Pažljivo o osjetljivim pitanjima

Profesor Krešimir Mićanović odlučio je prikazati hrvatsku pravopisnu problematiku u razdoblju od sredine 19. stoljeća do kraja 1990. godine, odlučio je, kako sam u »Predgovoru« piše, »prikazati jezičnopolitičke okolnosti u kojima pravopisna knjiga intervencijom vlasti dobiva status službenog pravopisa«.

Prvo poglavlje njegove knjige zove se »Do jedinstvenog pravopisa bez pravopisne knjige?« (str. 9–21) i počinje 1851. godinom, zapravo 25. srpnja 1851. kada »Narodne novine« donose naredbu prosvjetnih vlasti, koju uime bana Jelačića potpisuje podban Lentulay, a koja naređuje »da se u ilirskih školskih knjižicah postigne toli ožudjena sloga i jednakost u pravopisu i narječju«. Odluku je donijelo Ministarstvo bogoštovlja i nastave Austrijskog Carstva u Beču i ona zapravo propisuje da se pri prevođenju ili sastavljanju novih pučkoškolskih i srednjoškolskih knjiga upotrebljava pravopis koji upotrebljavaju i »Narodne novine«, uz jednu izmjenu da se jat ne bilježi kao ie nego kao ě (rogato e). Mićanović upozorava da je 1850. objavljen Pravopis ilirskoga jezika Josipa Partaša, ali se čini da ga nitko nije ozbiljno uzimao u obzir pri donošenju takvih odluka. Glavnu ulogu ima Dvorska kancelarija u Beču kojoj je na čelu Ivan Mažuranić i ona 1862. donosi novi privremeni propis o predavanju hrvatskoga jezika na srednjim školama u Hrvatskoj i Slavoniji te propisuje da se treba služiti Slovnicom Hèrvatskom Antuna Mažuranića i Weberovom Skladnjom ilirskoga jezika. Naredbe koje u studenom 1862. potpisuje kancelar Ivan Mažuranić ne propisuju nikakvu pravopisnu knjigu, nego se općenito zahtijeva da se učenici i učitelji drže pravopisne prakse pisaca školskih knjiga. No u javnosti se ipak vode rasprave o pojedinim pravopisnim pitanjima, npr. o tome kako pisati jat i treba li pisati popratni samoglasnik uz slogotvorno r, treba li pisati h u genitivu množine imenske sklonidbe itd. Novi će trenutak nastupiti 1864. kada Kraljevska dvorska kancelarija izdaje naredbu o školskom pravopisu i ta se naredba razlikuje od prijašnjih upravo po tome što se odnosi samo na pravopis. Ivan Mažuranić u njoj podsjeća na prijašnje naredbe i posebno naglašava da su se jako slabo provodile i u školama i izvan njih, a osim toga kaže da bi uporaba jednoga propisanoga pravopisa jako pogodovala razvitku književnosti. Pravopisni nered očito je prilično velik i profesor Mićanović ga zanimljivo predstavlja opisujući položaj jednoga od naših najvećih jezikoslovaca Vatroslava Jagića, koji se našao u poziciji da kao srednjoškolski zagrebački profesor u školi upotrebljava pravopisna rješenja protiv kojih je pisao znanstvene i stručne tekstove u periodici. Jagić doduše nije držao da je riječ o krupnim problemima, ali pravopisne sitnice uvijek su očito izazivale žestoke rasprave, pa je i Jagić izmijenio polemičke tekstove s Babukićem, Mažuranićem, Veberom i Šulekom.

Zemaljski školski odbor u veljači 1877. raspravlja o tome kako unijeti reda i ujednačiti pravopis te na kraju imenuje pododbor koji će predložiti rješenja. Za predsjednika je imenovan Adolfo Weber, a članovi su F. Petračić, F. Marković, T. Smičiklas, Lj. Modec i A. Pavić. Taj je pododbor za nešto više od mjesec dana predložio neka rješenja, npr. da se slogotvorno r piše bez popratnoga samoglasnika (prst), da se dugi jat piše kao ie, a kratki kao je (korien, vjetar) itd. Ono što postaje svakim danom sve jasnije jest da počinje rasprava o tome je li za hrvatski bolji fonetski ili etimološki pravopis i tom će pitanju biti posvećeno i puno redaka u drugom poglavlju ove knjige koje nosi naslov »Hrvatski pravopis Ivana Broza« (str. 23–64), ali i poslije na mnogo mjesta u knjizi. No prije no što se osvrnemo na to poglavlje, dobro je da kažemo nešto o tome kako je autor obradio prvo. Svjestan da je pravopisna problematika osjetljiva i zapaljiva, odlučio se da jedan od osigurača bude bogatstvo relevantnih podataka. Doista ih je mnogo i u osnovnom tekstu i u bilješkama, a odabrani navodi birani su po značenju: oni čitatelju nude sigurnost u ponuđene tvrdnje i svjedoče o ugođajima u kojima se rasprave vode. Tako će biti i u narednim poglavljima. Prvo opisano razdoblje očito je karakteristično po onome što je autor istaknuo u naslovu: nema pravopisne knjige oko koje bi se lomila koplja, nego je pisana praksa nametala problem, a vlast je, pozivajući se na tu praksu, donosila odluke i preporuke koje očito nisu bilo široko prihvaćene mada se svi stalno slažu u jednom: do sloge, do jedinstva trebalo bi doći.

