Pergošićev prijevod Decretuma (1574.), kajkavski prvotisak

A te moj mali trud da za dobro primu kojim je na potrebu.
(I. Pergošić)

U predvorju Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu 15. travnja 2003. u 12:00 bio je predstavljen pretisak s transkripcijom prve tiskane kajkavske knjige u sjevernoj Hrvatskoj – hrvatski kajkavski edito princeps tiskan u putujućoj tiskari Rudolfa Hoffhaltera u Nedelišću na imanju Jurja Zrinskog (1549. – 1603.) sina Mikule Zrinskoga Sigetskog (1508. – 1566.).¹⁾

U prigodi obilježavanja 450. obljetnice (2024.) tiskanja prve kajkavske knjige pravnog sadržaja koju je na kajkavski jezik preveo varaždinski gradski i županijski notariuš Ivanuš Pergošić (1521./22. – 1592.), valja nešto reći o tom zaslužnom čovjeku. Možda se je u Hrvatskoj do kraja 2024. govorilo o njemu i u ponekoj školi, ili na zagrebačkom Pravnom i ostalim fakultetima hrvatskih sveučilišta, što je bilo i očekivati, no ovdje ćemo ipak podsjetiti na prevoditelja prvoga tiskanoga pravnog djela uopće na južnoslavenskom prostoru u 16. stoljeću.

Tko je Ivanuš Pergošić?

U monografiji Čazma u prošlosti i danas (1979.) hrvatski romanist, filolog i etimolog Valentin Putanec (1917. – 2004.) objavio je vrlo zanimljivi rad pod naslovom Porijeklo moslavačkih Pergošića i povezano s tim porijeklo kajkavskog pisca Ivana Pergošića.²⁾ Već iz naslova se naslućuje da se radi o nepoznatim podatcima važnim za našega Pergošića. Putanec piše: »Škrti podatci o životu i djelovanju Ivana Pergošića dosada su se dobivali: a) iz podataka označenih na njegovim djelima ili u tim djelima; b) na osnovi arhivnih materijala; c) na osnovi jezika u njegovom kajkavskom djelu.«³⁾ Stjepan Ivšić (1884. – 1962.) svojedobno je naveo da je Pergošić bio notar županijskoga suda i notar grada Varaždina: »O samom Pergošiću zasad vrlo malo znamo; znamo samo to da je bio pravnički obrazovan i da je neko vrijeme živio u Varaždinu, jer sam se u predgovoru jednog djela Erazma Roterdamskog, štampanog u Varaždinu g. 1586 [treba 1587.!], naziva sedis hujus comitatus judicariae et varasdinensis civitatis notarius i jer se u sudskom zapisniku grada Varaždina iz g. 1588 spominje i Joannes literatus Pergosych«, ⁴⁾ a Franjo Fancev (1882. – 1943.) uočio je u arhivskoj građi da je Ivanuš Pergošić označavan i kao literatus.⁵⁾ No Pergošić u Varaždinu nije bio jedini literatus ni juratus. Tu su bili u istim funkcijama: Blaž Škrinjarić, Blaž Antilović, Luka Jakopčić, Juraj Flajšman, Leonard Petrović i Franjo Sveršić, s kojim je Pergošić 1587. nazočio kao nuntius – poklisar grada Varaždina u Požunu (Bratislavi). Pergošić je službu gradskog notariuša (bilježnika) obavljao već od 1581. godine, jer se u jednoj ispravi (Arhiv HAZU, br. D-XLI-63) te godine potpisuje kao Joannes Pergossich notarius civitas Warasdiensis.⁶⁾

Pergošićevo podrijetlo

U spomenutom radu Valentina Putanca objavljenom u zborniku Čažma u prošlosti i dana s nalazimo i podatak kojim se može odrediti Pergošićevo podrijetlo. Na temelju latinske isprave koja se čuva u Arhivu HAZU-a pod br. D-VIIb-91 Putanec navodi: »Isprava je sastavljena 1521, ali u njoj su citirane još dvije isprave: jedna iz 1446, a druga iz 1501. U tim trima ispravama spominju se svi članovi obitelji Pergošić koji su živjeli od 1446. do 1521. Kako se tu citira i Matija Pergošić koji je umro prije 1446, iz te se listine može pratiti loza Pergošića za nekih 150 godina.«⁷⁾ Putanec opisuje sadržaj tih isprava na temelju kojega zaključuje: »Na osnovi svega iznesenog možemo zaključiti da su Pergošići bili predijalci zagrebačkih biskupa u mjestu Mikulinci, s predijem i kurijom.« Mikulyncz se nalazio na području Ivanića, ili prema Putancu »u kraju na crti od Božjakovine prema Ivaniću i Čazmi, najvjerojatnije su to današnja Gornja i Donja Vlahinička, gdje se na (karti) specijalki (1:100.000) danas spominje lokalitet Mikulanica.«⁸⁾ Putanec potom predočuje rodoslovlje obitelji Pergošić: Rodoslovno stablo Pergošića Mikulinačkih prema ispravama iz 1446, 1501, 1521. Uglavnom Ivanuš Pergošić bio je šesto dijete Ivanuša Pergošića oca koji je pak bio sin Jurja Pergošića.⁹⁾ No Emilij Laszowsky (1868. – 1941.) spominje da je naš Ivanuš Pergošić 1564. u Zagrebu obnašao dužnost rektora gradske škole, svega tri mjeseca (od veljače do svibnja). U knjizi Gradovi Varaždinske županije u srednjem vijeku Nevena Budaka čitamo: »Ono malo podataka što se o Pergošiću moglo sakupiti poznato je već dosta dugo. Ipak, istraživačima je promakla jedna vijest o njegovom obrazovanju. Pod godinom 1567. zabilježen je u Matrikuli Krakovskoga sveučilišta Johannes Georgii Pergoszicz, porijeklom iz Zagrebačke biskupije. To je jedini do sada poznati podatak gdje je i kad studirao.«¹⁰⁾ Dakle ako prihvatimo da je u Matrikuli riječ o našem Ivanušu Pergošiću i da je on unuk Jurja Pergošića, onda nam je poznato i mjesto njegova studija – Krakov, kamo je otišao svakako nakon svoje zagrebačke funkcije školskoga ravnatelja 1564. godine. Naime bio je običaj da je na sveučilište mogao biti inskribiran kao student i onaj koji je već obnašao kakvu dužnost u javnom životu, pa je to vjerojatno bio slučaj i s našim Pergošićem.

Treba još pripomenuti da je o njegovu podrijetlu bilo različitih pretpostavki; jedna je da je bio iz Međimurja, jer je djelo tiskano u Nedelišću pa se smatralo da je onda i jezik u Decretumu međimurski. »Prema drugoj je Pergošić štokavac, jer je djelo u jednom dijelu naklade, u prvom dijelu teksta ‘štokavizirano’. Prema trećoj teoriji Pergošić je kajkavac, a ta je teorija otkako je Fancev donio dokaz da se prezime Pergošić javlja na tlu kajkavske Hrvatske.«¹¹⁾ Stjepan Ivšić je, proučavajući naglasak kajkavskih govora, zaključio da Pergošićev jezik spada u tzv. prvu grupu kajkavskih govora, tj. zagorsko-međimursku. »Sada kada znamo da je pisac Ivan Pergošić porijeklom iz Moslavine, možemo tvrditi da je jezik tog pisca iz IV. grupe, t. j. spada u križevačko-posavsku grupu.«¹²⁾ Prema tome zaključci do kojih dolazi Stjepan Ivšić u pogledu akcentuacije u Ivana Pergošića ne protive se činjenici da su Pergošići Moslavčani, odnosno da se u djelu Ivana Pergošića »odrazuje jedan moslavački dijelekt.«¹³⁾ Zvonimir Junković 1972. pokušao je analizom Pergošićeva jezika u Decretumu pokazati da oni koji su i prije proučavali tekst toga djela i koji su u njemu našli tri različita jezična sloja, a drugi dva i to da je tekst pisan u kajkavskoj i štokavsko-čakavskoj inačici, da su zapravo tri takve inačice: I. kajkavska, II. više i štokavsko-čakavska. III. kajkavska. Stoga se mislilo da su Pergošiću kod prijevoda pomagali drugi, neki čakavac i štokavac.¹⁴⁾ Junković smatra da je Pergošić sam prevodio. »To je bio kajkavski dijalekat prošaran jezičnim osobinama čakavskim i štokavskim. Taj se jezik ogleda u tekstu III. (manje kajkavskom) i on je uglavnom onakav kakav je bio jezik u djelima drugih pisaca, Vramca i onih kojima se djela nisu sačuvala.«¹⁵⁾ Zvonimir Junković (1929. – 2015.) daje pojašnjenje: »Pošto je završio svoj prijevod, Pergošić je zaključio da bi možda bilo bolje prirediti dva izdanja, jedno kajkavsko (slovensko) i jedno štokavsko-čakavsko (horvatsko), jer bi takva dva izdanja zasigurno bolje odgovarala jezično raznorodnoj čitalačkoj publici nego jedinstveno izdanje u miješanom jeziku. Međutim, prevodilac nije uspio završiti zamišljeni posao, očito stoga što je trebalo iskoristiti priliku za tiskanje knjige čim se ta prilika pružila. Poznato je da štamparije u 16. stoljeću nisu bile stalne i da su knjige tiskali putujući štampari.«¹⁶⁾ No jedno je sigurno, a to je činjenica da se, nakon Putančeva pronalaska Pergošićeva podrijetla, jezik u Decretumu, nakon 1979., treba iznova proučiti.

Nasreću, 2024. obilježili smo 450. obljetnicu tiskanja prve kajkavske knjige u Nedelišću 1574., dakle prvog prijevoda pravnog djela – zbirke zakona i običajnog prava – mađarskog pravnika Stjepana Verbecija (István Werbőczy, 1458. – 1541.), knjige koju su neki nazivali »najznačajnijom produkcijom pravne pismenosti na kraju srednjega vijeka«. Stoga nije čudno da Pergošićev prijevod predstavlja, osim pravnim povjesničarima, i filolozima zanimljivu temu za znanstvena istraživanja.

Dragocjeni je prevoditeljski pothvat, po djelatnom statusu, gradskog i županijskog notara (bilježnika) slobodnoga kraljevskoga grada Varaždina, Ivanuša Pergošića ili, kako se potpisivao, »Joannes Pergossich notarius civitatis Warasdiensis«. Sudske su se parnice u gradu Varaždinu vodile (sudilo se) po Decretumu latinskom, pa nije isključeno da je Pergošić strankama u parnici tumačio pojedine paragrafe na kajkavskom, njima razumljivom jeziku. Dakle on ih je i sebi najprije trebao prevesti. Prema tome moguće je da je on imao prijevod Decretuma gotov i prije dolaska Hoffhaltera u Nedelišće. Dakle latinsko djelo preveo je na slovienski jezik, odnosno kajkavski. Verbecijev latinski naslov Decretuma glasi: Opus tripartitum juris consuetudinarii incliti regni Hungariae, et partium eidem annexarum (Vienna, 1517.; Trodijelono djelo običajnog prava slavnoga Ugarskog kraljevstva i njemu pridruženih zemalja). Pergošić je po Vereševu mađarskom prijevodu napravio svoj prijevod, što je uostalom i sam napomenuo.

Verbecijev Decretum, uz stanovite dopune, bio je u upotrebi sve do 1852., do pojave austrijskoga Građanskog zakonika, to svjedoči da su sabrane pravne norme u Decretumu bile doista pravne i potrebne u ugarskom i hrvatskom kraljevstvu kao i u Transilvaniji/Erdelju.¹⁷⁾

Tiskar Rudolf Hoffhalter (1550. – 1587.)

Prijevod Decretuma Pergošić je posvetio Jurju Zrinskom (1549. – 1603.), sinu Nikole IV. branitelja Sigeta (1566.). Juraj je, bilo mu je 25 godina, u Nedelišću dao radno sklonište Rudolfu Hoffhalteru koji je morao napustiti Donju Lendavu. Taj je gest i razumljiv, jer je Nikola Banffy (Miklós Bánffy, 1547. – 1593.) bio vlasnik Donje Lendave i pripadajućeg imanja, a obnašao je tada čast zaladskog župana, bio je oženjen Uršulom, sestrom Jurja Zrinskoga, a Hoffhalter je radio upravo u dvorcu Banffyjevu u Donjoj Lendavi. No kad je iz Beča od cara Maksimilijana II. došlo pisano [7. veljače 1574.] upozorenje,¹⁸⁾ da na svojem posjedu Banffy drži protestantskog tiskara, koji tiska krivovjerske knjige i javno ih prodaje, Hoffhalter je naslutio da mu se radi o glavi i tako je u Nedelišću, malom mjestu u kojem je bila tridesetnica,¹⁹⁾ Hoffhalter instalirao svoju putujuću tiskaru, dakako, uz dobrohotnu privolu Jurja Zrinskog. Putujući tiskar Rudolf Hoffhalter u Nedelišću je mogao boraviti između 1574. (ili koju godinu prije) i 1575. kada je opet, možda zbog prijetnji iz Beča, napustio Međimurje. Slično se je dogodilo još prije i njegovu ocu Rafaelu koji je morao također napustiti Beč zbog svojih protestantskih uvjerenja.²⁰⁾ Od 1555. do 1562. Rafael djeluje u Beču kao vrlo ugledni tiskar. No kao što je rečeno napušta taj grad i Rafael odlazi u Debrecin gdje 1565. tiska Verešov mađarski prijevod iz Verbecijava Tripartituma.²¹⁾ Nakon Debrecina boravio je u Nagyváradu (danas Orandea u Rumunjskoj), potom odlazi u Gylafehérvár (danas Alba Julia, Rumunjska) 1566./67. Rudolf Hoffhalter je od 1567. do 1570. kao tiskar radio u Nagyváradu tiskajući knjige za evangeličku i kalvinsku zajednicu. No Stjepan Bathori, erdeljski vojvoda, 17. rujna 1571. izdaje odredbu o cenzuri kojoj se Rudolf Hoffhalter nije želio pokoriti te odlazi iz Rumunjske i 1573. već je u Donjoj Lendavi gdje ga je primio protestantski velikaš Nikola Banffy,²²⁾ kod kojega je boravio kraće vrijeme, oko jedne godine.

