Poetski dosezi suvremenoga hrvatskog pjesništva u BiH

U Hrvatskoj su se nakon pojave pjesničkih antologija u pravilu vodile polemičke rasprave, vezane uglavnom oko uvrštavanja ili izostavljanja pojedinih autora iz takvih zbirka. Danas u pluralnom okruženju antologije kao autorsko djelo trebale bi, kao problem, biti manje važne, osim u pitanjima stručnosti i možebitnih odstupanja od proklamiranih načela na kojima se temelji sam odabir autora.

Antologija Mate Nedića bavi se onim dijelom hrvatske književnosti koji zbog različnih, uglavnom neknjiževnih čimbenika, u nacionalnoj književnosti još nije u punini dobio pravo javnosti.

Premda se voli isticati kako je jezik mjera pripadnosti književnoga djela određenoj nacionalnoj književnosti, u slučaju književnosti stvarane na hrvatskom jeziku u BiH to se pravilo uglavnom ne uvažava.

Sličnu sudbinu odnosa matične književnosti prema takvom stvaralaštvu na hrvatskom jeziku imaju i ostali hrvatski autori izvan Republike Hrvatske – pripadnici hrvatskih manjinskih skupina u drugim državama, a poglavito dio hrvatske književnosti nastale u egzilu prema kojoj je, unatoč otupljenju ideološke oštrice, i dalje ostao rezerviran odnos.

Zbog književne integracije i sam se protivim izdvajanjima pa i sastavljanju antologija sličnog tipa, koje nažalost s vremenom legaliziraju neprirodnu podjelu hrvatske književnosti pa onda njezine pojedine dijelove svojataju drugi narodi, a u slučaju Hrvata u BiH, to se svojatanje ogleda u nasilnom pripajanju pod »bosanskim« imenom, bošnjačkoj književnosti.

S druge pak strane takve su antologije, onima koji se bave cjelovitošću hrvatske pisane riječi, nasušna potreba i svojevrsni putokazi u odbačene rukavce hrvatske književnosti.

U tom smislu treba pozdraviti i pojavu Nedićeva izbora suvremene hrvatske pjesničke riječi u BiH, koji se odnosi na poetsko stvaralaštvo zadnjih četvrt stoljeća, odnosno razdoblja negdje od prijeloma tisućljeća do danas.

Ovo se vremensko ograničenje ne odnosi na nastanak pojedinih pjesama, nego na žive autore, koji su bili aktivni u spomenutom razdoblju, pa su u antologiji zastupljeni autori rođeni kao Veselko Koroman 1934., koji je nedavno preminuo, do Darka Juke, koji je rođen 1981.

Izbornik je vodio računa i o teritorijalnom razmještaju pjesnika pa su u izbor gotovo ravnomjerno uvršteni autori s područja Bosne, Hercegovine, ali i oni koji su djelovali u egzilu, poput Malkice Dugeč, Borislava Arapovića, Vinka Grubišića i Šimuna Šite Ćorića.

Kako je jezik kriterij pripadnosti djela određenoj književnosti, a poetski značaj, estetska vrijednost te sastavljačeva tankoćutnost ključni za uvrštenje u antologiju, onda nestaju i politički razlozi za možebitne prigovore antologiji.

Antologija je složena po abecednom popisu autora, a ne po njihovu kronološkom redu, čime je razbijen kontinuitet stvaralaštva, a nasuprot tomu, sastavljač je uspio istaknuti različitost i bogatstvo poetskih forma, pjesničkih stilova i motivsko-tematskih preokupacija ovoga pjesništva.

Uz izbor pjesama i fotografiju pojedinih autora Nedić je ponudio i kraće crtice iz životopisa svakoga od njih te njihove osnovne bibliografske podatke, književno-kritičku recepciju i mjesto opusa unutar suvremene hrvatske književnosti u BiH.

Kako je pratio rad većine autora i bavio se njihovim djelima, s pravom se može reći da je ova antologija nastala zahvaljujući Nedićevu marnom čitanju hrvatskoga pjesništva u BiH.

S ovakvim određenjem sastavljač je polučio primarni cilj te na jednom mjestu čitatelju i književnom istraživaču ponudio svojevrstan panoramski pregled hrvatskih pjesničkih postignuća u Bosni i Hercegovini.

S kritičareve bi strane, kada je riječ o antologiji, bilo nezahvalno isticati pojedine autore, a još više njihove pojedine pjesme, za što postoji drugi način prikaza.

Nu zasluga je sastavljača Mate Nedića da je prepoznao istinsku vrijednost pojedinih autora, a još i više neka od njihovih vrsnih pjesničkih ostvarenja.

Sam je sastavljač u predgovoru naznačio osnovne značajke svoga izbora, način sastavljanja i odabira, a u pogovoru to je, uz značenje, potvrdio i književnik Mirko Ćurić.

U svoju Antologiju suvremenoga hrvatskog pjesništva u Bosni i Hercegovini (312 str.) Mato Nedić uvrstio je abecednim redom 42 pjesnika: Marinu Alerić Bebić, Borislava Arapovića, Sanju Babić-Đulvat, Franju Bratića, Dragu Čondrića, Šimuna Šitu Ćorića, Igora Divkovića, Malkicu Dugeč, Finku Filipović, Matu Grbavca, Vinka Grubišića, Željka Ivankovića, Darka Juku, Sonju Jurić, Marinu Kljajo-Radić, Zdravka Kordića, Veselka Koromana, Miljenku Koštro, Ljubu Krmeka, Stanka Krnjića, Radicu Leko, Antuna Lučića, Vlatka Majića, Srećka Marijanovića, Anitu Martinac, Franju Matanovića, Sanijelu Matković, Ljerku Mikić, Petra Milića, Lidiju Pavlović-Grgić, Peru Pavlovića, Milu Pešordu, Miru Petrovića, Ivu Raguža, Ivana Sivrića, Ružicu Soldo, Milu Stojića, Miljenka Stojića, Miju Tokića, Ivana Tolja, Vladu Vladića i Josu Živkovića.