Drugo poglavlje počinje opisom kraja osamdesetih godina 19. stoljeća, vremena koje donosi i izmijenjene političke prilike i potpunu premoć hrvatskih vukovaca u hrvatskom jezikoslovlju. Prije već spomenuta dvojba »fonetski ili etimološki pravopis« dobiva jasne naznake rješenja u odluci vlade bana Khuen-Héderváryja da se izradi školski pravopis i da on bude fonetski. Autoritativni hrvatski jezikoslovci, posebice T. Maretić, zalažu se za takav pravopis, a Matičin »Vijenac« piše da je fonetski pravopis zgodan i hrvatskom starinom posvećen. I prije relevantnih političkih odluka u novinama se pojavila vijest da će posao biti povjeren Ivanu Brozu i taj se pravopis pojavio 1892. pod naslovom Hrvatski pravopis. Vukovci i njihovi pristaše ocijenili su ga kao pobjedu razuma i kraj pravopisne samovolje. Drukčiji su glasovi i prije i poslije pojave Brozova pravopisa ušutkani, a samouvjereni Broz isticao je da mladež neće prihvatiti prigovore etimologičara i pozivao je one koji drukčije misle da napišu pravopis koji će biti toliko uredan koliko je njegov. Njegov se sastoji od dvije cjeline. Prvu čine pravila (Glasovi, Riječi, Rečenice), i sam Broz za nju kaže da je nasljedovao Vuka i Daničića, a drugu cjelinu čini Pravopisni rječnik. Iste godine (1892.) u listopadu knjiga je dobila status službenog školskog pravopisa. Odluke su naravno jedno, a provedba je drugo, pa Mićanović navodi da ni naredba ni tekst u »Narodnim novinama« u kojima se Brozov pravopis hvali nisu pisani fonetskim pravopisom. Poglavlje u knjizi koje govori o Brozovu pravopisu autor je oblikovao tako da je svakoj sastavnici složene problematike poklonio doličnu pažnju. Ako bismo te sastavnice htjeli imenovati, možda bismo to mogli ovako učiniti: a) Brozov pravopis, njegov sadržaj, način prezentiranja građe i reakcije na knjigu; b) rasprava u javnosti o prednostima i nedostacima fonološkoga i etimološkoga pisanja (koja se proširila i izvan stručnih krugova, pa se npr. posebna pažnja poklanja Kumičićevim prigovorima u saborskim raspravama); c) sudbina Brozova pravopisa nakon njegove smrti na Božić 1893. (naime, 1904. pojavit će se treće izdanje knjige, odnosno prvo koje je dopunio Boranić, takvih je dopunjenih izdanja bilo četiri do raspada Austro-Ugarske); d) pojava Pravopisnoga rječnika Artura Gavazzija (Milovanova oca). Obrađujući te teme, autor se, kako sam već spomenuo, trudi svim silama da izbjegne površnosti te da dobro i obilno oprimjeri svoje teze, pa će čitatelj moći uočiti da se pisanje po fonetskom načelu u hrvatskim školama javlja i prije Brozova pravopisa i saznati sve bitno što su o pravopisnim problemima mislili Tomo Maretić, Josip Pasarić, Milan Rešetar, Josip Benaković, Stjepan Basariček, Ante Radić i dr., što su pisali u Srbiji i Bosni Hercegovini, susrest će se sa Supilovom podrškom Brozovu pravopisu u kojoj je glavna osuda srpskoga stava da su Hrvati Srbima oteli jezik, a sada i pravopis. Autoru treba upisati u dobro i to da svoje komentare sažeto oblikuje, ali njima uvijek upozorava na nešto važno, npr. kad piše o Brozovu predgovoru drugom izdanju Hrvatskoga pravopisa kaže da Broz »standardološki osviješteno« upozorava da nakon knjige »slijedi proces kojim se kodificirana pravopisna norma treba prihvatiti najprije u školi, a poslije i u književnosti« ili kada nas upozorava da u ona četiri izdanja koja je prije raspada Austro-Ugarske dopunjavao Boranić nema predgovora i nema obavijesti o priređivačkom poslu, a nema ni napomene o statusu pravopisne knjige mada ju je izdala državna institucija. Autor dakle pokazuje da puno zagonetaka ostaje i da će posla i dalje biti.

Naslov je trećega poglavlja »Pravopis u međuratnom razdoblju« (str. 65–116). Ono nam najprije pokazuje da knjigu Dr. Ivana Broza Hrvatski pravopis / priredio dr. Dragutin Boranić u novom izdanju 1921. godine Boranić pod svojim imenom objavljuje kao Pravopis hrvatskoga ili srpskoga jezika, a 1922. stiže i naredba da se u hrvatskim srednjim školama uz jekavski izgovor može upotrebljavati i ekavski, ne samo u pisanoj nego i u živoj riječi. U stručnim i znanstvenim tekstovima tada se govori o tri štokavska govora: ekavski ili istočni, ikavski ili zapadni, ijekavski ili južni. Počinje se naglašavati da razlike među njima nisu samo u različitom refleksu jata. Drugo izdanje Pravopisa hrvatskoga ili srpskoga jezika izlazi 1923., a njegovo treće i četvrto (1926. i 1928.) odobrava Ministarstvo prosvjete u Beogradu. Sve su to nove okolnosti, a 1923. izaći će u Beogradu knjiga koja simbolički stoji na početku onih filoloških i političkih ratova koji će se između Srba i Hrvata voditi do u naše dane: Pravopis srpskohrvatskog književnog jezika beogradskog sveučilišnog profesora Aleksandra Belića. To je bio prvi moderni srpski pravopisni priručnik i u njemu prvo valja zapaziti ime jezika, koje dolazi i u Belićevoj raspravi »O savremenom pravopisu srpskohrvatskog književnog jezika« objavljenoj prvo u »Prosvetnom glasniku«, a onda i kao zasebna brošura. Belić je načelno pohvalio Brozovu/Boranićevu namjeru, ali i pokazao u čemu odstupaju od Vuka, ne samo oni nego i srpski autori koji su ih htjeli nasljedovati (S. Novaković, M. Petrović). Sam Belić misli da je Vukova rješenja potrebno osuvremeniti. On je štošta drukčije u svome priručniku propisao, a poslije će nastojati da se Boranić u tome s njim složi. U raspravama koje su započele i na hrvatskoj i na srpskoj strani jako se često spominje termin »književno jedinstvo« koje bi se imalo sastojati od zajedničkog pisma, zajedničkoga govora i zajedničkoga pravopisa, a uočljivo je da Belić odmah i dosljedno upotrebljava termin »naš narod« očito držeći da su Srbi i Hrvati jedan narod. Mićanović nam pokazuje kako se u diskusiju uključuju M. Rešetar, M. Car, M. Popović, A. Barac i drugi. Zanimljivo je da Rešetar piše o »dvonarodujućima« (dakle o onima koji drže da su Srbi i Hrvati dva naroda) i o »jednonarodujućima«. Oprezni Barac, tada srednjoškolski profesor, drži da će jedinstvo biti puno teže postići no što se misli i predlaže da se prvo slože filolozi, pa da onda predlažu drugima rješenja. Trebali bi to biti kompetentni i politički neostrašćeni filolozi, npr. Belić i Maretić.