Tomaš Mikloušić o Decretumu

Svakako valja reći da je u povijesti hrvatske knjige kajkavski prvotisak Decretum u Nedelišću događaj koji ima europske dosege, jer tiskara koja tiska knjigu (knjige) na jeziku naroda na čijem prostoru ona djeluje znači zvjezdani trenutak istoga naroda koji se može nositi s ostalim narodima diljem Europe koji knjige dobivaju također na svojem jeziku.

Poznati kajkavski pisac Tomaš Mikloušić (1767. – 1833.) zapisao je o Rudolfu Hoffhalteru nekoliko rečenica u svojoj knjizi Izbor dugovanj vsakovrsteneh za hasen i razveselenje služečeh po Tomašu Mikloušićč plebanušu stenjevečkem izpisan i na svetlo dan (Vu Zagrebu pritiskan vu Novoselskoj slovarnice 1821.). Kada piše o tiskarama u horvatskom Orsagu, onda Mikloušić veli da je slovarnica (tiskara) »dospela okolo leta 1574 po stanovitem Rudolfu Hoffhalter vu međimorski varašinec Nedelišče zvani«. Na istoj stranici o prvoj tiskanoj knjizi u Nedelišću ovo piše: »Vu Nedelišču glasovita knjiga ‘Trojstrančni Pismotvor navadneh, Pravic Slavnoga Orsaga Vugerskoga po Štefanu Verbeci Diački izpisan, i na Horvatski Jezik (ne zna se, po kom) prenešen, vu Nedelišču pritiskan po Rudolfu Hoffhalter 1574’ na celem arkušu je izišla.«²³⁾ Dakle 1821. godine Mikloušić nije znao da je Decretum na horvatski jezik preveo Ivan Pergošić. Možda nije vidio naslovnicu knjige ili nije želio spomenuti ime prevoditelja, jer je i on smatrao da je to djelo kalvinistično. To se razabire iz Mikloušićeva teksta, također, u Izboru, str. 82 – 83, gdje piše o Mihalju Bučiću: »Mihalj Bučič, na Belici vu Međimorju plebanuš,²⁴⁾ potlam²⁵⁾ odmetnik od sv. Vere, kalvinskoj je se povdal,²⁶⁾ koju takaj povsud po Slavoniji i s pismi i prodečtvi²⁷⁾ razširiti je se tersil. Ada na sud zvan, večputi opomenjen prestati nehoteči, po sudu vu Narodnom spravišču od Jurja Draškoviča biškupa je obsudjen, i njegov pismotvor²⁸⁾ kakti zločest i spačni²⁹⁾ pokazan. Odluka ova poslana je takaj kralju Maksimilijanu, gde vendar nikaj proti Mihalju Bučiču ni dokončano; kajti najmre Bučič vre napervo svoje pismotvore, najmre: Novi zakon i Kerščanski Navuk vu horvatskem jeziku kralju Maksimilijanu je alduval.³⁰⁾ S tem bolje, kajti isti Zrinji kalvinske vere jesu bili, koja vera da se bolje objači, vu Nedelišču i slovarnicu okolo leta 1574. vpeljali jesu, iz koje vnoge kalvinske knjige, navlastito: Kerstčanski navuki i bogoslovske, kak takaj Trojstrančni pismotvor³¹⁾ Štefana Verbecia, izišla jesu.«³²⁾ U ovom citatu razabire se nekoliko podataka prevedenih u štokavsku inačicu. 1. Mihalj Bučić bio je župnik u Belici koji se odmetnuo od katoličke vjere i prešao na kalvinsku vjeru koju je svuda po Slavoniji širio pisanim djelima i propovijedanjem. 2. Iako je više puta bio opomenut, nije htio prestati, te je na crkvenoj sinodi sazvanoj u Zagrebu 8. ožujka 1574., od biskupa Jurja Draškovića, osuđen i njegova djela proglašena su krivovjernim. 3. Odluka osude poslana je kralju Maksimilijanu kod kojega nije ništa o Bučiću odlučeno. 4. Bučić je svoja djela Novi zakon (Novi zavjet) i Katekizam na hrvatskom jeziku posvetio Maksimilijanu i zbog toga je kralj šutio o Bučiću. 5. Budući da je Zrinski bio kalvinske vjere, koji je, da se ta vjera bolje ojača, u Nedelišću oko godine 1574. osnovao tiskaru (slovarnicu) iz koje su mnoge kalvinske knjige izašle, poglavito Katekizam i bogoslovne knjige, kao i također Trojstrančni pismotvor (Decretum) Štefana Verbecija. Kao što je poznato do danas nije sačuvano ni jedno djelo Mihalja Bučića, a Ivan Pergošić sigurno nije bio kalvinist, kako ga je to želio prikazati Mikloušić. Decretum nije vjersko kalvinističko djelo. Izgleda da Mikloušić nije ni vidio Decretuma koji je po sadržaju pravno djelo, a ne kalvinistično protestantsko.

Mihalj Bučić i Draškovićeva Sinoda 8. ožujka 1574. u Zagrebu

O tom najprije stenjevečkom župniku, a potom u istoj funkciji u Nedelišću i Belici u Međimurju u vrijeme Jurja IV. Zrinskoga u dosadašnjoj literaturi nema dovoljno provjerljivih podataka kojima bi bila osvjetljena njegova djelatnost. No ipak se Bučića spominje i stavlja u vezu s prvim tiskanim kajkavskim knjigama kojima bi on bio autor, premda takvih knjiga s njegovim autorskim imenom dosad nitko nije vidio, a kamoli čitao. Kao što sam naveo, to je učinio i Tomaš Mikloušić. Kad je pak zagrebački kanonik Janko Barlè 1913. objavio knjižicu Naše diecezanske sinode, u podnaslovu Sinode za biskupa Juraja Draškovića (str. 13 – 16)³³⁾: »Od druge Draškovićeve sinode, koja se obdržavala dne 8. ožujka 1574. sačuvao se popis svećenika, koji su učestvovali na toj sinodi. (...) ta je sinoda obdržavana poglavito radi toga, da se svećenstvo svojski odupre kalvinizmu, kojim su bile zaražene osobito mnoge župe u Megjumurju i preko Mure« (Janko Barlè, Naše deicezanske sinode, Zagreb, 1913., 15). No od te sinode do danas nema nikakvih dokumenata. No ipak se o sinodi može više saznati iz tiskanoga latinskog djela iz 1771., čiji naslov u hrvatskom prijevodu glasi »Katolička i kršćanska nauka o istinskoj i stvarnoj nazočnosti Tijela i Krvi Gospodina Krista u svetoj Euharistiji. Na biskupskoj sinodi svete zagrebačke crkve dne 8. ožujka 1574. objavljena. Sada pak, prigodom propozicija iz opće teologije mjeseca lipnja 1771. u vrlo slavnom lepoglavskom samostanu svetoga reda redovnika svetoga Pavla, I. pustinjaka, Sveučilišta Hrvatsko-slavonske provincije po časnomu ocu Silvestru Völgyju, redovniku pavlinu i teologu četvrte godine, javno obranjenih. Trudom i trudom prečasnoga oca Venancija Glavine, doktora filozofije i teologije prije spomenutoga zavoda, te nastavnika i sadašnjega upravitelja istoga, objašnjen i potkrijepljena bilješkama, a također i trima dodatcima (korolarijima). U Zagrebu, tiskom Antuna Jandere, tipografa prečasnoga kaptola Crkve zagrebačke.« Barlè reče da je »o. Venancije Glavina, pavlinski profesor u Lepoglavi, našao u remetskoj pavlinskoj knjižnici rukopis o toj sinodi, koji je godine 1771., poprativši ga svojim opaskama, tiskom izdao.« Knjižica od šestdesetak stranica posvećena je tadašnjem zagrebačkom biskupu Ivanu Krstitelju Paksiju (Paxi); tekst latinske posvete napisan je na sedam i pol stranica. U predgovoru pavlin Glavina latinskim jezikom obrazlaže sljedeće:

Lectori candido. Synodalem hanc adversus Michaelem Buchich excommunicationis sententiam in Remethensi Bibliotheca, manu scriptum comperiens; postquam edit vulgatamve adhuc extitisser, nullibi offndissem, hanc eo magis doctis eruditisque Viris communicandam censui, quod argumenti sit Dogmatici, atque hac aetate utinam non necessarii! Plerisque. Meo quoque officio (quia actualis Sacrae Theologiae in fato Lepoglavensi Monasterio Professoris) est Convenientissima, utpotè Doctrinalis, tanti Dogmtis apud Catholicos. Adjeci Notas pro uberiori rerum temporumque cognitione. In Cronologia Patrum, Petrum Annatum secutus sum; neque enim in litem eatenus descendendum mihi esse exstimavi. Textus atque sententias latinas Patrum, in Notis patrio vulgari idiomate interpretatus sum, ut sic redderetur opusculum utilius, confirmarique in dogmate Fidei Catholicae valeant, etiam rudiores. Demum Corollaria tria, ex Synodali sententia prodeuntia, deducta explnataque exhibeo, quae ab eruditis probanda non diffido. Caetera, opus ipsum pandet Lectori Catholico, seseque commndabit, ut necesse non sit, sive Pastorale officium Draskovichii Episcopi Zagrabiensis, sive ejus temporis Cleri, deprdicare. Vale, et conanti ad promovendas bonas utilesque Litteras, fave.

