmayer«), Leksikona svjetske književnosti – Pisci (2005.; Nagrada »Kiklop«).