Sredinom 1926. ministar prosvjete Kraljevine SHS-a Miloš Trifunović imenuje Komisiju za pravopis i terminologiju u kojoj se nalaze Aleksandar Belić, Ljubomir Stojanović, Stepan Kuljbakin, Fran Ramovš, Tomo Maretić, Milan Rešetar i Dragutin Boranić, a u ožujku 1929. Stjepan će Ivšić zamijeniti Rešetara. Na izbor stručnjaka u »Obzoru« je 1926. prigovorio Milan Gruber navodeći da su od Hrvata izabrana dvojica izrazito naklonjena srpskim jezičnim rješenjima (Maretić, Rešetar). Kako je komisija radila, bilježile su ondašnje tiskovine (npr. »Politika«), a i sudionici su u svojim sjećanjima i drukčijim tekstovima opisivali rad toga tijela. Belić je bio zadužen da oblikuje prijedloge i onda se o njima raspravljalo, a Gruber je opet prigovarao tvrdeći da bi pravednije bilo da je svaka strana došla sa svojim prijedlozima i da su se onda pokušali usuglasiti. Belić je nastojao biti objektivan u procjeni koliko se sloge može na početku postići i nije vjerovao da se brzo može doći da zajedničkoga izgovora (ekavski ili ijekavski) ili do toga da svi upotrebljavaju isto pismo (ćirilica ili latinica), pa je sve svoje snage usmjerio na ostvarenje zajedničkoga pravopisa. Godine 1929., kada je u listopadu država dobila novo ime – Kraljevina Jugoslavija – i Komisija je završila s radom, a njezini su članovi dobili državna odlikovanja. U listopadu iste godine Belićeva pravopisna knjiga dobila je službeno dopuštenje da se tiska i da se upotrebljava u školama, a u studenom i Boranićeva te su obje objavljene u prvim mjesecima 1930. Knjige nose ponešto drukčije naslove: Belićeva se zove Pravopis srpskohrvatskog književnog jezika, a Boranićeva Pravopis hrvatskoga ili srpskoga jezika. God. 1934. izlazi Belićevo treće, popravljeno izdanje, i Boranićevo šesto (a 1937. i sedmo).

Pravopisno uputstvo, nastalo kao rezultat rada Komisije, donosi pravila u pet odjeljaka i u 156 točaka. U njemu se ne upozorava na ono što će se u prethodnim izdanjima Belićeve i Boranićeve knjige izmijeniti. Mićanović je, kao i u prijašnjim dijelovima svoje knjige, prikazao kako srpska i hrvatska strana reagiraju na pojavu pravopisnih knjiga usklađenih s Pravopisnim uputstvom (I. K. Ostojić, J. Bačić, Jovan J. Babić, S. Bosanac i dr.). I Belić je obavještavao javnost i tumačio svoja gledišta. Spomenut ćemo njegovu konstataciju da je pri usklađivanju s Pravopisnim uputstvom Boranić više mijenjao svoj tekst nego on svoj, a spomenut ću i Mićanovićevo upozorenje da se na novim izdanjima Boranićeve knjiga autor predstavlja kao »profesor Univerziteta u Zagrebu« mada je prije na tom mjestu pisalo »sveučilišni profesor«, pa naš autor umjesno komentira da to nije ni pravopisna ni normativna promjena, ali dobro simbolizira promjene koje će se u Boranićevim pravopisnim knjigama dogoditi. Belićeva i Boranićeva knjiga dobivaju status pomoćnih školskih knjiga, ali, naglašava Mićanović, »de facto uživaju status službenoga pravopisa«. Prikazujući Mićanovićevu knjigu, ne bismo smjeli ne spomenuti stranice na kojima si je autor dao truda da nam i kaže i pokaže kako se usuglašavalo i što je izmijenio Belić u odnosu na svoj prethodni tekst, a koliko je i što mijenjao Boranić (str. 86–96). Ta je analiza izvršena po odjeljcima, pa saznajemo o promjenama u vezi s problematikom pisanja velikog i malog slova, pisanja niječnih oblika prezenta glagola htjeti, rastavljanja riječi na slogove, jednačenju suglasnika po zvučnosti, pisanju futura prvog, pisanju zareza, tj. o tome daje li se prednost gramatičkoj ili logičkoj interpunkciji, piše li se točka iza rednih brojeva itd., itd. Možete skupiti sve što o izvršenim promjenama Mićanović kazuje ili sve ono što navodima pokazuje, uvijek ćete doći do zaključka o premoći Belićevoj i srpske strane, o malom broju ustupaka koje ta strana čini, pa se sve doima ne kao dogovor dviju strana, nego kao pritisak na hrvatsku stranu da odustane od što više onih rješenja iz svoje tradicije koja se nisu podudarala sa srpskom tradicijom. Tomo Maretić, jedan od članova komisije koja je izradila Pravopisno uputstvo, nastavio je pisati po Broz-Boranićevu pravopisu i u novinama objašnjavao da se ni na sjednicama nije s Belićem slagao, ali je često, da bi se odluke prihvatile jednoglasno, glasao protiv svojih uvjerenja. Godine 1938. zaživio je časopis »Hrvatski jezik«, a narednih su se godina pojavili jezični savjetnici (Soljačićev, Esihov), a i na druge načine oživljavaju pitanja koja su rješavala protekla vremena. Ivšić zauzima gledište da je fonetski pravopis prikladniji od etimološkoga za hrvatski jezik i mora to objašnjavati na mnogim mjestima, a oni koji mu postavljaju pitanja kadšto su dobri znalci (Jozo Dujmušić). God. 1940. Banovina Hrvatska izdaje naredbu o pravopisu i čini se kao da se razgorjela nova rasprava o pravopisnim pitanjima. U toj naredbi propisuje se pravopis koji se upotrebljavao do 1929. i naglašava se da učenike treba upoznati i s onim fonetskim pravopisom koji se upotrebljava u drugim dijelovima Kraljevine Jugoslavije, ali i s etimološkim pravopisom. U naredbi, koju uime bana potpisuje banovinski ministar prosvjete, imenovana je pravopisna knjiga koja se propisuje, a u posebnim Uputama za poučavanje u narodnom duhu, ondje gdje je riječ o jeziku, govori se o tome da se učenicima pokažu samo najvažnije razlike u pravopisu (str. 114–115).