Pavlin Glavina u ovom je tekstu čitatelja informirao o intenciji svog izdavačkoga pothvata. Ono što je, po meni, najvažnije jest rečenica: Textus atque sententias latinas Patrum, in Notis patrio vulgari idiomate interpretatus sum. Znači da je mišljenja crkvenih otaca preveo na domovinski jezik u bilješkama – in Notis patrio vulgari idiomate interpretatus sum. S tim je bilješkama na kajkavskom jeziku, kojih je 15, počeo na str. 11, a završio na str. 18. To su mahom riječi crkvenih otaca kao autoriteta, zato veli: »sv. Ciprijan Mučenik, koteri je živel vu tretjem Cirkve Katoličanske veku.³⁴⁾ Od Svetoga oltarskoga Sakramentuma, Serm. De Caena Domini ovak piše: Kruh ov ne vu Kipu nego vu Naturi premenjen, z vsemogučnostjum vučinjen je telo, najmre Krištuševo«; zatim »sv. Ćiril Jeruzalemski, okolu leta 350. po Krištuševem narođenju Biškup,³⁵⁾ očivesto navuča: za istinu prez vsake dvine derži, da Kruh ov, koji se vidi, neje Kruh, akoprem kušanje telovno kaže, da je Kruh. Vino tulikajše, kotero se z očima vidi, akoprem kušanje kaže, da je Vino, neje vendar Vino, nego je Kerv Kristuševa«; »sv. Euzebije emisenski vu Siriji Biškup okolu leta 341.³⁶⁾ predekuval je: da viđena stvorjenja, najmre Kruh, i Vino, z rečjum i krepostjum Duha Svetoga obračaju se sa Sobstvo Tela Krištuševoga, i Kervi. Niti se je tomu čuditi, ako ona, ka je z rečjum stvoriti mogel, poklam su stvorjena, more preobernuti i na bolše premeniti«; isto tako »sv. Bazilijuš veliki, živuči leto od rođenja Odkupitela 370.³⁷⁾ vu meši moli: Da Duh Sveti na oltaru postavlena naj preoberne na telo Krištuševo«; onda i »sv. Grgur Nisenski biškup, brat sv. Bazilija velikoga,³⁸⁾ okolu leta 380. piše: Kruh on po reči Božje i molitve posvečuje se, ne zato, kaj se troši, tamo dospevajuči, da reč (naimre Krištuša) Telo postane, nego taki po Reči na Telo obrtača se od reči. To jest: Ne obrača se zato Kruh na Telo Krištuševo, kajti se je, nego kajti se reči posvečenja zverhu njega od mašnika uzgovarjaju«; zato i »sv. Ambroz Mediolanski Biškup, živuči vu IV. Cirkve veku,³⁹⁾ od svetoga Oltarskoga Sakramentuma govoreči veli: da onde ne, kaj je natura napravila, nego kaj je blgoslov posvetil. To jest: neje onde Kruh naturalski i Vino, nego pod krušnem Kipom Telo i Kerv Krištuševa. I vu drugom mestu: Kruh ov, Kruh je predi, kak se zgovore Reči Sakramentumas: Kada pristupi posvetčenje, biva Telo Krištuševo. I malo niže: vidiš anda, kak mogučne su Reči Krištuševe, da bivaju koja nisu bila i na druga obračaju se«; onda i »sv. Križoštom carigradski patriarka⁴⁰⁾ valuje, vu Peršoni mašnikov: Mi samo dvorimo, koi pak ova posvetčuje, on sam je, naimre Krištuš Jržuš. I drugde veli: da Kruh zevsema potroši se. Ne ostaje anda onde Kruh«; »sv, Hieronim⁴¹⁾ tolmači: vzel je Ježuš Kruha i blagosloveči vlomil, preobražajuči Kruha na Telo svoje«; potom »sv. Augustin svedoči: Naš Kruh i pehar (naimre Oltarski) ne kakov koder, nego po stanovitom posvetčenju biva skrovno-duhovni, a ne od nature takov. K tomu drugde: ono Telo Krištuševo zovemo, kotero iz sada zamlje vzeto i skrovnum molitvum posvetčeno istinsko jemljemo na zveličenje duhovno, na spomenek za nas podnešene gosponove Muke. I na dalje: ne posvetčuje se na tak velik Sakramentum, nego po posluvanju Duha Božjega: Zadnič od posvetčene hostije veli: več ne kruh, nego Telo Krištuševo«; »sv. Prokuluš carigradski⁴²⁾ poveda, da Apostoli po molitvah Duha svetoga dohodek čakali su, da po njegovem Božanskem dohodku na pervo postavlenoga vu aldovu kruha i vina z vodum znešanoga, ono isto telo kerv Spasitela našega vučini«; isto i »sv. Ćiril aleksandrijski govori: Da nam se ne bi grustilo telo i kerv na svetom postavlena Oltaru, dopuščajuči Bog našim kerhkočam, nadaje alduvanem krepost živlenja, obračajuči ona na istinu lastovitoga tela«; »sv. Teodoretuš okolu leta 457.⁴³⁾ vučil je, da Kruh i Vino vu svetom Oltarskem Sakramentumu po zazavanju iliti posvetčenju mašnika preobračaju se, i druga bivaju, naimre Telo i Kerv Krištuševa«; onda će navest latinski »Floruit D. Remigius V. & VI. utpose natus Anno Christi 471. & mortuus A. 567. adeoque mille amplius Anni sante Annum 1574. quo haec Synodus celebrata fuit«; »Ov isti sv. Remigiuš⁴⁴⁾ vuči: Telo kotero je na se vzela Reč Boga Otca vu vutrobi divojačkoj na jedinost svoje peršone, i Kruh koi se posvetčuje vu Cirkvi jedno telo Krištuševo jesu, kakti tulikajše ono mesto telo Krištuševo je, takov Kruh prehađa na telo Krtištuševo, niti nesu dvoje nego jedno telo«; »sv. Ivan Damascenski vu VIII. Cirkve veku živuči,⁴⁵⁾ napisano je ostavil: kakti naturalskim načinom Kruh po jelišu, i vino, i voda po pilišu na telo i kerv onoga, ki jȇ i pije obračaju se, ter bivaju drugo telo od onoga, ko je predi bilo: ovak: kruh, koteri se na Oltaru postavlja, i Vino z vodum po Duha Svetoga zazavanju, i došestku zverhu naturalskim načinom na Krištuševo telo i Kerv preobračaju se, vendar ne dvoje, nego jedno bivaju telo.« I napokon zadnji je »sv. Teofilaktuš, koj beše Arki-Biškup Akridanski (Achrida) vu Bulgarski zemlji okolu leta 1071.⁴⁶⁾ valuje: da kruh neizgovorenim načinom na telo Gosponovo obrača se, akoprem se nam vidi, da ostaje kruh. K tomu drugdi govori: Bog zato je obderžal kruha i vina kip, da se nam ne bi gustil piliš i jeliš, natura vendar kruha i vina na jakost tela i kervi je pretemeljil. I drugde to isto tolnači: Da skrovnemi rečmi kruh isti po skrovno-duhovnem posvetčenju, i Duha svetoga došestku preobrača se na telo Gosponovo«. Nakon svih tih navedenih riječi (rečenica) sv. otaca, kao crkvenih autoriteta, običnom se je vjerniku htjelo (pokušalo) protumačiti sveto otajstvo u Oltarskom Sakramentu što je pak u vezi s pretvorbom u euharistiji kod sv. bogoslužja (u misi). Na taj je način svećenicima bilo olakšano tumačenje običnom kajkavskom puku ono što su kalvini odbacivali, a to je prisutnost tijela i krvi Kristove u euharistiji, u što vjeruje i danas Crkva Rimokatolička. Sve sam citate naveo iz objavljene knjižice Venancija Glavine 1771. godina. Jasno da su sve te rečenice, svjedočanstva crkvenih otaca, zanimljive za današnjega teologa. Ovdje sam ih predočio da se netko od živućih današnjih mlađih teologa, jasno ako razumije kajkavski književni jezik toga doba, s njima pozabavi, odnosno neka mu pomognu u proučavanju dijakronije mišljena sv. crkvenih otaca iz vremena antike.

Ivan Kukuljević Sakcinski i Rudolf Horvat o tiskari u Nedelišću

Kad je godine 1883. Kukuljević objavio u zasebnoj knjižici Zrin grad i njegovi gospodari,⁴⁷⁾ onda se je osvrnuo i na Jurja IV. Zrinskoga sljedećim riječima: »Juraj IV. zrinski, boraveći izmjence u Čakovcu i Ozlju, dogradio je g. 1567. grad Legrad na Dravi. Taj grad bijaše još njegov otac počeo graditi na obranu Medjumurja. Ime hrvatsko, koje svomu novomu gradu, na skrajnjoj medji Ugarske nadjenuše Zrinski, sviedoči jasno, da su ono doba disali još čistim hrvatskim duhom. Ovo dokaza mladi Juraj IV. Zrinski najsjajnije, kad oko g. 1570. u Nedelišću kod Čakovca podignu tiskaru za izdavanje hrvatskih knjigah. Kao otac mu Nikola IV. bijaše i Juraj IV. privrženik nove vjere Luterove. Lahko, da mu je i žena Ana, kao českinja, opojena bila husitskim duhom. U Lendavi, gradu njezine majke Margite, bijaše još od prije podignuta protestantska tiskara. Od ovuda pozove Juraj IV. Zrinski tiskara Rudolfa Hofhaltera, koji se nastani u Nedelišću. Zrinski pozva takodjer u Medjumurje za propovjednika njenog Mihalja Bučića, u to doba župnika u Stenjevcu kod Zagreba. Taj učenjak imao je ljute svadje sa pokroviteljem svoje stenjevačke župe, Franjem Táhom susedgradskim, poznatim silnikom i progoniteljem svih slabijih od njega. On poče proganjati i svoga župnika. Bučić podignu g. 1567. proti njemu parnicu radi nasilja učinjena mu u župnom dvoru i radi inih progonah. Parnica tekla je još godine 1570.⁴⁸⁾ nu neznamo kako se svršila. Poziv Zrinskoga bijaše Bučiću svakako dobro došao. On primi medjumursku župu u Bjelici (Belici!), postane naddjakonom vaškim i stane pisati sveto pismo i kršćanski nauk na hrvatskom jeziku. Njegove knjige dade Zrinski tiskati u Nedelišću.«⁴⁹⁾ Tim se je tekstom poslužio u svojoj knjizi Poviest Međimurja (1944., str. 63 – 64) i Rudolf Horvat, jasno u svom modificiranijem obliku opisa. On će najprije odšetati u Bavarsku (Württemberg), a potom u Nedelišće. Horvat piše: »Hrvatska tiskara u Tübingenu (u Virteberžkoj) prestade iza smrti baruna Ivana Ungnada. Tada nije u čitavoj Hrvatskoj bilo ni jedne tiskare, jer je senjska tiskara prestala raditi god. 1508., zagrebačka godine 1527., a riečka god. 1531. Zato Juraj Zrinski naumi na svome imanju Nedelišću kod Čakovca urediti vlastitu svoju tiskaru. Poslovođom ove tiskare postade Rudolf Hofhalter iz Stare Lendave (sjeverno od Međimurja). Rudolf bijaše sine bečkog tiskara Rafaela Hofhaltera, koji se prije zvao Skrzetuski, jer je porieklom bio plemić iz Poljske.⁵⁰⁾ U Nedelišću bijaše dakle jedina hrvatske tiskara. U njoj su tiskane neke crkvene i svjetovne knjige. Crkvene je knjige pisao Mihalj Bučić, svećenik međimurski. Bučić bijaše nekada župnik u Stenjevcu kod Zagreba. Pošto nije mogao podnašati nasilja svoga kolatora Franje Taha, poznatoga zulumčara iz Susjedgrada, pođe Bučić u Međimurje, gdje mu Juraj Zrinski dade upravu župe u Belici. No Bučić je bogoslovne nauke učio izvan Hrvatske. Ondje se upoznao s Luterovom vjerom, kojoj je postao odlučnim pobornikom. Pripovijeda se, da je Bučić napisao 3 protestantske knjige.⁵¹⁾ Protiv njega ustade tadašnji zagrebački biskup Juraj Drašković. Biskup pozove svećenstvo na crkveni sinod (sabor), koji se sastao 8. ožujka 1574. u Zagrebu. Na tome sinodu osudi svećenstvo rad Mihalja Bučića, koji bude izobćen iz crkve katoličke. (...) Od Bučićevih knjiga nije nam se do danas sačuvala ni jedna. Sve su naime bile kasnije uništene od katoličkih svećenika i redovnika. Do nas je uobće doprla samo jedna jedina knjiga, koja se tiskala u Nedelišću. To je t.zv. ‘Trojstranchni Piszmotvor’, hrvatski prievod latinski pisanog ‘Tripartituma’ od glasovitoga madžarskoga pravnika Stjepana Verböczija. Djelo je preveo Ivan Pergošić, bilježnik i građanin varaždinski. Knjiga je tiskana godine 1574., a posvećena je grofu Jurju Zrinskomu.« Taj svoj diskurs o Jurju IV. Zrinskom i tiskari u Nedelišću Horvat zaključuje dvjema rečenicama, od kojih se prva uvukla u gotovo sve kasnije pisane povijesti hrvatske književnosti i tiskarstva u Hrvatskoj, što svakako nema nikakva uporišta. Horvat naime piše: »Hrvatska tiskara bijaše godine 1586. premještena iz Nedelišća u Varaždin. Odavle ju je grof Juraj Zrinski već godine 1587. preselio u Eberovo (Monyotokörek) blizu Međimurja.«⁵²⁾ Kukuljevićevim će stopama poći i Franjo Bučar u svojoj knjizi Povijest reformacije i protureformacije u Međimurju i susjednoj Hrvatskoj, Varaždin 1913., str. 15 – 17, kao i u knjizi Povijest hrvatske protestantske književnosti za reformacije, Zagreb, 1910., str. 14 – 16. U obje knjige Bučar također govori o premještanju tiskare iz Nedelišća u Varaždin, što je netočno.⁵³⁾ U vezi s tiskarom Rudolfom Hoffhalterom objektivnijih podataka nalazimo u knjizi Nataše Štefanec koja piše: »Rudolf je bio sin poznatog bečkog tiskara Rafaela, poljskog plemića ranije imenom Skrzetusky, koji je možda bio povezan i s Trubarom, opskrbljujući ga glagoljskim slovima.⁵⁴⁾ Rudolf se prvi put pojavio na ovim stranama u Lendavi 1573/74. Lendava je bila sjedište roda Bánffy, a Miklós Bánffy u to je vrijeme obnašao čast zaladskog župana, dakle veoma visoku funkciju. Imanje mu je graničilo s Jurjevim na sjeveru, a budući da je Jurjeva sestra Uršula bila udana za Miklósa, često su komunicirali. U Lendavi je već i prije postojala jaka protestantska zajednica pod nadzorom Jurja Kulčara (György Kulcsár), a podupirana od braće Ladislava i Miklosa Bánffyja. Kulčar je sam napisao tri do sada poznate knjige na mađarskom jeziku, jednu od njih posvetivši rodu Zrinski, a tu je tiskao baš Hofhalter u Lendavi.«⁵⁵⁾ Štefanec veli da je knjiga posvećena »rodu Zrinski«, posvećena je upravo Jurju IV. Zrinskom. U množini i dalje piše Štefanec: »Time postaje očito da su Zrinski došli u dodir s Hofhalterom u Lendavi i pozvali ga na svoje imanje u Nedelišće.«⁵⁶⁾

Pozvao je Hoffhaltera Juraj IV. Zrinski, a nije bilo više Zrinskih koji su ga pozvali. Štefanec nastavlja: »U Nedelišću je Hofhalter, među ostalima, tiskao Verböczyev ‘Tripartitum’. I ovaj je bio posvećen Jurju Zrinskom. Nakon nedelišćanske zgode Rudolfu se izgubio trag, a pojavio se negdje u Sibiu (Hermanstadt) 1575. Od ostalih knjiga koje je tiskao u Hrvatskoj poznati su samo naslovi, ali ovi nisu sačuvani u potpunosti.«⁵⁷⁾ To bi značilo da su ipak sačuvani, ali ne potpuni. Međutim, naslovi su to pripisani Mihalju Bučiću od kojih se do danas nije sačuvao ni jedan naslov, a kamoli čitava knjiga s naslovom! Kad je riječ o Rafaelu Hoffhalteru, ocu Rudolfa, Štefanec je, na temelju podataka koje su donijeli Josef Benzing i Gulyás Pál, zapisala: »Rafael je bio plemićkoga porijekla. Živio je u Zürichu i u Nizozemskoj, gdje je radio u raznim tiskarama. Rudolf je rođen u Zürichu. Godine 1555./56. došli su obojica u Beč, gdje je Rafael osnovao vlastitu tiskaru najbolje kvalitete. Godine 1562. Rudolf [valjda Rafael] je sa sinom morao napustiti Beč protjeran zbog svojih religioznih uvjerenja. Smjestili su se u Debrecenu, a zatim u Nagyváradu. Godine 1566./67. preselio se u Gyulafehérvár u Transilvaniji gdje mu se gubi trag.«⁵⁸⁾

Rukopisni zapis o Ivanušu Pergošiću i Decretumu

Na zadnjoj stranici Decretuma (vidi pretisak, str. 199) Stjepan Mlinarić, rođen u Priloku, Međimorju (1814. – 1876.),⁵⁹⁾ svojom je rukom zapisao nekoliko rečenica u kojima spominje Decretum i artikulira svoja promišljanja o prevoditeljevu – Pergošićevu podrijetlu, njegovu vjerskom statusu i jeziku knjige. Mlinarićev zapis u cijelosti glasi:

O Ivanušu Pergošiću

Spisatelj i prevoditelj ove knjige bi Midjimurac, ter kako se iz predgovora vidi, Nedelišćan. Protestant mogal je biti, što se od onoga vremena sumlji – a iz mnogih měst pobožnost prevoditelja, bi ga katolikom svedočila. Svakako biše svetski, ni aldovnik; što se iz prostog podpisanja vidi – a nit ono barem vrěme, od popov tulika pravd znanost nadjeti se ima. Nekoja izrečenja kano »kotero« (koje medjutim i u Medjimurju napervo dojde) i »prežegnal« pag. 93 (:kade Kitonić, čija bi ova knjiga, popravljajuć napisa »blagoslovil«:) – itd. ovakova rekoh izrečenja sumljiti bi dala, da prevoditelj bi Korošec – druga opet izrečenja, kano »pernja, peruš, fortel« itd. mogla bi nas u veruvanje napeljati, da on Magjar bi – obodvoje se naj bolje raztumači, vzemši ga za Medjimurca. To neka bude dost! Pisano 9. veljače 1837. po St. Mlinarić Zagrebečke Biškupije žakan (ove knjige polovicu, a Syrenu mora adrianskoga cělu prepisah:).⁶⁰⁾

Iz toga se zapisa razabire da je Stjepan Mlinarić posjedovao primjerak Decretuma koji je prije njega bio u rukama Ivana Kitonića.⁶¹⁾ Mlinarić je vjerojatno imao primjerak bez naslovnice na kojoj se iskazuje prevoditelj Ivanuš Pergošić. Stoga misli da je ipak Međimurac bio, i to Nedelišćanec, potom navodi riječ »kotero« koja se i u Međimurju koristi, ali riječ »prežegnal« na str. 93 (koju je Kitonić zamijenio s riječju »blagoslovil«) daje mu misliti da je prevoditelj bio iz Koruške – Korošec; isto tako riječi »pernja«, »peruš«, »fortel« govore mu da bi mogao biti i Mađar. No ipak te njegove dvojbe, veli, najbolje se mogu razriješiti time ako se prihvati da je prevoditelj bio Međimurac. Zanimljivo da je Mlinarić prevoditelja smatrao protestantom, ali njegova pobožnost koja se razabire u tekstu Decretuma prije ide u prilog njegovu katoličkom opredjeljenju. A nije bio ni svećenik (aldovnik), svakako je bio svjetovnjak (svjetski) – to se vidi iz njegova potpisa, a u ono vrijeme nije se moglo nadati od svećenika toliko znanje prava.

Primjerak, koji je Mlinarić imao, prepisao ga je polovicu, kako veli, a uz to je prepisao i čitavu knjigu Petra Zrinskoga Adrianskoga mora Sirena (1661.). Sve u svemu, taj rukopisni zapis iz 1837. svjedoči nam kako je tada Mlinarić razmišljao o podrijetlu Ivanuša Pergošića, njegovoj vjeri i jeziku Decretuma.

O Decretumu u »Danici ilirskoj«

No valja spomenuti što je o Decretumu pisano u »Danici ilirskoj«, tečaj V., br. 40 (subota 5. listopada 1839., 159 – 160). U odjeljku Domorodne znamenitosti kratak tekst naslovljen je Tripartitum latinski i ilirski, a potpisao ga je autor riječju »Domaći«. Očito mu je to pseudonim.

U njemu dotični piše: »Znameniti ‘Tripartitum’, kojega je ugarski Tribonian, Stěpan Verböcz, otac advokatah, napisao, ižišao je pervi put na cělom listu (folioformatu) u Beču g. 1517. On bi ondě s gotskimi ili tako zvanimi kaludjerskimi pismeni (Mönchslettern), kod Ivana Singrena utišten. Podpuni naslov (titul) ovoga děla iliti pervoga sistematičkoga zakonika ugarskih pravicah, jest slědeći: ‘Tripartitum Opus consuetudinarii inclyti Regni Hungariae per Magistrum Stephanum de Werbewz, personalis presentie regie Majestatis locumtenentem accuratisisime editum. Impressum Wienne Austrie per Joannem Singrenium. Anno Domini M.D. XVII. 8. die Maji.’

Dělo ovo prevede na naš ilirski jezik Ivan Peršić i izdade ga pod zaštitom grofa Jurja Zrinjskoga u Nedělišču medjimurskom god. 1574. fol.«

Autor se potpisao riječju »Domaći«, dakle bez imena i prezimena. Ono što je zanimljivo jest da jezik na koji je Decretum/Tripartitum preveden, dotični potpisani »Domaći« naziva ilirskim, dakle u duhu naslova novina »Danici ilirska«. No znamo da se pod ilirskim tada misli samo jezik štokavski. Je li taj »Domaći« čitatelja prevario u vezi s jezikom kojim je Decretum preveden? Mislim da jest. Osim toga autor prijevoda nije Peršić kako je navedeno, nego Pergošić! U naslovu je Decretuma Pergošić naveo da je slovienskim jezikom preveden, dakle hrvatskim kajkavskim jezikom, a nikako ilirskim.

No uza sve ovdje rečeno treba ipak još reći da je kajkavska riječ svoj književni izraz imala i prije tiskanog Decretuma. Ona je potvrđena u glagoljskim zbornicima, Petrisovu iz 1468. i Kolunićevu iz 1486., u kojima se, uz čakavski, nalazi podosta kajkavskih riječi.⁶²⁾ Osim toga u tzv. Premurskoj pjesmarici jedan je pjesma datirana godinom 1534.⁶³⁾ Isto tako jedna kajkavska euharistijska pjesma Zdravo budi Božje telo potječe iz prve polovice 16. stoljeća.⁶⁴⁾ Na području Velike Gorice napisan je tzv. Čunčićev list 1521. godine u mjestu Kuče.⁶⁵⁾ Zatim u Varaždinu su Pravila tkalačkoga ceha iz 1561.⁶⁶⁾ Sve to govori da je kajkavska pisana riječ bila živa u službenoj upotrebi i prije Pergošićeva Decretuma. I još je takvo svjedočanstvo u tekstu krapinskih sudskih zapisnika koji su nastali nakon 1574. jer se u njima poziva na tiskani Decretum Pergošićev 1574. To pak govori da su se i u Krapini sudske rasprave, tj. njihov zapisnik, iako su vodile na latinskom jeziku, u zapisnik su zapisane kajkavske riječi, rečenice, bilo tuženoga, bilo svjedoka. Dakle slično kao što je to i slučaj sa zapisnicima gradskog poglavarstva grada Varaždina. Još treba nešto spomenuti. Naime do 1967. godine u stručnoj se je literaturi spominjalo da je prvo tiskano kajkavsko djelo 1560. Katarine rođ. Frankopan Zrinske, supruge Nikole IV. Zrinskoga pod naslovom Molitvene knjižice za koje se navodilo da su zagubljene. No kada je Šime Jurić u franjevačkoj knjižnici na Trsatu našao knjižicu pod naslovom Raj duše, onda je o tome Milan Ratković u novinama »Vjesnik«, XXVII., br. 7393 (od 17. rujna 1967., 10) pisao pod naslovom: »Pronađen Raj duše«. Riječ je o molitveniku koji za Katarinu Zrinsku priredio Nikola Dešić, a ona ga je dala tiskati u Padovi 1560.⁶⁷⁾ Budući da je danas molitvenik dostupan u pretisku,⁶⁸⁾ s jezične se strane razabire da je pisan pretežito čakavsko-štokavskim idiomom, a manje je kajkavskih obilježja u njem; taj se molitvenik ipak ne može smatrati za prvu tiskanu kajkavsku knjigu. Prema tome primat prvoj tiskanoj knjizi pripada Pergošićevu Decretumu 1574. Ili kako je to Olga Šojat također primijetila: »Kako je Raj duše pisan čakavsko-štokavskom jezičnom mješavinom u kojoj znatno pretežu čakavski elementi, a i pravopis koji se potpuno razlikuje od kajkavskoga, taj molitvenik treba ubrojiti u djela čakavskoga jezičnoga područja. Time otpada pretpostavka da je to prvo tiskano djelo kajkavske književnosti.«⁶⁹⁾ Dakle Raj duše ne ulazi u korpus kajkavske književnosti 16. stoljeća, to je sada posve jasno.

Sadržaj Decretuma

Blaž Vereš (Veres Balász) Decretum je preveo na mađarski jezik i objavljen je 1565., kao što je rečeno, u Debrecinu. Pergošić navodi da se je na mjestima poslužio u svom prijevodu tim Verešovim mađarskim prijevodom. Kao da se Pergošić želi opravdati, pa je na kraju prijevoda dodao tekst upućen dobrohotnom čitatelju (Lectori bono): »Koji budeš čtal ove knjige, ako što najdeš v njih, što bi tako ne bilo pretumačeno, kako bi se tebe dopadalo, ne bude mi žal, ako je popraviš polag pravoga razuma. To sem jaz hotel onem, koteri dijačkoga⁷⁰⁾ pisma ne razmeju, što bi zavsem v poznanju svojih pravd ne bili nevmetelni⁷¹⁾ pisati, a koteri su dijaci, oni sami znaju dijački čtieti, niesu njim triebe slovenske knjige. Negde ter negde najdeš tituluše okračene, poimene v oneh posleh koterih nie bilo potriebno z dijačkoga na slovensko preobračati, v kom sam v nekih malih mesteh Vereš Balaša, koteri je na vugerski jezik Decretom pretumačil, nasleduval.⁷²⁾ Mozibiti smo i na to veliku
pasku⁷³⁾ nosili, da bi v rečeh po štampe kakova vpadka⁷⁴⁾ ne bilo, da ne mogosmo tako skoznuvati,⁷⁵⁾ kako se nije neka litera na mesto druge podrinula. A negde se je naopak preobernula, a negde je druga litera⁷⁶⁾ položena, nego kotera bi bila potrebna. Zato te takove vpadke lahko na pamet vzeme vsaki koji bude hotel te knjige razmeti i da je tako popravi kako mu je drago. A te moj mali trud da za dobro primu kojim je na potrebu. Bog te veseli.« (U pretisku str. 188, transkripcija str. 390). Nakon tog teksta Pergošić dodaje abecedni popis pravnih pojmova, sintagmi za koji popis također daje pojašnjenje za snalaženje u traženju istih u prijevodu: »V vetoj table najdeš na krace [na kratkom] što je v koterom tituluši pisano. Zato ako budeš iskal kako hodi imienje kotero je što svojum službum zaiskal, preverni list i gde je I. napisan v onom redu hočeš to najti.⁷⁷⁾ Ako li budeš hotel videti što je zlameno ruho, poišči Z i onde za njim najdeš to, i tak od drugih razmej. A i toga mierkaj [paz] da gde je pisano Pr. znamenuje pervu stran [dio] teh knjig. A zatiem buduči račun [broj] tituluše znamenuje. Gde je Dr. znamenuje drugu stranu. Tr. Tretju stranu, etc.« (Riječ u zagradi [ ] dodao A. J.)

Pergošićev prijevod Decretuma sadrži tri dijela (Trojverstni pismotvor – Tripartitum), što zapravo odgovara latinskoj sintagmi Opus tripartitum juris. Tako je i Pergošić napisao: »Na tri strane razdeljene knjige v koterih su oneh Orsagov koteri pod Ugersku korunu sliše pravde od Werbeci Ištvana dijački popisane. A te iste od Ivanuša Pergošiča na slovienski jezik obernjene 1574.« Prvi dio u svojim titulušima (glavama, paragrafima) govori o plemstvu, o dobivanju plemstva, plemićkim pravima, privilegijima, o crkvenim nadarbinama, kraljevskim darovnicama, nasljeđivanju plemićkih imanja, o razgraničenju istih, o bračnom imovinskom pravu, pravu žene (supruge), o pravu sinova, o tome kako se diekla može proglasiti nasljednicom s pravima sina, o tutorstvu, o cijenama pokretnina i nekretnina, cijenama stoke, o mjerama itd. Drugi dio Dekretuma/Tripartituma govori o zakonima unutar hrvatsko-ugarske krune, o statutima, običajima, privilegijima, o pečatima, njihovoj vjerodostojnosti i krivotvorenju, o sudskim postupcima/parnicama, kakav treba biti sudac itd. Treći dio Decretuma posvećen je posebnim pravima u Hrvatskom, Slavonskom kraljevstvu i Erdelju/Transilvaniji, o kaznama za ubojice, različitim zločincima, o pravnoj regulaciji slobodnih kraljevskih gradova itd. Tekst koji se u Decretumu odnosi na Ugre u odnosu na Verešov mađarski prijevod, Pergošić je na mjestima kratio, a onaj za Hrvate je dopunjavao. Dakle nije doslovno prevodio Vereša niti Verbecija. Što se pravne terminologije tiče, Pergošić je u prijevod unio svoje domaće termine, dakako nije izostavio latinizme, talijanizme i turcizme. Treba reći da je takav leksik bio i prije u hrvatskom jeziku, svakako su brojniji u prijevodu Decretuma latinizmi.

Treba reći i da je identična naslovna stranica Pergošićeva i Verešova mađarskoga Dacretuma (Debrecin, 1565.) s likovne strane, tj. okvir – drvorez je isti. To svjedoči da je Rudolf Hoffhalter iz Debrecina ponio sav svoj tiskarski rekvizitarij koji je mogao, uz tiskarsku prešu, natovariti na zaprežna kola i dopremiti najprije u Donju Lendavu, a potom i u Nedelišće.