Deseti travnja 1941. dan je uspostave Nezavisne Države Hrvatske i pravopisnim pitanjima u toj državi bavi se poglavlje pod naslovom »Po korienskom, a ne po zvučnom pravopisu« (str. 117–147). U okviru Ministarstva za bogoštovlje i nastavu funkcionirao je Hrvatski državni ured za jezik koji se brinuo i o izradi hrvatskoga pravopisa. Dva mjeseca nakon uspostave države u HDUJ-u održan je sastanak koji je vodio Jurišić, a na njemu su bili Boranić, Fancev, Bosanac, fra Petrov, N. Andrić, Benešić, Šafar te zaposleni u Hrvatskom državnom uredu za jezik: Jonke, Cipra, Guberina, Ratković i Krstić. Tada se na tom sastanku javljaju Bosanac, Jurišić, Šafar, Ivšić i svi s iznimkom Šafara zagovaraju fonetski pravopis kao najprikladniji za hrvatski jezik, ali javlja se 23. lipnja 1941. i ministar prosvjete M. Budak sa zahtjevom da se neke promjene odmah provedu, npr. da treba pisati žeđca, a ne žećca, predci i početci, Medka i Gradca, odsjek, nadporučnik i podpredsjednik, Dugo Selo itd. U ljetu 1941. Franjo Cipra, Petar Guberina i Kruno Krstić prema odluci Blaža Jurišića počinju u Hrvatskom državnom uredu za jezik raditi na novom pravopisnom priručniku. Sve se odvija užurbano, razlike su između vlasti i struke vidljive, odluke su sačuvane i Mićanović nam ih podastire (kako su poslije objavljene u »Jeziku«), ali malo je teže rekonstruirati atmosferu u kojoj se poslovi odvijaju, a i utvrditi poredak nekih događaja. Važnom se pokazala Zakonska odredba o hrvatskom jeziku, o njegovoj čistoći i o pravopisu od 14. kolovoza 1941. koju je potpisao poglavnik Ante Pavelić. Ona je propisivala uz ostalo da je temelj hrvatskom književnom jeziku štokavština ijekavskoga tipa i da će se u Hrvatskoj pisati »po korienskom a ne po zvučnom pravopisu«. Nije jasno u kojoj je fazi izrade u tom trenutku pravopisni priručnik koji su izrađivali Cipra, Guberina i Krstić, ali je očito da je zabranjen prije no što je objavljen i da mu je slog uništen. Prema spomenutoj Poglavnikovoj odredbi imenovano je 30. rujna 1941. povjerenstvo kojemu je zadatak da sastavi »korijenski pravopis«. Imalo je 7 članova, u njemu su i trojica autora priručnika u izradi i Jurišić te M. Stojković, Lj. Jonke, N. Rončević i J. Mišić. Očito je u neskladu njihovo stručno uvjerenje sa zakonskom naredbom koju moraju provesti. Povjerenstvo u prosincu 1941. piše Ministarstvu nastave i ovo: »Podnoseći ova pravila povjerenstvo smatra za dužnost istaći, da je izvršilo ovaj posao kao stručno tielo prema propisima zakonske odredbe i ministarske naredbe, dok je mišljenje svih članova povjerenstva osim prof. dra Stojkovića, da ni potreba, ni vrieme, ni prilike ne preporučuju dirati u dosadašnji hrvatski pravopis. Razlozi ovom mišljenju nabrojeni su u posebnom prilogu.« Ispravno Mićanović komentira da su se svi, osim jednoga, zapravo odrekli vlastitoga posla. On navodi i sadržaj 18 točaka u koje su potpisnici stavili svoje obrazloženje, a bît je u tome da će pismeni Hrvati morati iznova učiti pisati jer je etimološki pravopis zahtjevan s obzirom na (povijesno)jezična znanja koja pretpostavlja. Ministarstvo neće uzeti u obzir ta obrazloženja, a i vlasti se žurilo da ostvari svoje namjere. Ured za hrvatski jezik pripremio je 1942. godine dva izdanja priručnika Koriensko pisanje. U njemu su pretisnute najvažnije zakonske odredbe ustaške jezične politike, a u pravopisnom dijelu ponuđena su pravopisna pravila, ali samo ona koja se posebno odnose na etimološki/morfonološki pravopis (ie – je, suglasnički skupovi, pisanje tuđica, rastavljanje na slogove) i priručnik je odobren odlukom ministra nastave Stjepana Ratkovića 21. rujna 1942. Pisanje je, kako pokazuje ondašnji tisak, bilo vrlo šaroliko: trebalo je znati etimološki pravopis, a znali su rijetki, a i pravila su pokrivala samo dio pravopisne problematike (za drugi dio morali ste znati Boranićev pravopis). Tek u rujnu 1944. pojavit će se knjiga Hrvatski pravopis na kojoj piše da su je sastavili Cipra i Klaić uz suradnju članova Ureda za hrvatski jezik, a iz novina »Hrvatski narod« može se saznati da je pravila oblikovao Cipra, a Klaić pravopisni rječnik (str. 146–147).