Kakav treba biti sudac?

Vrlo je indikativan tekst koji Pergošić stavlja na početak Decretuma, želeći čitatelju pokazati kakav treba biti sudac; tekst je naslovio Od dobroga i pravednoga sudca. Predočujem ga u transkripciji zbog toga da se vidi što Pergošić misli o ljudima i sucima, onima o kojima često ovisi život čovjeka i u njegovo doba. Podnaslov glasi Kakov ima biti dober sudec i kakove šege⁷⁸⁾ ima v suđenji deržati.

»To se pristoji g dobromu sucu, da vsa ona, s koterih od njega prave pravde⁷⁹⁾ potrebuju, herlo⁸⁰⁾ v sebe premeče⁸¹⁾ i pravo opita.⁸²⁾ I nije dužen nagel biti vun poviedanj šentencije, jer ako je nagel, tako ga nepravednoga štimaju biti. Nie dužen k jednoj strane boljega hotienja biti nego g drugoj. I niema ništar poleg stala⁸³⁾ ljudi suditi, što bi gledal, da je neki bogat a neki je vbog.⁸⁴⁾ Nije dužen ni serdit ni nazloben⁸⁵⁾ biti. Niema suditi ni z nazloba, ni za dar, ni poleg bojaznosti, nekomu za volju, ni za ljubav. I niema biti sudec kruto okoren,⁸⁶⁾ ni odviše milostiv. Da da⁸⁷⁾ pravden⁸⁸⁾ bude v suđenji.⁸⁹⁾ Jer v vsakom suđenji ima biti milošča s pravicum skupa složena. I vsaki, koteri pravo sudi, vage v svojih rukah nosi, da na vsaki kraj vage položi i pravicu i milošču. Da poleg pravice daje na griehe vun⁹⁰⁾ šetenciju. A po milošči mertučljivi⁹¹⁾ i teži kaštigu grieha: da ravnim vaganjem ili mierenjem nekotera⁹²⁾ po pravici pokaštiga,⁹³⁾ a nekada po milošči prosti. Koteri se vsagdar očima svojima Božjega opitanja⁹⁴⁾ boječi i strahujuči, v vsakom se poslu boji, da s puta pravice po zabluđenji⁹⁵⁾ ne opadne. A človečje se je suđenje čtiremi zakonmi navadilo prevernuti: bojaznostjum, gda se nekoga, za njegovu zmožnost ili dostojnost boječi, ne smeju pravice vun povedati; poželjenjem, gda za plaču ili za dar što krivu pravdu včini; nazlobom, gda na one krivu pravdu vun zreku, koteri su im neprijatelji; za ljubav, gda bratje i prijatelom, drugih pravicu potervši,⁹⁶⁾ dobru pravdu včine. Teh se četireh vsaki sudec ima kruto čuvati. Da ima vsagdar onako suditi vsakomu, kako Božja pravica zapovieda.«

Taj nam tekst govori u kojoj i kolikoj mjeri sudac mora biti etičan, pošten i pravedan. To je bio sudački normativ koji je Pergošić postavio na početak, prije nego što je počeo s artikulom I., tj. s prvim paragrafom.

Uz dosad rečeno, valja spomenuti (navesti) još dva citata u kojima je riječ o Pergošićevu prijevodu Decretuma (Tripartituma). Zlatko Herkov (1904. – 1994.) piše: »Poznato je da je on [Pergošić] Tripartit preveo na hrvatski (...). Povod tome bio je svakako njegov rad u Varaždinu, gdje su se sudske rasprave vodile na hrvatskom jeziku. On je svojim prijevodom htio olakšati primjenu toga zbornika [zakonika] u poslovanju gradskih uprava i gradskih sudova uopće, ali dakako u prvom redu grada Varaždina, u kojemu je obavljao važnu funkciju gradskog bilježnika« (Herkov, 1989., 91). Herkov ističe da je jezik u prvom dijelu Dekretuma »dubrovačko-dalmatinski,⁹⁷⁾ a ostali dijelovi pisani su kajkavskim jezikom« (str. 91). Moram naglasiti da jezik u Dekretumu, u prvom dijelu, nema obilježja »dubrovačko-dalmatinskoga« jezika, tj. štokavsko-čakavskoga, već je taj dio kajkavski.

Razlog tiskanja Decretuma

Mislim da je sam Pergošić naveo razlog tiskanja svog prijevoda Decretuma. On je naime zapisao: »(...) Zato gda bih jaz bil i s knjig to spoznal, da svecke pravde niesu Bogu protivne, na kojih je primernost hotel svoje svete pravde dati, kotere su put našega žitka. I videl bih bil da vsaki kerstjanski narodi, jošče i pogani, vsake fele knjige imaju domačim svojim jezikom popisane. Po opomenji nekih dobrih ljudi koji se svoje domovine počtenju i dobru glasu raduju, prijeh ta mal trud, da od Verbeci Ištvana popisan Decretom (koteroga je Laslou kralj otec Lajuša kralja koteri je na Muhaču poginul gda bi se pisalo od Božjega poroda 1514. leto ze vse gospode i občine voljum poterdil) na slovienski jezik koliko sam ga mogal razmeti ispišem, onem na hasan koteri bi slovenski te knjige čtali.«⁹⁸⁾

Pergošić je time pokazao što ga je potaklo na prevođenje Verebecijeva djela. Prije svega spoznaja da svjetovno pravo nije protivno Božjem pravu koje je put našega života. Uvidio je i to da kršćanski narodi imaju na svom jeziku svake vrste knjiga. I onda po naputku nekih dobrih ljudi koji se raduju poštenju domovine i dobrom glasu, prihvatio se tog posla da od Verbecija napisani Decretum (koji je odobrio kralj Ladislav, čiji je otac poginuo na Mohačkom polju 1526. godine) prevede na slovenski koliko ga je mogao razumjeti i da bude na korist onima koji budu knjige čitali na slovenskom (kajkavskom jeziku). I još je nešto Pergošić istaknuo. Naime nakon što su Sloveni⁹⁹⁾ i Horvati počeli kršćansku vjeru priznavati i živjeti zajedno s ugarskim vladanjem, Ugri su imali zakone jednake i samo u malim stvarima kojima se koriste i u sadašnje vrijeme. No Pergošić navodi da Ugri nisu pravne propise iznova izmislili, oni imaju svoj početak u Francuskoj koje je kralj Karlo donio. Ipak su prije toga i nakon toga ugarski kraljevi i čitava zajednica zemalja koje pripadaju pod ugarsku krunu preuredili neke zakone koji su im se činili korisni.

Nekoliko jezikoslovaca, početkom i u drugoj polovici 20. stoljeća u svojim su radovima (1909., 1937., 1972., 1982.) navodili tri različita jezična sloja u prijevodu Dacretuma.¹⁰⁰⁾ U jezikoslovnom pogledu Pergošićev Decretum bio je dosad u središtu istraživanja koje sam spomenuo. Zvonimir Junković će pak zapisati: »Pergošićev je jezik za našu nauku dugo ostao tajnom. Nije se znalo kako treba protumačiti dvije različite redakcije, a još manje kako da se objasni zašto su one različito raspoređene u pojedinim primjercima Tripartituma. Zato Aleksićeva radnja ima posebno značenje za historijsku kajkavsku dijalektologiju. Ona je prvi pokušaj da se u pitanje Pergošićeva teksta unese nešto više svjetla. Osim toga, Aleksić je prvi u našoj nauci nastojao o povijesnom razvitku kajkavskog dijalekta govoriti na osnovu konkretne građe.«¹⁰¹⁾ Stoga će začuditi iskaz Zlatka Herkova koji reče da je Decretum pisan »dubrovačko-dalmatinskim«, uz kajkavski. No još jednom valja istaknuti što je Zvonimir Junković o jeziku Decretuma zapisao. Citira Zvonimir Bartolić: »Iako je Pergošić po kronologiji očuvanih djela prvi – jer Bučićeve knjige dosada nisu pronađene – on je istodobno pokazao i najviši stupanj jezičnoga znanja, ne samo u smislu izgrađivanja hrvatskoga pravnoga nazivlja nego i u smislu poznavanja hrvatskih narječja. Njegov Decretum do 51. titula (paragrafa) ima tri inačice, od kojih je jedna integralna, poznata pod nazivom manje kajkavska (D III), jer su u njoj od početka do konca zastupljene karakteristike tadašnje hrvatske kajkavske koinē. Druga je bliža organskim hrvatskim govorima i nazivana je više kajkavskom (D I), a treća je štokavsko-čakavska (D II). Iako u provedbi inačica Pergošić nije bio dosljedan, on je tu pokazao zavidni stupanj poznavanja dijalektnih razlika u hrvatskom jeziku.«¹⁰²⁾ Spomenute varijante mogu se možda objasniti Pergošićevim nastojanjem koje je proizašlo iz činjenice da je Juraj Zrinski imao svoj posjed, uz Međimurje, i onaj na štokavsko-ikavskom (čakavskom) području govora; stoga je Pergošić želio nekako »pomiriti« više različitih jezičnih obilježja u Decretumu da bi ga korisnici bolje razumjeli. Jasno to je zasad samo pretpostavka. Što se štokavizacije u Decretumu tiče, Bartolić je iznio svoje pretpostavke. On naime navodi: »Jamačno je ovdje veoma važno imati u vidu prisustvo Jurja Zrinskog i njegova dvora. Ako je Juraj Zrinski bio mecena Hoffhaltera i Pergošića, onda se logično nudi objašnjenje da je jedino uz njegovo znanje, ako već ne i na njegovo inzistiranje, Pergošić, odnosno netko drugi umjesto njega, vršio takvu operaciju na djelu, što praktički znači paralelno izdanje. Možda je po nalogu Zrinskog Pergošić, ili netko umjesto njega, po ugledu na hrvatske protestante u Urachu, radio i na štokavizaciji jezika, jer je Zrinski, a ne samo autor, morao biti zainteresiran da djelo bude pristupačnije ljudima i na drugim područjima, posebno gdje je on imao svoja imanja. A da taj posao nije mogao biti doveden do kraja, u pitanju je bio položaj samog Hoffhaltera koji se vjerojatno morao žuriti sa svojim poslom zbog moguće potjernice [bečkoga Dvora, A. J.], jer je posao na paralelnoj nakladi morao biti prekinut. Kao rezultat svega toga, danas postoji paralelizam u jednom do sad poznatom primjerku tiskanom u hrvatskoj tiskari u Nedelišću u doba Zrinskih.«¹⁰³⁾ No ipak treba reći da je upućivanje na »hrvatske protestante u Urachu« dvojbeno, jer njihov jezični koncept bio je drukčiji s drugom namjenom, iako su oni završili svoj posao 1565. godine. Prema Bartoliću bi onda Pergošić ili netko drugi, trebali imati knjižnu urašku produkciju i njihovu jezičnu koncepciju »u malom prstu«, što je teško dokazati.

Do danas je sačuvano šest primjeraka Pergošićeva Decretuma, od koji se četiri nalaze u Budimpešti: jedan u Knjižnici mađarske Akademije znanosti, dva primjerka su u Nacionalmom muzeju u Budimpešti, a jedan u Sveučilišnoj knjižnici Eötvös Lorand. Jedan je primjerak u Sveučilišnoj knjižnici u Pragu, a jedan se primjerak nalazi u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižici u Zagrebu. Od spomenutih primjeraka samo su dva po sadržaju potpuna.¹⁰⁴⁾

Prošle godine (2024.) kada smo obilježili 450 godina od prvotiska Pergošićeva Decretuma (1574.) još uvijek ta znamenita knjiga čeka na svoje monografsko proučavanje s jezične strane od hrvatskih jezikoslovaca. To je doista moguće učiniti jer je dostupan pretisak i netko od mlađih jezikoslovaca, ljubitelja kajkavske knjige i povijesti hrvatskoga jezika, dakle i kajkavskoga, to bi mogao doista učiniti. Ovaj prilog neka bude poticaj za takvo ostvarenje.

_____________________
1) Pretisak Decretuma s transkripcijom i pogovorom priredio je Zvonimir Bartolić, a izdao Ogranak Matice hrvatske u Čakovcu, 2003. No treba reći da je Bartolić dio svoga pogovora već objavio pod naslovom Hrvatska tiskara u Nedelišću u doba Zrinskih u svojoj knjizi Sjevernohrvatske teme (knj. I., Čakovec, 1980., 5–24).

2) V. Čazma u prošlosti i danas: zbornik radova čitanih na simpoziju o 750. obljetnici osnivanja Čazme održanom u Čazmi studenoga 1976., Čazma, 1979., 123–136.

3) Isto, 124.

4) Stjepan Ivšić, »Osnovna hrvatska kajkavska akcentuacija u Pergošića (1574.)«, u: Zbornik u čast A. Belića, Beograd, 1937., 186. Hrvatski prijevod Pergošićeva predgovora u djelu Praefationes et Epistolae... vidi u mojem radu: »Pergošićev Erazmo Rotterdamski u Varaždinu (1587.)«, Kairos, 8 (2014.) 1, str. 111–116.

5) V. Franjo Fancev, »Ein Beitrag zur Geschichte des Schrifttums in Kroatien«, Archiv für slavische Philologie, sv. 34, Berlin, 1913.