Do svibnja 1945. nije prošlo puno vremena i Mićanović zaključuje da učinjeni napori svakako nisu pomogli pojednostavljivanju hrvatskoga pisanja. Iz ovoga ćemo poglavlja spomenuti još jednu pojedinost. Mićanović, kao i drugdje u knjizi, rado nudi razmišljanja relevantnih osoba o problemima o kojima piše. Ovdje je posvetio posebnu pažnju Stjepanu Ivšiću i uspio sažeto, ali vrlo obavijesno, progovoriti o njegovim postupcima i o njegovoj sudbini. Ne samo da je to uspješno uradio, nego ti redci o vjerojatno najpoštovanijem jezikoslovcu u povijesti hrvatske filologije odlično pokazuju koliko je znanja i koliko ljudske čestitosti potrebno da u određenim povijesnim (ne)prilikama ne počiniš ozbiljne pogreške protiv znanosti ili protiv čovječnosti.

Naredno, peto poglavlje, nosi naslov »Pravopisne knjige i rasprave (1945–1954)« (str. 149–176) i naslov nam kazuje o kojem je vremenu riječ. Autor nam podastire pokušaje partizanske vlasti da na područjima do kojih nije dopirala ustaška vlast za vrijeme Drugoga svjetskog rata barem u pojedinostima uredi pravopis. Reklo bi se da se pokušava ukloniti pravopisni nered u tisku i u službenim dopisima i da se uvijek spominje Boranićev pravopis (najčešće izdanje usklađeno s Pravopisnim uputstvom) uz poneki zahtjev za promjenom. Naglašava se jednakost latinice i ćirilice, potreba da se slijedi logička interpunkcija, ali čini se da je nova vlast na svome početku privržena banovinskom izdanju Boranića, s tim da se naglašava pravo hrvatskih Srba da se služe pravopisom kojim se služe u federalnoj jedinici Srbiji. U ljeto 1947. pojavio se Pravopis hrvatskoga i srpskoga jezika i na njemu piše da je to deveto, prerađeno, izdanje, što znači da se naslanja na osmo, banovinsko. Deseto izdanje pojavit će se 1951. (oba su otisnuta u po 50 000 primjeraka). Mislim da će za mnoge čitatelje biti dragocjena novost sve što nam Mićanović nudi o ideji i pokušaju ostvarenja pravopisa hrvatskog književnog jezika u okrilju Hrvatskoga filološkoga društva, odnosno njegove pravopisne sekcije (članovi su joj sigurno Skok, Hraste, Benešić, Jonke, Pavešić, Hamm, Škreb i Rogić, a možda i netko drugi). Iz navedenih podataka i opisa vidi se da hrvatski filolozi nisu bili zadovoljni Boranićevim pravopisom. Osobito je zanimljiva nikad objavljena oštra kritika koju je o prvom poslijeratnom izdanju napisao Stjepan Ivšić i namijenio časopisu »Republika«, kritika koja će mnogom čitatelju biti novost, a realno je očekivati da ni broj onih koji poznaju pisanje o pravopisnoj problematici u tadašnjim novinama i časopisima nije jako velik. Tako nas autor obogaćuje ne samo spoznajama o problemima koji su na dnevnom redu, nego čitatelj može oblikovati prilično preciznu sliku o ponašanju i stavovima pojedinih znanstvenika, hrvatskih, ali i srpskih, neposredno prije Novosadskoga dogovora i u izjašnjavanju o pitanjima koja je on stavio na dnevni red, počevši od trenutka kada se u Letopisu Matice srpske počinju objavljivati anketni prilozi o »srpskohrvatskom jeziku i pravopisu«. Novosadski su razgovori i dogovor značili obustavu rada na pravopisu hrvatskog književnog jezika. Znanstvena priča koju nam Mićanović nudi uistinu je i dramatična i tugaljiva priča o borbi između onih koji neprekidno govore o tome da jedan jezik treba da ima jedan pravopis i o onima koji protiv te tvrdnje ne smiju jasno istupiti, nego govore o potrebi da obje strane moraju nešto za jedinstvo žrtvovati, a ne samo jedna. Ni u opsežnijem pregledu nije moguće navesti sve one važne spoznaje koje nam ova knjiga nudi o onome što se u Novom Sadu događalo od 8. do 10. prosinca 1954. i o svemu onome što je tome »dogovoru« prethodilo. »Direktiva je da se dođe do jedinstvenoga pravopisa«, glasi jedna Belićeva upadica na sastanku i Mićanović zaključuje da se ona može razumjeti »kao svojevrsno upozorenje, sluškinja filologija ispunjava ‘direktivu’ što dolazi s instance vlast«. Uz taj tugaljivi odnos osjeća se i drugi, možda još tužniji, koji zvoni u riječima Ljudevita Jonkea: »Slažem se, ali uz žrtve s jedne i druge strane.« Riječima koje zvuče kao vapaj za nedostižnom pravdom. Što se dogodilo, opisao je autor u narednom, šestom, poglavlju.