6) V. Valentin Putanec, »Kajkavski pisac Ivan Pergošić kao Varaždinac (novi prilozi za njegovu aktivnost u gradu Varaždinu i za njegove veze s pravnikom Ivanom Kitonićem)«, u: Varaždinski zbornik: zbornik radova sa znanstvenog skupa održanog u Varaždinu od 1. do 3. listopada 1981. godine povodom obilježavanja 800. godišnjice grada, JAZU, Varaždin, 1983., 333–337. V. također: Ivan Kitonić Kostajnički, Metodična uputa i Sudbeni postupak po običajnom pravu slavnog Ugarskoga Kraljevstva, preveo Neven Jovanović, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2004. V. bilj. 33 ovdje.

7) Valentin Putanec, »Porijeklo moslavačkih Pergošića i povezano s tim porijeklo kajkavskog pisca Ivana Pergošića«, u: Čazma u prošlosti i danas: zbornik radova čitanih na simpoziju o 750. obljetnici osnivanja Čazme održanom u Čazmi studenoga 1976., Čazma, 1979., 125–126.

8) Valentin Putanec, »Jezik ‘Decretuma’ (1574) Ivana Pergošića«, u: Hrvatski dijalektološki zbornik, knj. 6, JAZU, Zagreb, 1982., 272; Valentin Putanec, »Porijeklo moslavačkih Pergošića i povezano s tim porijeklo kajkavskog pisca Ivana Pergošića«, u: Čazma u prošlosti i danas: zbornik radova čitanih na simpoziju o 750. obljetnici osnivanja Čazme održanom u Čazmi studenoga 1976., Čazma, 1979., 130, bilj. 12.

9) Valentin Putanec, »Porijeklo moslavačkih Pergošića i povezano s tim porijeklo kajkavskog pisca Ivana Pergošića«, u: Čazma u prošlosti i danas: zbornik radova čitanih na simpoziju o 750. obljetnici osnivanja Čazme održanom u Čazmi studenoga 1976., Čazma, 1979., 128.

Vidi: Ivan Tkalčić, prir. Monumenta historica liberae regiae civitatis Zagrabiae..., XVI., str. 184 navedeno je da je 1564. ravnatelj škole u Zagrebu za svoj tromjesečni rad dobio 3 zlatnika (florena): »Feria secunda proxima post Quasimodo magistro Joanni Pergwussych, qui seruiuit in officio rectoratus a festo Blasii vsque festum Ascensionis domini, cui dedit florenos 3, denarium.« Tu se spominje da je službu rektora škole obavljao Ivan Pergošić (piše Pergušič) od blagdana sv. Blaža do Uzašašća Gospodnjega za koju je službu dobio nagradu od 3 zlatnika.

10) Neven Budak, Gradovi Varaždinske županije u srednjem vijeku, Zagreb i Koprivnica, 1994., 132.

11) Valentin Putanec, »Porijeklo moslavačkih Pergošića i povezano s tim porijeklo kajkavskog pisca Ivana Pergošića«, u: Čazma u prošlosti i danas: zbornik radova čitanih na simpoziju o 750. obljetnici osnivanja Čazme održanom u Čazmi studenoga 1976., Čazma, 1979., 131.

12) V. Stjepan Ivšić, »Jezik Hrvata kajkavaca«, u: Ljetopis JAZU, knj. 48, Zagreb, 1936., 47–88, s kartom akcenatskih tipova, v. str. 69–78. V. također Zvonimir Junković, »Jezik Antuna Vramca i podrijetlo kajkavskoga dijalekta«, u: Rad JAZU, knj. 363, Zagreb, 1972., 57–62.

13) Valentin Putanec, »Porijeklo moslavačkih Pergošića i povezano s tim porijeklo kajkavskog pisca Ivana Pergošića«, u: Čazma u prošlosti i danas: zbornik radova čitanih na simpoziju o 750. obljetnici osnivanja Čazme održanom u Čazmi studenoga 1976., Čazma, 1979., 132.

14) V. Zbornik za istoriju, jezik i književnost srpskog naroda, I., knj. V., Beograd, 1909.

15) Zvonimir Junković, »Jezik Antuna Vramca i podrijetlo kajkavskoga dijalekta«, u: Rad JAZU, knj. 363, Zagreb, 1972., 61.

16) Isto, 61. U obzir treba ipak uzeti da je Hoffhalter kod cara Maksimilijana II. bio na »crnoj listi« kao protestantski tiskar i da je zbog toga Nikola Banffy u Donjoj Lendavi dobio pismeno upozorenje što kod sebe drži takva tiskara. Nije isključeno da je i u Nedelišću na imanju Zrinskoga naslutio da se mora odseliti, pa je na brzinu završio tiskanje Decretuma bez jezičnih dorada u ostalim poglavljima.

17) Više o Verbeciju vidi u Prilozima, u pretisku Decretuma, koji je priredio Zvonimir Bartolić, Čakovec, 2003., 425–427. Spomenuti su Prilozi dopunjena verzija Bartolićeva rada koji je objavio pod naslovom »Hrvatska tiskara u Nedelišću u doba Zrinskih«, u: Zbornik Pedagoške akademije Čakovec, ur. Zvonimir Bartolić, Čakovec, 1972., 65–78.

18) »Saznali smo da je neki od našeg vojvode [Stjepana Bathorya, A. J.] zbog svog arijanskoga krivovjerja prognan iz Sedmogradske [Erdelja/Transilvanije] tiskar stigao nedavno na tvoje imanje u Lendavi i na tvom posjedu – u prvom redu na mađarskom jeziku – tiska krivovjerske knjige i javno prodaje. « Doista je Rudolf Hoffhalter tiskao u Lendavi tri protestantske knjige 1573. godine: Kratka pouka o pripravi na smrt, Prepiranje vraga s grješnikom koji čini pokoru i Postila evanđelja koja se po kršćanskoj općini po običaju čita i navješćuje čitavu godinu – posveta te knjige Nikoli Banffyju datirana je 12. svibnja 1574. Autor svih triju knjiga evangelički je propovjednik Juraj Kulčar (Györggy Kulcsar).

19) Ugarski je sabor 1498. odredio da glavni uredi tridesetnice (južno od Mure) budu Zagreb, Varaždin i Nedelišće, s filijalom u Raskrižju, Vinici, Krapini, Stubici, Steničnjaku, Topuskom i Kostajnici. Podatci prema: Nataša Štefanec, Heretik Njegova Veličanstva, Zagreb, 2001., 165.

20) Rafael Hoffhalter podrijetlom je iz Poljske; uz svoje prezime pisao je von Skrzetusky, dakle bio je plemićkoga roda. Iz Poljske je otišao u Nizozemsku, a potom u Švicarsku, gdje mu se u Zürichu rodio sin Rudolf. Od 1555. do 1562. Rafael Hoffhalter radio je u Beču da bi, otišavši u Debrecin, 1565. tiskao mađarski prijevod Blaža Vereša Tripartitum Istvana Verbecija, kao što je spomenuto. V. Jozef Benzig, Die Buchdrucker des 16. Jahrhudert am deutschen Sprachgebiet, Wiesbaden, 1963., 455–456; Gedeon Borsa, »Rodolfus Hoffhalter Typographie in der gegend von Mur und Drau (1573. – 1574.)«, Vjesnik bibliotekara Hrvatske, 14 (1968.) 1–2, str. 26–34. V. također: Pal Gyulas, »Die Wiener Buchdrucker Rafael Hoffhalter und sein Sohn in Ungarn«, u: Gutenberg Jahrbuch, Mainz, 1930., 198–204.

21) V. Zvonimir Bartolić, Prilozi u pretisku Decretuma, Čakovec, 2003., 411–413.

22) V. Gustav Skalič, »Protestantizem na lendavskem območju«, u: Protestantizem – zatočišče izgnanih na Petanjcih: zbornik znanstvenega srečanja v Radencih in na Tišini (28. in 29. oktober 1999), Murska Sobota, 2000., 161–168, odnosno 162–164.

23) Mikloušićeva knjiga Izbor dugovanj... (1821.) dostupna u pretisku s opširnim pogovorom Alojza Jembriha koji je pretisak priredio za tisak. Izdavač: Kajkaviana, biblioteka Kinč osebujni, knj. 4, Donja Stubica, 2009. Citat je predočen u transkripciji. Mikloušić veli da se ne zna po komu je Decretum (Trojstrančni pismotvor) preveden (prenesen). Možda Mikloušić nije imao pred sobom Decretum s naslovnicom na kojoj se iskazuje Ivanuš Pergošić po kojem je na slovienski jezik obernjen.

24) župnik

25) poslije

26) podao se

27) s propovijedima

28) pisani ostvaraj, djelo

29) štetni

30) posvetio

31) pisano djelo

32) Izbor dugovanj... 1821.; pretisak, 2009.

33) Knjižica ima 63 stranice. Posjedujem kopiju cijelog teksta koji bi danas bilo dobro prevesti na suvremeni hrvatski jezik, jer tako bismo ipak imali uvid u ono o čemu je spomenuta sinoda 8. ožujka 1574. raspravljala. Usput spominjem da sam 2013. želio za znanstveni skup o Tridentinskom koncilu u Zagrebu prijaviti upravo referat o toj knjižici pa sam članici Organizacijskoga odbora skupa prof. dr. sc. Zrinki Blažević poslao kopiju cijele knjižice sa zamolbom da mi ju za potrebe referata prevede na hrvatski jezik. No dobio sam odgovor 15. listopada 2013.: »Uvidom u Völgyjev tekst sam zaključila da ću tijekom idućih mjesec dana prilično teško stići prevesti svih 40-tak stranica koje ste mi zamolili, s obzirom na opseg organizacijskih poslova.« Tako sam onda prijavio drugi naslov za znanstveni skup o Antunu Vramcu. No moram reći da je dr. Blažević krivo atribuirala raspravu o euharistiji Völgyju, on je samo branio pedeset teza iz opće teologije, teze su također na prvom mjestu u knjižici objavljene, a onda slijedi tekst: Catholica et Christiana Doctrina de vera et reali praesentia Corporis et Sangunis Christi Domini in Sancta Eucharistia, sive Coena Domini, in Synodo Dioecesana Zagrabiensis Ecclesiae 8-va die Martii 1574 publicata. No treba spomenuti da je 1672. glasoviti pavlin Ivana Belostenec objavio deset tijelovskih propovijedi: Sacri Sermones in sacratissimum Festum Corporis Christi. Iznova su objavljene u izdanju Glasa koncila i Ogranka Matice hrvatske u Ozlju, 2005., za tisak priredio i pogovor napisao Alojz Jembrih (Najstarije hrvatske tijelovske propovijedi Ivana Bilostinca). U Ozlju je održan 17. lipnja 2005. znanstveni skup pod naslovom »Ivan Belostenec i hrvatska kultura njegova doba«, referati s tog skupa objavljeni su u časopisu Gazophylacium, X., br. 1–2, Zagreb, 2005., ur. Alojz Jembrih.

34) O njemu v. Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva, Zagreb, 1979., 182; Tusculum-Lexikon griechischer und lateinischer Autoren des Altertums und des Mittelalters, München i Zürich, 1982., 179.

35) O njemu v. Izbor iz stare književnosti kršćanske, priredili Koloman Rac i Franjo Lasman, Zagreb, 1917., 138.

36) O njemu v. Michael Avi Yonah i Israel Schatzman, Enzyklopädie des Altertums, bez god., Zürich, 164.

37) V. Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva, Zagreb, 1979., 140.

38) V. Izbor iz stare književnosti kršćanske, priredili Koloman Rac i Franjo Lasman, Zagreb, 1917., 169.

39) Isto, 196–197. Vidi: Clemens Jöckle, Das große Heiligenlexikon, Köln, 2003., 29–32.

40) O njemu v. Tusculum-Lexikon griechischer und lateinischer Autoren des Altertums und des Mittelalters, München i Zürich, 1982., 388–389.

41) O njemu v. Izbor iz stare književnosti kršćanske, priredili Koloman Rac i Franjo Lasman, Zagreb, 1917., 211–212; Alojz Jembrih, Kajkavski filoški ogledi, Zabok, 2023., 85–103.

42) O njemu v. Tusculum-Lexikon griechischer und lateinischer Autoren des Altertums und des Mittelalters, München i Zürich, 1982., 670–671.

43) Isto, 769.

44) Isto, 693.

45) O njemu v. Izbor iz stare književnosti kršćanske, priredili Koloman Rac i Franjo Lasman, Zagreb, 1917., 287–288.

46) O njemu v. Tusculum-Lexikon griechischer und lateinischer Autoren des Altertums und des Mittelalters, München i Zürich, 1982., 791–792.

47) Na naslovnici je navedeno da je preštampano iz »Narodnih novinah«.

48) Kukuljević tu upućuje na »Elemchus Instrumentorum Capituli Zagrab. u zem. arkivu«.

49) Ivan Kukuljević Sakcinski, Zrin grad i njegovi gospodari, Zagreb, 1883., 79. Taj diskurs Kukuljevićev mnogima je kasnije bio izvor za osobne interpretacije u kojima nisu, kao ni Kukuljević, navodili nikakvih arhivskih dokumentiranih podataka, i to se ponavlja sve do danas u povijestima hrvatskih književnosti i hrvatskoj povijesti uopće. No prije su se na Kukuljevića oslanjali Adam Baltazar Krčelić, a onda i ostali koji su Krčelića čitali. V. Adam Baltazar Krčelić, Scriptorum ex regno Sclavoniae a seculo XIV. Usque ad XVII. inclusive collectio, Varasdini, 1774., 29–31. Jasno onda i Venancije Glavina 1771., pa Alexius Horányi u svojem djelu Nova memoria Hungarorum et provincialium, sv. I., Pestini, 1792., 602–604.