Koncem travnja 1955. konstituirana je komisija od članova iz znanstvenih i kulturnih ustanova hrvatskih i srpskih koja je imala 11 članova, a odluke donosila »pretežnom većinom« (nije bilo dosta npr. 6 : 5, pa ni 7 : 4, nego bar 8 : 3). Zanimljivo je da istodobno s počecima njezina rada počinju međusobno polemizirati Mihailo Stevanović i Ljudevit Jonke, i to je prva polemika između srpskog i hrvatskog jezikoslovca poslije rata. Pokazalo se da dvojica sudionika sastanka u Novom Sadu, i to vrlo autoritativna, različito interpretiraju neke točke novosadskih zaključaka, ali ni njihovi različiti stavovi nisu prouzročili pravopisni raskol. U ovom će poglavlju osim činjenica o nastanku »zajedničkoga i jedinstvenoga pravopisa« čitatelju biti zanimljiva Mićanovićeva analiza o razlikama u razumijevanju što jest, a što nije pravopisni problem. Razlike su prilično velike, kao i one kada se izjašnjavaju o tome koliko se hrvatski pravopis razlikuje od srpskoga i koliko je teško/lako odlučiti se za prihvatljivo rješenje. Da bi nas o tome obavijestio, Mićanović umješno koristi svoja teorijska jezikoslovna znanja i svoje poznavanje onoga što se govorilo i pisalo u stručnim edicijama i novinama, profinjeno koristeći osnovni tekst i bilješke da bi nam pružio što više podataka i stavova, pa saznajemo što su mislili i kako su obrazlagali Jonke, Brozović, Stevanović, Vuković, Belić i drugi.

Pravopisna je komisija u prosincu 1957. usvojila »stilizacije novog pravopisa, kako su ih prema donesenim zaključcima i formulacijama« izradili Stevanović i Jonke. Te se stilizacije šalju na mnogo stručnih i političkih adresa u četiri zainteresirane federalne jedinice, a primjedbe koje su stigle razmatrane su u listopadu 1958. Krajem rujna 1960. Tanjug je javio da je objavljen »jedinstveni Pravopis srpskohrvatskog književnog jezika, sa pravopisno-akcentološkim rečnikom, štampan je u dva izdanja, u ediciji Matice srpske ćirilicom i ekavski, a u ediciji Matice hrvatske latinicom i ijekavski«. Gotovo istodobno objavljen je i »mali pravopis«, tj. školsko izdanje, također u dvije inačice. Mićanović nas obavještava kako je pojava tih knjiga vrednovana kao prvorazredan kulturnopolitički događaji, kako se počinje uvoditi u uporabu, kako su najviši jugoslavenski funkcionari primali, hvalili i odlikovali zaslužne znanstvenike, ali ubrzo su se u hrvatskoj periodici javili znaci nezadovoljstva i počele su polemike. U sedmom odjeljku ovoga poglavlja Mićanović piše: »Novosadski pravopis služio je kao neprijeporan ortografski orijentir u javnoj pisanoj praksi i kao obvezatan školski priručnik. Za potrebe školstva u Narodnoj Republici Hrvatskoj, koja u travnju 1963. postaje Socijalistička Republika Hrvatska, u deset je godina otisnuto osam školskih izdanja Pravopisa hrvatskosrpskog jezika« (str. 194). Mićanović drži da su hrvatski jezikoslovci vjerovali da su postigli prihvatljiv, »pravedan« pravopisni sporazum (navodi npr. Brozovićevu tvrdnju kako je u Pravopisu podjednak broj Belićevih, Boranićevih i novih rješenja). Nije se ni u hrvatskoj javnosti štedjelo s pohvalama. No, nezadovoljstvo se počelo iskazivati u vezi s pravopisnim rječnikom kome su u Hrvatskoj puno toga prigovarali. Nakon što su 1967. izišla prva dva sveska rječnika dviju Matica, počelo se žestoko raspravljati o varijantama književnoga jezika, pa je na godišnjoj skupštini Matice hrvatske u studenom 1970. njezin predsjednik Hrvoje Iveković izvijestio o potpunoj obustavi rada na zajedničkom rječniku, a na toj skupštini izabrani novi predsjednik Ljudevit Jonke rekao da najstarijoj hrvatskoj kulturnoj ustanovi ne preostaje drugo nego da se »orijentira na vlastite snage«. Opisom tih događaja započinje sedmo poglavlje Mićanovićeve knjige koje nosi naslov »Hrvatski pravopis 1971.« (str. 199–226).