50) Tu Horvat stavlja bilješku 10 kojom upućuje na: »Kostrenčić: ‘Urkundliche Beiträge’, strana 4«. Moram reći da je Horvat navođenjem te bibliografske jedinice čitatelja prevario. U tom djelu i na toj stranici 4 uopće nema ni spomena o Rafaelu Hoffhalteru kao bečkom tiskaru. Kostrenčić ga uopće ne navodi. Taj se je povjesničar, Rudolf Horvat, malo poigrao svojom proizvoljnošću koja ga stavlja pod upitnik kao povjesničara.

51) Tu Horvat stavlja bilješku u kojoj ispod teksta navodi: Novi Zakon, Katekizam ili Kerštjanski navuk i latinsko djelo Contra realem praesentian corpori Christi in Eucharistiae sacramento. Dakle autor im je navodno Bučić. No ta se djela do danas nisu sačuvala i pitanje je je li ih Bučić uopće napisao. Uvjerenja sam da on to nije nikada učinio. Onaj tko je to prvi bio naveo, pomiješao je nešto. Naime u Urachu je bio tiskan hrvatski Novi zavjet na glagoljici i ćirilici (1562./63.) i posvećen je bio caru Maksimilijanu II., kao i Katekizam, tj. karšćanski nauk, i onda je dotični te naslove pripisao Bučiću što nema nikakva uporišta. Mišljenja sam da je spomenuta zmešarija oko atribucije Novoga zavjeta i Katekizma Bučiću mogla proizaći iz bilješke kod Venancija Glavine (1771.), koja na latinskom jeziku glasi: »(...) Interea namque Hareticorum Magistri corrumpebant diversarum nationum Juventutem, quam dein ad Conterraneos suos inficiendos dirigebat; profectò Anno 1557. scriptis à se argentorato, Festo S. Jacobi, Litteris Melanchton commendat Joannem Drugnichium pro praedicando vulgari Lingua, in Illyrico Patria sua, Evangelio, uti pag. 234 Hist. Eccl. Zagrab. meminit D. Kercselich Anno 1550. & 1562. &c Tubingae edit Primus Truberus Croaticè sive Slavicè testamentum novum, Maximiliano Bohemiae Regi dadicatum, atque insuper Catechismum, Conjuncta opera Antonii Dalnatae, & Stephani Comitis Istriae, rmus D. Kercselich, caeteras inter collctiones suas, illustrandis his Regionibus, ac Eruditioni servientes, se possidere ait, Catechismum quoque Croaticum, secundum Lutheri articulos factum, & Dialecto Insulana ac Varasdinensi editum litteris omninò latinis; qui quo Auctore? Quo loco? Sub cujus auspiciis editus fuerat? Quia integrum opus non esset, careretque initio, se dicere non posse asserit. Simili ratione Libellus impressus Michaelis Buchich, quo realem Corporis & Sanguinis Domini in Eucharistia praesentiam impugnat, deperditus, & ex toto suppressus, nec amplius extare videtur.« (Glavina, nav. dj., 1771., 4) U tom se citatu spominje i Ivan Drugnić; o njemu v. Hrvatski biografski leksikon, knj. 3, Zagreb, 1993., 620. Uputa u gornjem latinskom citatu na »pag. Hist. Eccl. Zagrab« odnosi se na djelo Adama Krčelića, Povijest stolne crkve zagrebačke (vidi prijevod objavljen 1994., str. 268, preveo Zlatko Šešelj, izd. Institut za suvremenu povijest, Zagreb). Tu doista, uz ostalo, čitamo: »(...) Za godinu 1557. nisam našao da je zabilježeno ništa osim mnogih ugovora u predmetu desetine i novih nasilja opata (valjda kapetana) Franje Keglevića, i to nedvojbeno zbog ratova koji su gore navedeni, i osim preporuke Filipa Melanchtona iz Strassbourga, na dan Sv. Jakova (25. VII.), za nekog Ilirca Ivana Drugnića u kojoj piše da je Ivan kod njega čedno živio i da se sada vraća u svoju domovinu Ilirik, premda vidi da su je Turci napali, gdje bi se njegov jezik mogao razumjeti, jer Ivan želi služiti Božjoj crkvi.«

52) To je mišljenje također prihvatio i Dragutin Feletar kad je zapisao: »(...) Pod pritiskom protureformacije Juraj Zrinski bio je prisiljen da najprije 1586. godine tiskaru preseli iz Nedelišća u Varaždin, a godinu dana kasnije u mađarsku mjesto Eberovo (Monyorokörek).« V. Dragutin Feletar, Iz povijesti Međimurja, Ogranak Matice hrvatske, Čakovec, 1968., 42. Da to nije tako, v. Alojz Jembrih, »Ivan Manlius prvi tiskar Varaždina (1586.-1587.)«, Kaj, 1 (1986.) 3, str. 29–44. Uputno je vidjeti i članak Ivana Zvonara koji je pregledno prikazao koji su i kakvi bili nesporazumi i činjenice o tiskari u Nedelišću; v. Kaj, 58 (2025.) 1. Također valja vidjeti: Karl Semmelweis, Der Buchdruck auf dem Gebiete des Burgenlandes bid zu Begin des 19. Jahrhunderts (1582 – 1823), Eisenstadt, 1972., 7–52. V. također: Gedeon Borsa, »Weitere problematische Druckorte des 16. Jahrhunderts in Ungarn«, u: Gutenberg Jahrbuch, Mainz, 1969., 103–106.

53) Iznenađuje da to i danas čine neki slovenski autori, pišući da je »Leta 1586 bila tiskarna premeščena v Varaždin, kamor je prišel tiskar Mandelc iz Ljubljane.« V. Gustav Skalič, »Protestantizem na lendavskem območju«, u: Protestantizem – zatočišče izgnanih na Petanjcih: zbornik znanstvenega srečanja v Radencih in na Tišini (28. in 29. oktober 1999), Murska Sobota, 2000., 164.

54) Tu autorica stavlja bilješku, pozivajući se na Franju Bučara i njegov članak iz 1900., str. 207, objavljen pod naslovom »Širenje reformacije u Hrvatskoj i Slavoniji«, tiskan u Vjesniku kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskoga arkiva, II., 65–77, 201–214. Moram odmah reći da je iz Ljubljane Matija Klombner pisao Primožu Trubaru 24. veljače 1560. »Ja sam više put iz više pisama shvatio da će hrvatska slova (glagoljska) biti rezana (i lijevana u Beču).« No u pismu se uopće ne spominje Rafael Hoffhalter. Tako da je mogućnost koju Štefanec navodi isključena. Kao što je poznata činjenica, glagoljična je slova dao izraditi Stipan Konzul u Nürnbergu u kolovozu 1560. O tome v. Alojz Jembrih, Stipan Konzul i njegovo djelo, Zagreb, 2023.

55) Nataša Štefanec, Heretik Njegova Veličanstva, Zagreb, 2001., 225. V. također: Gustav Skalič, »Protestantizem na lendavskem območju«, u: Protestantizem – zatočišče izgnanih na Petanjcih: zbornik znanstvenega srečanja v Radencih in na Tišini (28. in 29. oktober 1999), Murska Sobota, 2000., 161–168.

Treba reći da je Rudolf Hoffhalter u Lendavi tiskao na mađarskom jeziku tri knjige Jurja Kulčara, od kojih je jedna bila posvećena Jurju IV. Zrinskomu, prijevod joj glasi Prepiranje između pokajnika i vraga iz 1574. (Az ördögnec a penitencia tarto bünössel valo vetekedeseröl), dakle tiskana je negdje početkom spomenute godine, jer je Hoffhalter već u jesen tiskao prijevod Decretuma Ivana Pergošića u Nedelišću.

56) Svakako ono što je napisao Rudolf Horvat u svojoj knjizi Povijest grada Varažadina, 1999., str. 111, ne odgovara istini. On naime tvrdi da je »Juraj Zrinski oko god. 1570. utemeljio vlastitu tiskaru u Nedelišću«, ne spominjući uopće Rudolfa Hoffhaltera. Netočno je i to da je »Zrinski svoju tiskaru god. 1586. premjestio iz Nedelišća u Varaždin«. Šteta je što su Horvatov iskaz mnogi prihvatili kao istinit podatak, što uopće nije. Doista je čudno da su si u prošlosti takvi povjesničari, pa i Ivan Kukuljević, dopustili proizvoljne tvrdnje koje nemaju nikakva uporišta ni u kojem dokumentu. Da bi Horvatova tvrdnja bila točna, sigurno bi to davno prije njega zapisao pavlin Josip Bedeković u svojoj knjizi Natale solum... (1752.). Međutim, Bedeković u vezi s trgovištem Nedelišće piše »da je u istom trgovištu bila ustanovljena tiskarnica, poučava [upućuje, A. J.]. knjiga tiskana u istom mjestu 1574. god. (navedeno je zabunom 1547.) poslije Krista, i to Tripartitutum Regni Hungariae na hrvatsko-slavonskom jeziku, čiji su primjerci svedeni na krajnje mali broj. Jedini primjerak vidio sam u Međimurju kod velečasnog gospodina Ivana Mihanovića, župnika Sv. Jurja u Lopatincu.« Citat u hrvatskom prijevodu istog Bedekovićeva djela, preveo Marko Rašič, Zagreb i Čakovec, 2017., 256. Dakle ni spomena o Rudolfu Hoffhalteru niti o Jurju Zrinskom. Prešutio ih je Bedeković vjerojatno zbog protestantskih njihovih uvjerenja.

57) Štefanec tu dodaje bilješku: »Postoje još dvije knjige koje su, prema Borsi, mogle biti tiskane u Nedelišću: Péter Melius Juhasz. Herbarium i pjesma Ferenca Tőkeja o opsadi Szigeta napisana 1556. u Donjoj Lendavi.« Tu je nešto krivo navedeno. Naime, ako su se opsada, pad Sigeta i pogibija Nikole IV. Zrinskoga dogodili 1566. godine, onda pjesma nije mogla biti napisana 1556.? V. Tőke Ferenc, »Az Istennek röttenetes hagájról«, u: Historia obsidionis insulae Sziget., uputa na Payr Sándor, A dunántúli evangélikus egyházkerület története, Sopron, 1924.

58) Nataša Štefanec, Heretik Njegova Veličanstva, Zagreb, 2001. V. Josef Benzing, Die Buchdrucker des 16. und 17. Jahrhunderts im deutschen Sprachgebiet, Wiesbaden, 1963., 455–456; Gulyás Pál, »Die Wiener Buchdrucker Rafael Hoffhalter und sein Sohn in Ungarn«, u: Gutenberg Jahrbuch, Mainz, 1930., 198–204.

59) On prvi među hrvatskim preporoditeljima (ja ih zovem zagrebački ilirci) napisao povijest književnosti pod naslovom: Ispisanje Međimorja kakti zipke horvatskoga slovstva (oko 1834.). V. Zvonimir Bartolić, Za vuglom provincija, Čakovec, 1978., 136–165.

60) To je Mlinarić napisao u primjerku Decretuma koji se nalazi u Sveučilišnoj knjižnici u Budimpešti – Eötvös Lorand¸ Vjerojatno je tada boravio u Budimpešti.

61) Ivan Kitonić (oko 1561. – 1619.), pravni pisac, rođen u Kostajnici (Kitonich de Kostainicza), studirao u Grazu te je bio jedan od prvih studenata koji je promaknut u magistra slobodnih umijeća i filozofije. O njemu v. Hrvatski biografski leksikon, knj, 7, Zagreb, 2009., 334–335. V. bilj. 6 ovdje. O Kitoniću piše Rudolf Horvat u knjizi Povijest grada Varaždina (HAZU, Zavod za znanstveni rad, Varaždin, 1993., 142.) i Krešimir Čvrljak u djelu Humanizam i humanisti renesansnog Varaždina (Varaždin, 2011., 165, 172. Postoji pretpostavka da je Kitonić gradišćanski Hrvat čiji su roditelji iz okolice Kostajnice pobjegli pred turskim pustošenjem.

Mirko Valentić u knjizi Gradišćanski Hrvati od 16. stoljeća do danas (Zagreb, 1970., 27, 54–55) Kitonića stavlja među gradišćanske Hrvate. Naime Valentić piše: »Doseljeni Hrvati u zapadnoj Ugarskoj imali su od samoga početka svoje istaknute narodne predstavnike, koji po svom društvenom ugledu idu u red najvećih mađarskih i austrijskih prvaka. To su Ivan Kitonić, koji uza svoje ime stavlja i oznaku ‘de Kostainiza’, potkraj XVI i početkom XVII st. najugledniji pisac pravnih tekstova u Ugarskoj, zatim braća Mihael i Emerik Zvonarić, istaknuti protestantski mislioci.« Obojica su bila u bliskoj suradnji s Grgurom Mekinićem (v. Mekinićeve Duševne pesne, druga knjiga, 1611.). Svojim radom i prije 1606. Ivan Kitonić istaknuo se u vođenju pravnih poslova u gradu Varaždinu, koji mu je kao nagradu dodijelio funduš za kuću, vinograd i oranice te mu je obećao da će mu o trošku grada biti izgrađena kuća. Naime Kitonić je u Varaždin došao (pobjegao) iz Ugarske kada je Stjepan Bočkaj (István Bocskai) podigao sa svojim pristašama (hajducima) ustanak 1604. i 1605. zbog neisplaćene vojne plaće od strane habsburškog vodstva. Kad je tiskan u Nedelišću Pergošićev Decretum, Kitoniću je bilo 14 godina.

Kao istaknuti pravni pisac obavljao je i u Varaždinu pravničke poslove.

Naime u primjerku Decretuma koji se nalazi u Sveučilišnoj knjižnici u Budimpešti na naslovnici je zapisano: »Ex lib. M. Joan. Kitonich. 1605.« Dakle Decretum je posjedovao Ivan Kitonić, jer je to svojim zapisom potvrdio.