U njemu je prvo opisan ključni događaj iz 1971. godine, tj. činjenica da se Matica hrvatska izjavom od 16. travnja 1971. odrekla Novosadskoga dogovora jer ga je, kako se tvrdi »povijesna zbilja već opovrgla, upravo kao i Bečki dogovor prije njega«. Ta se izjava pojavila u »Hrvatskom tjedniku« 23. travnja, a poslije su je svojim izjavama podržale druge hrvatske institucije: Hrvatsko filološko društvo, Institut za jezik JAZU, Društvo književnika Hrvatske te Upravni odbor Hrvatskog književnog društva sv. Ćirila i Metoda. Praktički se s tim otkazivanjem paralelno govori o potrebi da hrvatski stručnjaci izrade novi rječnik, novu gramatiku i novi pravopis. Matica je imenovala članove Pravopisne komisije, bili su to Babić, Brozović, Bujas, Finka, Frangeš, Jonke, Katičić, Ladan, Moguš, Pavešić i Silić, a za pisanje pravopisa određeni su Babić, Finka i Moguš. Nacrt pravopisa poslan je kulturnim i političkim institucijama, a planiralo se da u rujnu pravopis iziđe iz tiska. Polazištem je bio Broz–Boranićev pravopis, držalo se da ne treba nikakvih nepotrebnih novosti uvoditi, treba se zvati Hrvatski pravopis i biti napisan na fonetskom principu i u skladu s hrvatskom tradicijom. Mićanović se naravno ne zadovoljava time da nam podastre te općenite odluke, nego nas, služeći se onodobnim tiskom, upoznaje i s drugim zanimljivim pojedinostima. Uz ostalo naglašava da u prvi plan dolaze leksička i terminološka pitanja, a razlike u pravopisnim pravilima su manje, čini se da je oštrih reakcija bilo samo na zaključak da se zadrži logička interpunkcija, što nije bilo u skladu sa zahtjevom da novi pravopis odražava ustaljenu praksu i tradiciju hrvatskoga književnog jezika. Profesor Jonke isticao je kao novost da se uzima u obzir samo ijekavština, da se uzima u obzir samo hrvatska terminologija i leksičko blago. S obzirom na to da knjiga propituje odnose filologije i vlasti, naravno da je i u ovom dijelu Mićanović taj odnos prikazao, tj. opisao je sudjelovanje državnih partijskih tijela u razgovorima o pravopisu. No početkom školske godine 1971./72. dovršeno je tiskanje Hrvatskog pravopisa i najavljuje se da će se on do 15. rujna pojaviti u nakladi od 40 000 primjeraka te se u mjerodavnim institucijama provodi postupak odobrenja za uporabu u školama. Državne ustanove utvrdile su da nema ozbiljnijega razloga koji bi priječio da se knjiga predloži za tiskanje i uporabu. No 17. rujna organiziran je sastanak »predstavnika CK SKH, Sabora te nekih republičkih organa i institucija za obrazovanje« na kome se vijećalo o problemima u vezi s pravopisom, te su uz određene pohvale stigle i kritike: ozbiljno se prigovaralo imenu djela, zatim i leksiku, sve očito u brizi za hrvatske Srbe, odnosno, zanemarivanje njihovih želja i navika tumačeno je kao zanemarivanje realne situacije u hrvatskom društvu. U zaključcima se navode uvjeti koje bi djelo trebalo ispuniti da bi se uopće moglo razgovarati o odobravanju novoga pravopisa za uporabu u školama. Ti zaključci nisu publicirani pa javnost o njima nije ništa znala dok u svom istupu Vladimir Bakarić nije cijeli posao ocijenio kao privatnu inicijativu Matice hrvatske koju je neodgovorno prihvatila Školska knjiga. Takav stav najautoritativnijeg republičkog političara najavio je osude i zabrane koje će stizati s raznih političkih adresa, a na sastanku republičkog ministra Veseljka Velčića i drugih političara s piscima pravopisa i drugim jezikoslovcima zaključeno je da knjiga treba promijeniti ime (hrvatski jezik > hrvatski književni jezik), proći recenzentski postupak i uskladiti se s rješenjima o jeziku koji će biti utvrđeni u Ustavu SR Hrvatske. Određena su i dva recenzenta (Jonke, Katičić) koji će napisati recenziju, što su u dogledno vrijeme i učinili (recenzije su bile pozitivne). I dalje se zasjeda, i dalje se (dez)informira, u razgovore se uključuje i srpska zajednica u Hrvatskoj. Mićanović nam nudi o svemu tome obavijesti koje u prikazu ne možemo navesti ni u najkraćem obliku, ali naglasimo da i dalje svojim komentarima ne pokušava utjecati na oblikovanje čitateljeva mišljenja, ali itekako to nastoji učiniti množinom i kvalitetom informacija. Prosinac 1971. poznat je kao mjesec 21. sjednice Predsjedništva SK Jugoslavije u Karađorđevu, počinje žestoka borba protiv »hrvatskog šovinizma i nacionalizma«. Godine 1972. za Hrvatski pravopis kaže čelni čovjek hrvatske komunističke organizacije da nije ni znanstveni ni hrvatski, i to je bio jasan znak da će završiti na smetlištu. »U Zagrebu su tiskani arci poslani u tvornicu papira, a sačuvani primjerci ukoričenog knjižnog bloka s naslovom ‘Hrvatski pravopis’ i, na nekima od njih, otisnuto je SAMO ZA INTERNU UPOTREBU« (str. 223). U Londonu je »Nova hrvatska«, emigrantski hrvatski časopis, prema uvezanom primjerku, objavila dva izdanja, 1972. i 1984. pa će se kasnije često rabiti naziv »Londonac« za tu knjigu. Nakon tih događaja u Hrvatskoj nije bilo općeobvezatnog ortografskog orijentira, nije bilo pravopisa potvrđenog odlukom vlasti.