O Kitoniću je opširno pisao i Sándor István pod naslovom »Magyar jogtudósok« (Mađarski pravni stručnjaci/znanstvenici), Budimpešta, 2007.; u trećem je svesku dao pregled njegova djelovanja.

62) V. Eduard Hercigonja, »Kajkavski elementi u jeziku glagoljaške književnosti 15. i 16. stoljeća«, Croatica, V (1973.) 5, str. 169–245; Stjepan Damjanović, Tragom hrvatskih glagoljaša, Zagreb, 1982.

63) V. Vilko Novak, Martijanska pesmarica I., SAZU, za tisak priredio i pogovor napisao isti, Ljubljana, 1997. V. Olga Šojat, »Prekmurska pjesmarica«, Forum, 12 (1973.) 7–8, str. 176–213. V. također Kajkavski pisci, knj. I., Pet stoljeća hrvatske književnosti, 15/I, Zagreb, 1977., 239–243.

64) László Hadrovics, »Cantio optima: Zdravo budi božje telo«, u: Radovi Zavoda za znanstveni rad JAZU, knj. 2, Varaždin, 1988., 443–446.

65) Alojz Jembrih, »Počeci kajkavske pisane i tiskane riječi«, u: Kajkaviana Croatica, katalog istoimene izložbe, gl. ur. Alojz Jembrih, Zagreb, 1996.

66) Mirko Androić, »Pravila ceha tkalaca u Varaždinu na starom hrvatskom jeziku iz 1561. g.«, Gesta, (1980.) 2–3, str. 137–146; Mirko Androić, »Nauvka tkalechkoga mestre modussi nauade, red, szloboschine y prauicze: Pravila ceha tkalaca u Varaždinu iz god. 1561. na hrvatskom jeziku«, Arhivski vjesnik, 10 (1967.) 1, str. 53–67.

67) Potom je Olga Šojat o toj knjižici pisala u časopisu Forum, (1974.) 7–8, str. 118–122.

68) Izdavači su: Franjevački samostan Trsat, Rijeka i Grad Rijeka, naklada 1300 primjeraka, od kojih su 333 bibliofilska primjerka označena brojevima od 1 – 333; izvršni izdavači: Naklada Benja i Knjiga, Rijeka, 1995. Pogovornu studiju napisali su Milan Moguš i Josip Vončina.

69) Šojat, »Molitvene knjižice i Raj duše«, Forum, (1974.) 7–8, str. 121.

70) latinskoga

71) neučeni

72) Vereš Blaž imao je sličnu službu kao i Pergošić; bio je bilježnik (notar) Biharske županije u Ugarskoj i glavni sudac u Velikom Varadinu. Naslov njegova mađarskog prijevoda Decretuma glasi »Magyar Decretom, kyt Weres balas deakból tudni illyk á Werbewczy Istwán Decretomaból meliet tripatitumnak neveznek, magyarra fordított – vadnak továbba ez decretomnak elótte egy néhány iroth articuloss, kyket azon Veres Balás a regi kiralyok decretomibol turuenhez valo ieles dolgokrol ky pedegeth Debrecinbe nyomtattatott Raphael Hoffhalter áltat MDLXV«. Treba reći da se ni Vereš nije držao Verbecijeva latinskog teksta; i on je na mjestima, kao i Pergošić, izostavio, promijenio svoj tekst. U tom izostavljanju latinskog teksta u mađarskom prijevodu Pregošić slijedi Vereša. Prema tome Pergošićev prijevod Decretuma na hrvatski nije prijevod Verbecijeva latinskoga nego Verešova mađarskog Decretuma. To pak znači da je Pergošić znao mađarski. No Pergošić je znao da je ugarski pravnik István Verböczy sastavio latinski Tripartitum, koji obuhvaća sve pravne grane, a u ugarsko običajno pravo uklapa elemente rimskog i kanonskog prava. Hrvatski je sabor taj Decretum usvojio 1514., ali unatoč tome što nije u pravnom smislu stupio na snagu, sudovi su ga prihvatili kao priručnik i time posredno uveli u pravni život, pa je tako ostao temeljnim izvorom građanskog prava i u Hrvatskoj. Kratku usporedbu tih dvaju prijevoda načinio je Martin Hajnal. V. Nastavni vjesnik, knj. XV., sv. 5, Zagreb, 1907., str. 32 –324. V. također István Nymarkáy, »Mađarski i hrvatski prijevod Verbecijeva Tripartituma«, Kroatologija, 5 (2014.) 1, str. 7–24. Što se Ištvana Verböczya (1458. – 1541.) tiče, on je bio visoki činovnik ugarskoga kraljevskog dvora, vodio je brigu o knjizi u koju su se upisivale donacije i privilegiji, predstojnik diplomatskih misija, a u doba kralja Ivana Zapolje obnašao je čast palatina i kancelara. Njegov Tripartitum doživio je 20 latinskih izdanja, 21 mađarsko, jedno hrvatsko-kajkavsko, i jedno njemačko izdanje. Dakle u Hrvatskoj je kao kodeks srednjovjekovnog prava bio na snazi sve do 1853. godine kada je zamijenjen Općim austrijskim zakonikom. To pak govori da je Pergošićev prijevod Decretuma itekako bio važan pravni priručnik u tadašnjim hrvatskim zemljama, a pogotovo na kajkavskom govornom području.

73) brigu

74) pogreška

75) bdjeti, paziti

Pergošić zapravo želi reći da je u knjizi podosta tiskarskih pogrešaka, jer tiskar Hoffhalter nije poznavao kajkavski jezik. Inače s takvim teškoćama, tiskarskim pogreškama u knjizi, susretali su se gotovo svi hrvatski pisci koji su se ispričavali čitatelju. Tako se je i Antun Vramec za svoju Postillu (1586.) ispričavao u vezi s greškama, govoreći da se one nisu dogodile »z mojum nemarlivostjum, nego ki su štampali našega jezika neznajuči, ar Nemci su bili, ako je pomenkanje kakovo, po njih jest včinjeno«.

76) slovo

77) Naime rimskim je brojevima Pergošić označio broj stranice u Decretumu, ovdje je naveo samo I. (1.).

78) običaje

79) zakon, odredba

80) temeljito, brižno

81) razmisli

82) sudi

83) staleža, položaja

84) ubog, siromašan

85) zloban

86) krut, strog

87) nego da

88) pravedan, zakonit.

89) u suđenju

90) van

91) umjeren

92) nekoja

93) kazni

94) Osude nekoga...

95) po zabludi

96) prekršivši

97) To je ustvrdio Slavko Ježić kad je zapisao: »U dva sačuvana primjerka (Budimpešta, Zagreb) razlikuje se tekst prvih štampanih araka; jedna varijanta je više kajkavska, a druga se približuje više dubrovačko-dalmatinskom književnom jeziku; no te divergencije sižu samo do polovice prvoga diela (a ima svega tri diela) ostatak je u obadva primjerka kajkavski. To će biti razlogom, da zagrebački profesor (prava) Imbro Domin g. 1819. veli: ‘I. Pergošić Werböczya ni na horvacki, kak se je dosada štimalo, nego prav rekuč na dalmatinski jezik je prenesel’. Naime takvom shvaćanju je razlog što svoj jezik Pergošić naziva ‘slovienski’, A. Vramec ‘slovenski’ (za latinski lingua illyrice), a to bi odgovaralo dalmatinsko-dubrovačkomu ‘slovinski’.« Polazeći od takve premise, Ježić je onda napisao kako je napisao, a to su neki kasnije i preuzeli, pa i Zlatko Herkov (»O varaždinskom gradskom sudu (s osobitim obzirom na srednji vijek)«, u: Radovi Zavoda za znanstveni rad JAZU (Varaždin), br.3, 1989., str. 75–98, ovdje 91). Usp. Slavko Ježić, Hrvatska književnost od početka do danas: 1100 – 1941, Zagreb, 1944., 100–101. Imbro Domin je Imbrih Domin (1776. – 1848.); bio je profesor ugarskoga prava na Kraljevskoj akademiji znanosti u Zagrebu, autor udžbenika Predznanja pravic samosvojnih vugerskeh... (1818., 1819., 1821., 1830.).

98) Vidi pretisak Decretuma iz 2003. Verbecije je Tripartitum – zakonik dao tiskati nakon 1514., nakon Dožine seljačke bune u Mađarskoj. Zajednički ih je sabor prihvatio, a kralj Ladislav (1490. – 1516.), Pergošić veli, poterdil, no nije dao svoj pečat na taj zakonik; međutim ipak je tiskan u Beču 1517., i to je izdanje kroz stoljeća doživjelo nekoliko novih izdanja. V. Maihajlo Lanović, Privatno pravo Tripartita, Zagreb, 1929.; Mihajlo Lanović, »Stjepan pl. Verböcz, veliki učitelj staroga našega prava«, u: Rad HAZU, knj. 227, Zagreb, 1943., 55–102. Spomenimo da je Karel Kadlec u transkripciji na ćirilici objavio Pergošićev Decretum pod naslovom Stefana Verbecija Tripartitum. (Tripartitum opus juris consuetudinarii regni Hungariae.) Slovenski prevod Ivana Pergošića iz godine 1574. Izdao D-r Karlo Kadlec. S objašnjenjem Pergošićeva jezika od D-ra Đ. Polivke. To je izdanje tiskano u izdanju Srpske kraljevske akademije u seriji edicije Zbornik za istoriju, jezik i književnost srpskog naroda (Prvo odeljenje, Spomenici na srpskom jeziku, knj. V., Beograd, 1909.). Svakako će čitatelje zbuniti što je navedeno da je »slovenski prevod« Ivana Pergošića, jer se pod tim odmah misli na današnji slovenski jezik u Sloveniji, što svakako nije, nego je to jezik, kao što je veće rečeno, koji mi danas zovemo kajkavski, odnosno jezik Zagrebačke biskupije, a ona je tada, geografski gledano, bila u Slavoniji.

99) Misli na Slovene kajkavce čiji je jezik slovienski, kako veli Pergošić.

100) Sve to Pergošić navodi u tekstu koji je naslovio: Velikomu i zmožnomu gospodinu, gospodinu Jurju Zrinskomu vekivečnomu knezu od Zrinja, cesarove i kraljeve svetlosti na Vugerskom orsagu tarnikmeštru, tolnačniku i kapitanu vse dobro od Boga svomu milostivomu gospodinu želie. Dakle u tekstu posvete Jurju Zrinskomu koji je završio riječima nadnevka: »V Nedelišču v petek po Lovrenčeve, gda bi se pisalo od naroda (rođenja) našega Zveličitela (Spasitelja) Jezuša M. D. LXXIII leto. V.(ašega) G.(ospodstva) ponizni sluga Ivanuš Pergošič«. Ovim riječima nam je pokazano da je tekst datiran u Nedelišću, u petak poslije blagdana sv. Lovre, kad se je pisalo od rođenja našega Spasitelja Isusa 1574. ljeto. Blagdan sv. Lovre po katoličkom kalendaru je 10. kolovoza (i danas još). Taj petak, nakon blagdana Sv. Lovre, bio je 13. kolovoza. Prema tome možemo zaključiti da je Decretum u Nedelišću tiskan nakon toga datuma u kolovozu ili u rujnu 1574. godine.

101) Zvonimir Junković, »Jezik Antuna Vramca i podrijetlo kajkavskog narječja«, u: Rad JAZU, knj. 363, Zagreb, 1972., 57. No ipak treba spomenuti da je 1909. na ćirilici u Beogradu objavljeno izdanje Srpske kraljevske akademije pod naslovom: Stefana Verbecija tripartitum (Tripartitum opus juris consuetudinarii Regni hungariae). Slovenski prevod Ivana Pergošića iz godine 1574. Izdao dr. Karlo Kadlec. S objašnjenjem Pergošićeva jezika od dr-a Đ. Polivke. 4-to izdanje zadužbine dr-a N. Krstića. U Beogradu. Štampano u štamparji Češke politike u Pragu. 1909.

N. B. Karlo Kadlec i Đuro Polivka bili su češki filolozi.

102) Bartolić u pogovoru pretiska Decretuma 2003., 465 navodi da je citat kod: Zvonimir Junković, »Jezik Antuna Vramca i podrijetlo kajkavskog narječja«, u: Rad JAZU, knj. 363, Zagreb, 1972., 64. No citata nema na toj stranici. Spomenimo još da je u Cambridgeu hrvatska povjesničarka Nataša Štefanec održala referat na znanstvenom skupu o Pergošićevu Decretumu te je referat objavljen u zborniku. V. Nataša Štefanec, »Pergošić’s Translation of the ‘Tripartitum’ into Slavonian«, u: Martin Rady (ur.), Custom and Law in Central Europe, University of Cambridge, 2003., 71–85.

103) Zvonimir Bartolić, »Hrvatska tiskara u Nedelišću u doba Zrinskih«, u: Zbornik Pedagoške akademije Čakovec, ur. Zvonimir Bartolić, Čakovec, 1972., 71.

104) Podatci prema tekstu Prilozi u pretisku Zvonimira Bartolića iz 2003., 549. Primjerak u NSK-u u Zagrebu ima signaturu R II D-4º-2. I na kraju, moram istaknuti sljedeće: u bilješci 219 jedne knjige netočno je navedeno da je Alojz Jembrih napisao pogovor uz Priloge Zvonimira Bartolića u pretisku Decretuma (2003.). Alojz Jembrih uopće nije bio involviran u izdavački pothvat pretiska Decretuma Ogranka Matice hrvatske u Čakovcu, pa nije napisao nikakav pogovor tom pretisku. Spomenutu je tvrdnju u svojoj knjizi iznio Krešimir Čvrljak (Humanizam i humanisti renesansnog Varaždina, Varaždin, 2011., 94).