Naredno, osmo, poglavlje nosi naslov »O Pravopisnom priručniku« (str. 227–254) i opisuje stanje i događaje nakon što su hrvatske vlasti »odbile prihvatiti Hrvatski pravopis, a de facto odustale od Novosadskog pravopisa« (str. 229). Počelo se razmišljati o rješavanju toga problema, a prvi konkretni potezi stigli su 1976. kada je na sjednici Komisije za jezična pitanja (predsjedao joj je profesor Krunoslav Pranjić) nadležni republički sekretar Stipe Šuvar imenovao dva osnovna zadatka Komisije: izrada novoga pravopisa i dovršetak Rječnika hrvatskosrpskoga književnog jezika. Sekretarijat (ministarstvo) obratilo se u ožujku 1977. Katedri za suvremeni hrvatski književni jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu s prijedlogom da ona izradi pravopis. Katedra je prijedlog prihvatila napominjući da takve poslove drži svojom obvezom i posao povjerila profesorima Vladimiru Aniću i Josipu Siliću. Devet godina poslije taj se pravopis pojavio pod naslovom Pravopisni priručnik hrvatskoga ili srpskoga jezika i Mićanović nam pokazuje što se sve događalo u tih devet godina i poslije pojave priručnika. Taj njegov prikaz široka je lepeza stavova i mišljenja koji su se pojavili u Hrvatskoj, ali i u ostale tri »štokavske republike«. Šuvar je na povjerljivoj sjednici najvišega hrvatskoga partijskoga tijela rekao (listopad 1981.) da bi se pravopis mogao odmah tiskati, ali da slijedi bitka oko njegova imena. Dvojba je »hrvatskoga književnog« ili »hrvatskog ili srpskog«, ali to nije ni izdaleka jedini problem. Srpski jezikoslovci nisu nipošto željeli da se počnu pojavljivati pravopisi pojedinih republika, pojedinih varijanata, htjeli su, tako se govorilo, pravopis jezika, a jezik je jedan. Pokušaje kao što je Anić-Silićev mogli su prihvatiti samo kao prilog izradi toga pravopisa jezika i bili su stava da se s tim zajedničkim pravopisom ne može dugo čekati. Najviši hrvatski partijski i državni organi izdali su lijep broj svojih ocjena i priopćenja, ali i slična tijela u drugim republikama davala su svoja mišljenja koja su uvijek naglašavala da se prvo mora napraviti zajednički pravopis, a onda se može dopustiti izrada priručnika za posebne potrebe i namjene. Mićanović uz takve dokumente vrlo vješto uklapa naknadna mišljenja i komentare sudionika u događajima pa to, zajedno sa stavovima koji su se izricali »u ono vrijeme«, priču čini vrlo živom i zanimljivom te svaki čitatelj može po mjeri svoje obaviještenosti i po svojim stavovima donositi zaključke ne samo o konkretnoj knjizi i konkretnim pojedinačnim i forumskim stavovima, nego može i mirno promišljati o tome što nam naša konkretna povijest odnosa vlasti i filologije kazuje o tom odnosu uopće, pa zanimljive konkretne pojedinosti mogu pomoći obogaćivanju općih znanja o složenosti postupka od nastajanja pravopisne knjige do njezine verifikacije kao eksplicitne norme. Anić-Silićev priručnik iz 1986. nije našao ustanovu vlasti koja bi mu pomogla da postane općeprihvaćen jer su se političke silnice usmjerile prema potrebi izrade »zajedničkoga pravopisa«, a među onima koji su zajednički pravopis odbacivali držeći ga pravopisom nepostojećeg jezika živo je bilo uvjerenje da imamo svoj hrvatski pravopis, onaj koji je zabranjen i oživio u Londonu. Njima je malo značilo to što je hrvatski tisak pisao da je Anić-Silićeva knjiga izdavački bestseler, da je pravopis »znanstveno zasnovan i društveno opravdan«. A u drugim je »štokavskim republikama« prevladavalo mišljenje da bi duža orijentacija na »separatne« pravopise pogodovala dezintegracijskim tendencijama u jeziku. Važno je imati na umu Mićanovićevu tvrdnju: »U višenacionalnoj i višejezičnoj Jugoslaviji hrvatsko-srpski jezičnopolitički spor – potvrđuje se to ponajbolje upravo na pravopisnoj problematici – imao je težinu prvorazrednoga kulturnog i političkog problema.« Vrlo su točne i završne autorove rečenice. »Srpski su jezikoslovci u Pravopisnom priručniku vidjeli još jednu potvrdu hrvatskog (jezičnog) separatizma, još jedan raskolnički čin koji doprinosi dezintegraciji srpskohrvatskog (hrvatskosrpskog) jezika« (str. 254). Točan je i zaključak da je taj priručnik »potvrda hrvatske autonomnosti u oblikovanju ortografske norme jezičnog standarda, onakve autonomije kakva je bila u prednovosadskom razdoblju« (str. 254).

Završno je poglavlje najkraće i zove se »Pravopis 1990.« (str. 255–260). U proljeće te godine izašlo je treće, ujedno i posljednje izdanje Anić-Silićeva Pravopisnog priručnika, te su godine održani izbori i konstituiran višestranački sabor, promijenila se dakle vlast. U rujnu je u Zagrebu otisnut »Londonac« (prodalo se u kratko vrijeme navodno 100 000 primjeraka), počeli su razgovori o tome hoće li on postati službeni pravopis. Vlast se prema »Londoncu« odnosi sa simpatijama, ali te godine njezini predstavnici još oprezno govore o tome kad će se i kako doći do službenog pravopisa. No Mićanović ističe da je 1990. godine »među hrvatskim jezikoslovcima počeo proces preispitivanja pravopisne kodifikacije koji je ciljao na to da se ona, brozovićevski rečeno, uskladi s hrvatskim tradicijama«. Plural »tradicijama« ovdje dobro stoji i Mićanović s pravom vjeruje da njegova knjiga pokazuje slojevitost tih tradicija te činjenicu da hrvatski pravopisci iz tih tradicija uvijek odabiru nešto, »preslagujući tradiciju za svoje potrebe« (str. 260).

Zadnje poglavlje neće ni za prosječno zainteresiranoga čitatelja biti kraj knjige jer ona u »Prilozima« (str. 263–352) nudi jako zanimljive podrške tekstu: 1. »Službene odluke o pravopisu«, dakle kronološkim redom ponuđene originalne zakonske odredbe, propise i okružnice o pravopisima (str. 263–280), 2. »Pravopisni priručnici«, tj. bibliografski uređen, komentiran i kronološki složen popis izdanja pravopisnih priručnika spomenutih u knjizi iza kojih su brojne njihove slike (str. 281–301). Slijede »Izvori i literatura« (Neobjavljeni izvori, Objavljeni izvori i literatura, str. 303–344), »Kazalo imena« (str. 345–352) i »Bilješka o autoru« (str. 353).

I ja sam »preslagivao« iz ove knjige, žaleći za svakim dijelom koji sam ispustio. Prepričavanje onoga što knjiga nudi glavni je sadržaj mojega prikaza, ali tu i tamo isticao sam prednosti Mićanovićeva pristupa i obrade. Neću to ponavljati, samo ću dodati da o »zapaljivoj« problematici autor piše suzdržano, bez preglasnih odobravanja i odbijanja jer je ispravno uvjeren da ponuđena građa sama omogućuje da čitatelj procjenjuje ljude i događaje. Knjiga nije laka za čitanje jer je slojevita i puna informacija različite vrsti, ali onaj tko uloži određeni trud, uživat će u čitanju osjećajući da obogaćuje svoja znanja i produbljuje spoznaje, da nestaju neke dvojbe i neke sumnje, da se popunjavaju prazne i preslaguju pune kockice. Mićanovićeva se knjiga može s pravom držati jednim od lijepih uzleta naše filologije.